Na dan kad je objavljena vijest o smrti ratnog zločinca Mladića u Srebrenici je predstavljeno istraživanje “Spremnost na pomirenje stanovnika Srebrenice”. Na prezentaciji mirnog, toplog dana uglavnom mladi. U razgovoru koji odjekuje i bez bombastičnih naslovnica
Piše: Anisa MAHMUTOVIĆ
Zove me Valentina prije nekoliko dana i pita me da li bi u Srebrenici moderirala prezentaciju istraživanja Srđana Puhala „Spremnost na pomirenje stanovnika Srebrenice“.
Kako da ne, prvo jer ne mogu odbiti Valentinu, koja u Srebrenici radi jedan od najtežih poslova, okuplja djecu Bošnjaka i Srba i uči ih miru, toleranciji i poštovanju? Studenti, srednjoškolci, djeca koja se krste i
klanjaju. Grle, pričaju o zajedničkim izlascima i ekskurzijama. Pričaju kao djeca.
A drugo, zanimaju me rezultati istraživanja, reakcija mladih Srebreničana na pitanje koje im je postavljeno.
A onda stiže vijest da je u Hagu umro krvnik ovog grada. Portali gore. Kolege iz Sarajeva i Banjaluke utrkuju
se ko će napisati duži tekst o generalu iz Kalinovika koji je ubijao djecu.
Život danas
Dolazim u Srebrenicu koji sat nakon te vijesti. U gradu mirno, toplo. Šaljem prijateljici fotografiju „Spomenika mira“. Pričam joj kako ću sa Puhalom, koji je također iz Kalinovika razgovarati s djecom o miru, zajedničkim interesima i mogućnostima zajedničkog života. Čudno je kako život nekada napravi vlastiti paradoks.
Srđan je generacija mojih roditelja. Zna šta znači oružani sukob, ali u Srebrenicu je došao opterećen jednom mnogo običnijom, svakodnevnom stvari. Nema vode. Žene nam pričaju da takvo stanje, kada je toplo, zna trajati mjesecima. Nema vode. Loše je napajanje električnom energijom. Nema kioska. Djeca odlaze. Nema redovnih autobuskih linija.
Možda je upravo to život u Srebrenici danas. Ne samo ono što je bilo. Nego i ono što nije. Nema vode. Nema djece. Nema autobusa. Nema dovoljno života.
Mladi dolaze i prije nego je zakazana prezentacija. Srđan odlučuje da im ne prezentira ni brojeve ni postotke nego priča o stvarima koje mogu prepoznati u vlastitom životu.
Razgovor traje, mirno, tolerantno, uz uvažavanje. Jedni druge slušaju, nikome se ne ide kući.
No, vrijeme je da se rastanemo i da krene svako svojim putem.
Udarna vijest sa domaćih i svjetskih portala o srebreničkom dželatu nije pomenuta.
Sjedam u automobil i prema kući vozim kroz Bratunac, Kravicu, Zvornik. Noć je mirna. Ljudi sjede u dvorištima. Na balkonima. Toplo je i tiho. Ne vidim ništa što bi govorilo da bi smrt presuđenog ratnog zločinca mogla podići nacionalne tenzije.
Isto ime, ista poruka
Dođem kući. Onda otvorim društvene mreže. Kolega iz Zvornika objavljuje snimak kolone od nekoliko desetina mladih ljudi. Prolaze kroz centar grada.Pored džamije. Skandiraju:„Ratko Mladić.“ Gledam snimak. Ne znam šta me više boli. To što se njegovo ime ponovo uzvikuje ili to što među onima koji ga uzvikuju ima i djece. Ubrzo stižu novi snimci iz drugih gradova uz Drinu. Ista atmosfera.
Isto ime. Ista poruka. A onda tišina. Sutra je novi dan. Ti ljudi ponovo će živjeti svoje obične živote. Jutros su Bošnjaci sa očevima i majkama tih dječaka i djevojčica išli na posao. Sretali su se na ulici. Radili zajedno. Zvali jedni druge zbog ovih ili onih usluga. Kao da se sinoć ništa nije dogodilo.
A dogodilo se i mnogo je. Previše. Čekam jutro i šaljem pitanja gradonačelniku Zvornika Bojanu Ivanoviću.
Pitam ga može li objasniti događaje od prethodne noći kao gradonačelnik grada u kojem su nedavno zaustavljali svadbenu kolonu zbog zastave s ljiljanima.
Ivanović šuti.
Isti je to čovjek koji mi je prije nekoliko dana, ispred džamije, ushićeno pričao o lijepim i relaksiranim odnosima u Zvorniku. Vjerujem mu kada govori o svakodnevnom životu.
Svakodnevni život u Zvorniku zaista može izgledati sasvim normalno. Ljudi rade zajedno. Djeca odrastaju jedni pored drugih. Ljudi kupuju jedni od drugih, pomažu jedni drugima, sreću se po ulicama. Problem je što mržnja ne mora biti svakodnevna da bi bila opasna. Ne mora trajati godinama. Dovoljno je nekoliko minuta. Dovoljno je nekoliko desetina ljudi. Dovoljno je nekoliko telefona koji će to snimiti.
Dovoljno je da djeca čuju ime čovjeka koji je osuđen za genocid i ratne zločine i nauče da ga izgovaraju kao znak ponosa. Za nacionalne tenzije pored Drine uvijek će se pronaći neko drugi kome treba pripisati krivicu.
Izbjeglice. Doseljenici. Ljudi koji su tokom rata stigli iz Sarajeva, Romanije, Ilijaša, Krajine.
Rat je promijenio ovu zemlju. Promijenio je gradove. Promijenio je ljude.
Trideset i nešto godina poslije rata više nije dovoljno pokazivati prstom prema onima koji su došli jer mržnja danas nije samo naslijeđe rata. Ona se proizvodi. Ponavlja. Hrani. I, što je najstrašnije, prenosi na djecu.
Zato mi se cijelim putem iz Srebrenice vraća slika djece iz onog dvorišta. Bošnjaka i Srba. Sjedili su zajedno. Grlili se. Pričali o ekskurzijama. O izlascima. O životu. O stvarima koje bi trebale biti normalne. Nekoliko desetina kilometara dalje neko je djeci pokazivao sasvim drugu sliku. Sliku u kojoj je ratni zločinac heroj. Ta dva prizora postoje istovremeno. Možda je upravo to najveći problem ove zemlje.
Ne živimo u zemlji u kojoj svi mrze jedni druge. Ali ne živimo ni u zemlji u kojoj smo se pomirili. Živimo između ta dva svijeta. U jednom djecu učimo kako da pruže ruku jedni drugima, a u drugom ih učimo čije ime treba uzvikivati. Jedni pokušavaju graditi mir, drugi čekaju priliku da ga razvale. Većina samo želi vodu, struju, autobus, posao, normalan život.
Možda je zato pitanje Srđanovog istraživanja mnogo važnije od Srebrenice.
Jesmo li zaista spremni na pomirenje ili smo samo naučili živjeti jedni pored drugih?
Pomirenje nije kada Bošnjak i Srbin rade zajedno. Nije ni kada djeca idu u istu školu.
Pomirenje je kada djeca znaju šta se dogodilo, znaju ko je za zločine odgovoran i ipak odluče da ne ponove mržnju svojih roditelja.
Sve drugo je samo tišina.
A tišina, pokazalo se toliko puta, nije mir.
