Četvrti Komšićev mandat nije proizveo nasljednika, nego pitanje šta ostaje nakon njega. Slaven Kovačević sada ulazi u utrku u kojoj prvi put treba dokazati koliko vrijedi njegovo ime, a ne Komšićevo
Piše: Redakcija Interview.ba
Željko Komšić završava četvrti mandat u Predsjedništvu BiH, ali ne završava političku karijeru.
Demokratska fronta (DF) tako ostaje bez svog najjačeg izbornog aduta na predsjedničkoj poziciji, u opoziciji je na državnom i federalnom nivou, lokalni izbori nisu donijeli očekivani proboj, a nova generacija još nije pokazala da stranka može živjeti izvan svog osnivača.
Ako se četiri godine političkog života Demokratske fronte mogu svesti u jednu rečenicu, ona bi glasila: Komšić je ponovo pobijedio, ali Demokratska fronta nije pokazala da zna pobjeđivati bez Komšića.
A to nije mala razlika.
Na papiru sve je još i ok
Na Općim izborima 2022. Komšić je osvojio 227.540 glasova, (55,80 posto) i tako dobio četvrti mandat u Predsjedništvu BiH. Iza njega ostala je Borjana Krišto.
Istovremeno, DF je na izborima za Parlament Federacije osvojila 12 mandata, dva više nego 2018. godine, dok je na kantonalnom nivou osvojila 19 mandata, tri više nego četiri godine ranije. Na papiru, dakle, DF nije doživjela izborni slom.
Ali, unatoč tome DF nije uspjela pretvoriti Komšićevu ličnu pobjedu u širu političku pobjedu stranke.
I upravo tu počinje priča o DF-u između 2022. i 2026.
Jači od stranke
Komšić je nesumnjivo najveća politička zvijezda DF-a. Zapravo, pitanje je može li se DF uopće zamisliti bez njega.
On je osnivač stranke i od tada njen predsjednik, čovjek koji joj je donio najveću izbornu težinu. Na posljednjim izborima za Predsjedništvo pobijedio je kandidatkinju HDZ-a i pokazao da je njegova lična politička baza znatno šira od klasične stranačke baze DF-a.
To je Komšićev politički fenomen. Ali upravo tu nastaje i paradoks DF-a, jer Komšić je jači od stranke. I to nije nužno problem za jednu predsjedničku kampanju. Jeste problem za stranku koja postoji trinaest godina.
Ruku na srce, DF nikada nije uspjela proizvesti političku figuru koja bi imala približnu izbornu težinu kao Komšić. Čak ni sada, kada on, po Ustavu, više ne može ponovo biti kandidat za Predsjedništvo, DF se nije odlučila za klasičnog partijskog nasljednika. Izabrao je Slavena Kovačevića.
I tu se otvara možda najzanimljivija kadrovska priča cijelog ovog dosjea.
Slaven Kovačević – neobičan kadrovski potez
Kovačević nije politički početnik. Ali nije ni političar koji iza sebe ima dokazanu izbornu bazu na državnom nivou.
S titulom doktora političkih nauka, Kovačević je godinama bio aktivan u lokalnoj politici – kao vijećnik u OV Centar u tri mandata, predsjedavajući tog vijeća od 2010. do 2012. i zamjenik od 2014. do 2016. Bio je i vijećnik u Gradskom vijeću Sarajeva. Akademski se bavio demokratijom i evropskim integracijama, a od 2018. je Komšićev savjetnik za vanjsku politiku.
Dakle, Kovačević ima političko iskustvo, akademski kapital i dugogodišnji kontinuitet u političkom krugu Željka Komšića. Ali nema ono što je do sada bilo najvažnije za DF: nema vlastiti predsjednički izborni rezultat. Nema dokazanu bazu od desetina ili stotina hiljada birača koja bi pokazala koliko vrijedi njegovo ime kada se na glasačkom listiću pojavi samostalno.
Upravo zato je njegova kandidatura mnogo više od obične zamjene kandidata. Ona je eksperiment, koji treba odgovoriti na pitanje može li Komšićeva politička ideja dobiti vlastito lice.
