Nijedan grad u Bosni i Hercegovini ne nosi toliko historije u svakodnevnom životu kao Srebrenica. Ovdje prošlost nije samo sjećanje. Ona je dio svakog razgovora, svake godišnjice, svakog povratka kući i svakog odlaska mladih
Pripremila: Redakcija Interview.ba
Prošlo je više od tri decenije od genocida u Srebrenici. Za to vrijeme obnovljene su kuće, popravljeni putevi, otvorene škole i obnovljeni brojni objekti. Djeca rođena dugo nakon rata danas završavaju osnovne i srednje škole. Turisti posjećuju grad, a hiljade ljudi iz cijelog svijeta svakog jula dolaze u Potočare kako bi odali počast žrtvama.
Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da je Srebrenica, poput mnogih drugih mjesta u Bosni i Hercegovini, jednostavno mala općina koja se bori s ekonomskim problemima i odlaskom stanovništva.
Ali Srebrenica nikada nije samo to.
U ovom gradu gotovo svaka tema – od obrazovanja i zapošljavanja do lokalnih izbora – nosi i dodatnu dimenziju. Historija nije završeno poglavlje. Ona je prisutna u svakodnevnom životu ljudi koji ovdje žive.
Povratak koji još traje
Bošnjaci koji su se vratili u Srebrenicu često kažu da se proces povratka nikada nije u potpunosti završio.
Neki su obnovili kuće odmah nakon rata. Drugi su se vraćali godinama kasnije. Treći dolaze samo povremeno, održavaju imanja ili obilaze mezare članova porodice.
Povratak nije bio samo fizički dolazak u rodni kraj. Za mnoge je to značilo suočavanje s mjestima na kojima su izgubili očeve, braću, sinove i prijatelje. Mnogi su se vratili bez ijednog člana uže porodice. Drugi su morali graditi potpuno novi život u sredini u kojoj je gotovo sve podsjećalo na ono što su izgubili.
Život između dva doma
Posebnost Srebrenice jeste činjenica da dio povratnika danas živi na dvije adrese.
Tokom radne sedmice borave u Tuzli, Sarajevu ili drugim gradovima zbog posla i školovanja djece, dok vikende i praznike provode u Srebrenici.
Takav način života postao je svojevrsni kompromis između želje da se očuva porodična kuća i potrebe da se osigura egzistencija.
To pokazuje koliko je pitanje ekonomije postalo jednako važno kao i pitanje povratka.
Kada posao određuje budućnost
Gotovo svaki razgovor o budućnosti Srebrenice prije ili kasnije dovodi do istog problema – nedostatka radnih mjesta.
Mnogi mladi, bez obzira na nacionalnost, nakon završetka školovanja odlaze u veće gradove ili u inostranstvo.
Razlozi su uglavnom isti kao i u ostatku Bosne i Hercegovine lakše zapošljavanje, veće plate, bolje mogućnosti za obrazovanje, sigurnija budućnost za porodicu.
Međutim, u Srebrenici odlazak mladih ima dodatnu simboliku.
Svaka porodica koja ode znači još manje života u gradu koji je već pretrpio ogromne demografske gubitke.
Politika koja ne prestaje
Za razliku od mnogih drugih sredina, politička dešavanja u Srebrenici gotovo uvijek privlače pažnju cijele Bosne i Hercegovine, ali i međunarodne zajednice. Lokalni izbori često se posmatraju mnogo šire od pitanja komunalnih problema ili razvoja općine. Razlog je jednostavan. Srebrenica nije samo lokalna zajednica. Ona je mjesto koje ima posebno mjesto u kolektivnom sjećanju Bosne i Hercegovine i međunarodne javnosti.
Zbog toga gotovo svaka politička odluka izaziva mnogo više pažnje nego što bi to bio slučaj u drugim općinama slične veličine.
Negiranje genocida – dodatni teret za preživjele
Jedno od pitanja koje i danas izaziva najviše emocija jeste negiranje genocida.
Iako su Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, Međunarodni sud pravde i Mehanizam za međunarodne krivične sudove u svojim presudama utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid, dio političkih aktera i dalje osporava tu pravnu kvalifikaciju.
Za porodice žrtava takve izjave predstavljaju dodatnu bol.
