Bivša supruga vijećnika Demokratske fronte Nedima Salihagića tvrdi da je godinama trpjela psihološko i ekonomsko nasilje, prijetnje i pritiske, a da je nakon pokušaja razvoda uslijedilo i fizičko nasilje. Salihagić negira da je napao bivšu suprugu. Sud mu je, nakon incidenta na Dolac Malti, izrekao zabranu prilaska i komunikacije u trajanju od devet mjeseci
Piše: S. K.
„Ne želim biti još jedna žena čija se priča završi tragično. Želim biti žena koja je, uprkos svemu što je prošla, odlučila vjerovati institucijama svoje države i izboriti se za svoju sigurnost, sigurnost svoje djece i pravo na život bez nasilja. Vjerujem da institucije Bosne i Hercegovine mogu i moraju zaštititi žrtvu i utvrditi potpunu istinu na osnovu činjenica i dokaza“, kaže nam mlada žena koja se našla nedavno našla u medijima, ne svojom voljom već silom prilika. Ili bolje rečeno zbog sile.
Prvo jer je nasilnik – njen bivši suprug političar. Drugo arhitektica je, želi da je pamte po profesionalnom radu. Majka je. Želi svojim kćerkicama dati dobar primjer.
Od supruga je, tvrdi fizički razdvojena već dvije godine. Iz zajedničkog doma otišla je kad je bila trudna sa drugim djetetom.
Ne želi šutjeti. Majka je dvoje djece, od kojih je jedno još beba. Od supruga je, prema njenim riječima, fizički odvojena već dvije godine. Iz zajedničkog života otišla je trudna. Danas kaže da više ne želi šutjeti.
– Hoću da se jasno razgraniči žrtva i nasilnik. Bez obzira na okruženje, da se zna ko je kako postupio – dodaje.
To je, kaže, jedan od razloga zbog kojih je odlučila govoriti javno. Drugi je strah da bi, ako sve ostane između četiri zida, institucije i javnost ponovo gledale samo posljednji incident, a ne ono što mu je prethodilo.
A prethodilo mu je, tvrdi, mnogo toga.
Od prijetnji i kontrole do fizičkog nasilja
Prema njenim riječima, problemi nisu počeli 3. septembra ove godine, kada se desio incident koji je završio u medijima. Kaže da je nasilje postojalo i ranije, najprije u oblicima koje je bilo mnogo teže dokazati – kroz psihološki pritisak, kontrolu i ekonomsku zavisnost.
Prije tri godine prvi put je prijavila prijetnje i psihološko nasilje.
Sjeća se, kaže, i reakcije jednog policijskog službenika koji joj je tada, umjesto podrške, rekao: „A zašto plačeš, dobro izgledaš, naći ćeš drugog frajera.“
Takav odgovor, kaže, danas joj je teško i zamisliti.
– Sve je tada živo zataškano. Policija je trebala samo da ga opomene – navodi.
No, nakon posljednjeg incidenta ima potpuno drugačije iskustvo:
– Prije tri godine nisam vjerovala, ali sada ne mogu vjerovati kako su dobro reagirali policajci. Policija je, čini mi se shvatila, koliko je važno ispravno reagovati. Pa i sami vide koliko je femicida, nasilja nad ženama– kaže.
Između ta dva iskustva, međutim, prošle su godine. Tada nije imala posao, bila je ekonomski zavisna i posebno se bojala da bi mogla izgubiti djecu, jer je suprug imao i određeni (politički) status, novac, nekretnine.
Ništa čudno i ništa što je rijetkost. Mnoge žene u strahu od gubitka djece ostaju s nasilnikom. Tako je i ona.
No, danas je sve drugačije. U junu je okončan postupak razvoda, sada se čeka pravosnažna odluka.
Ističe kako je psihičko i ekonomsko nasilje trpjela dugo, baš kako je svjesna da je ovu vrstu nasilja teško dokazati. Sve dok ne eskalira.
Šta je utvrdio Sud?
A onda je eskaliralo, tog 3. septembra.
Prema podacima iz sudskog rješenja, incident se dogodio oko 15 sati u ugostiteljskom objektu na Dolac Malti u Sarajevu.
Općinski sud u Sarajevu izrekao je Nedimu Salihagiću zaštitne mjere zbog postojanja osnova sumnje da je počinio nasilje nad bivšom suprugom. Zabranjeno mu je da joj se približava na udaljenost manju od 100 metara, kao i da s njom komunicira, uznemirava je ili uhodi. Mjere su izrečene u trajanju od devet mjeseci.
Prema sudskom rješenju, hitne mjere zaštite policija je izrekla neposredno nakon incidenta, a Sud ih je 4. septembra zamijenio zaštitnim mjerama.
Zabrana komunikacije odnosi se i na telefonske pozive, SMS poruke, društvene mreže, e-mail i pokušaje kontakta preko trećih osoba. Salihagić je upozoren da kršenje mjera predstavlja krivično djelo.
Sud u rješenju navodi da postoji osnov sumnje da je Salihagić 3. septembra oko 15.05 sati počinio radnje nasilja nakon što mu je bivša supruga prišla kako bi razgovarali o njihovim problemima.
