Od spornih biračkih spiskova i rekordne apstinencije do povratka etnonacionalnih stranaka, izbori su razotkrili sistem u kojem je dovoljno mobilizirati vlastite glasače da bi se zadržala moć, dok većina građana ostaje izvan političke računice
Piše: R. I.
Opšti izbori u Bosni i Hercegovini, održani 4. oktobra 2026. Godine ogolili su pet ključnih istina o stanju u BiH:
1. Nonsens zvanične statistike
Izbori su pokrenuli ozbiljne rasprave o tome koliko ljudi zapravo živi u državi. Zvanična niska izlaznost od 41% do 42,4% (pad od oko 10% u odnosu na 2022. godinu) natjerala je demografe na javna upozorenja: BiH i dalje koristi biračke spiskove s preko 3,4 miliona birača, dok je stvarni broj stanovnika na terenu drastično manji.
Izostanak novog popisa stanovništva (posljednji je bio 2013.) znači da država kroji politike i budžete na osnovu fiktivnih brojki, dok je stvarna izlaznost onih koji zaista žive u BiH zapravo znatno viša.
Profesor demografije Stevo Pašalić je za N1 upozorio da stručnjaci ne mogu čekati neizvjestan datum novog popisa, zbog čega koriste alternativne demografske metode.
– Postoje alternativni načini kojima se mi koristimo u struci. Ja koristim takozvanu baznu jednačinu i u ovom momentu kažem da Bosna i Hercegovina ima 2.862.000 – naveo je on.
2. Tehnologija je pobijedila “mrtve duše”, ali ne i apatiju
Prvi put uvedene nove izborne tehnologije (biometrijska identifikacija birača i skeneri listića) pokazale su se uglavnom uspješnim u sprječavanju tradicionalnih krađa.
Koalicija ” Pod lupom “ i analitičari naglašavaju da je tehnologija razotkrila koliko se ranije manipulisalo glasovima – fiktivno dopisivanje glasova i “glasanje mrtvih” drastično je sasječeno.
Najbolji dokaz o tome koliko je sistem bio kontaminiran fiktivnim glasovima vidi se u naglom padu službene izlaznosti uslijed korištenja novih izbornih tehnologija koje su spriječile “glasanje u ime drugih” – izlaznost je sa više od 51% (iz 2022.) na tek oko 41-42% u ovoj godini.
3. Povratak etno-nacionalista
Izborni rezultati su razotkrili potpuni krah i slabljenje stranaka dosadašnje koalicije “Trojke” (SDP BiH, NiP, Naša stranka) te pad Demokratske fronte (DF) unutar Federacije.
Analitičari ističu da se ideja “građanske države” našla u dubokoj krizi jer je sistem i dalje rigidno organizovan oko kolektivnih etničkih identiteta, što je omogućilo trijumfalni povratak i jačanje Stranke demokratske akcije (SDA), koja je ponovo postala najjača stranka u FBiH.
Politički analitičar Ibrahim Prohić smatra da su etnonacionalne stranke dodatno učvrstile svoje pozicije te očekuje još složenije političko razdoblje nego u prethodnom mandatu.
– Na žalost, neće biti programske koalicije. Bit će podjele izbornog plijena na manji broj aktera
nego što je to bilo do sada i njima će biti lakše vladati nego što je to bilo ovima u ove četiri
godine – rekao je Prohić za N1.
Najporaznija poruka ovih izbora možda nije to što su se etnonacionalne stranke vratile, nego što političke snage koje su obećavale promjene nisu uspjele promijeniti pravila igre.
4. Duboka polarizacija i “vladavina manjine”
Razotkriven je paradoks bh. demokratije u kojem pobjedničke etnonacionalne stranke (SDA, SNSD, HDZ BiH) formiraju stabilnu i nezaobilaznu vlast, iako u stvarnosti vladaju s podrškom od približno 15% registriranog glasačkog tijela u zemlji (zbog apstinencije većine građana). Sistem omogućava da cementirane stranačke mašinerije i javni sektor u potpunosti kontrolišu političku sudbinu preostale većine koja je odabrala da ostane kod kuće.
Dakle, u BiH za osvajanje vlasti nije potrebno pridobiti većinu građana: dovoljno je mobilizirati
vlastitu manjinu i sačekati da većina odustane.
5. Zarobljena država, zadovoljni političari
Izborni epilog – u kojem će vjerovatno SNSD držati kontrolni paket u Domu naroda na državnom nivou (a čiji predsjednik Milorad Dodik ima pravosnažnu zatvorsku kaznu), a HDZ BiH ponovo usloviti saradnju ustavnim izmjenama – potvrdio je da domaći politički akteri nemaju unutrašnji kapacitet za kompromis. Izbori su jasno stavili do znanja da će Bosna i Hercegovina i u periodu nakon 2026. godine ostati zarobljena u dobro poznatom obrascu političkog djelovanja: blokade kada treba provoditi reforme, kompromisi kada treba dijeliti vlast, a krize kada treba mobilizirati birače.
Dosadašnja praksa ovih stranaka pokazuje da politička nestabilnost nije samo posljedica njihovih međusobnih sukoba, nego i instrument očuvanja političke moći.
Ako smo očekivali da će međunarodna zajednica i OHR svojim autoritetom konačno prekinuti začarani krug političkih blokada, dobili smo još jednu potvrdu ograničenosti njihovog utjecaja. Ako smo vjerovali da će građanske politike potisnuti etnonacionalne podjele, izborni rezultati pokazali su koliko smo još daleko od toga.
Ako smo se nadali da će birači kazniti političku neodgovornost, korupciju i višegodišnje opstrukcije, i tu smo ostali razočarani.
Trideset godina nakon Daytona, Bosna i Hercegovina i dalje je država u kojoj se politička moć prvenstveno osvaja pozivanjem na narode, a odgovornost za stanje u zemlji gotovo nikada ne polaže pred građanima. I možda je to najteža istina koju su ovi izbori razotkrili: u Bosni i Hercegovini građani postoje, ali u političkoj računici još uvijek pobjeđuju narodi.
