Juli je. U mom kraju to nije samo mjesec godišnjice genocida. To je mjesec u kojem se sjećanja bude i kod onih koji ih nemaju. Ovdje žrtve nisu brojevi niti statistika. To su ljudi koji su kroz šumu prolazili gladni, bosi i ranjeni. To su dječaci koji su sredinom jula stizali do Nezuka, a mnogi od njih ni tada nisu uspjeli preživjeti. To je mjesec u kojem se sjećamo Hasana Hasanovića, čovjeka koji je desetinama kilometara preko planina na svojim leđima nosio tijelo mrtvog brata
Tekst i foto: Anisa MAHMUTOVIĆ
Odrasli smo uz prijatelje čiji su očevi ubijeni na putu od Srebrenice do Sapne, pokušavajući stići na slobodnu teritoriju. Te priče bile su dio našeg odrastanja, jednako kao škola, djetinjstvo i prve uspomene.
Gdje je granica okrutnosti?
Zato sam ove godine odlučila da Marš mira ne pratim kao novinarka. O njemu sam, činilo mi se, već napisala sve što se moglo napisati. Umjesto diktafona i bilježnice, ponijela sam samo ruksak i odlučila proći stazu dugu stotinu kilometara zajedno s hiljadama ljudi koji joj se iz godine u godinu vraćaju.
Već na početku puta srećem Dušku Jurišić, ratnu novinarku, danas zamjenicu ministra za ljudska prava.
Hodamo zajedno preko Crnog vrha, a razgovor prirodno odlazi u juli 1995. godine. Prisjeća se kako je neposredno prije vođenja Dnevnika čula razgovor u kojem je tadašnjem premijeru RBiH Harisu Silajdžiću saopšteno da je Srebrenica pala. Informacija tada nije izgovorena pred kamerama. Nešto kasnije postala je vijest koja je zauvijek promijenila historiju Bosne i Hercegovine.
Dok se penjemo, Duška mi govori o svjedočenjima sa suđenja za genocid. Neke rečenice zvuče toliko nestvarno da ih je teško prihvatiti kao dio stvarnosti. Čovjek pomisli da postoje granice ljudske okrutnosti, a onda shvati da su u Srebrenici odavno bile pređene.
U koloni srećem i Sulju, koji je preživio genocid i tokom rata radio u srebreničkoj bolnici.
Danas brine o zdravlju povratnika, a ovih dana i o svima nama koji prolazimo Marš mira. Savjetuje kako rasporediti snagu, podsjeća da pijemo dovoljno vode, provjerava jesmo li svi stigli na odredište.
Njegova pažnja prema svakom učesniku govori više od bilo kakvog zvaničnog obraćanja.
Kolona se proteže kilometrima. Hiljade ljudi koračaju istim putem. Među njima su djeca s ruksacima većim od njih samih, srednjoškolci iz Sarajeva, studenti iz Bosne i Hercegovine i Turske, roditelji, penzioneri, ljudi pristigli iz Italije, Njemačke, Austrije i brojnih drugih zemalja. Na svakom koraku čuje se drugi jezik, ali svi razumiju zbog čega su došli.
Prvog dana predveče nebo se otvorilo. Kiša je natopila šatore, odjeću i obuću, pretvarajući kamp u blato. Ipak, niko nije govorio o odustajanju. Poslije svega što ova staza simbolizira, mokra odjeća djelovala je kao sitnica.
Hasanova priča
Drugi dan donosi pravi ispit izdržljivosti. Pred nama je Udrč, planina za koju se čini da vrh stalno izmiče.
Napraviš deset koraka, zastaneš, pogledaš prema gore i shvatiš da uspon tek počinje.
Na stazi gotovo da nema odmorišta bez volontera Crvenog križa Tuzlanskog kantona. Previjaju žuljeve, masiraju ukočena koljena, pružaju prvu pomoć iscrpljenima. Na leđima nose teške medicinske ruksake, ali na njihovim licima nema umora. Strpljivo pomažu svakome, kao da nijedan korak nije težak.
U toj koloni najviše me iznenađuju djeca. Hodaju bez prigovora, raspituju se o događajima iz jula 1995. godine, slušaju preživjele i postavljaju pitanja koja odrasli često izbjegavaju.
Dok ih posmatram, pomislim koliko olako govorimo da su današnje generacije zaokupljene telefonima i društvenim mrežama. Na ovoj stazi vidim nešto sasvim drugo mlade ljude koji žele razumjeti prošlost i koji
dostojanstveno nose teret sjećanja koje nije njihovo, ali osjećaju da ga moraju čuvati.
