Minimalac je povećan, tramvaji stigli, investicije pokrenute – ali afere, kadroviranje i politička odgovornost ostali su dio iste priče. SDP je pokazao da zna upravljati sistemom, ali nije uspio dokazati da ga zna promijeniti
Piše: Redakcija Interview.ba
Četiri godine nakon što je SDP zajedno s partnerima preuzeo najvažnije poluge vlasti u državi, Federaciji i kantonima, račun je mnogo složeniji od propagandne slike o uspješnoj vlasti i mnogo ozbiljniji od opozicijske tvrdnje da se nije dogodilo ništa. Bilo je rezultata. Bilo je i promašaja. Bilo je investicija, povećanja plata, novih tramvaja i socijalnih mjera.
Ali bilo je i afera, kadroviranja, nedosljednosti, političkih opravdanja i kriza u kojima se pokazalo koliko je nova vlast zaista drugačija od one koju je godinama kritizirala. Najvažnije pitanje zato nije šta je SDP izgradio, nego šta je promijenio.
Na talasu političke prednosti
SDP je na vlast 2022. godine došao s jednom velikom političkom prednošću: nije morao građanima dokazivati da je drugačiji od SDA. To je godinama već radio sam. Crvena boja je nosila obećanje radničkih prava, socijalne države, javnog interesa, sekularizma, antikorupcije i politike koja bi trebala više gledati čovjeka nego stranački interes.
Uz to je došla i velika politička konstrukcija Trojke. SDP je dobio federalnu vlast zajedno s Narodom i pravdom i Našom strankom, a potom i važan dio državne vlasti. U Kantonu Sarajevo SDP je već bio dio vlasti Trojke, s mogućnošću da kroz nekoliko godina pokaže kako izgleda njegova verzija socijaldemokratije kada više nije samo opoziciona ideja nego svakodnevna administracija.
Danas, pred kraj tog ciklusa, slika je paradoksalna.
SDP može pokazati minimalnu platu od 1.000 KM, a od 2026. godine 1.027 KM. Može pokazati velike infrastrukturne projekte u Sarajevu, nove tramvaje i obnovljene pruge. Federalna vlada može pokazati povećanje socijalnih izdvajanja, investicije, podršku privredi, rast javnih prihoda i neke važne zakonske promjene. U socijalnom sektoru napravljeni su pomaci, uključujući izmjene prava roditelja njegovatelja i ulaganja u ustanove socijalne zaštite.
Ali istovremeno, SDP mora objasniti zašto je vlast koja je došla pod zastavom drugačije političke kulture završila s aferama poput „Spengavanja“, optužnicom POSKOK-a protiv federalnog ministra Vojina Mijatovića, kontroverzama oko dodjele javnog novca u slučaju Kenana Magode i političkom krizom nakon tramvajske nesreće u Sarajevu.
I tu počinje stvarni politički dosje SDP-a.
Od obećanja do vlasti
SDP nije u vlast ušao kao mala stranka bez iskustva. Nermin Nikšić je već jednom bio federalni premijer. Znao je sistem, njegove slabosti, znao je gdje su poluge moći. Upravo zato se od njega očekivalo više.
Ova vlast nije imala luksuz da kaže: „Nismo znali kako stvari funkcionišu.“ Znali su.
Zato se četiri godine vlasti ne mogu ocjenjivati samo pitanjem koliko je zakona doneseno. Pitanje je šta se dogodilo s odnosom države prema građaninu. Zatim idu potpitanja: je li radnik radnik zaštićeniji, siromašan čovjek sigurniji, je li javni novac transparentniji, je li zapošljavanje manje političko, jesu li institucije snažnije? Ili je korupcija normalizirana?
No, možda najvažnije pitanje, koje sebi postavljaju i sadašnji i nekadašnji simpatizeri (pa i članovi) SDP-a je – postoji li danas veća razlika između onoga što SDP govori kada je u opoziciji i onoga što radi kada ima vlast?
Najveći SDP-ov rezultat: 1.000 KM
Ako se jedna odluka mora izdvojiti kao najvažniji socijaldemokratski potez ovog mandata, to je povećanje minimalne plate. Od 1. januara 2025. najniža plata u Federaciji BiH povećana je na 1.000 KM, a za ove godine utvrđena je na 1.027 KM. Vlada FBiH taj potez predstavlja kao historijsko povećanje primanja najugroženijih radnika.
I taj bi rezultat bilo nepošteno uanjivati jer za radnika koji je godinama radio za 600 ili 700 KM, razlika između prethodnog i novog minimalca nije statistika.
