Dok se birači iz Republike Srpske autobusima prevoze u Srbiju da pomognu Vučiću demonstrirati moć, studentima iz Srbije zabranjuju da dođu i razgovaraju s njima. Preko Drine je, izgleda, dobrodošao samo onaj ko donosi glasove vlasti – ne i onaj ko donosi demokratiju
Piše: Anisa MAHMUTOVIĆ
Svakog trećeg u mjesecu u dijelu Bosne u kojem živim, ovdje preko Drine putuje stoka na pijacu u Rumu i s pijace u Rumi.
Legalno i ilegalno. Cijene su, kažu, nešto povoljnije u susjednoj Srbiji. Moglo bi se to nazvati organiziranom prekograničnom trgovinom. Samo što se preko Drine ne trguje jedino stokom. Trguje se i biračima, statistima za sahrane, mitinge i druga masovna okupljanja na kojima treba demonstrirati brojnost, odanost i, prije svega, moć.
Kada su počeli studentski protesti u Srbiji, nakon pada nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu, jedna lokalna prijevoznička kompanija imala je turu za Beograd. Bila je to, barem prema onome što se poslije prepričavalo, obična ekskurzija koju su aktivisti SNS-a pomiješali s organiziranim dolaskom svojih političkih istomišljenika iz Republike Srpske. U prtljažniku autobusa završila je kutija sendviča, a među putnicima i majice s natpisom „Aleksandar Vučić“. Cirkus se danima prepričavao po mahali.
Kada je organizirana sahrana presuđenog ratnog zločinca, aktivisti SNSD-a i članovi boračkih organizacija ponovo su prikupljali dobrovoljce za put u Beograd. Prijavljivalo se putem društvenih mreža i kod lokalnih predstavnika organizatora. Dobrovoljci, naravno. Kao i uvijek kada se za nešto ne dobija ništa.
Za Beograd firmom Krstić
Ovog oktobra ponovo se prikupljaju putnici za Beograd, Novi Sad, Suboticu i Loznicu. Ovoga puta razlog su izbori u susjednoj Srbiji. Među putnicima su i stanovnici bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, a politička računica, prema navodima koji prate ovu mobilizaciju, jednostavna je: stranački povezani birači iz RS-a trebali bi pomoći Vučiću da još jednom demonstrira moć. Ne onu koja se mjeri rezultatima vlasti, nego onu koja se pokazuje brojem ljudi koje je moguće organizirati, prevesti i usmjeriti tamo gdje su potrebni.
Godinama građani s državljanstvom Srbije koji žive u Republici Srpskoj učestvuju u odlučivanju o vlasti u susjednoj državi. To samo po sebi nije sporno: državljani imaju izborna prava koja im pripadaju po zakonu. Problem nastaje kada se od biračkog prava napravi politička usluga, kada se ljudi organizirano prevoze i kada se njihova volja pretvara u još jednu stavku stranačke logistike.
Istini za volju, komšije s istoka nisu svoju demokratsku ugroženost doživjele kao naš „europejac“ Dragan Čović. Nisu tražile posebne mehanizme da ih zaštite od vlastitih birača, niti su se mnogo uzbuđivale zbog toga što se politička volja može organizirati preko granice. Putovalo se autobusima, za sendvič, majicu i koji dinar, uz besplatnu šetnju Kalemegdanom. I tako, iz izbornog ciklusa u izborni ciklus.
I ove će se, po svemu sudeći, pjevati: „Za Beograd, za Beograd!“ Možda ne baš firmom Krstić, kao u filmu Ko to tamo peva, ali prijevoz će se već nekako organizirati. Autobus je najmanji problem. Mnogo je važnije ko ga puni, ko put plaća i šta se zauzvrat očekuje.
Kako su istjerani studenti iz Srbije
Problem, međutim, nastaje kada se smjer putovanja promijeni.
Dok stanovnici Republike Srpske odlaze u Srbiju da učestvuju u njenom političkom životu, studenti, mladi ljudi i obrazovani građani iz Srbije poželjeli su doći u Republiku Srpsku. Ne da nekoga prevoze, ne da pune autobuse za mitinge, nego da razgovaraju s ljudima koji imaju pravo glasa na izborima u Srbiji. Da im predstave studentsku listu, objasne svoj program i razgovaraju o političkoj budućnosti zemlje čije državljanstvo imaju.