Njima se ne osporava samo historijska činjenica utvrđena pred međunarodnim sudovima, nego i lično iskustvo gubitka.
Mnoge majke Srebrenice više puta su isticale da priznanje činjenica nije važno zbog prošlosti, nego zbog budućnosti – jer bez prihvatanja istine teško je graditi međusobno povjerenje.
Može li se graditi povjerenje?
Uprkos svim teškoćama, svakodnevni život pokazuje i drugu stranu Srebrenice. Ljudi odlaze u iste prodavnice. Djeca pohađaju škole. Komšije razgovaraju. Poljoprivrednici jedni od drugih posuđuju mehanizaciju. Ljekari liječe sve pacijente.
Mnogi stanovnici smatraju da obični ljudi često sarađuju mnogo bolje nego što se to može zaključiti iz političkih rasprava.
To, naravno, ne znači da su sve podjele nestale.
Ali pokazuje da svakodnevni život često izgleda drugačije od slike koja se stvara kroz političke sukobe.
Mladi rođeni nakon rata
Posebnu pažnju zaslužuje generacija koja nije bila ni rođena 1995. godine. Današnji srednjoškolci i studenti o genocidu uče kroz porodične priče, knjige, dokumente i obilježavanje godišnjice. Njihov izazov razlikuje se od izazova njihovih roditelja. Oni žele studirati. Putovati. Raditi. Osnovati porodicu.
Istovremeno odrastaju u sredini čiji je identitet snažno povezan s jednim od najtežih događaja moderne evropske historije.
Mnogi mladi govore da žele da se Srebrenica prepoznaje i po životu, obrazovanju, kulturi i razvoju, a ne isključivo po tragediji.
Memorijalni centar – mjesto sjećanja i obrazovanja
Posebnu ulogu danas ima Memorijalni centar Srebrenica–Potočari.
On nije samo mjesto ukopa hiljada žrtava. Tokom godina postao je i važna obrazovna i istraživačka institucija. Kroz izložbe, arhivsku građu, naučne skupove i međunarodne konferencije Memorijalni centar nastoji dokumentovati činjenice o genocidu i približiti ih novim generacijama.
Posebno je važan rad na prikupljanju ličnih predmeta, fotografija i svjedočenja preživjelih. Takvi predmeti podsjećaju da iza svake presude i svake statistike stoje stvarni ljudi i stvarni životi.
Ali, šta znači pravda? Za mnoge preživjele pravda nikada neće biti potpuna. Presude međunarodnih sudova predstavljale su važan korak u utvrđivanju odgovornosti i dokumentovanju činjenica. One su pokazale da međunarodno pravo može imenovati i sankcionisati najteže zločine.
Ali nijedna presuda ne može vratiti izgubljene živote. Zbog toga porodice žrtava često ističu da pravda nije samo kažnjavanje odgovornih.
Pravda podrazumijeva i istinu. Sjećanje. Poštovanje žrtava.
I obrazovanje novih generacija kako se slični zločini više nikada ne bi ponovili.
Život između prošlosti i budućnosti
Srebrenica danas živi između dvije stvarnosti. Jedna je obilježena sjećanjem. Druga potrebom da ljudi rade, školuju djecu, liječe se, grade kuće i planiraju budućnost. Te dvije stvarnosti nisu suprotstavljene. One postoje istovremeno.
Upravo zato mnogi povratnici naglašavaju da žele da se o genocidu govori otvoreno i odgovorno, ali i da se govori o svakodnevnim problemima ljudi koji danas žive u ovom kraju.
Jer život ne prestaje nakon tragedije. On postaje drugačiji.
Srebreničanin Mirsad Siručić pokrenuo je promociju turističkih potencijala svog kraja s ciljem da prirodne ljepote Srebrenice približi domaćim i stranim posjetiocima. Kako ističe, njegova najveća želja je pokazati da Srebrenica posjeduje brojne prirodne lokacije koje vrijedi posjetiti.
Kroz promociju prirodnih ljepota, razvoj turizma i sportski duh, ovaj Srebreničanin nastoji pokazati ljepšu i vedriju stranu svog grada. Njegova želja da Srebrenica oživi i privuče što veći broj posjetilaca.