Ali socijaldemokratski obračun ne završava na iznosu na platnoj listi. Istovremeno je rasla cijena života. Sindikalna potrošačka korpa u augustu ove godine iznosila je 3.810 KM, pa ni prosječna plaća nije bila dovoljna da pokrije ni polovinu takvog iznosa.
U svijetlu povećanja minimalca treba govoriti o tome koliko je stvarno porasla kupovna moć radnika.
Kad govorimo o minimalcu, SDP s pravom tvrdi i da je porasla dobit poslodavaca, te da su i javni prihodi veći. No i to nije neki argument. Jer socijaldemokratija nije samo pitanje može li privreda preživjeti povećanje minimalca. Ona bi trebala pitati koliko od stvorenog bogatstva pripada onima koji ga stvaraju svojim radom.
Tu je SDP ostao negdje u međuprostoru. Napravio je socijaldemokratski potez, ali ne i nije dovoljno široku politiku koja bi riješila problem niskih plata, nesigurnog rada, sive ekonomije, stanovanja i rasta troškova života.
Drugim riječima: crveni su povećali minimalac, ali nisu promijenili ekonomsku paradigmu.
Neradna nedjelja: dobra ideja, nedovršena politika
Sličan paradoks vidi se i u neradnoj nedjelji. No, način na koji je sistem uveden i broj izuzetaka koji su se kasnije pojavljivali pokazali su koliko je teško od dobre socijalne ideje napraviti dobru javnu politiku. Pitanje nije samo jesu li trgovine zatvorene već jesu li radnici zaista dobili bolji život, odnosno jesu li poslodavci prebacili teret na druge dane, jesu li smjene duže, je li provedba jednaka u cijeloj Federaciji…
SDP je ovdje pokazao nešto što će se ponavljati kroz cijeli mandat: lakše je donijeti politički atraktivnu odluku nego izgraditi cijeli sistem koji će garantirati njene posljedice.
Nikšić: od „novog početka“ do čovjeka sistema
Nermin Nikšić je najveća politička figura ovog mandata i zbog toga najveća odgovornost ne može biti razvodnjena kolektivnom pričom o Trojci. On nije samo federalni premijer. On je predsjednik SDP-a. Zato se mandat Vlade FBiH u velikoj mjeri pretvorio u njegov lični politički bilans.
Nikšić ima šta pokazati. Minimalna plata. Rast određenih socijalnih davanja. Investicije. Podrška privredi. Energetski projekti. Neke važne reforme.
Vlada FBiH je usvojila i programe rada za mandatni period 2023–2026, a na svojoj stranici sistematizira godišnje programe rada i izvještavanje o radu.
Ali upravo se na Nikšiću vidi najveći problem SDP-a: razlika između upravljanja i promjene. Nikšić se pokazao kao iskusan politički operativac. Mnogo manje kao premijer koji je promijenio način funkcionisanja vlasti.
A onda je došao „Spengavanje“.
Objavljene prepiske između Nikšića i tadašnjeg v.d. direktora Federalne uprave policije Vahidina Munjića otvorile su pitanje političkog uticaja na policiju, zapošljavanje i pritisak na institucije. Nikšić je potvrdio autentičnost komunikacije i dao svoje objašnjenje. Tužilaštvo FBiH je predmet počelo istraživati, a POSKOK je kasnije izuzeo telefone više aktera.
Ovdje nije presudno da li će neko na kraju biti optužen ili oslobođen. Političko pitanje već postoji.
Ako je SDP došao na vlast obećavajući depolitizaciju institucija, kako je moguće da predsjednik SDP-a i premijer Federacije komunicira s čelnikom policijske institucije na način koji javnosti otvara pitanje političkog uticaja?
Još je problematičnije to što je SDP nakon afere insistirao da institucije trebaju raditi svoj posao, dok je dio stranke stao u zaštitu predsjednika.
To je možda najveći test socijaldemokratske političke kulture. Ne tražiš od svojih ljudi da budu iznad zakona. Tražiš da budu pod većim povećalom.
Tu SDP nije položio ispit onako kako je obećavao.
Mijatović: Politička buka i optužnica
Zamjenik premijera, potpredsjednik stranke Vojin Mijatović je vjerovatno najkarakterističniji primjer SDP-a ovog mandata. Glasan. Direktan. Prisutniji od većine ministara. Često prvi kada treba odgovoriti protivnicima.
Ali politika nije samo glasnoća.
Federalni ministar razvoja, poduzetništva i obrta može navesti vrlo konkretne programe podrške privredi, grantove i povećanje sredstava maloj privredi. Ali kod svakog takvog programa treba postaviti pitanje koliko je novca proizvelo nova radna mjesta, koliko novih kompanija, koliko održivih biznisa, a koliko je završilo u sistemu grantova koji se svake godine iznova dijeli.
