Samo naivni (i poneki iz Trojke) vjerovali su da je Dodikov nacionalizam samo poza. No, posljednje četiri godine pokazale su koliko je nacionalizam postao instrument svakodnevnog upravljanja politikom.
Piše: Redakcija Interview.ba
Savez nezavisnih socijaldemokrata imao je, zasigurno, najuzbudljivije i najburnije četiri godine mandata.
Bilo je to četiri godine političkog eksperimenta, koji je proveden s ciljem da se sazna koliko daleko može otići vlast jednog entiteta u osporavanju institucija države Bosne i Hercegovine, koliko dugo može trajati sukob sa Sudom, Tužilaštvom, Ustavnim sudom, Centralnom izbornom komisijom i visokim predstavnikom, a da politički sistem ipak nastavi funkcionirati.
Rezultat eksperimenta: Milorad Dodik više nije predsjednik Republike Srpske, ali je i dalje predsjednik SNSD-a. Predsjednik RS je Siniša Karan, Dodik junior – Igor je organizacioni sekretar SNSD-a i nosilac stranačke liste za Narodnu skupštinu RS, Željka Cvijanović je opet kandidatkinja Predsjedništvo BiH.
A sam Milorad Dodik, iako se više ne može kandidovati za predsjednika Republike Srpske zbog pravosnažne presude, i dalje govori o pobjedi SNSD-a kao o vlastitom političkom projektu. U julu 2026. upravo je on objavio da su Savo Minić i Željka Cvijanović njegov izbor za predstojeće izbore.
Zato je najbolje reći jednostavno: Dodik je izgubio funkciju, ali nije izgubio stranku.
To dalje vodi do pitanja ne samo može li SNSD preživjeti Dodika već može li SNSD postati Dodikova stranka i bez Dodika na funkciji – ili će postati Dodikova porodična stranka?
Jer u protekle četiri godine nije se promijenila samo pozicija jednog čovjeka.
Promijenila se priroda političkog sukoba.
Od vraćanja nadležnosti” do presude
Početak ovog perioda obilježila je politika koja je u javnosti dobila naziv „vraćanja nadležnosti“.
Pa da podsjetimo, SNSD i vlast Republike Srpske počeli su sistematski osporavati odluke i nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine, od pravosuđa i Ustavnog suda do pitanja državne imovine i drugih institucija.
U ljeto 2023. Dodik i tadašnji direktor Službenog glasnika RS-a Miloš Lukić optuženi su da nisu provodili odluke visokog predstavnika. Upravo će taj slučaj nekoliko godina kasnije dovesti do historijski važne presude.
Sud Bosne i Hercegovine je u februaru 2025. Dodika proglasio krivim za krivično djelo neizvršavanja odluka visokog predstavnika. Dobio je godinu zatvora i zabranu obavljanja funkcije predsjednika entiteta trajanju od šest godina. Lukić je oslobođen.
Dodik je presudu osporavao. Njegova odbrana je tvrdila da Sud BiH nema legitimitet da mu sudi zbog postupanja prema odluci visokog predstavnika. Politička retorika SNSD-a išla je i dalje: proces je predstavljan kao politički progon, napad na RS i pokušaj uklanjanja njenog izabranog predsjednika.
Ali pravni sistem je uradio ono što politička retorika nije mogla zaustaviti. Apelaciono vijeće Suda BiH 12. juna 2025. odbilo je i žalbu Tužilaštva i žalbu Dodikove odbrane i potvrdilo prvostepenu presudu. Na tu odluku više nije bilo redovne žalbe.
Time je počeo možda najneobičniji dio cijele priče. Čovjek koji je godinama tvrdio da institucije države BiH nemaju pravo odlučivati o njemu sada je postao pravosnažno osuđen upravo od jedne od tih institucija.
Sud protiv Dodika, Dodik protiv Suda
Ono što je uslijedilo bilo je mnogo više od običnog izvršenja presude. Dodik nije prihvatio političku interpretaciju da je time njegova karijera završena. Naprotiv.
Nakon pravosnažnosti presude nastavio je politički djelovati kao centralna figura SNSD-a, a institucije Republike Srpske ulazile su u nove sukobe sa državnim institucijama.
Ustavni sud BiH je kasnije morao rješavati i pitanje može li Dodik, nakon prestanka njegovog mandata, i dalje koristiti predsjedničke ovlasti.
Odgovor je bio – ne.
Ustavni sud je utvrdio da mu je mandat predsjednika Republike Srpske prestao 12. juna 2025. godine, danom pravosnažnosti presude.
Još je važnije što je Sud utvrdio da su određene odluke donesene na osnovu Dodikovog djelovanja nakon prestanka mandata bile protivne Ustavu BiH.
To znači da pravna država nije rekla samo da je Dodik izgubio funkciju. Rekla je da nakon gubitka funkcije više nije mogao djelovati kao da je i dalje ima. To je jedna od najvažnijih političkih lekcija ovog četverogodišnjeg perioda.