– Želja mi je da pokažem drugima da u Srebrenici postoje prelijepa mjesta koja vrijedi obići. Do nekih lokacija teško je doći putničkim vozilom, pa sam zbog toga nabavio tri kvada kako bih organizovao turističke ture do jezera Perućac i Bijelih voda – kazao je Siručić u razgovoru za Fenu.
Istaknuo je da su najatraktivnije lokacije koje želi predstaviti turistima jezero Perućac i izletište Bijele vode, mjesta poznata po netaknutoj prirodi, čistom zraku i prelijepim pejzažima.
Ture su uglavnom planirane vikendom, a polazak je u jutarnjim satima. Posjetioci tokom cijelog dana obilaze prirodne lokalitete makadamskim putevima, dok je Siručić turistima uvijek na raspolaganju kao vodič.
– Sve samostalno finansiram i planiram se ozbiljno baviti ovim poslom. Turistima nudimo kompletan sadržaj od smještaja u bosanskoj sobi i domaće hrane, do vožnje kvadovima i roštilja na vikendici. Također, postoji mogućnost plovidbe jezerom Perućac uz iznajmljivanje glisera – navodi Siručić dodajući da mu je cilj promocija ne samo Srebrenice, nego i cijelog Podrinja.
U sklopu svoje ponude posjeduje i Mujagin Han, gdje gostima pruža mogućnost prenoćišta uz tradicionalnu bosansku hranu i domaćinsku atmosferu. Njegov cilj je, kako navodi, oživjeti Srebrenicu i turistima ponuditi mnogo više.
– Važno je da posjetioci, pored Memorijalnog centra, vide i mjesta koja osvajaju svojom prirodom, pogledima i čistim zrakom. Vrijedi doći i obići te lokacije. Moj jedini cilj je da Srebrenica oživi i da je posjećuje što veći broj turista – ističe Siručić.
Za njega je Srebrenica najljepše mjesto za život i ne planira napustiti svoj grad. Mladima poručuje da se obavezno bave sportom i pronađu motivaciju u zdravim životnim navikama.
– Želim pokazati ljepšu stranu Srebrenice. Zajedno sa svojom porodicom napravio sam jednu pozitivnu priču – kaže on.
Dodaje kako je svoj mir i cilj pronašao upravo u radu i trčanju, jer ga to ispunjava i daje mu dodatnu snagu.
– Svi znamo da je život u Srebrenici težak i čovjek se mora boriti. Ne smijemo posustati niti odustajati – poručuje Siručić.
Žrtva genocida Muhizin Omerović upozorava da je osjećaj beznađa među stanovnicima sve izraženiji.
– Nije najvažnije kako ljudi žive u smislu kvaliteta života. Važno je reći da su ljudi u jednoj vrsti beznađa, da su izgubljeni, da se osjećaju ponovo ostavljenima i da ne vide budućnost. Mladi odlaze i svakodnevno gubimo stanovništvo. Godinama nakon rata očekivali smo da će biti napravljen plan razvoja, jer se budućnost planira. Nažalost, to se nije dogodilo – istakao je Omerović.
Više od mjesta stradanja
Za većinu svijeta Srebrenica je simbol genocida. Za njene stanovnike ona je mnogo više od toga. To je grad u kojem ljudi i dalje sade voćnjake. Otvaraju male firme. Šalju djecu u školu. Grade kuće. Vjenčaju se. Obilaze mezare svojih najbližih. Pokušavaju živjeti.
I upravo u tome leži najveći paradoks Srebrenice – grad koji je postao univerzalni simbol smrti istovremeno je i mjesto u kojem ljudi svakoga dana pokušavaju dokazati da život može pobijediti razaranje.
Kada se u julu ugase kamere, a posljednji autobusi napuste Potočare, u Srebrenici ostaju oni koji ovdje žive cijele godine. Među njima je i dvadesetdvogodišnja djevojka koja nikada nije upoznala svog oca. Njena svakodnevica nije obilježena samo sjećanjem nego i pitanjem koje sebi postavlja gotovo svaki mladi čovjek u ovom gradu: ostati ili otići?
(Sutra: Sjećanje, pravda i lekcija za budućnost)
