Četiri godine vlasti, Borjana Krišto na čelu Vijeća ministara, nova kandidatkinja Darijana Filipović, vječno „legitimno predstavljanje“, treći entitet koji se spominje kada treba pritisnuti Sarajevo i savez s Dodikom o kojem se rijetko govori naglas
Piše: Redakcija Interview.ba
Ako je SNSD u posljednje četiri godine političku moć demonstrirao bukom, prijetnjama i otvorenim sukobom sa državom, HDZ Bosne i Hercegovine radio je gotovo suprotno. Tiše. Sporije. Preciznije.
Vječiti lider Dragan Čović nije rušio institucije pred kamerama. Nije prijetio referendumom svaki put kada mu nešto nije odgovaralo. Nije pravio politički spektakl od svakog sastanka.
No, to ne znači da Čović nije radio, sjedio, pregovarao, čekao, blokirao kad treba, davao potporu kad treba. I po pravilu na kraju uvijek dobijao šta želi.
Upravo zato HDZ BiH danas možda nije najglasnija, ali jeste jedna od najefikasnijih stranaka vlasti u Bosni i Hercegovini.
Novi izbori, nova kandidatkinja
Jer četiri godine nakon izbora 2022. godine HDZ ima ono što je za njega najvažnije: snažnu kontrolu nad hrvatskim političkim prostorom, ključnu poziciju u Federaciji, predsjedavajuću Vijeća ministara BiH, ministre na državnom nivou, stabilnu stranačku infrastrukturu i lidera koji i dalje suvereno upravlja strankom.
A sada ulazi i u izbore 2026. s novom kandidatkinjom za Predsjedništvo BiH – Darijanom Filipović.
Borjana Krišto, koja je 2022. bila kandidatkinja HDZ-a za Predsjedništvo, sada ostaje predsjedavajuća Vijeća ministara i nositeljica HDZ-ove liste za državni Parlament iz Hercegbosanske županije.
To znači, da Čović ostaje neprikosnoven, ne odlazi, samo premješta figure.
I možda je upravo to najbolji opis HDZ-a u posljednje četiri godine.
Moć veta
Kada se pogleda politički bilans posljednje četiri godine, HDZ BiH ima jednu gotovo nevjerovatnu osobinu: rijetko kada izgleda kao pobjednik, a gotovo uvijek izađe kao pobjednik.
U vlast je ušao sa SDP-om, Našom strankom i NiP-om, uz SNSD, formirana je vlast na državnom nivou, Borjana Krišto postala je predsjedavajuća Vijeća ministara, HDZ je dobio tri ministarska mjesta.
Na federalnom nivou HDZ je postao nezaobilazni partner bez kojeg se ne može formirati vlast.
A Dragan Čović je ostao ono što je bio i prije četiri godine: čovjek bez kojeg je gotovo nemoguće napraviti ozbiljan politički dogovor u BiH.
I to je, reći će vam svaki ozbiljan političar, najveći politički uspjeh.
Zato se varaju naivni glasači, naročito oni koji navijaju za treći entitet, izmjenu Ustava, reformu Izbornog zakona, koje je Čović navodio kao najveće ciljeve uzvišene borbe za ravnopravnost Hrvata.
Politički uspjeh, po Čovićevim mjerilima, je moć veta.
Gotovo apsurdno zvuči (a šta u BiH nije apsurdno) da u je HDZ tokom četvorogodišnjeg mandata zorno pokazao da ne mora imati većinu da bi imao ogroman utjecaj. Dovoljno je da bude neophodan.
Najpametnije i najljepše biće
U junu 2022. Čović je najavljujući kandidaturu Borjane Krišto za Predsjedništvo BiH izjavio:
– Imamo najpametnije i najljepše biće koje možemo ponuditi za tu poziciju.
Ne znamo šta je presudilo, pamet ili ljepota, ali nakon neuspjeha za izbor u Predsjedništvo, Krišto je postala prva žena na čelu Vijeća ministara BiH, imenovana u decembru 2022., jedna od najvažnijih političkih figura države.
No, Krišto je, ruku na srce, politički projekat Hrvatske demokratske zajednice, dugogodišnja članica, visoka funkcionerka, zluradi će reći godinama brižljivo pripreman projekat samog Čovića, jedna od rijetkih osoba iz njegovog okruženja kojoj u potpunosti vjeruje.
A sama činjenica da je Čović 2022. odlučio da se ne kandidira za Predsjedništvo, nego da kandidira Krišto, pokazuje koliko je stranka personalno organizirana oko njega.
