Upravo na slučaju jednog od najvećih vještačkih jezera u Europi, a kod nas, dolazimo do političke odgovornosti domaćih institucija Bosne i Hercegovine, ali i politika koje dozvoljavaju da se nečinjenjem neki dijelovi u Bosni i Hercegovini osjećaju kao siročad o kojima više brine ljubavnica nego rođena mati
Od inicijative, zastupničkih pitanja i institucijalnog preispitivanja odnosa Bosne i Hercegovine spram jednog od najvećih vještačkih jezera u Europi prošlo je petnaest godina. Danas ga se, gle čuda, spominje u preizbornim parolama.
Mirsad Đugum je još 2011. kao SBB zastupnik u ZD PSBIH ovo pitanje stavio na dnevni red.
Nakon njega, u mandatu 2014-2018 kao zastupnica Demokratske fronte u više navrata vraćala sam pitanje Buškog jezera, odnosno korištenje hidroakumulacije Buškog jezera od strane Republike Hrvatske, na dnevni red u najvišem zakonodavnom tijelu PS BIH.
I, do predizborne kampanje niko ga više nije ni spomenuo.
Tu i tamo se u medijima može pročitati da je lokalna vlasti općine Tomislavgrad pokrenule tužbe protiv Hrvatske elektroprivrede (HEP d.d.) zbog neisplaćenih 13.573.252,34 KM naknade za korištenje vode iz Buškog jezera.
Vrlo pamfletski, ali i sexy zvuči opomena upućena Hrvatskoj tipa „Nemojte se zezati, zarnvut ćemo vam pipu“, jer nasmijao je ne samo njih koji tu poruku čitaju negdje uz plažu uživajući u zalasku septembasrkog Sunca, već i neke od nas u predvečernjim satima sumornog dvanaestog dana predizborne kampanje.
Mirsad Đugum i ja nismo bili zastupnici iz izborne jedinice koja obuhvata Livno i Tomislavgrad. Ipak, oboje smo porijeklom vezani za taj kraj. Zato smo, koristeći zakonom dostupne parlamentarne mehanizme, pokrenuli i pratili pitanje Buškog jezera. To nije bila borba za glasove. To je bila borba da se pitanje koje je važno za taj kraj i državu i koje se treba konačno institucionalno riješiti.
Bilo je zastupnica i zastupnika iz te izborne jedinice koji su čak bile/i pozvaniji/e da se bave ovim pitanjem, pa čak i da poentiraju, ali nisu se upuštali, jer je politički lakše objasniti da Republika Hrvatska ulaže u ove dvije općine donacijama za škole, vrtiće, dječija igrališta, bolnice zato jer su oni pri vrhu države i predstavljaju Hrvate, bore se za njih, jerbo da nije njih gore ne bi bilo ni donacija za vrtiće dole, nego da objašnjavaju sad svom glasačkom tijelu u Tomislavgradu i Livnu da Republika Hrvatska ima dugovanja prema ove dvije općine po osnovu korištenja vode iz Buškog jezera, te da bi se od tih dugovanja sami mogli ne samo infrastrukturno obnavljati, već ulagati i u sve drugo potrebno.
Mrtva slova na papiru
Mirsad Đugum je još 2011. godine u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine pokrenuo pitanje odnosa prema korištenju Buškog jezera i potrebi da se uredi odnos Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Ja preuzimam gdje je on stao i u mandatu 2014- 2018 nastavljam. Svako pitanje, kao i odgovor nadležnih produbio je, ali i otkrio koliko ni same institucije ne znaju šta i kako, trebali nam međudržavni ugovor ili ne, kako regulisati visinu naknade za korištenje akumulacije i kako ju zaista i naplatiti. Odgovor Ministarstva energetike i rudarstva FBiH upućivao je da bi se međudržavni ugovor trebao revidirati, ali da je put preko Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa prema Predsjedništvu, pa je onda tadašnji ministar Šarović na moje inzistiranje da se tokom posjete Vlade Republike Hrvatske Vijeću ministara Bih pitanje Buškog jezera stavi na dnevni red, to i učinio, te od premijera Plankovića dobio odgovor da nam ne treba revizija nikakvog međudržavnog ugovora, te da BiH sve to može regulisati svojim nacionalnim zakonima i okvirima. Naši, vjerojatno, klimnuli i to bi bilo to.
