Žene na nižim pozicijama često moraju same finansirati vlastite materijale ili se oslanjati na vlastite resurse, dok se resursi stranke slivaju kandidatima koji su projektovani za prolaz (vraćamo se opet na nosiocima lista). Očekivani rezultat jeste mali broj žena koje osvajaju mandate i dolaze na mjestu odlučivanja
Piše: Dž.ALAĐUZ
Za Opšte izbore 2026. godine u Bosni i Hercegovini, Centralna izborna komisija (CIK BiH) ovjerila je ukupno 7.028 kandidata/kinja na konačnim kandidatskim listama, od čega je žena 43 posto.
Što se tiče predvodničkih pozicija, svega 15,5% kandidatskih lista (odnosno otprilike svaku šesta lista) predvode žene, što je manje nego 2022. kada su žene bile na čelu 22 posto listi. Na ovim izborima nema niti jedne nezavisne kandidatkinje.
Zašto su žene i dalje samo broj na izborima?
Najmanje su tri razloga za to: Najprije doslovno ispunjavanje kvota, bez ulaženja u suštinu. Naime Izborni zakon BiH propisuje minimalno 40% manje zastupljenog pola na listi što je znamo ženski pol. U praksi to znači najmanje jedna žena među prva tri kandidata, dvije među prvih pet itd. Stranke zakon poštuju doslovce ali sistematski izbjegavaju postaviti žene na redne brojeve 1, 4 ili 7 – pozicije s kojih se najlakše prelazi izborni prag.
Fenomen “prolaznog broja”
Ta odluka stranaka stvara i tzv. fenomen „prolaznog broja“: unutar otvorenih lista, birači_ce često daju glas nositeljima_icama liste po automatizmu. Dakle žena postavljena na redni broj 3 ili 5 ima znatno teži matematički put do osvajanja mandata, jer mora sakupiti ogroman broj pojedinačnih preferencijalnih glasova da bi preskočila muške kandidate iznad sebe.
Maja Gasal, aktivistkinja, Akademija političkog osnaživanja žena BiH, upravo radi dubinsko istraživanje o izborima u BiH u okviru kojeg je potvrdila svoju tezu da su u BiH “žene nositeljice kandidatskih lista tamo gdje nema mandata, tj. gdje političke stranke znaju da neće preći izborni prag! Tokom prošlih izbora 2022. čak 5 muškaraca je ostvarilo 20 posto preferencijalnih glasova i preskočilo žene na listi i dobilo mandat a niti jedna žena nije uspjela preteći muškarce osim u onim izbornim jedinicama gdje stranka nije osvojila mandat.”
Treći najčešći razlog jeste nedostatak vidljivosti kandidatkinja. Kako kaže Jadranka Miličević iz Fondacije CURE problem nije samo u tome koliko je žena formalno na izbornim listama, nego koliko im njihove političke stranke zaista daju prostora, podrške i povjerenja te vidljivosti. “Kako će neko za vas glasati ako vas nikad nije vidio? Glasat će onaj bliži vaš krug, ko zna kako ste kvalitetni!” upozorava Miličević.
Analize podjele stranačkog novca za kampanju (ko dobija bilborde, sponzorisane objave na društvenim mrežama, udarno vrijeme u debatnim emisijama i podršku stranačke infrastrukture na terenu) pokazuju da skoro svi novci idu na kandidate (muškarce). Kako je primjetio Vehid Šehić, predsjednik Strateškog odbora koalicije “Pod Lupom” na bilbordima na primjer u Tuzli a i drugdje vidljivi su samo nositelji lista a to su u ogromnoj većini muškarci. “Za mene je nedopustivo to što je iznimno mali broj žena nositeljica listi!”
Kada se dijeli budžetski novac
Na vječno izborno pitanje koliko je uopšte novca predviđeno za finansiranje kampanje kandidatkinja i gdje on završava vrlo je teško naći iskren odgovor.
Transparency International BiH u svojoj ovogodišnjoj analizi naglašava da više od 70 odsto prihoda političkih stranaka dolazi iz budžeta (preko 20 miliona KM godišnje na svim nivoima vlasti). Postojeća zakonska rješenja o finansiranju, uključujući i 10% budžetskih sredstava namijenjena za rad parlamentarki i zastupljenost manje zastupljenog pola (Zakon o finansiranju političkih stranaka BiH član 7, stav 3, tačka c), u praksi ne donose suštinsku ravnopravnost niti podstiču jačanje položaja žena na kandidatskim listama.