Čović je ostao predsjednik. Krišto je otišla na državnu izvršnu funkciju. Dobar raspored. Za Čovića i još bolji za stranku.
Kad govorimo o radu Borjane Krišto treba se podsjetiti da je u njenom mandatu (ma kako vam to zvučalo) Vijeće ministara napravilo značajne pomake prema EU.
Pa da argumentiramo – Bosna i Hercegovina je u martu 2024. dobila odluku Europskog vijeća o otvaranju pristupnih pregovora, nakon napretka u reformama. Europska komisija je tada posebno navela usvajanje zakona o sukobu interesa, sprečavanju pranja novca i druge reforme.
To je i uspjeh vlasti u kojoj je HDZ ključni partner. Ali, zapravo to je zajednički rezultat Vijeća ministara, Parlamenta drugih stranaka vlasti i institucija BiH.
I tu počinje problem.
Jer kada se govori o europskom putu, HDZ voli isticati da je upravo on garant europske BiH.
No, kada se pogleda stvarni učinak, slika je mnogo manje impresivna. Europska komisija je u izvještaju za 2025. ocijenila napredak BiH kao ograničen i upozorila na političku blokadu, slabo upravljanje i zarobljenost institucija. Ove godine BiH još uvijek nije ozbiljno krenula kroz pregovaračke klastere.
„Legitimno predstavljanje“ – četiri godine iste priče
I onda dolazimo do političke teme bez koje HDZ BiH praktično ne postoji – legitimno predstavljanje Hrvata.
To je refren koji Čović pjevuši godinama.
HDZ insistira da hrvatski član Predsjedništva treba biti izabran prvenstveno glasovima Hrvata (jer je to pitanje političke ravnopravnosti). Za dio bošnjačkih i građanskih stranaka to je pokušaj dodatnog cementiranja etničkog principa. Ima li udobnije situacije za HDZ?
Jer „legitimno predstavljanje“ zvuči dovoljno demokratski da ga međunarodna zajednica teško može potpuno odbaciti. Ali je dovoljno neodređeno da se oko njega može pregovarati godinama.
A šta tačno znači legitimno? Ko odlučuje ko je legitimni Hrvat? Je li legitimnost pitanje nacionalnosti birača? Izborne jedinice? Načina izbora delegata? Domova naroda? Predsjedništva? Izbornog zakona? Ustava?
Nismo baš uspjeli saznati, ali HDZ nikada nije do kraja odustao od svoje interpretacije. Kao što nije uspio ostvariti sve što je tražio.
Zapravo, to je baš čovićevski politički stil – nikada ne zatvarati pitanje. Otvoreno pitanje znači otvoren pregovarački prostor.
Šifra: Treći entitet
Druga važna tema je „treći entitet“.
HDZ BiH formalno nije napustio ideju teritorijalnog preuređenja. U maju ove godine i sam nas je Čović podsjetio da je formiranje trećeg entiteta službeni zahtjev HDZ-a već 35 godina.
Njegove najnovije, otvorene izjave osokoljene su izjavama Milorada Dodik o trećem entitetu s hrvatskom većinom. Najprije je Čović kao negodovao, izjavljivao da je takav preustroj nerealan i da bi zahtijevao ustavne promjene za koje ne postoji potrebna većina. No, onda na scenu stupa čudesna politička matematike HDZ-a.
Formula je jednostavna: Treći entitet jeste službeni zahtjev HDZ-a, ali nije realan. Dodikov prijedlog trećeg entiteta nije prihvatljiv. Ali ideja o tri federalne jedinice ostaje dio političkog razgovora. Drugim riječima: HDZ želi imati kartu trećeg entiteta u rukavu, ali ne želi biti stranka koja će je prva otvoriti na stolu.
Zato što bi tada morao odgovoriti na mnogo teža pitanja. Na primjer, gdje bi bio taj entitet, koje teritorije bi obuhvatio, šta bi bilo s Mostarom, šta bi bilo s povratnicima, šta bi bilo s Posavinom, šta bi bilo s građanima koji ne žele živjeti u etnički definiranom entitetu…
I najvažnije: šta bi na to rekla međunarodna zajednica?
Zato je politički mnogo sigurnije govoriti o „ravnopravnosti hrvatskog naroda“.
Treći entitet ostaje kao šifra.
Nije ljubav nego matematika
Posebno je u posljednjih četiri godine bilo interesantno i važno gledati savez Dodikovog SNSD-a i HDZ.
