Od „nema debelih vrata između mene i naroda“ do odbijenog poslaničkog mandata: kako se politička dosljednost pretvara u stvar dogovora sa samim sobom, a predizborna obećanja u probnu vožnju kroz institucije
Piše: R. I.
U bosanskohercegovačkoj politici nikada ne nedostaje kandidata koji bi nešto promijenili. Nedostaje, međutim, onih koji bi se nakon izbora sjećali zbog čega su se uopće kandidovali.
Benjamina Karić ponudila nam je zanimljivu demonstraciju posebne stranačke (nesportske) političke discipline. Prvo je, kao gradonačelnica Sarajeva, govorila da joj je najvažnije završiti započeti mandat. Onda se kandidirala za načelnicu Novog Sarajeva. Dvije godine kasnije, kao načelnica te općine, našla se na listi za Skupštinu Kantona Sarajevo. A kada je osvojila dovoljno glasova za mandat, zaključila je da ipak ostaje tamo gdje jeste.
Ma ne, nije problem što se Karić predomislila. Ni prva ni posljednja, ljudi se predomisle, okolnosti promijene, pa zašto to ne bi bilo i među političarima? No, problem je što birači nisu pozvani da učestvuju u tom naknadnom preispitivanju. Oni su svoj dio posla već obavili. Glasali su.
Birački glas kao besplatna rezervacija
Karić je 2. oktobra, dva dana prije općih izbora, poručila da kandidaturu za Skupštinu KS vidi kao priliku da iskustvo iz lokalne zajednice prenese na kantonalni nivo i da se za svakodnevne probleme građana bori argumentima, radom i konkretnim prijedlozima. Već 7. oktobra objavila je da ostaje načelnica jer ima mnogo započetih projekata koje želi završiti. Između te dvije poruke prošlo je pet dana. Dovoljno da iskustvo promijeni adresu – i da se predomisli o tome gdje ga je najpotrebnije primijeniti.
Istinomjer je ovu promjenu stava ocijenio nedosljednom. I nije to prvi put. U februaru 2024. Karić je govorila da ne razmišlja o kandidaturi za načelnicu i da joj je fokus na završetku gradonačelničkog mandata. Nekoliko mjeseci kasnije postala je kandidatkinja za načelnicu Novog Sarajeva. Dakle, nije riječ o jednoj nespretno izgovorenoj rečenici, nego o obrascu u kojem se politički planovi mijenjaju brže nego što birači stignu razmotriti šta im je zapravo ponuđeno.
U ovoj vrsti politike kandidatura izgleda kao probni period, a birački glas kao besplatna rezervacija.
Politički teatar s baklavom i velikim emocijama
Karić je izgradila prepoznatljiv javni nastup u kojem se upravljanje gradom često susreće s emocijom, simbolikom i pažljivo oblikovanom slikom političarke koja je bliska ljudima. Baklava, svečane objave, patetični iskazi ljubavi prema gradu, dramatične poruke o odgovornosti i neposrednosti – sve to pripada političkom repertoaru koji dobro funkcionira na društvenim mrežama.
Nije, naravno, problem u baklavi. Baklava je, za razliku od predizbornih obećanja, uglavnom pouzdan proizvod. Problem nastaje kada politička komunikacija počne izgledati kao da se javna funkcija može obavljati prvenstveno kroz fotografiju, emotivni status i kratki video, dok se ozbiljna pitanja odgovornosti guraju u drugi plan.
Politika nije dužna biti bezlična i hladna. Građanima su potrebni ljudi koji razumiju njihove probleme, komuniciraju s njima i pokazuju empatiju. Ali empatija nije zamjena za dosljednost, baš kao što fotografija s građanima nije dokaz da se njihove potrebe rješavaju.
Kada se iz javnog nastupa ukloni muzika, ostaje pitanje: šta je političarka obećala, šta je uradila i za šta je spremna preuzeti odgovornost? Tu se više ne može pomoći ni baklavom ni emotivnim obraćanjem.
Femicid nije scenografija
Posebno je osjetljivo pitanje načina na koji političari nastupaju u trenucima kada društvo potresu ubistva žena. Karić je, dok je bila gradonačelnica Sarajeva (dakle, vlast) bila jedna od organizatorica prosvjeda protiv femicida, te se asnije i branila od ptužbi da je tragedije koristila za političku promociju, navodeći da je zbog svog angažmana bila izložena kritikama.
Nije sporno da političari_ke trebaju govoriti o femicidu. Naprotiv, njihova je dužnost da reagiraju, osiguraju resurse, pokreću zakone i traže odgovornost institucija. Prosvjedi mogu biti važan način da se javnost mobiliše i da se vlasti natjeraju na djelovanje.
Ali postoji razlika između političarke koja na tragediju reagira zato što je to njena javna i institucionalna odgovornost i političkog nastupa u kojem tragedija postaje dio ličnog brenda. Ta se razlika ne utvrđuje brojem fotografija s provjeda, niti se može dokazati samim tim što je neko bio vidljiv u javnosti. Utvrđuje se rezultatima, kontinuitetom rada i spremnošću da se odgovara za ono što je urađeno ili propušteno.
