Dok su druge zemlje Zapadnog Balkana već počele povlačiti novac iz evropskog Plana rasta, Bosna i Hercegovina ponovo računa rokove, uslove i izgubljene prilike. Od članstva u EU još smo daleko, ali neke koristi članstva mogle su nam biti dostupne već danas. Cijena političkog zastoja nije samo novac koji možemo izgubiti – nego i godine razvoja koje se više ne mogu vratiti
Piše: S. K.
Reforme se moraju ubrzati, poručuju iz Bruxellesa Bosni i Hercegovini.
Zvuči poznato? Zvuči upozoravajuće? Zvuči ozbiljno?
Sve to, naročito jer nakon izbora koje su nam još u svježem sjećanju (nedjelja je ovdje ponekad jako daleko) Nakon oktobarskih izbora, Europska unija očekuje da nova vlast obnovi reformski zamah, usvoji preostale ključne zakone, uspostavi funkcionalnu pregovaračku strukturu i počne ispunjavati obaveze iz Reformskog programa.
U suprotnom, BiH se približava vrlo konkretnoj kazni – 373,9 miliona eura iz europskog Plana rasta može biti izgubljeno ako do 31. decembra 2026. ne budu ispunjeni uvjeti vezani za prvih 50 reformskih koraka.
No, bilo bi pogrešno priču o evropskim integracijama svesti samo na 373,9 miliona koji se pominju. Ima li iko toliko hrabar u ovoj zemlji koji bi pitao – a koliko smo izgubili zato što su političari godinama gubili vrijeme, lagali i sebe i nas, samozavaravali se, ispaljivali fraze, a putovali, trošili, kupovali, svađali se i naduravali kao da sutra ne postoji?
Prvi račun: Deset posto
Plan rasta za Zapadni Balkan za period 2024 – 2027. vrijedan je šest milijardi eura.
No, ne radi se o poklonu već su isplate vezane za provođenje dogovorenih reformi u cilju da zemlje regiona prije punopravnog članstva dobiju dio koristi europskog tržišta i ubrzaju ekonomsko približavanje EU.
Bosni i Hercegovini je prvobitno bila namijenjena veća indikativna suma, ali je Europska komisija u julu 2025., kad je vidjela s kim ima posla, smanjila iznos za 10 posto. Razlog – kašnjenje u podnošenju Reformskog programa.
Nije riječ samo o hipotetičkom gubitku već o smanjenju alokacije, koje je već provedeno. Sramotno je što smo kažnjeni na samom početku. Danas BiH ima na raspolaganju 976,6 miliona eura. Dodajte onih izgubljenih 10 posto. Računajte šta se sve moglo.
Reforma je uvjet
No, veći je rizik 373,9 miliona eura, dovoljnih za prvih 50 reformskih koraka. Rok iz decembra prošle pomjeren je za decembar ove godine.
A evo nas u oktobru, pa smo imali izbore, pa je pitanje hoćemo li do decembra imati vlasti. Ali nije pitanje da smo u velikoj opasnosti da izgubimo silne milione.
I nije tu samo riječ o novcu za nekoliko infrastrukturnih projekata. To je novac koji je mogao biti dio šireg investicijskog ciklusa – u javnu upravu, digitalizaciju, energetiku, poslovno okruženje, infrastrukturu, zelenu tranziciju i ljudski kapital, što su ključni ciljevi reformskih agendi Europske komisije.
To znači da reforma nije cijena koju BiH plaća da bi dobila europski novac. Reforma je uvjet da bi taj novac uopće mogao doći.
Od euforije do razočarenja
Podsjećamo, Bosna i Hercegovina je zahtjev za članstvo u EU podnijela u februaru 2016. godine, a Europska komisija je mišljenje o zahtjevu objavila u maju 2019.
Taa počinje priča o 14 ključnih prioriteta koje je BiH trebalo ispuniti u oblastima demokratije, funkcioniranja institucija, vladavine prava, osnovnih prava i reforme javne uprave.
U decembru 2022. BiH je dobila status kandidata, u martu 2024. Europsko vijeće je odlučilo otvoriti pristupne pregovore s BiH. I to je bio trenutak prave euforije. I građani, pa i mediji, vjerovali su u veliki preokret.