Ako ove dvije stranke imaju jedan zajednički interes, onda je to činjenica da obojica mnogo bolje funkcionišu u sistemu u kojem je etnička politika važnija od građanske. Ali njihove politike nisu identične. Dodik želi maksimalnu autonomiju RS i otvoreno govori o secesiji. Čović želi preuređenje Federacije i institucionalne mehanizme koji bi Hrvatima omogućili veću kontrolu nad vlastitim političkim predstavnicima.
Jedan govori o RS. Drugi o hrvatskoj ravnopravnosti. Ali obojica imaju zajednički interes: što slabije centralne institucije i što jači entitetski/etnički mehanizmi odlučivanja.
To ne znači da su formalno saveznici u svemu. Nisu. Ali politička praksa pokazuje da se njihovi interesi često poklapaju. Najbolji primjer je upravo državna vlast.
Trojka je 2025. pokušavala izbaciti SNSD iz Vijeća ministara nakon Dodikovog otvorenog udara na ustavni poredak. HDZ nije bio zainteresiran za takvu jednostavnu operaciju. Borjana Krišto je u novembru 2025. izjavila da nijedna stranka nije raskinula koalicioni sporazum na državnom nivou. To je politički vrlo važna rečenica jer je SNSD je tada već bio pod ogromnim pritiskom.
Dodik je bio pravosnažno osuđen. Mandat mu je prestao. Institucije RS-a napadale su državni ustavni poredak. A HDZ je i dalje čuvao konstrukciju vlasti. Možda zato što mu SNSD treba. Možda zato što ne želi vlast bez srpskog partnera. Možda zato što zna da će mu sutra trebati Dodik. A možda zato što se dvije politike razumiju bolje nego što to javno priznaju.
No, Čovićev savez s Dodikom nije ljubav. To je matematika. Dodik HDZ-u treba jer bez SNSD-a nema stabilne konstrukcije državne vlasti koja uključuje sva tri konstitutivna naroda. Čović Dodiku treba jer HDZ ima ključnu poziciju u Federaciji i može blokirati pokušaje njegove političke izolacije. Zato se savez nikada ne mora formalno zvati savezom. Dovoljno je ne dirati partnera kada postane neugodan.
No, ipak šta je HDZ-ov najveći uspjeh. To što Čović nije morao biti predsjednik države i nije bilo puno stresa kad je 2018. izgubio utrku za Predsjedništvo od Željka Komšića. Četiri godine kasnije nije ni pokušao – kandidirana je Borjana Krišto, pobijedio opet Komšić.
No, unatoč tome Čović ostaje najmoćniji hrvatski političar u BiH, a HDZ BiH najjača hrvatska stranka – sa najvišim funkcijama, utjecajnim ministarstvima, direktorskim pozicijama u jakim državnim institucijama i kompanijama.
HDZ je dobio pregovaračku poziciju, a Čović ostao čovjek s kojim svi moraju razgovarati.
To je njegov politički trijumf. Jer pokazuje da za političku moć nije nužno imati mjesto u Predsjedništvu. Dovoljno je kontrolirati ključnu stranku.
A sada – Darijana Filipović
Na ovogodišnje izbore Čović i HDZ izlaze s novim imenom. Dopredsjednica stranke, državna zastupnica Darijana Filipović zanimljiv je izbor za hrvatsku članicu Predsjedništva.
HDZ ne kandidira najpoznatiju političku figuru, pa ni Krišto, već potpuno novu generaciju iza koje i dalje stoji ista stranka, isti predsjednik, ista politička platforma.
Reklo bi se da je to kontrolirana generacijsku obnovu bez promjene političke matrice.
HDZ se cementira
Zato je politička sudbina HDZ-a potpuno izvjesna. Za razliku od NiP-a, kod HDZ-a nema ozbiljnog osipanja koje bi ugrozilo vrh stranke. Za razliku od SDP-a, nema ozbiljnog identitetskog preispitivanja. Za razliku od SNSD-a, nema direktnog sukoba lidera s vlastitim pravnim sistemom koji bi ugrozio opstanak stranke.
HDZ je politički najstabilniji, te je zato najteže procijeniti šta će biti njegova sljedeća faza.
No, evo podataka za analizu – Čović je već godinama predsjednik, stranka ima jaku strukturu u svim kantonima, u Federaciji, na državnom nivou, Hrvatski narodni sabor daje dodatni institucionalni okvir, a stranka je uspjela održati politički monopol nad najvećim dijelom hrvatskog biračkog tijela u BiH.