U međuvremenu se mijenjao i pravni okvir naknade na federalnom nivou. Zakonom iz 2002. godine naknada je bila utvrđena na 0,005 KM po kWh. Izmjenama iz 2009. godine iznos je povećan na 0,01 KM, uz izričitu odredbu da naknadu plaćaju javna preduzeća i druga pravna lica koja koriste hidroakumulacije, bez obzira na to gdje imaju sjedište. Izmjenama iz 2021. godine uvedena je i minimalna godišnja naknada od 1.500 KM po hektaru površine koju zauzima hidroakumulacija. A izmjenama iz 2024. godine iznos od 0,01 KM povećan je na 0,012 KM.
Drugim riječima, zakonodavac je kroz godine mijenjao i precizirao sistem naknada. Međutim, samo donošenje zakona nije dovoljno ako se ono što zakon propisuje ne provodi i ako se dugovanja moraju godinama dokazivati i naplaćivati kroz sporove.
Zato danas imamo i sudske postupke. Grad Livno i Općina Tomislavgrad pokrenuli su sudske postupke protiv Hrvatske elektroprivrede (HEP) zbog naknada za korištenje vode iz Buškog jezera. Prema javno objavljenim informacijama iz novembra 2025. godine, dvije lokalne zajednice traže ukupno više od 10 miliona eura, pri čemu se prema objavljenim podacima oko 6,6 miliona eura odnosi na Tomislavgrad, a oko 3,4 miliona na Livno.
Tomislavgrad je posebno javno naveo potraživanje od 13.573.252,34 KM, koje povezuje s neisplaćenim naknadama i izmjenama zakona iz 2021. godine. U postupku se, između ostalog, spore i podaci o površini potopljenog zemljišta te omjer raspodjele između Livna i Tomislavgrada.
HEP, s druge strane, osporava prijeporni dio potraživanja i navodi da uredno podmiruje nesporne obaveze, dok smatra da zahtjevi lokalnih zajednica premašuju zakonski iznos naknade. Dakle, konačan iznos obaveze nije utvrđena činjenica, nego predmet sudskog spora.
Jezero nije politička slavina
Ali upravo ovdje dolazimo do političke odgovornosti institucija Bosne i Hercegovine, ali i politika koje dozvoljavaju da se nečinjenjem neki dijelovi u Bosni i Hercegovini osjećaju kao siročad o kojima više brine ljubavnica nego rođena mati.
Ne sporim da Republika Hrvatska kroz različite projekte ulaže u ove dvije lokalne zajednice – u obnovu infrastrukture, škole i vrtiće, igrališta, bolničku opremu i druge konkretne potrebe ljudi. To je vidljivo, to ljudi cijene i to ne treba umanjivati.
Ali postoji i druga strana priče. Decenijama koristiš moje vodne resurse, ne isplaćuješ mi naknade koje mi pripadaju, tjeraš me da svoja prava tražim kroz sudske sporove, a onda mi, od mojih para koje mi duguješ, doniraš čokoladu. A u pitanju su milioni.
I tu običan čovjek teže razumije apsurd ovog svega. Da su naknade za korištenje tog resursa uredno izmirivane, lokalne zajednice bi od tih sredstava same mogle odlučivati šta im je najpotrebnije – obnoviti školu, opremiti bolnicu, urediti vrtić, napraviti igralište ili obnoviti drugu infrastrukturu. Ne bi čekale da im neko drugi pokloni ono što bi, između ostalog, mogle finansirati vlastitim sredstvima.
Zato moja kritika nije usmjerena protiv ulaganja Republike Hrvatske. Problem je u tome što je Bosna i Hercegovina svojim dugogodišnjim nečinjenjem i nepokretanjem zakonskih, institucionalnih i pravnih mehanizama dopustila da se vlastiti resursi i vlastita prava građanima vraćaju kao tuđa dobrota.
Zašto ste dopustili da se građanima vlastita sredstva i vlastiti resursi vraćaju kao tuđa dobrota?
Buško jezero nije politička slavina. Niko je ne može jednostavno „zavrnuti“ jednom izjavom. Ako postoji potreba za međudržavnim sporazumom, onda institucije Bosne i Hercegovine moraju pokrenuti propisanu proceduru. Ako se pitanje može riješiti kroz domaće zakonodavstvo, onda to zakonodavstvo mora biti provedeno. Ako postoje neizmirene obaveze, one se moraju utvrditi i naplatiti kroz odgovarajuće pravne mehanizme.
Nije pitanje ko će danas najglasnije reći: „Zavrnuti ćemo pipu.“ Pitanje je mnogo jednostavnije: zašto to pitanje niste riješili dok ste još uvijek na dvocenijskim funkcijama?