Postoji još jedna važna činjenica. Kovačević nije član DF-a i to je i Komšić javno potvrdio, objašnjavajući da je upravo zbog svog političkog odnosa prema BiH Kovačević kandidat stranke.
Time DF pravi prilično neobičan kadrovski potez da stranka koja nakon trinaest godina nije proizvela vlastitog kandidata dovoljno snažnog da zamijeni osnivača bira čovjeka izvan svog formalnog članstva.
To može biti svjesna strategija širenja biračke baze. Ali može se čitati i kao priznanje da DF nema vlastitog kandidata koji bi mogao ponijeti Komšićev politički teret.
I upravo je tu razlika između Komšića i Kovačevića. Komšić je prvo izgradio vlastiti izborni kapital, a potom oko njega stranku. Kovačević sada prvo dobija stranačku kandidaturu, a tek treba izgraditi vlastiti izborni kapital.
Šta Kovačević unosi u političku utakmicu?
Ako iz njegove biografije izuzmemo predmet pred Evropskim sudom za ljudska prava (ESLJP), Kovačević iza sebe ipak ima sasvim konkretan politički put: lokalna politika, akademski rad, savjetnička funkcija, javni nastupi i politički komentari, dugogodišnje zagovaranje građanskog koncepta Bosne i Hercegovine. A to nije malo. No, nije isto što i politički mandat na državnom nivou ili vlastita izborna baza.
Zato će njegova kandidatura biti zanimljiva upravo zbog onoga što do sada ne znamo.
Pitanje je dakle – koliko na glasačkom listiću vrijedi Kovačević bez Komšića obzirom na činjenicu da je njegov najvažniji politički kapital bio povezan s idejom koju je Komšić već dvadeset godina predstavljao u javnosti. Kovačević sada mora pokazati da tu ideju može nositi vlastitim imenom.
Podsjećamo, Vijeće ESLJP-a je 2023. godine u predmetu Kovačević protiv BiH utvrdilo povredu zabrane diskriminacije, ocijenivši da postojeći politički sistem daje prednost etničkoj zastupljenosti u odnosu na druge političke, ekonomske, društvene i filozofske faktore.
Ta je odluka imala veliki politički odjek, ali tu je priča tek počela jer je Veliko vijeće ESLJP-a u junu 2025. prihvatilo prigovor nedopuštenosti zahtjeva, uz zaključak da je Kovačević zloupotrijebio pravo na podnošenje predstavke i da nema status žrtve u relevantnom dijelu. Kovačević je nakon toga tvrdio da se radi o pokušaju njegove diskreditacije.
Bez obzira na ishod predmet Kovačević može biti dio njegovog političkog profila, ali ne može biti predstavljen kao njegova jednostavna „pobjeda u Strazburu“.
Šta je onda Kovačevićev vlastiti politički proizvod? Odgovor se zasad nalazi prije svega u njegovom dugogodišnjem javnom, akademskom i savjetničkom radu. A izbori će prvi put pokazati koliko je taj kapital pretvoriv u glasove.
Zvijezda broj dva: Dženan Đonlagić
Ako je Komšić neprikosnovena zvijezda, onda je Dženan Đonlagić jedan od rijetkih DF-ovih kadrova koji ima vlastiti politički identitet.
Profesor ekonomije, generalni sekretar DF-a i dugogodišnji parlamentarac, Đonlagić je jedna od najstabilnijih figura stranke. U ovom mandatu je bio delegat u Domu naroda PSBiH.
Za DF je važan upravo zato što nije samo „Komšićev čovjek“, on je jedan od rijetkih kadrova koji može govoriti u ime stranke i bez prisustva predsjednika.
Ali, ni Đonlagić nije uspio postati ono što bi za DF bilo presudno: politički lider koji može samostalno povući desetine hiljada birača.
Mahir Mešalić – najglasniji glas opozicije
Mahir Mešalić je drugačiji tip političara. Evidentno, nije Komšićev nasljednik, ali jeste jedan od najprepoznatljivijih DF-ovih opozicionih glasova u Federaciji. Kao zastupnik u federalnom Predstavničkom domu, Mešalić je često preuzimao ulogu napadača na federalnu vlast, posebno kroz kritiku Trojke, HDZ-a i načina upravljanja javnim novcem.