Na jednom dijelu staze srećem Hasana Hasanovića. Ide istim putem kojim je prije tri decenije pokušavao spasiti goli život.
Danas hoda smireno, razgovara sa učesnicima i svakome pronalazi riječ ohrabrenja.
Teško je ne pomisliti na priču s početka ovog puta na čovjeka koji je preko planina nosio tijelo svoga brata. Kad
god osjetim da me koljeno izdaje, sjetim se njega. Bol odjednom postane podnošljivija.
Samo tijela
Trećeg jutra redovi ispred sanitetskih vozila počinju prije izlaska sunca.
Udrč je ostavio trag na gotovo svakom učesniku. Nekoga muče žuljevi, nekoga iscrpljenost, nekoga koljena koja više ne slušaju. Ljekari i medicinski tehničari strpljivo obilaze jednog po jednog, kao da ispred njih nije nekoliko hiljada ljudi nego jedan jedini pacijent kojem treba pomoći.
Ispred nas su Kameničko brdo i Bukva mjesta čija imena nose težinu mnogo veću od samog uspona. Tu se pridružujem grupi preživjelih sa Puta smrti. Više slušam nego što govorim. Na svakom koraku postavljam pitanja, a oni strpljivo odgovaraju.
Na Bukvi sjedamo da predahnemo. Pitam ih kako je to mjesto dobilo ime i da li je zaista palo drvo koje se često spominje u svjedočenjima. Jedan od njih zastane, pogleda prema šumi i tiho kaže:
– Prije rata sam sjekao drva. Znao sam prepoznati zvuk stabla koje pada. Taj zvuk sam čuo i tada. Kad sam ustao, oko mene su bila tijela. Samo tijela. Da li je palo drvo ili nije, ni danas ne mogu sa sigurnošću reći.
Pitam ga koliko je ljudi tu ubijeno.
– Broj nikada nije utvrđen. Znam samo šta sam vidio kada sam otvorio oči.
Poslije tih riječi šuma postaje drugačija. Tišina više nije obična tišina.
Usponi i silasci bez kraja
Pred nama je još jedno od najtežih mjesta na trasi Devet potoka.
U koloni se spuštamo jedan po jedan, pridržavajući se za uže koje su postavili spasioci. Svaki korak traži oprez. Dovoljna je jedna greška da se čovjek ozbiljno povrijedi. U tom trenutku pomislim na ljude koji su ovuda prolazili u julu 1995. godine. Oni nisu imali uže. Nisu imali spasioce. Nisu imali nikoga ko bi ih čekao na drugoj strani. Ta misao ne napušta me do kraja dana.
Na najtežim dijelovima Kameničkog brda lokalni lovac svojim terenskim vozilom izvlači učesnike koji više ne mogu nastaviti. Svake godine nekome upravo ta pomoć znači da će ipak završiti Marš mira.
Usponi i silasci kao da nemaju kraja. Spuštamo se gotovo kilometar u dolinu, pa odmah zatim kreće novi uspon. Koljeno boli sve jače. Na pola puta do Ravnog Buljima pitam mještane koliko još ima. Kažu: „Još tri kilometra.“
Samo tri. Na ovoj stazi čovjek brzo nauči da ta tri kilometra mogu trajati čitavu vječnost.
Dok polako nastavljamo, ponovo razgovaram s preživjelima. Pitam ih koliko im je trebalo da stignu na slobodnu teritoriju.
– Neki su izlazili poslije dva mjeseca – odgovara jedan od njih.
Meni je teško poslije tri dana hoda, uz hranu, vodu, medicinske ekipe i sigurnost da će me na kraju puta čekati Potočari. Oni su ovuda prolazili gladni, ranjeni, okruženi zasjedama i ne znajući hoće li dočekati naredni dan.
Tek tada počinjem shvatati da Marš mira nije pješačenje. To je pokušaj da se makar na trenutak približimo iskustvu koje je, zapravo, nemoguće do kraja razumjeti.
Neumorni dr. Haračić
Na Ravnom Buljimu ponovo nailazimo na medicinske ekipe. Do njih dolaze učesnici koje su volonteri Crvenog križa prethodno zbrinuli na stazi. Usred šume improvizovana ambulanta radi bez predaha. Kreveti, kutije s lijekovima, zavoji, infuzije. Sve što je potrebno nalazi se tamo gdje ga najmanje očekujete.