Evo kako ta situacija izgleda u praksi prema analizama organizacija civilnog društva:
– Kada se dijeli budžetski novac namijenjen strankama, izračunava se koliko je žena (manje zastupljenog pola) iz te stranke ušlo u parlament. Stranke koje imaju više izabranih žena dobiju novac iz javnih sredstava.
– Čim se taj novac “slije” na jedinstveni bankovni račun političke stranke, on gubi svoju “rodnu” namjenu. Budući da zakon ne obavezuje stranke da tih 10% usmjere isključivo u npr. forume žena, edukaciju kandidatkinja ili povećanje njihove vidljivosti u kampanjama, stranački lideri taj novac troše prema sopstvenom nahođenju za opšte troškove stranke.
Rezultat – novac se na osnovu žena uzima, ali se na žene i njihovo političko osnaživanje ili promociju ne troši, jer ih zakon na to ne obavezuje.
Šta preostaje ženama?
Žene na nižim pozicijama često moraju same finansirati vlastite materijale ili se oslanjati na vlastite resurse, dok se resursi stranke slivaju kandidatima koji su projektovani za prolaz (vraćamo se opet na nosiocima lista). Očekivani rezultat jeste mali broj žena koje osvajaju mandate i dolaze na mjestu odlučivanja.
Za kraj podsjetimo, od politički dominantnih stranki u BiH, najveći udio žena na listama ima HDZ BiH, njih 45,2%.
Slijedi ih SDA s 43,4% kandidatkinja. Na listi je zatim koalicija NES BiH, PDA, Naprijed! – “Za evropsku BiH zajedno” s 42,9% ili 90 kandidatkinja od ukupno 210.
Četvrto mjesto dijele DF/GS, Naša stranka i SBB udjelom od 42,6% žena na listama. Peto mjesto zauzela je Snaga naroda Rame Isaka s 42,3% kandidatkinja, izvještava Istinomjer.
Najniži udio kandidatkinja na listama ima Stranka za BiH, čije liste sačinjava 40,3% žena, što je za 0,3% više nego što je zakonski propisano. Slijede SNSD s 40,9%, koalicija NiP-a i Stranke penzionera BiH s 41,6%, Ujedinjena Srpska s 41,7% i SDS s 42%.
Od Dejtona do Predsjedništva BiH
Od prvih poslijeratnih izbora 1996. godine do danas žene su se za članice Predsjedništva BiH kandidirale u svega 15 navrata, pri čemu je riječ o 12 različitih kandidatkinja. Posebno je mala zastupljenost žena u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva: u proteklih 30 godina kandidirane su samo dvije žene, Hajrija Rahmanović iz BOSS-a 1998. godine i nezavisna kandidatkinja Aida Jusić 2010. godine. Nijedna žena nije bila kandidatkinja za bošnjačkog člana u posljednja četiri ciklusa, od 2014. do 2026. godine.
Među strankama koje nikada nisu kandidirale ženu za Predsjedništvo BiH nalaze se SDA, SDP BiH, Stranka za BiH, SBB, SDS i PDP.
Situacija je drukčija kada je riječ o kandidatkinjama za hrvatskog i srpskog člana Predsjedništva. HDZ BiH kandidirao je Borjanu Krišto na općim izborima 2010. i 2022. godine, a Darijanu Filipović 2026. godine. SNSD je Željku Cvijanović kandidirao na izborima 2014. godine, 2022. i 2026, dok je HDZ 1990 kandidirao Dianu Zeleniku 2018. godine.
Od svih navedenih kandidatkinja, Željka Cvijanović je 2022. godine postala prva žena izabrana direktno u Predsjedništvo BiH u postdejtonskom periodu.
Nešto bolja situacija nego kod kandidatura za Predsjedništvo BiH postoji na nivou za predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske. Od prvih poslijeratnih izbora 1996. godine do danas bilo je 19 ženskih kandidatura, odnosno 17 različitih žena, računajući i kandidature za potpredsjedničke funkcije koje se biraju na istom izbornom nivou-
Ipak, od 1996. godine samo su dvije žene na izborima osvojile funkciju predsjednice RS: Biljana Plavšić, koja je pobijedila na izborima 1996. godine s 59,2% glasova, i Željka Cvijanović, koja je za predsjednicu izabrana 2018. godine.
Nakon što na prijevremenim izborima za predsjednika RS 2025. godine među šest kandidata nije bilo nijedne žene, na Općim izborima 2026. godine među 12 kandidata nalazi se samo jedna žena: Begija Smajić iz Stranke za BiH.