Pa se još jednom pokazalo da je od euforije do razočarenja kratak put. Ni više od dvije i po godine nakon odluke o otvaranju pregovora nema prve međuvladine konferencije kojom bi pregovarački proces formalno počeo.
Europska komisija i dalje traži da BiH završi ključne korake. Među njima su upravo oni zakoni o kojima se godinama govori: Zakon o sudovima BiH i Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, ali i uspostavljanje pregovaračke strukture i imenovanje glavnog pregovarača s punim mandatom.
Europska komisija naglašava da su pravosudne reforme ključne za nezavisnost, integritet, odgovornost i efikasnost pravosuđa.
Zadaci su jasni, rokovi, zna se i ko je za šta zadužen, podijeljene nadležnosti. I gdje je zapelo? Ko je postavljao zamke?
A imali smo prilike
Prilika je bilo i priije ovoga kroz različite instrumente pretpristupne pomoći, programe, grantove, investicijske planove i tehničku pomoć.
Malo se još ko sjeća stabilizacijsko-pridružujućeg sporazuma s EU koji je stupio na snagu još u junu 2015. godine, a njegove trgovinske odredbe bile u primjeni čak sedam godina ranije. U međuvremenu (2010.) smo počeli bez viza putovati zemljama Schengena. Onda je Europski ekonomsko-investicijski plan za Zapadni Balkan iz 2020. otvorio dodatni prostor za ulaganja i približavanje regiona europskom tržištu. Prije tri godine stigao je još veći paket – Plan rasta od šest milijardi eura.
Logika je bila jednostavna, a išla nam je na ruku. Plan je bio da BiH ne treba čekati članstvo da bi građani i privreda počeli osjećati koristi europske integracije. Zato je EU ponudila nešto što je za BiH posebno važno: dio koristi jedinstvenog tržišta prije samog članstva. Slobodno kretanje robe, usluga i radnika, pristup SEPA području, lakši cestovni transport, povezivanje energetskih tržišta, digitalno tržište i uključivanje u industrijske lance samo su dio ponude.
BiH je tako dobila mogućnost da joj se europska integracija ne događa jednog dana, nego postepeno – sektor po sektor.
Ali za to je potrebno provoditi reforme.
Drugima milioni, BiH nula!
Ali, dok smo mi čekali, region je povlačio novac jer plan rasta nije ostao samo puko obećanje. Do kraja 2025. Evropska komisija je već isplatila 164 miliona eura Albaniji, 45 miliona Crnoj Gori i 76 miliona Sjevernoj Makedoniji, dok je Srbiji isplaćeno 111 miliona eura predfinansiranja.
A BiH? Ništa!
Ni Kosovo nije dobilo sredstva, ali iz drugih razloga – između ostalog zbog neratifikovanja sporazuma.
U maju ove godine Europska komisija dodatno je odobrila 49 miliona eura Albaniji, 44,2 miliona Crnoj Gori i 65,7 miliona Sjevernoj Makedoniji. Time su njihove ukupno oslobođene tranše u tom trenutku dosegle 212,8 miliona eura za Albaniju, 89,3 miliona za Crnu Goru i 142,1 milion za Sjevernu Makedoniju.
Srbija je prvu isplatu dobila početkom 2026. godine.
Dakle, region je počeo koristiti mehanizam koji je zamišljen upravo zato da bi zemlje prije članstva brže rasle i približavale se EU.
A BiH je kasnila i sa samom Reformskom agendom. Europska komisija ju je odobrila tek u decembru 2025. godine, nakon što je BiH dokument dostavila 30. septembra. Komisija je izričito navela da je BiH Reformsku agendu dostavila sa značajnim zakašnjenjem u odnosu na druge zemlje regiona.
SEPA – prilika koja se ne mjeri samo novcem
Jedan od najboljih primjera šta evropske integracije mogu značiti građanima jeste SEPA. Pristup Jedinstvenom području plaćanja u eurima mogao bi, prema Europskoj komisiji, određene naknade za prekogranične transakcije smanjiti i do 94 posto, uz brže izvršavanje plaćanja.
To nije apstraktna europska statistika. To je razlika koju bi osjetili građani koji šalju ili primaju novac iz inozemstva, studenti, radnici, kompanije, freelanceri, mali biznisi i svi koji posluju s europskim tržištem.