Među ljekarima ugledam doktora Hajrudina Haračića iz Teočaka. Dok pregledava povrijeđene učesnike, smireno razgovara sa svakim od njih. Nema nervoze ni povišenog tona, iako se ljudi neprestano smjenjuju. Njegov tim
funkcioniše uigrano, gotovo bez riječi. Dovoljno je da se pogledaju i svako već zna šta treba uraditi.
Doktor Haračić počeo je raditi u najtežim ratnim godinama. Dok su granate padale po sjeveroistočnoj Bosni, zajedno s bratom Ibrahimom obilazio je sela i planine, spašavajući ranjenike i liječeći ljude u gotovo nemogućim uslovima. Kroz teočansku ambulantu tada su prolazili i teško ranjeni i tek rođene bebe. Neki su odlazili kući. Neki nisu dočekali novi dan.
Kad sam bila sasvim mala bio je moj prvi ljekar, a evo me, tri decenije poslije sjedim ispred njega, ovog puta na planinskoj stazi. Opet mi pomaže, sanira moje povrijeđeno koljeno kako bih mogla nastaviti put prema Potočarima.
Nedaleko od improvizovane ambulante srećem i Merimu, predsjednicu Crvenog križa Tuzlanskog kantona. Oko nje desetine mladih volontera, hiljade učesnika i bezbroj situacija koje traže brzu reakciju. Ipak, na njenom licu nema panike. Svakoga pita treba li pomoć, provjerava jesu li ekipe raspoređene i ima li svega dovoljno.
Na ovoj planini nema mjesta za greške. Upravo zato mirnoća ljudi koji brinu o drugima ulijeva sigurnost svima nama.
Posljednji kilometri prolaze sporije nego svi prethodni. Umor je stigao svakoga. Grupe koje su zajedno krenule odavno su se razdvojile. Neko hoda sam, neko u tišini, neko oslonjen na štap ili rame prijatelja. Ipak, svi idemo u istom pravcu.
Prema Potočarima. Dok silazimo, razgovora je sve manje. Kao da svako ostaje sam sa svojim mislima.
Neka pitanja ostaju bez odgovora, život je pobijedio
U Memorijalnom centru srećem profesore iz srednje škole. Tražim flašu vode i pokušavam doći do daha. U jednom uglu sjedi starija žena. Profesorica mi tiho kaže:
– U genocidu joj je ubijeno pet sinova.
Pogled mi zatim skreće prema mladiću koji stoji nekoliko koraka iza nje.
– To joj je unuk. Nikada nije upoznao svoga oca.
U tom trenutku sve ono što sam slušala prethodna tri dana dobija lice.
Shvatam da Marš mira nije samo put od Nezuka do Potočara. Nije ni stotinu pređenih kilometara, ni žuljevi, ni bol u koljenu, ni umor koji vas tjera da zastanete poslije svakog uspona.
Marš mira je prilika da barem djelimično razumijemo ono što se riječima teško može objasniti. Tek kada prođete Udrč, Kameničko brdo, Bukvu i Devet potoka, kada slušate ljude koji su tim putem bježali između života i smrti, shvatite da je njihova priča mnogo teža od svega što ćete sami doživjeti na toj stazi.
Dok ulazim u Memorijalni centar, na programu Oslobođenja i MY TV BiH emituje se moj podcast o novinarima koji su svjedočili padu Srebrenice. Tokom rada na toj priči često sam se pitala da li je tragedija mogla biti spriječena ranijim djelovanjem političkog i vojnog vrha Bosne i Hercegovine.
Na to pitanje vjerovatno nikada nećemo dobiti odgovor koji će vratiti izgubljene živote.
Ali postoji nešto na šta možemo uticati. Možemo nastaviti pričati. Možemo slušati preživjele dok još imaju snage da svjedoče. Možemo učiti djecu zašto hiljade ljudi svakog jula ponovo prolaze ovaj put.
Dok posmatram male Bajraktareviće, Alajbegoviće i svu drugu djecu koja su dostojanstveno prešla ovu zahtjevnu trasu, pomislim da upravo u njima leži najveća nada.
Jednog dana oni će pričati ovu priču. A dok god postoji neko ko će je ispričati, oni koji su ubijeni neće biti svedeni na broj.
Ostaće ljudi. Sa svojim imenima, svojim porodicama i svojim nedovršenim životima.
