Dok su se danas u Beogradu okupljali politički vrh Republike Srpske, srbijanski zvaničnici i hiljade ljudi da isprate pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, nekoliko stotina kilometara dalje američki kongresmeni u Potočarima odali su počast žrtvama genocida u Srebrenici. Između ta dva mjesta danas je stala čitava moralna i politička razlika u odnosu prema prošlosti
Piše: R. I.
Ratko Mladić danas je sahranjen na Topčiderskom groblju u Beogradu. Čovjek koji je 2017. godine pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, ispraćen je uz opijelo koje je služio patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije, uz prisustvo visokih političkih zvaničnika i uz najviše počasti koje su najavljivane za njegov posljednji ispraćaj.
Sudska činjenica
Nije to bila privatna sahrana jednog čovjeka i porodični oproštaj od preminulog. Slika koja je danas otišla iz Beograda mnogo je šira.
Pred kovčegom Ratka Mladića pojavili su se predsjednik Republike Srpske Siniša Karan, premijer RS-a Savo Minić, predsjednik Narodne skupštine RS-a Nenad Stevandić, članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović i lider SNSD-a Milorad Dodik i sin mu Igor. Među prisutnima bili su i drugi zvaničnici Republike Srpske i Srbije, uključujući ministra odbrane Srbije Bratislava Gašića i ministra kulture Nikolu Selakovića, kao i gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković.

A onda je Porfirije izgovorio ono što je možda najviše ogolilo smisao današnjeg događaja.
Ratka Mladića predstavio je kao čovjeka prema kojem „najveći deo“ srpskog pravoslavnog naroda osjeća „duboku zahvalnost“, kao vojnika i komandanta koji je, kako je rekao, u teškom vremenu stajao na čelu vojske svog naroda i položio život za njegovu slobodu, odbranu i opstanak.
Ali Ratko Mladić nije umro kao čovjek koji je „položio život“ za svoj narod. Umro je u zatvoru, služeći doživotnu kaznu za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
To nije politički stav. To je sudska činjenica.
Presudom Haškog tribunala, potvrđenom u žalbenom postupku, Mladić je proglašen odgovornim za genocid počinjen u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije i druga djela počinjena tokom rata u Bosni i Hercegovini. Njegovo ime vezano je i za opsadu Sarajeva i kampanju terora nad civilnim stanovništvom.
Poruka EU
Zato je današnja poruka Evropske unije važnija od bilo kojeg diplomatskog eufemizma.
Evropska služba za vanjske poslove saopćila je danas da su ratovi devedesetih bili „jedno od najmračnijih poglavlja“ novije evropske historije i izrazila solidarnost sa žrtvama, preživjelima i njihovim porodicama.
A onda je iz Brisela stigla rečenica koja se ne može pogrešno razumjeti: – Svako veličanje ratnih zločinaca, negiranje genocida i revizionizam“ u suprotnosti su s najosnovnijim evropskim vrijednostima i nemaju mjesta ni u Evropskoj uniji ni u zemljama kandidatima za članstvo.
To je danas poruka Srbiji, ali i Bosni i Hercegovini. Jer Srbija je kandidatkinja za članstvo u Evropskoj uniji. A Republika Srpska je dio Bosne i Hercegovine koja želi postati članica Evropske unije.
Ne može se istovremeno govoriti o evropskoj budućnosti, pomirenju i dobrosusjedskim odnosima i odavati počast čovjeku kojeg je međunarodni sud osudio za genocid.
Ne može se evropska budućnost graditi tako što se ratni zločinac pretvara u nacionalnog heroja.
I ne može se govoriti o pomirenju dok se pred očima žrtava rehabilituju simboli politike koja je do genocida dovela.
Bolna slika iz Potočara
Posebno je bolna današnja slika iz Potočara.
Dok je u Beogradu patrijarh služio opijelo Mladiću, a politički vrh Republike Srpske stajao uz njegov kovčeg, američki kongresmeni Greg Murphy i Marc Veasey posjetili su Memorijalni centar u Potočarima i odali počast žrtvama genocida u Srebrenici.

Ambasada SAD-a u BiH poručila je da su time potvrdili američku predanost očuvanju istine i odgovornosti te iskazali solidarnost s preživjelima.
Dvije slike istog dana.
U jednoj se polažu vijenci i pale svijeće pred kovčegom čovjeka osuđenog za genocid.
U drugoj se stoji pred imenima i mezarovima više hiljada ljudi ubijenih u genocidu koji je taj čovjek, prema pravosnažnoj presudi, počinio.
To nije pitanje različitih „interpretacija istorije“. To je pitanje činjenica. I pitanje morala.
Stravična poruka sa stadiona
Udruženje „Majke Srebrenice“ danas je ponovo reagovalo na glorifikaciju Mladića. Njihova reakcija uslijedila je i nakon jučerašnjih scena u Beogradu, gdje su se na stadionu Crvene zvezde čule poruke koje su veličale Mladića, uključujući i poruku „Pravac Potočari“. Majke Srebrenice poručile su da to nije navijanje nego poruka mržnje, prizivanje genocida i veličanje pravosnažno osuđenog ratnog zločinca.
Danas je, međutim, problem postao veći od navijača, transparenata i uličnog nacionalizma.
Problem je kada se uz kovčeg pravosnažno osuđenog ratnog zločinca pojave najviši politički predstavnici Republike Srpske – Dodik, Cvijanović, Karan, Minić, Stevandić…
Njihovo prisustvo ne može se tretirati samo kao privatni čin saučešća. Oni su javni funkcioneri. Njihov dolazak pred Mladićev kovčeg jeste politička poruka, bez obzira na to kako će je naknadno pokušati objasniti.
I ta poruka je posebno problematična zato što dolazi iz političkog sistema koji istovremeno insistira na međunarodnom subjektivitetu, evropskim integracijama i vlastitom mjestu u evropskoj budućnosti.
Evropska unija je danas vrlo jasno rekla šta o tome misli.
Nema mjesta za revizionizam. Nema mjesta za negiranje genocida. Nema mjesta za glorifikaciju ratnih zločinaca. I nema evropske budućnosti bez suočavanja sa prošlošću.
Ratna priča bez kraja
Zato današnja sahrana Ratka Mladića nije završetak jedne ratne priče.
Ona je, nažalost, još jedan dokaz da ratovi devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije nisu završeni u glavama svih onih koji danas odlučuju o budućnosti ovog prostora.
Jer kada se pravosnažno osuđeni ratni zločinac ispraća kao heroj, kada mu se zahvaljuje za „slobodu i opstanak roda“, kada mu pred kovčeg dolazi politički vrh jednog entiteta i kada se istovremeno žrtve genocida i dalje moraju boriti za istinu – tada prošlost više nije samo prošlost.
Ona ponovo postaje politički program.
A danas je iz Potočara stigla drugačija poruka. Ne osveta. Ne mržnja. Nego imena žrtava. Sjećanje. Istina.
I odgovornost.
Možda je upravo u tome najvažnija slika ovog 7. septembra 2026. godine: u Beogradu su se opraštali od Mladića. U Potočarima su se sjećali onih koje je Mladićev ratni aparat ubio.
Evropa je danas jasno rekla na čijoj strani trebaju biti vrijednosti budućnosti.
Na strani žrtava, istine i odgovornosti – a ne na strani onih koji su za genocid i ratne zločine pravosnažno osuđeni.