BiH je u međuvremenu usvojila potrebne propise na nivou entiteta i time stvorila uvjete za podnošenje zahtjeva, ali reforme moraju biti nastavljene, uključujući oblast borbe protiv pranja novca.
I ovo je samo (još) jedan primjer da europske integracije nisu samo pitanje toga kada ćemo jednog dana sjediti za stolom za kojim sjede članice EU. One određuju koliko će građani danas plaćati, koliko će kompanije biti konkurentne, koliko će novca biti dostupno za investicije i koliko će institucije biti efikasne.
Mogla je biti prosta priča
Da je BiH brže provodila reforme, nije moguće pošteno izračunati jedan zbirni iznos „izgubljenog novca“. Ne postoji službena evropska tabela koja bi rekla: BiH je zbog kašnjenja izgubila tačno X milijardi eura. Ali postoje konkretni iznosi i konkretne propuštene mogućnosti.
Pa ih već danas možemo staviti na papir: smanjenje početne alokacije iz Plana rasta za 10 posto zbog kašnjenja, preostalu alokaciju od 976,6 miliona eura, koja zavisi od reformi, rizik gubitka 373,9 miliona eura ako se prvih 50 reformskih koraka ne realizira u predviđenom roku, činjenicu da su druge zemlje regiona već počele povlačiti sredstva iz istog instrumenta dok BiH kasni, gubitak vremena u procesu pristupanja, jer je Europsko vijeće još u martu 2024. odlučilo otvoriti pregovore, ali formalni početak pregovaračkog procesa još nije uslijedio, propuštene mogućnosti ranije integracije u dijelove evropskog tržišta, odgođene koristi za privredu, investicije, digitalizaciju, energetiku, infrastrukturu i ljudski kapital…
I tu se račun ne završava.
Politički slogan ili razvojni plan?
Albanija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija već su napravile konkretne korake u okviru Plana rasta. Crna Gora je ušla duboko u pregovarački proces i napredovala u zatvaranju poglavlja. Albanija je prvi klaster pregovora otvorila u oktobru 2024. godine, Sjeverna Makedonija završila je screening krajem 2023. godine, Srbija nastavlja pregovore, uz stalne uslove vezane za vladavinu prava i druge reforme.
Reforme su postale način da se novac, tržište i institucije približe građanima prije članstva. Mi smo još dio tima, ali kasnimo i te kako kasnimo.
A činjenica je da je najskuplji europski novac onaj koji ostane neiskorišten, pa je vrijeme da se priča o europskim integracijama u BiH prestane voditi samo kroz političke deklaracije.
Građani BiH već su siti priče kada će biti držana neka konferencija u Bruxellesu, ko će nas predstavljati, hoće li se slikati “na marginama konferencije” ili aktivno sudjelovati. Nama je važnije koliko košta međunarodni transfer novca, koliko mala firma plaća prekogranično poslovanje, koliko dugo čeka dozvolu, koliko je sudski postupak dug, koliko mladih ljudi odlazi, koliko investitora odustane zbog pravne nesigurnosti, koliko energije plaćamo zbog sporih reformi, koliko kilometara infrastrukture nije izgrađeno, koliko evropskog novca ostane nedostupno zato što institucije nisu uradile ono što su se obavezale uraditi… Slobodno nastavite niz.
Zato je 373,9 miliona eura samo alarm. Mnogo veći račun predstavlja ono što se ne može jednostavno staviti u jednu budžetsku stavku: godine koje su prošle, investicije koje nisu došle, reforme koje nisu provedene, firme koje nisu postale konkurentnije, građani koji su otišli i prilike koje se više ne mogu vratiti.
I zato je možda najvažnije pitanje nakon izbora 2026. godine upravo – hoće li nova vlast europske integracije tretirati kao još jedan politički slogan – ili kao razvojni plan države?
Jer BiH više nije u situaciji da čeka samo Bruxelles. Bruxelles je svoje uslove već napisao. Novac je određen. Rokovi postoje. Region već koristi prilike.
Sada se računa vrijeme koje ima Bosna i Hercegovina. A taj sat otkucava do 31. decembra 2026. godine.