Prema opisu događaja iz sudskog rješenja, pozvao ju je da izađu iz ugostiteljskog objekta. Kada je ustala od stola, prema navodima iz rješenja, prema njoj je bacio staklenu flašu koja ju je pogodila u predjelu grudnog koša. Potom ju je, kako se navodi, uhvatio za ruke dok se pokušavala osloboditi i krenuti prema izlazu.
Salihagić je, međutim, u svom javnom demantiju negirao da je napao bivšu suprugu i tvrdio da je ona napala njega.
Zbog toga ona insistira na onome što smatra ključnim: da javnost ne donosi presudu, ali ni da njegovu verziju ne prihvati kao jedinu istinu.
– U cijelom ovom nesretnom, ali organiziranom slučaju važno mi je da javnosti ne bude predstavljena iskrivljena slika događaja, odnosno zamjena žrtve i nasilnika. Ne tražim od javnosti da presuđuje. Tražim da se ne prihvati jednostrana verzija događaja kao konačna činjenica. Njegov demanti predstavlja njegovu verziju događaja, a ja ću svoje navode dokazivati službenim dokazima – kaže naša sugovornica.
Nije počelo u kafiću
Ona navodi da je na dan incidenta njega majka, preko posrednika koje je poslao Salihagić, dobila upozorenje, te da su posrednici naveli da je Salihagić tražio da mu se nabavi vatreno oružje.
Sve to znaju istražni organi, te ona očekuje da će i “posrednici” biti ispitani, odnosno cijeli slučaj detaljno ispitan.
Dan ranije Salihagić ju je, pred kćerkom, također fizički napao.
I o tome će se utvrđivati tokom istrage.
– Sve što imam – komunikaciju, evidencije poziva, fotografije, službene zabilješke i druge dokaze – predat ću institucijama i očekujem da se sve okolnosti ispitaju – dodaje.
Ističe kako joj cilj nije medijska presuda, nego da se događaji ne posmatraju pojedinačno, da se utvrdi šta se zaista dogodilo, osiguraju mjere sigurnosti za njenu djecu i za nju.
Kada politički imidž postane važniji od istine
Posebno je važno, smatra, da je njenu sigurnosnu, ekonomsku, psihološku situaciju opterećivala činjenica da je njen bivši suprug zbog političkog imidža skrivao da su rastavljeni te pokušavao spriječiti da ona u javnosti (ili čak i u krugu prijatelja) govori o njihovom odnosu.
– Bilo je pokušaja da se ova priča zaustavi prije i nego je došla u medije, preko osoba koje nisu iz njegove partije, ali surađuju i u dobrim su odnosima. Srećom, te su osobe to odbile. Objavljivao je demantije, sve u cilju da od mene napravi lošu osobu – ističe.
I to je zapravo bio i njen motiv da govori za medije, ali i da insistira da institucije provjere dokaze.
Institucije sada imaju odgovornost
Nakon posljednjeg incidenta uključeni su policija i Centar za socijalni rad, Sud je izrekao mjere zaštite prema njoj.
No, uvijek i na prvom mjestu važna joj je sigurnost djece, naročito i zbog činjenice da se mjere zabrane ne odnose i na djecu.
– Ja neću praviti problem ako pravosudne institucije donesu odluku da smatraju da je sigurno da moja djeca borave sa njim. Želim da imam napismeno da su to odlučili da se ne bi desilo da mi ne vrati djecu. I to ne govorim tek onako. Upravo zbog djece sam ostajala u toj zajednici. Strahovala sam da bih ih mogla izgubiti jer nisam imala posao, veze. Ali, više ne želim da cijena šutnje bude moja sigurnost – naglašava.
Najvažniji su dokazi
Zato u njenoj priči nije važno ko će biti glasniji u javnosti, niti čiji su demantiji uvjerljiviji. Najvažnije je šta će pokazati dokazi.
Sud je već izrekao zaštitne mjere. Policija je reagirala. Postoji postupak. Postoje ranije prijave za koje bivša supruga tvrdi da su dokumentirane. Postoje fotografije povreda, komunikacije i drugi materijali koje kaže da će predati institucijama. I postoji njeno svjedočenje o tome kako je, prema njenim riječima, nasilje godinama prelazilo iz jednog oblika u drugi – od psihološkog i ekonomskog pritiska, preko prijetnji i kontrole, do fizičkog napada.
Zato ni naša sugovornica ne traži da javnost presudi. Uostalom, zašto i bi?! Traži da institucije urade ono što od njih očekuje – da saslušaju sve strane, provjere svaku tvrdnju, utvrde hronologiju, da zaštite nju i djecu.
I da se, ako se utvrdi da je bilo nasilja, jasno kaže ko je žrtva, a ko nasilnik.
– Ne želim biti još jedna žena čija se priča završi tragično. Želim biti žena koja je, uprkos svemu što je prošla, odlučila vjerovati institucijama svoje države i izboriti se za svoju sigurnost, sigurnost svoje djece i pravo na život bez nasilja – ponavlja.
Za ženu koja je godinama, kako sama kaže, pokušavala problem riješiti iza zatvorenih vrata, odluka da sada govori javno nije odluka o medijskoj popularnosti. To je, kaže, odluka o preživljavanju. I možda upravo zato njen posljednji zahtjev nije komplikovan:
– Ja samo želim da se ne zamijene žrtva i nasilnik i da se istina utvrdi na osnovu činjenica i dokaza– kaže.
A to nije previše!