Njegova prednost je politička borbenost. Ali glasnost nije isto što i politička širina.
Mešalić je prepoznatljiv kao opozicioni političar, ali nije dokazao da bi bio jednako prepoznatljiv kao nosilac vlasti.
Vlatko Glavaš – tiha, ali važna zvijezda
Vlatko Glavaš pripada potpuno drugoj vrsti DF-ovog kadra.
Bivši reprezentativac BiH i dugogodišnji parlamentarac, Glavaš je jedan od rijetkih DF-ovaca koji imaju prepoznatljiv lični biografski kapital izvan politike.
On nema Komšićevu političku agresivnost niti Mešalićevu potrebu za svakodnevnim političkim obračunom. Ali upravo zbog toga može biti vrijedan DF-u.
Glavaš je primjer kadra koji može širiti stranku izvan sarajevskog političkog mjehura.
Dennis Gratz – povratak starog kadra
Posebno zanimljiva je priča Dennisa Gratza, nekadašnjeg lidera Naše stranke, koji se prelaskom u DF 2022. vratio u parlamentarnu politiku.
Danas je zastupnik u Parlamentu FBiH, a za izbore 2026. ponovo je određen za nosioca DF-ove federalne liste u jednoj od sarajevskih izbornih jedinica.
To je još jedan pokazatelj DF-ove kadrovske politike. Umjesto da je u četiri godine proizveo cijelu novu generaciju, DF se dobrim dijelom oslanja na provjerena ili već poznata politička imena.
To nije potpuno nova generacija već prije rotacija već poznatih lica uz pokušaj da se pronađe nasljednik Komšića.
DF nema dovoljno široku klupu
Dodatna otežavajuća okolnost je što se za četiri godine u opoziciji DF nije nametnula kao lider opozicije ili da se nametne kao jasna alternativa.
DF je imala vrlo jasne protivnike: HDZ i SNSD, posebno politike Dragana Čovića i Milorada Dodika. Imala je i jasnu političku ideju: građanska BiH, jačanje državnih institucija, NATO, evropski put i odbacivanje koncepta etničkog vlasništva nad institucijama. Ali, stranka je češće bila prepoznata kao stranka koja se protivi određenom političkom projektu nego kao stranka koja je ponudila dovoljno razrađen vlastiti projekat upravljanja ekonomijom, javnim sektorom, obrazovanjem, zdravstvom ili lokalnom infrastrukturom.
To je možda i najveća politička slabost DF-a.
Komšićev politički narativ veoma je jasan kada govori šta neće. Mnogo je manje prepoznatljiv kada treba objasniti šta bi DF uradila kada bi imao punu izvršnu vlast.
Najveći paradoks: građanska stranka koja mora igrati etničku izbornu utakmicu
A upravo se najdublja politička kontradikcija DF-a ogleda u činjenici da stranka insistira na građanskoj Bosni i Hercegovini i odbacuje koncept po kojem politička prava zavise od etničke pripadnosti. A izborni sistem BiH tjera DF da igra upravo tu igru.
Komšić je četiri puta biran za hrvatskog člana Predsjedništva, iako njegova najveća izborna baza nije među područjima s hrvatskom većinom. To je politička činjenica, ali i politička kontroverza. HDZ to koristi kao argument da Komšić nije legitimni predstavnik Hrvata. DF, s druge strane, upravo Komšićevu pobjedu koristi kao dokaz da član Predsjedništva treba biti predstavnik građana, a ne etničkog kolektiva.
Tako je nastao svojevrsni politički začarani krug, pa DF opstaje zahvaljujući sistemu koji istovremeno želi promijeniti. Zato se može reći da je Slaven Kovačević nastavak Komšićeve političke strategije.
Lokalni izbori – hladan tuš
Ako su Opći izbori 2022. pokazali da DF još uvijek ima solidnu bazu, Lokalni izbori 2024. pokazali su gdje su granice te baze.
U Sarajevu DF nije napravila proboj, a stranka je bolje rezultate ostvarivala tamo gdje je nastupala u širim aranžmanima. DF je, dakle, imala predsjednika koji može osvojiti više od 200.000 glasova za Predsjedništvo, ali stranku koja u glavnom gradu ne može samostalno proizvesti ni približno toliku političku težinu.
