Nažalost, u Bosni i Hercegovini teško možemo govoriti o funkcionalnoj zajednici. Korumpirani političari i razvaljene institucije su najveći krivci, ali ne možemo amnestirati ni građane. I mi smo velikim dijelom odgovorni, kaže Ledić, autor Podcasta “Radion” iz Tuzle
Razgovarala: Anisa MAHMUTOVIĆ
Tuzlanski kanton u proteklim godinama suočio se sa jedanaest femicida, u kojima je pored majki ubijeno i troje djece.
Javnost je uzrdamo slučaj seksualne eksploatacije djevojčica iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli iz novembra prošle godine, a potom i požar u Domu penzionera, u kojem je poginulo 15 starijih osoba, a 30 ih je povrijeđeno.
Ipak, nijedan od ovih događaja nije doveo do ostavki, preuzimanja političke odgovornosti, priznanja. Nisu, na žalost organizovani ni protesti koji bi proizveli ozbiljniji politički pritisak.
Bio je to povod za razgovor sa Zlatkom Ledićem, bivšim direktorom JU Odgojni centar TK i bivšim višim stručnim saradnikom u Službi za tretman i odgoj osuđenih lica Kazneno- popravnog zavoda u Tuzli, a danas autorom i voditeljem “Podcast Radion”, u kojem sa kolegom Nihadom Kasumovićem otvara i analizira vruća pitanja i teme. Iz Tuzle, ali i cijelog regiona.
Nasilje kao princip rješavanja problema
Ledić je bio među prosvjednicima ispred Uprave policije Tuzlanskog kantona nakon hapšenja inspektora Besima Kopića i njegovih saradnika zbog seksualne eksploatacije maloljetnica.
Vjeruje da je to pokazalo šta Tuzla i Tuzlaci misle o umiješanosti najvišeg vrha policije MUP-a TK.
– Na ulice Tuzle izašlo je između 7 i 8 hiljada ljudi, što za Tuzlu nije mala brojka. Dovoljna da se vlasti ‘uplaše’. No, složio bih se da je izostao kontinuitet i permanentni pritisak. Ne možemo očekivati da jedan protest donese korjenite promjene. Energija i namjera da se nastavi postojala je, ali organizatori su zakazali. Loša organizacija, instrumentalizacija protesta, odsustvo jasnih ciljeva i rokova – čista improvizacija i amaterizam. U dobre namjere ne sumnjam, ali to nije dovoljno – kaže.
Sličnu ocjenu daje i za reakciju javnosti nakon tragedije u Domu penzionera:
– Bila je reakcija, ali opet bez potrebnog kontinuiteta. Da ga je bilo, bilo bi i ostavki. Ovako – ništa. Pogledajte studente u Srbiji koliko su uporni. I još uvijek nisu uspjeli natjerati režim na ustupke – dodaje.
Ledić je uvjeren da je nasilje kojem svjedočimo već godinama postalo dio šire društvene matrice:
– Nasilje je instalirano kao princip rješavanja problema – i individualnih, i društvenih, i političkih. Ti principi imaju tendenciju generalizacije, pa se nasilje prenosi u sve sfere života.
Zakazali smo kolektivno
A posljedica toga je – sve veća društvena ravnodušnost.
– Sve je veći broj ljudi neosjetljiv prema životu drugih. Stvoren je ambijent u kojem se nasilje neće kazniti ili će kazne biti blage. U državi u kojoj se ratni zločinci slave kao heroji, teško je govoriti o nenasilnim oblicima rješavanja problema. Odgovornost je velika i na obrazovnim institucijama i na pravosuđu. Zakazali smo kolektivno.
Emocionalna otupljenost društva, dodaje Ledić, nije ništa novo, nasilje je ovdje opće prihvaćeno u intimi. U javnom prostoru su osude, ali gdje je kolektivni otpor – izostaje ili kratko traje.
– Mislim da energija postoji, ali nedostaje organizacija. Ne može svako biti kolovođa i inspirator. Potrebna je struktura koja se gradi, jača i ima jasne ciljeve – šta želimo i kako do toga doći. Instant rješenja ne postoje.
Korumpirani političari i razvaljene institucije
Na pitanje o odgovornosti političkih elita, Ledić ističe da krivica nije jednostrana.
– Jesmo za pokvarene političare. Politika je u svojoj biti lijepa društvena djelatnost za prosperitet zajednice. Nažalost, u Bosni i Hercegovini teško možemo govoriti o funkcionalnoj zajednici. Korumpirani političari i razvaljene institucije su najveći krivci, ali ne možemo amnestirati ni građane. I mi smo velikim dijelom odgovorni. Živimo u pretpolitičkom društvu gdje je lako izmanipulisati građane. Politička odgovornost kao pojam je protjerana iz našeg društva. Možda bi preciznije bilo reći da nikada nije ni postojala. Ona je prvenstveno stvar osjećaja pojedinca spram posla kojeg obnaša, posebno kada govorimo o javnim ili izabranim funkcijama. Pametni i pošteni ljudi permanentno propituju svoje postupke, samokritični su, emocionalno i socijalno zreliji i imaju snažan osjećaj stida kada urade nešto što ne valja ili svojim nečinjenjem tome doprinesu. Koliko je naših političara takvih? Malo, zanemarljivo malo- dodaje smatra Ledić.
Javnost mora biti politički faktor
Kako kaže većina aktuelnih funkcionera nije na pozicijama zbog stručnosti i integriteta, nego upravo suprotno.
– Takve je lakše ucijeniti, takvi su lakše položni manipulaciji, što je odlična kombinacija za služenje stranačkim i pojedinačnim interesima. Od njih se ne može očekivati čin ostavke kao izraz političke odgovornosti. Politička odgovornost je i čin hrabrosti – a to nije osobina koja ih krasi.
Nedostatak kontinuiranog medijskog izvještavanja o važnim temama, praćenja određene teme
od samog početka do kraja pomaže političarima da njihove loše odluke budu brzo
zaboravljene.
– Političari računaju na to da imamo memoriju zlatne ribice – da će nova vijest potisnuti staru i gurnuti je u zaborav. I u tome su često u pravu. Zbog toga javnost mora biti politički faktor, a mediji ključni akter. Oni moraju kontinuirano podsjećati i tražiti odgovore. Nažalost, javni servisi su često pod političkom kontrolom i na njih se ne možemo osloniti. Tokom protesta u februaru 2014. godine TVTK je isključio signal, dok je CNN direktno prenosio dešavanja iz Tuzle. To mnogo govori – stava je Ledić.
Rješenje ipak vidi u medijima, koji moraju početi raditi u interesu javnosti. To je put da se probudi društvo koje je trenutno anestezirano.
Ledić je jedan od rijetkih koji je uvjeren da mediji mogu biti faktor ozdravljenja društva.
