Nije to bio uobičajen događaj, već način da kroz umjetnost budu zajedno dječaci iz Prihvatnog centra za maloljetnike bez pratnje, njihovi vršnjaci i vršnjakinje iz osnovnih škola „Avdo Smajlović“ i “Hilmi ef. Šarić” iz Tarčina, odgajatelji, nastavnici, predstavnici ambasade, institucija
Piše: S.K.
Od pozornice do prakse: Kako zajedno gradimo osjećaj pripadnosti, naziv je refleksivnih razgovora koji su nakon predstave „Hoću kući“ održani u Sarajevu.
Događaj je organiziran u okviru projekta REFUG III, kojeg finansira Vlada Švicarske, a implementira Caritas Švicarske, s partnerima Isusovačka služba za izbjeglice (JRS), te Caritas Bosne i Hercegovine.
Nije to bio uobičajen događaj, već način da kroz umjetnost budu zajedno dječaci iz Prihvatnog centra za maloljetnike bez pratnje, njihovi vršnjaci i vršnjakinje iz osnovnih škola „Avdo Smajlović“ i “Hilmi ef. Šarić” iz Tarčina, odgajatelji, nastavnici, predstavnici ambasade, institucija…
Prvo je na redu bila predstava „Hoću kući“, autorski teatarski projekat glumaca i autora Davora Golubovića i Irfana Ribića, u režiji Saše Peševskog.
Dom, pripadnost granice
Predstava se bavi važnim pitanjima doma, pripadnosti i granica – kako onih vidljivih tako i nevidljivih. Priča prati susret dvojice mladića: Khaleda, migranta iz Maroka koji traži sigurnost i novi početak i Denisa, Sarajliju koji pokušava pronaći svoj put i potvrdu u svijetu umjetnosti. Njihovi putevi se ukrštaju u trenutku koji postaje presudan za obojicu.
Iako se predstava dotakne tema migracija i identiteta, ona je prije svega bajka o prijateljstvu, razumijevanju i ljudskosti. Naglašava da se razlike mogu prevazići ako smo otvoreni i spremni saslušati jedan drugog, te gradi mostove umjesto zidova. Kroz humor, tople i emotivne trenutke potiče publiku da preispita vlastite stavove o tome šta znači „dom” – da li je to mjesto, ljudi ili osjećaj sigurnosti.
S uživanjem, smijehom, ali i s potpunim razumijevanjem gledatelji su pratili sjajnu predstavu. Mnogi će kasnije priznati da su puno naučili, potvrdili zašto su važni dom, tolerancija, sigurnost i dostojanstvo.
U razgovoru koji povezuje teme predstave sa praktičnim iskustvima iz rada sa djecom i mladima iz različitih perspektiva: umjetničke, institucionalne, međunarodne govorilo se i o zajedničkoj odgovornosti, kontinuitetu podrške, značaju suradnje između institucija, organizacije i zajednice, te značaju podrške civilnog društva i povezivanja aktera.
Veličanstvena misija
Upravo to je naglasila i Ilma Arnautović, predstavnica švicarske ambasade.
– Poruka ove tople predstave je da svi zavisimo od sistema, ali da granice postavljamo sami. Mi jesmo dio sistema, ali je važno kako promišljamo na ličnoj osnovi. A naša je intencija da djeca bez pratnje dobiju osjećaj pripadnosti i sigurnosti ne samo unutar sistema, već i sa pojedincima i zajednicom gdje žive. Sveta Knjiga kaže da je spasio cijelo čovječanstvo onaj ko je spasio jedan ljudski život. To znači da je veličanstvena misija onih koji posvete svoj život tom zadatku – naglasila je ona.
O svome iskustvu u institucijama govorio je Mustafa Pašalić iz Sektora za azil Ministarstva sigurnosti BiH.
On je odgovorio na najvažnije pitanje – šta institucije mogu učiniti da zaštite djecu, migrante u pokretu.
– Ali, nije pitanje šta institucije mogu, nego šta moraju, šta mora država, donatori, nevladine organizacije i sami centri – kazao je Pašalić.
Rekao je da ponekad zvanične institucije, sektori, odjeli govore samo suhe brojke. Ali, to nije dovoljno.
– Svjesni smo da dio azilanata ostaje ovdje, da budu zloupotrebljeni na putu do svoga sna. Zato je važno raditi na više polja, napraviti sinergiju kroz umjernost, socijalni rad, zaštitu ljudskih prava. Važno je naći što bolje načine za integrisanje, jer je to prilika za bolju šansu i budućnost – naveo je Pašalić.
Emina Dežmić, menadžerica Prihvatnog centra Sarajevo od 2023. osnivanja Centra skupila je različita iskustva u radu sa djecom bez roditeljske pratnje.
No, ističe ona dobra, te dodaje da integracija u društvo ne smije biti jednosmjerna ulica.
– Djeca iz našeg Centra imaju potrebu za pripadanjem, sigurnosti, za ljubavi. Kao i svako drugo dijete na svijetu – kazala je ona.
Direktorica Caritasa u BiH Anna Goos podsjetila je na dugogodišnje prisustvo u polju migracija ne samo kad je u pitanju pomoć već i zagovaranje poboljšanja uvjeta migranata.
Ona je istaknula ulogu civilnog društva u tome.
– Generalni sekretar UN jednom je rekao da migracija nije kriza. Kriza je, dodao je on, kad mi propustimo da tom pojavom upravljamo na siguran, koordiniran i human način i to smo nastojali postići kroz ovaj projekat. No, moramo usuglasiti zajedničke ciljeve- zajedno zagovarati promjene u sistemu, promjene koje će biti održive. To znači iskoristiti svaku priliku da kombinujemo međunarodna iskustva sa domaćim organizacijama i da ih primjenimo na lokalni nivo – kazala je Goos.
Bajka o prijateljstvi
Glumac Davor Golubović istakao je da je predstava „Hoću kući“ nastala i nakon propitivanja šta umjetnost može učiniti.
– Htjeli smo poručiti da nismo ljudi ako nemamo empatiju, da gledamo i brinemo o drugima bez obzira na boju kože, ime, porijeklo, izgled… Ovu predstavu mi zovemo bajkom o prijateljstvu i znamo da ona ne prikazuje realan život. Ali, ona je poziv na mekoću srca – kazao je Golubović.
Glumac Irfan Ribić poručuje da je najvažnije ako se gledatelji nakon predstave osvrnu iza sebe i promijene svoj stav, počnu drugačije misliti i razmišljati o migrantima, djeci bez roditeljske pratnje, svima koji se mogu povezati sa ovom pričom.
Voditeljica projekta Sanja Lepić istaknula je da put do mekoće srca upravo vodi i kroz umjetnost i otvoreni razgovor.