A onda je 3. septembra 2026. stigao događaj koji više nije samo politička kritika.
POSKOK je podigao optužnicu protiv Mijatovića i još osoba zbog sumnji da su, prema navodima optužnice, u periodu od januara do septembra 2025. postupali s namjerom pribavljanja koristi jednom pravnom licu. Optužnica je proslijeđena nadležnom sudu. Mijatović je optužbe odbacio i tvrdi da je riječ o političkom procesu.
Optužnica nije presuda, ali politički problem postoji bez obzira na budući sudski ishod. Jer sada SDP mora odgovoriti na pitanje koje je godinama postavljao drugima: Koji je standard političke odgovornosti kada protiv ministra vlastite stranke postoji optužnica? Je li dovoljno reći „neka institucije rade svoj posao“? Ako jeste, onda to pravilo mora važiti i za sve druge.
Ako nije, onda treba objasniti koji je standard.
Upravo tu će se vidjeti jesu li crveni ostali crveni ili su, poput mnogih stranaka prije njih, razvili vlastiti sistem opravdanja.
Šteta: tramvaji – najveći uspjeh i najveći politički test
Predsjednik KO Sarajevo Adnan Šteta je drugačiji slučaj. Ako postoji SDP-ov političar koji je ostavio vizuelno najvidljiviji trag u Sarajevu, to je Šteta. Novi tramvaji, obnovljene tramvajske pruge, trolejbusi. radovi prema Hrasnici, veliki infrastrukturni projekti.
I tako je Šteta postao simbol novog SDP-a – koji zna napraviti projekat koji građanin vidi. A to u zemlji gdje slušamo o projektima koji nikada ne počnu, činjenica da infrastruktura zaista izgleda drugačije predstavlja politički rezultat.
No, problem i ovdje. Niko nikada nije stigao do dokumentacije kada je riječ o obnovi pruge. Krije se, navodno tako želi kineski izvođač radova. Imamo li razloga sumnjati da je nešto koštalo više nego što jeste ili mnogo manje nego je naplaćeno? Imamo! Sve dok se ne pokažu računi crno na bijelo. Dotle Šteta ostaje glavna ličnost istraživačkih tekstova. S pravom.
Onda je u februaru tramvaj iskočio iz šina. Jedna osoba je poginula, a četiri su povrijeđene. Šteta je javno rekao da je odmah nakon što je saznao za nesreću ponudio ostavku, prije nego što je znao šta se dogodilo. To je politički važan gest. Koji zapravo pomalo i vrijeđa zdrav razum, jer šta znači ponuditi ostavku, a zatim ostati u funkciji?
Ako istraga pokaže da ministar nije politički odgovoran, onda nema razloga za ostavku. Ako pokaže političku odgovornost, ostavka je logična. Ali između te dvije stvari nalazi se problem političke kulture: da li je ostavka čin odgovornosti ili komunikacijski refleks?
Do danas nemamo prevelikih rezultata istrage nesreće. Opet je krivica spala na vozača tramvaja. Ali ne i na one koji su bili dužni održavati tramvajske kočnice. Detektor je ranije pisao da KJKP GRAS nije tražio prethodno iskustvo ni stručnost firmi u tenderu za servisiranje magnetnih kočnica na tipu tramvaja kakav je učestvovao u nesreći.
Vlasnik kompanije koja je dobila tender kazao je da nema iskustva sa ovim kočnicama i da za osam mjeseci ugovora nije GRAS-u vratio nijednu servisiranu kočnicu.
Šteta godinama je pod lupom javnosti zbog obrazovanja: u njegovim ranijim biografijama nije jasno navođeno gdje je stekao dodiplomsku diplomu, dok je kasnije potvrđeno da je studirao na Visokoj školi za uslužni biznis u Sokocu, a magistrirao na privatnom PIM Univerzitetu u Banjoj Luci.
Zavidan akademski put!
Magoda: kada politička odgovornost postane pitanje karaktera
Kenan Magoda je možda najkontroverzniji SDP-ov kantonalni kadar ovog mandata. Njegov resor je istovremeno jedan od najvidljivijih: kultura i sport. Tu je bilo stvarnih rezultata. Povećana su izdvajanja za sport, podržani klubovi i projekti, a kantonalna vlast je kroz budžetske mjere snažnije finansirala kulturne institucije. SDP s pravom može reći da je kultura i sport dobio više novca.
Ali Magoda je tokom mandata postao i sinonim za pitanje političke odgovornosti.