To je ogromna politička prednost. Ali ima i svoju cijenu.
Šta je HDZ zapravo uradio za Hrvate?
Teza je vrlo jednostavna – ako je HDZ dvadeset godina dominantna hrvatska stranka u BiH, onda se mora pitati: Je li položaj Hrvata bolji, jesu li Hrvati politički ravnopravniji, jesu li sigurniji, imaju li više radnih mjesta, je li zaustavljeno iseljavanje, jesu li hrvatske općine ekonomski snažnije, je li riješen problem izbornog predstavljanja, je li izmijenjen Izborni zakon na način koji HDZ traži, je li postignuta puna ustavna ravnopravnost, je li riješen problem javnih servisa na hrvatskom jeziku, je li Mostar funkcionalniji, jesu li povratnici zaštićeniji…
Ili je jednostavnije zaključiti da se hrvatska politika već dvije decenije vrti oko pitanja ko će birati hrvatskog člana Predsjedništva. I tu HDZ možda ima najveći problem. Jer politička reprezentacija nije isto što i politički rezultat.
Mostar: najveća pobjeda i najveći test
I to upravo treba tako i reći jer je HDZ je nakon izmjena Izbornog zakona i lokalnih izbora 2020. dobio ogromnu političku prednost u Mostaru.
Ali Mostar i dalje ostaje grad duboke etničke podjele, HDZ je u Mostaru politički dominantan među Hrvatima. No, pitanje je da li je ta dominacija proizvela model grada koji je funkcionalniji, otvoreniji i manje podijeljen.
Pa se vraćamo na priču koju smo već ispričali – HDZ odlično zna osvojiti instituciju, ali je pitanje koliko dobro zna promijeniti instituciju.
Dvije HDZ-ove politike
No, uz sve pobrojano, najveća kontradikcija, kad je HDZ u pitanju jesu dvije potpuno suprotne politike.
Na jednoj strani HDZ (Čović, dakle) govori o EU, NATO-u, europskim standardima, snažnim reformama, funkcionalnijoj državi.
Na drugoj strani se insistira na kolektivnim etničkim pravima kao centralnom principu političkog sistema.
Problem nije u tome što konstitutivni narodi imaju prava, uostalom, imaju ih po Ustavu. Problem nastaje kada se princip konstitutivnosti koristi tako da građanin koji ne pripada većinskoj etničkoj grupi na određenom području praktično postaje politički manje vrijedan.
Europski sud za ljudska prava godinama govori o diskriminatornim elementima izbornog sistema BiH. A HDZ je istovremeno jedan od glavnih zagovornika sistema koji još uvijek počiva upravo na snažnoj etničkoj logici.
Zato je pitanje kako napraviti europsku BiH ako se politički sistem i dalje prvenstveno organizira prema etničkoj pripadnosti?
Umjesto zaključka
Kad govorimo o HDZ-u danas jednostavnije bi to bilo nazvati „Čovićev sistem“. No, to nije neka novina. I SNSD je Dodikov sistem. NiP je Konakovićev sistem.
No, razlika je u tome što je Čović svoj sistem izgradio mnogo tiše. Nema svakodnevnog spektakla, velikih prijetnji, otvorenog sukoba sa svakom institucijom.
U tišini se održavaju sastanci, dogovaraju koalicije, biraju funkcioneri, daju ustupci, traži i moguće i nemoguće.
Jedan čovjek zna gdje se nalazi svaka poluga.
Zato se može dogoditi da Čović izgubi izbore za Predsjedništvo, a da HDZ pobijedi. Može se dogoditi da Krišto ne bude kandidatkinja, a da ostane na vrhu izvršne vlasti. Može se dogoditi da treći entitet nije realan, a da ideja ostane živa. Može se dogoditi da Dodik bude pravosnažno osuđen, a da HDZ i dalje s njim sjedi za stolom. Može se dogoditi da HDZ govori o europskoj Bosni i Hercegovini, a istovremeno insistira na etničkom modelu vlasti.
Jer HDZ-ova politika nikada nije bila politika velikih skokova.
To je politika kontrole prostora između mogućeg i nemogućeg.
I zato je pitanje za izbore 2026. mnogo veće od Darijane Filipović. Jer nije važno hoće li ona postati članica Predsjedništva već hoće li HDZ biti stranka bez koje se ne može formirati vlast.
Darijana Filipović može postati nova politička zvijezda HDZ-a, ali i još jedna nova figura u staroj Čovićevoj šahovskoj partiji.