To je možda najjasniji dokaz razlike između Komšićevog ličnog brenda i DF-ove stranačke infrastrukture.
Ali lokalni izbori nisu bili samo poraz. U Tuzli je DF osvojila tri mandata u Gradskom vijeću, što je bio rast u odnosu na prethodne izbore. Lokalna analiza taj rast povezivala je i s prelaskom dijela članstva SDBiH-a u DF.
To pokazuje da DF nije nestala s terena, problem je što je taj rast regionalno ograničen i nedovoljan da promijeni ukupnu sliku stranke.
Protiv Trojke, sa SDA
Možda najzanimljivija politička kontradikcija posljednjih godina jeste odnos DF-a prema SDA. DF je godinama kritikovala SDA kao dio političkog sistema koji treba mijenjati. A onda su upravo DF, SDA i Stranka za BiH u Sarajevu 2024. napravili zajednički nastup na lokalnim izborima, uključujući zajedničke kandidature za načelnike.
To nije samo tehnički savez. To je politička poruka.
DF je u jednom trenutku Trojku optuživala za izdaju građanske i državotvorne politike, a istovremeno je na lokalnom nivou pravila aranžmane sa SDA, strankom protiv koje je svojevremeno i nastao značajan dio antiestablišmentskog naboja DF-a.
Komšić je taj savez branio kao racionalno političko partnerstvo. Ali birač može postaviti jednostavno pitanje: Ako je SDA problem kada vlada sa HDZ-om i SNSD-om, zašto nije problem kada DF s njom dijeli izborni teren?
To je pitanje na koje DF nije uvijek imala jednako uvjerljiv odgovor i to je uz neizbor Komšićevog nasljednika možda i najveći problem.
Drugi problem je što DF-ova građanska ideja nije (dovoljno) pretvorena u socijalnu politiku.
DF se od početka predstavlja kao socijaldemokratska, građanska i proevropska stranka, ali u javnom prostoru najjača politička pitanja na kojem insistira uglavnom su ustavna, nacionalna i državotvorna. Istina, to su važna pitanja. Ali birač ne živi samo od ustavnog uređenja već od plaće, penzije, treba bolje zdravstvo, normalne cijene hrane, stambenog prostora, više mogućnosti za zapošljavanje, bolje obrazovanje, javni prijevoz …
Tu DF nema istu prepoznatljivost koju ima kada govori o HDZ-u, SNSD-u ili državnoj imovini.
Zapravo, lako je zaključiti da DF ima veoma jasnu ideju o tome kakva BiH treba biti. Mnogo je manje jasno kakva bi trebala biti svakodnevica građanina pod DF-ovom vlašću.
Opozicija je postala identitet
DF je u ovom mandatu mogla postati stranka koja okuplja nezadovoljne birače Trojke, SDA i nacionalnih stranaka. Ali nije postala takav magnet, prije svega jer je ostala Komšićeva opozicija prema HDZ-u i SNSD-u, a manje stranka koja je izgradila sveobuhvatnu opozicionu platformu.
DF je ostala jaka u jednoj političkoj emociji. Ali, politička stranka mora imati više od jedne emocije.
Ključno pitanje
Za predstojeće izbore DF je napravila potez koji savršeno opisuje stranku. Komšić završava drugi uzastopni, a ukupno četvrti mandat u Predsjedništvu i ne može ponovo biti kandidat. Ali, ne ide u političku penziju već je nositelj liste za Parlament BiH, te će se boriti da stranku vrati u državnu parlamentarnu arenu.
Tu dolazimo do ključnog pitanja – da li DF priprema tranziciju – ili samo produžava Komšićevu političku eru drugim sredstvima? Jer nije isto imati Komšića kao lidera i imati Komšića kao političku instituciju oko koje se cijela stranka organizira.
Test DF-a
Zato su ovi izbori, da ne budemo previše dramatični „biti ili ne biti“ za DF.
Ako Kovačević, kojega je izabrao Komšić uspije izgraditi vlastitu političku težinu, DF će moći pokazati da njegova ideja može dobiti novo lice.
Ako ne uspije, ponovo će se otvoriti pitanje koje stranka već godinama odgađa: šta zapravo ostaje nakon Komšića?