A onda su naišli na zatvorena vrata, uvrede, pokušaje da ih se istjera i zabrane javnih skupova. Oni koji su iz Srbije u Republiku Srpsku došli razgovarati o izborima i demokratiji nisu dočekani kao gosti nego kao nepoželjni uljezi. Ispada da je preko Drine dobrodošao birač kojeg treba odvesti na glasanje, ali ne i student koji želi razgovarati s tim biračem.
Profesora Miloša Đajića iz Novog Sada pitali smo šta su studenti željeli postići dolaskom u Republiku Srpsku.
– Studenti su svojim dolaskom hteli pre svega da pokažu da birači koji žive u Republici Srpskoj nisu zaboravljeni i da znamo da postoji veliki broj njih koji će glasati za studentsku listu. Studenti su želeli da provere i stepen demokratičnosti Republike Srpske jer već mesecima u Srbiji dobijamo informacije i snimke da građanima zvone telefoni s nepoznatih brojeva, a da ti koji ih pozivaju tačno znaju koga zovu i da nezakonito imaju podatke o tome da ti ljudi imaju državljanstvo Srbije. Sa druge strane bilo je važno da se ljudi koji to žele informišu o planu studentske liste u 11 tačaka i na licu mesta se uvere da ono što vlast u Srbiji radi nazivajući mlade ljude ‘ustašama’ naprosto nije istina – kaže Đajić.
Prema njegovom mišljenju, građani Republike Srpske izloženi su propagandi koja dolazi iz Srbije, a pobjeda studentske liste mogla bi donijeti drugačiju političku perspektivu i njima i cijelom regionu.
– Građani Republike Srpske pobedom studentske liste pre svega dobijaju jedan impuls da se slični nedemokratski postupci neće dešavati, da je poštovanje Zakona osnov svega, da korupcija koja isto tako razjeda i Republiku Srpsku neće biti tolerisana, a da će odgovorni i kriminalci biti procesuirani. Dobiće i jedan potpuno drugačiji Region u kome će mir i kohezija biti garant kvalitetnog rešavanja svih problema – pojašnjava profesor.
Profesija – birač
Dok nastaje ovaj tekst o profesionalnim biračima, vrijedi se zapitati šta bi građani Republike Srpske mogli dobiti kada bi se njihovi politički predstavnici barem upola toliko bavili njihovim životima koliko se bave tuđim izborima.
Među njima su penzioneri čija najniža penzija iznosi 361 KM, ljudi koji za tuđu njegu i pomoć mjesečno dobijaju 80 (slovima: osamdeset) konvertibilnih maraka. Tu su mladi s invaliditetom koji nakon navršene 18. godine ostaju bez odgovarajućih programa podrške, zbrinjavanja i osposobljavanja. Tu su i ljudi koji ostaju bez zemlje i ognjišta zbog odluka vlasti o raspolaganju prirodnim bogatstvima, dok se od njih očekuje da šute i budu zahvalni. U slučaju projekta povezanog s ruskim biznismenom Rašidom Serdarovom, javnost već godinama postavlja pitanja o ustupljenoj imovini, obavezama vlasti i troškovima raskida aranžmana. A dok se politički autobusi pune, termoelektrane se suočavaju s problemima u snabdijevanju ugljem, a građani s posljedicama odluka koje nisu donosili.
To su teme zbog kojih bi se vlast trebala preznojavati. To su pitanja na koja građani zaslužuju odgovore. Ali za njih nema dovoljno političke energije, kamera ni organiziranih autobusa. Za njih nema spektakla. Za njih se, po pravilu, traži strpljenje.
I baš u tom i takvom entitetu policija je zabranila tribinu na kojoj je trebala govoriti Tatjana Stefanović-Stanojević, kandidatkinja studentske liste i univerzitetska profesorica koja je, između ostalog, trinaest godina radila i u Banjoj Luci.
Dakle, birači iz Republike Srpske mogu putovati u Srbiju i učestvovati u njenom izbornom procesu. Ali kada kandidati i studenti iz Srbije požele doći u Republiku Srpsku, predstaviti program i razgovarati s tim istim biračima, vrata se zatvaraju.
Birači mogu preko Drine. Demokratija, očito, ne može.
Aferim!