Zato nema velike pogreške u sudjelovanju u prosvjedima ili finansijskoj potpori sigurnim kućama. Njihov značaj ne nestaje zbog političkih ambicija onih koji u njima sudjeluju. Ali je sasvim legitimno pitati da li politički angažman koji se tako glasno predstavlja javnosti ima jednaku snagu kada kamere odu, kada treba provoditi mjere i kada treba preuzeti odgovornost.
Isto pitanje važi i za Karić, kao i za svakog drugog funkcionera koji vlastitu javnu prepoznatljivost gradi na velikim riječima o ljudima, empatiji i odgovornosti.
„Nema debelih vrata“ – osim između kandidature i mandata?
U predizbornom intervjuu 2024. Karić je poručila da između nje i građana neće biti „debelih vrata“ ni posrednika. Ta rečenica dobro zvuči na plakatu. Ali politička neposrednost nije samo u tome da građani mogu doći do načelnice. Ona podrazumijeva i da načelnica građanima objasni vlastite odluke, naročito kada su te odluke u suprotnosti s porukama koje im je neposredno ranije slala.
Naravno, Karić ima pravo ostati načelnica Novog Sarajeva. Ima pravo smatrati da je tu potrebnija, da treba završiti započete projekte i da je to odgovornija odluka. Niko ne bi trebalo zahtijevati da napusti funkciju samo zato što je osvojila mandat na drugom nivou.
Ali ako je tako, onda ostaje pitanje zašto je uopće tražila glasove za Skupštinu KS i zašto je samo dva dana prije izbora predstavljala kandidaturu kao priliku da svoje iskustvo prenese na kantonalni nivo. Birači nisu glasali za apstraktno iskustvo, niti su sudjelovalina konkursu za njenu političku biografiju. Glasali su za kandidatkinju koja je tražila mandat.
Možda je odgovor da je stranka željela njeno ime na listi. Možda je procijenila da će više koristi donijeti kao načelnica. Možda su se okolnosti promijenile. Bez dodatnih dokaza ne možemo znati šta je presudilo. Ali građani ne bi trebali biti primorani da sami sastavljaju opravdanja za odluke političara koji su od njih tražili povjerenje.
Glasovi kao marketinški materijal
Ovdje je problem veći od Benjamine Karić. Na izborima 2026. godine na listama se našlo 40 aktuelnih načelnika i gradonačelnika. Istinomjer navodi da je 2022. godine 17 takvih funkcionera osvojilo mandate na višim nivoima vlasti, ali ih je samo pet odlučilo preuzeti te funkcije i napustiti lokalne pozicije. To otvara pitanje da li se kandidature ponekad koriste kao sredstvo stranačke promocije i prikupljanja glasova, iako kandidat nema namjeru preuzeti osvojeni mandat.
Ako je kandidat unaprijed odlučio da neće napustiti postojeću funkciju, birač bi to morao znati prije nego što glasa. Ako je odluku donio tek nakon izbora, dužan je javnosti objasniti šta se promijenilo. U oba slučaja, transparentnost nije luksuz nego minimum političke odgovornosti.
Jer kada se ime popularnog načelnika nađe na listi, ono može donijeti glasove i stranci i drugim kandidatima. Ako nakon izbora ostane na staroj funkciji, politička korist je već ostvarena. Mandat se, u međuvremenu, nastavlja bez osobe kojoj su birači povjerili glas.
To je izborna matematika u kojoj se glasovi uredno broje, ali se namjera birača tretira kao nešto što se može naknadno prilagoditi.
A šta nam je, zapravo, poručila?
Karić nam nije poručila da je načelnička funkcija nevažna. Naprotiv, rekla je da ima mnogo posla koji želi završiti. Nije ni zabranjeno da se političar predomisli. Ali niz javnih zaokreta postavlja neugodno pitanje: koliko vrijede predizborne poruke ako nakon izbora ne predstavljaju obavezu, nego samo jednu od mogućih opcija?
Politička dosljednost ne znači da čovjek nikada ne smije promijeniti mišljenje. Znači da mora biti spreman objasniti zašto ga je promijenio, šta to znači za ljude koji su mu vjerovali i zašto bi mu trebali vjerovati sljedeći put.
Možda je Benjamina Karić zaista procijenila da je ostanak u Novom Sarajevu najbolja odluka. To je legitimno. Ali tada bi bilo pošteno priznati da je kandidatura za Skupštinu KS bila pogrešna procjena ili politička odluka koju je naknadno promijenila. To bi bila jednostavna, ljudska i politički odgovorna rečenica.
Umjesto toga, građani su dobili još jedan obrat u seriji javnih poruka u kojima se funkcije, planovi i prioriteti mijenjaju, dok se od birača očekuje da sve to prihvate kao normalan dio političkog života.
A možda je upravo to najtužniji dio ove priče: toliko smo se navikli da političari glasove traže kao potvrdu vlastite popularnosti, da se više i ne iznenadimo kada mandat tretiraju kao opciju.
U takvoj politici baklava je barem poštena. Ne obećava da će otići u Skupštinu. Ne snima predizborni video o prenošenju iskustva na viši nivo vlasti. I ne ostavlja birače da pet dana nakon izbora nagađaju jesu li glasali za osobu ili za njenu marketinšku kampanju.
A građani? Oni bi, izgleda, trebali biti zadovoljni što su dobili načelnicu koja ostaje na svom mjestu, iako su joj upravo dali dovoljno glasova da ode na drugo.