Kad zafali neprijatelja može i CIK
Potom je Centralna izborna komisija BiH 6. augusta prošle godine donijela odluku kojom je utvrđen prestanak Dodikovog mandata predsjednika Republike Srpske. SNSD i Dodik odluku CIK-a nisu prihvatili kao politički legitimnu.
Ali je ona pravno proizvela ono što je presuda već otvorila: morali su se održati prijevremeni izbori. Pa je SNSD kandidirao Sinišu Karana.
To je bio prvi veliki test. Može li SNSD pobijediti bez Dodika na glasačkom listiću? No, odgovor je stigao početkom 2026. Karan je pobijedio.To je potvrdio i CIK.
To je za SNSD bio izuzetno važan rezultat jer je pokazao da SNSD (ma šta drugi govorili) nije samo Milorad Dodik.
Pokazalo je to da je Dodik najvažniji politički simbol SNSD-a, ali i da stranka ima razvijenu mrežu, infrastrukturu, lokalne odbore, ministre, direktore, načelnike, poslanike i biračko tijelo.
SNSD je, barem zasad, dokazao da može preživjeti gubitak najvažnije funkcije svog lidera. Ali time se otvorilo mnogo ozbiljnije pitanje. Ko zapravo vodi SNSD?
Politička mašina
Formalno, odgovor je jednostavan – Karan je predsjednik RS, Dodik je predsjednik stranke. Ali politika rijetko ostaje na formalnim funkcijama.
Karan je dobio izbore kao kandidat SNSD-a, ali nije čovjek koji je izgradio SNSD. Te zasluge idu Dodiku.
Karan je danas institucionalno na vrhu RS, a Dodik je i dalje na vrhu političke organizacije koja ima ključnu kontrolu nad entitetskom politikom.
To proizvodi neobičnu situaciju da predsjednik RS nije predsjednik najjače stranke koja ga je dovela na funkciju.
I upravo zato je zanimljivo šta se događa unutar SNSD-a. Jer ako Dodik ne može više biti predsjednik entiteta, jedina funkcija koja mu je ostala i koja omogućava direktnu političku kontrolu jeste – stranka.
A SNSD nije mala organizacija. To je politička mašina koja kontroliše značajan dio institucija RS. Zato je pitanje stranačkog nasljeđivanja mnogo važnije od pitanja ko će sjediti u predsjedničkoj palati.
Željka, Karan ili Igor?
U javnosti su se posljednjih godina pojavile tri moguće slike SNSD-a nakon Dodika.
Prva je Željka Cvijanović, koja je već bila predsjednica RS, sada je članica Predsjedništva BiH i predstavlja politički prihvatljivije i institucionalno mekše lice SNSD-a.
Druga je Siniša Karan, koji je dokazao da SNSD može dobiti izbore i bez Dodika na glasačkom listiću.
A treća je Igor Dodik, sin Miloradov. I zato priča postaje zanimljivija, jer više nije samo „Dodikov sin“ već i organizacioni sekretar SNSD-a, te nositelj liste za Narodnu skupštinu u Izbornoj jedinici 3 na ovogodišnjim izborima.
Sam Igor je tada rekao da je politika učio „od najboljeg, od svog oca“. To je možda najdirektnija moguća poruka o političkom nasljeđivanju. Nije rekao da slučajno nosi listu. Nije se pokušao distancirati od prezimena. Naprotiv. Prezime je pretvorio u političku legitimaciju.
I tako se otvorilo pitanje koje SNSD više ne može izbjeći, da SNSD prelazi iz personalne stranke Milorada Dodika u porodičnu političku strukturu?
Sve ostaje u porodici
No, čini se da u politici u BiH fenomen nasljeđivanja moći unutar porodica (šifra: Izetbegović, npr). Ipak mora se priznati da je Igor Dodik je poseban slučaj.
Njegovo političko napredovanje događa se baš kada je njegov otac pravosnažno osuđen i spriječen da ponovo bude predsjednik RS. Tako porodica dobija novu ulogu, Igor postaje vidljiviji, dobija organizacionu funkciju, mjesto na listi. I postaje dio generacije koja treba nositi SNSD nakon Milorada Dodika.
To samo po sebi nije nezakonito, niti dokaz nekog krivičnog djela. Možemo govoriti samo o političkom fenomenu, posebno ako se ima u vidu da je američko Ministarstvo finansija još ranije sankcioniralo Igora Dodika i kompanije povezane s njim, navodeći da su dio mreže povezane s Dodikovom porodicom.
Podsjećamo, Američka administracija je u januaru 2025. tvrdile da određeni pojedinci i poslovni subjekti djeluju kao dio Dodikove patronažne mreže i da ona omogućava obogaćivanje porodice na račun javnih resursa.