Prvo su se pojavile kontroverze vezane za prijavu zbog dodjele 70.000 KM firmi MindSet. Kantonalni antikorupcijski ured predmet je proslijedio Tužilaštvu KS, uz pitanja o ispunjavanju uslova i povezanostima vlasnice firme. Magoda je tvrdio da je za prijavu saznao iz medija, a sporna dodjela je kasnije poništena.
Pa da opet ponovimo, istraga nije presuda, ali politička odgovornost počinje prije krivične presude.
Kod Magode je dodatni problem i činjenica da su još ranije postojale kontroverze vezane za optužbe bivše supruge za nasilje, koje je on negirao, te više od godinu dana neisplaćena tužba stranačkoj kolegici Besimi Borić, nakon što ju je tužio za klevetu, a potom izgubio slučaj.
Nedano je u javnosti otvorena nova, izrazito osjetljiva priča u vezi s njegovim maloljetnim sinom i policijskom istragom.
Ministar ne može biti odgovoran za postupke svoje djece, ali može biti predmet pitanja o vlastitoj političkoj odgovornosti, ponašanju i standardima koje postavlja. I zato Magodin slučaj nije samo priča o aferama već otvara pitanje ima li SDP standard po kojem ministar mora otići kada oko njega postoji previše ozbiljnih pitanja, čak i prije pravosnažne presude?
Očito je da nema! I to treba ustvrditi bez i malo ustezanja.
Preživljavanje državne kolacije
SDP je u Sarajevu i Federaciji imao mnogo veću mogućnost da provede ono što govori. Na državnom nivou je njegova politika bila zarobljena odnosima unutar Trojke, HDZ-a i SNSD-a. Zato se državni mandat SDP-a ne može ocijeniti kao potpuni neuspjeh, ali se ne može ni prikazati kao velika reforma države.
Previše energije potrošeno je na preživljavanje koalicije, a premalo na duboku reformu države.
Federalni ministri: između rezultata i ograničenog dometa
Kod federalnih ministara slika je šarenija nego što SDP-ova propaganda želi priznati – ali i bolja nego što opozicija želi priznati.
Nerin Dizdar je snažno politički profiliran kroz pitanja povratka, prava raseljenih i povratnika, ali i kroz vrlo izraženu političku komunikaciju prema vlastima u RS-u. Njegov problem nije toliko manjak političkog stava koliko pitanje može li se taj stav pretvoriti u dugoročnu institucionalnu politiku.
Vedran Lakić u energetskom sektoru ima značajne mjerljive rezultate, uključujući zakonske izmjene, mapirane investicije i sredstva povezana s pravednom tranzicijom.
No, ne treba zaboraviti u mandatu SDP-ovog njihovog federalnog ministra energije i rudarstva zatvoren je GIKIL u Lukavcu, Željezara, hiljade radnika ostale bez posla.
Istovremeno, prema javno dostupnim finansijskim podacima, kompanija LML Group, čija je vlasnica njegova supruga Alma, povećala je prihode sa oko 255.000 KM u 2022. godini na oko 967.000 KM u 2025. godini.
To samo po sebi nije dokaz nezakonitosti, ali jeste podatak koji traži objašnjenje. Posebno kada se radi o političaru koji je u tom periodu obavljao funkciju federalnog ministra nadležnog za energetiku i rudarstvo.
Sve su svemu kad je u pitanju rad SDP-ovih ministara treba biti oprezan s političkim samohvalama: mapirana investicija nije realizirana investicija, najavljena sredstva nisu potrošena sredstva, a projekat nije rezultat samo jednog ministra.
I to je opći problem SDP-ovog izvještavanja. Previše se govori o „vrijednosti projekata“, a premalo o onome što je građanin dobio“.
Jablanica: prirodna katastrofa koja je postala test
Oktobar 2024. godine bio je trenutak kada su sve političke ideologije trebale stati.
Katastrofalne poplave i klizišta odnijeli su 27 života, od toga 19 u Donjoj Jablanici. U takvom trenutku nema crvenih, zelenih, plavih ni narandžastih. Postojalo je samo pitanje je li država bila spremna?
Vlada Federacije proglasila je stanje prirodne nesreće i kasnije izdvajala sredstva za obnovu. Federalna vlast je zajedno s drugim institucijama provodila programe pomoći i obnove, uključujući sredstva za domaćinstva i infrastrukturu pogođenu poplavama i klizištima. Nikšić je kasnije od Jablanice primio zahvalnicu za pomoć tokom katastrofe. Ali politički dosje mora postaviti i drugo pitanje: gdje je odgovornost za ono što je katastrofu učinilo smrtonosnijom? Jer poplava je prirodna pojava. Ali posljedice katastrofe nisu uvijek prirodne.
Urbanističke odluke, kamenolomi, procjene rizika, inspekcije, zaštita stanovništva, sistem ranog upozorenja i koordinacija institucija – sve su to pitanja politike.
SDP nije mogao kontrolisati kišu. Ali je mogao i morao kontrolisati sistem.
Do danas nemamo odluku ko je odgovoran za smrt 19 Jablaničana. Niti su SDP-ovci htjeli previše time da se bave.
Niko od njih nije se pojavio na komemoraciji. Kažu, bilo im neprijatno!
Od krize do krize
Kada se spoje Jablanica i tramvajska nesreća, pojavljuje se obrazac. U oba slučaja vlast reaguje, pomoć dolazi, funkcioneri se obrate javnosti. Ali nakon prvog talasa reakcije ništa se ne radi na utvrđivanju odgovornosti. I to nije patern samo aktuelne vlasti.
Tradicionalnost to je slabost svih dosadašnjih vlasti, a SDP nije uspio izgraditi dovoljno uvjerljiv mehanizam političke odgovornosti koji bi ga razlikovao od prethodnika. A upravo je to bila jedna od njegovih najvećih predizbornih prednosti.
Korupcija naša svagdašnja
Ovdje je bilans možda najporazniji. Ne zato što je SDP dokazano korumpiranija stranka od drugih, od SDA na primjer nego zato što je SDP došao na vlast upravo na obećanju da će standard biti drugačiji.
A onda su se pojavljivale afere, brojne polemike oko imenovanja, javnih preduzeća i političkih uticaja.
U svakom pojedinačnom slučaju može se raspravljati o činjenicama. Ali kada ih posložite zajedno, nastaje politički problem. Ne zato što su svi optuženi krivi. Nego zato što je SDP obećao drugačiju kulturu vlasti.
Tako je najveći paradoks SDP-a da su krenuli putem onih koje su najviše kritikovali.
SDP je postao stranka sistema, a problem je što je sistem kojem je obećao da će se suprotstaviti mnogo lakše apsorbirao SDP nego što je SDP promijenio sistem. Kadroviranje nije nestalo. Politički uticaj nije nestao. Povezanost politike i javnih institucija nije nestala. Stranačka lojalnost nije nestala.
Razlika je samo u tome što sada dio tih procesa nose ljudi koji su godinama govorili da to rade pogrešni ljudi.
Tiha socijaldemokratija
Najveća greška SDP-a bila bi da nakon ovog mandata povjeruje da je dovoljno pokazati tramvaj, minimalac i nekoliko velikih projekata. Nije. Jer tramvaj je infrastruktura. Minimalna plata je politika.
Ali socijaldemokratija je odnos prema moći.
Ona počinje tamo gdje političar kaže da neće koristiti instituciju da zaštiti svog (člana), odnosno da standard mora biti isti za sve ministre iz koje god stranke dolazili ili da nije dovoljno da ministar nakon tragedije samo ponudi ostavku nego objasni ko je zakazao i šta će biti promijenjeno da se tragedija ne ponovi. Ili da povećanje minimalne plate nije kraj socijalne politike nego početak.
Zato će SDP iz ovog mandata vjerovatno izaći s vrlo neobičnim bilansom. Nije propao. Ali nije ni transformirao zemlju. Nije izgubio crvenu boju. Ali je sve manje jasno šta ta crvena boja danas znači.
Napravio je vlast koja je često bila efikasnija od vlasti koju je naslijedila, ali nije uvijek bila dovoljno drugačija. Upravo tu leži najveći paradoks četiri godine SDP-a – pokazao je da zna upravljati sistemom, ali ne i da zna promijeniti sistem.
A građani koji su im dali vlast 2022. nisu ih birali samo da budu bolji administratori. Birali su ih jer su vjerovali da će biti drugačiji političari.
I tu će se, na kraju, voditi pravi obračun s ovim mandatom. Neće se previše računati koliko je kilometara autoputa napravljeno, koliko tramvajske pruge, kome je i kako koliko miliona podijeljeno, koliko je plaća ili penzija veća.
To su važni podaci, ali glasači su puno jednostavniji, oni traže odgovor na pitanje jesu li sigurniji, ravnopravniji, zaštićeniji prije ovog SDP-ovog mandata.
Ako jeste – SDP ima ozbiljan rezultat. Ako nije – onda je ostala samo vlast.
A socijaldemokratija je negdje usput ostala bez vlastitog glasa.