Ali, bile su to samo tvrdnje, ali ne i sudska presuda.
Ali politički su veoma važne. Jer pokazuju da priča o Dodikovoj porodici nije samo bosanskohercegovačka opozicijska optužba.
Američka crna lista: od izolacije do Trumpovog kruga
Tako je onda došlo i do sigurno najnevjerovatnijeg obrata četverogodišnjeg perioda vladavine SNSD i Dodika.
On je godinama bio pod američkim sankcijama, sankcijama su bili pogođeni i njegova porodica, saradnici i poslovna mreža, a kasnije i ljudi i kompanije koje su se povezivale s Dodikovom patronažnom mrežom.
Šok je uslijedio 29. oktobra 2025. kada je Washington ukinuo sankcije.
Reuters je tada izvijestio da američko Ministarstvo finansija nije objavilo službeno obrazloženje odluke, dok je potez u Washingtonu tumačen kroz širi proces deeskalacije krize u BiH.
Tada je Dodikova politika dobila novu dimenziju.
Čovjek kojeg su američke administracije godinama označavale kao destabilizirajući faktor ponovo je dobio pristup prostoru koji mu je sankcijama bio zatvoren. Pa se sve diglo na novi nivo kada je u aprilu ove godine u Banja Luku, kao gost Igora Dodika došao Donald Trump Jr.
Reuters je posjetu Trumpa Jr. opisao kao događaj koji je u političkom kontekstu BiH shvaćen kao znak podrške nakon Dodikovog uklanjanja s funkcije i prethodnih američkih sankcija.
Zato politička slika počinje izgledati drugačije, Dodik je kroz novu američku administraciju dobio sasvim drugačiji prostor. To ne znači da su SAD postale „Dodikove“. Ne znači ni da je američka politika prema BiH prestala biti usmjerena na stabilnost.
Ali jasno potvrđuje da se međunarodna politika se promijenila – a Dodik je pokazao da je sposoban promijeniti taktiku zajedno s njom.
To je pitanje koje bi trebalo postaviti i SNSD-u i Washingtonu. Ako je Dodik godinama bio sankcioniran zbog podrivanja Daytona i institucija države BiH, šta se, odnosno ko tačno promijenio? Je li na sceni novi Dodik, SNSD, je li se promijenila američka politika ili interes?
Odgovor nije baš lako dati, ali činjenica je da sankcije nisu uspjele politički uništiti Dodika. Naprotiv, kada su ukinute, SNSD je to predstavio kao svojevrsnu potvrdu da je njegova politika preživjela pritisak.
A država?
U isto vrijeme, SNSD je nastavio politiku osporavanja državnih institucija.
Ustavni sud BiH je u više navrata poništavao ili proglašavao neustavnim akte RS kojima su se pokušavale preuzeti nadležnosti institucija BiH.
U septembru 2024. Ustavni sud je, naprimjer, utvrdio da Izborni zakon RS nije u skladu s Ustavom BiH i Izbornim zakonom BiH jer je preuzimao nadležnosti institucija BiH.
U martu 2025. Sud je utvrdio da je zakon RS kojim se pokušalo zabraniti djelovanje institucija BiH na teritoriji RS-a donesen izvan ustavnih ovlasti entiteta.
To nije više politička metafora. To je pravna činjenica.
SNSD je kroz institucije Republike Srpske pokušavao proizvesti pravni okvir u kojem bi državne institucije BiH na teritoriji jednog entiteta bile praktično onemogućene.
Ustavni sud je rekao da takav pristup nije ustavan.
No, samo naivni (i poneki iz Trojke) vjerovali su da je Dodikov nacionalizam samo poza. No, posljednje četiri godine pokazale su koliko je nacionalizam postao instrument svakodnevnog upravljanja politikom.
Tako je BiH predstavljana kao „nametnuta“, „nemoguća“, „nefunkcionalna“, državne institucije kao neprijateljske, Sud BiH kao politički sud, Ustavni sud kao institucija koja navodno radi protiv RS-a, visoki predstavnik kao „stranac“ bez legitimiteta, a svaki pokušaj provođenja državnog zakona kao napad na RS.
Niz se još može nastaviti, ali problem ovakve politike nije samo u tome što je agresivna. Problem je što normalizira ideju da građani RS ne moraju prihvatiti odluku institucije BiH ako se s njom politički ne slaže. A država ne može tako funkcionirati. Ne može jedan nivo vlasti birati koje će odluke države poštovati. Ne može se ustav poštovati samo kada odgovara političkoj većini. Ne može presuda biti legitimna samo kada je politički korisna.
I upravo je to ono što je četverogodišnji sukob SNSD-a sa državnim institucijama pokazao.
Zato se može reći da Dodikov najveći politički projekt nije bio samo „samostalnost Republike Srpske“ već stvaranje političkog uvjerenja da se država može osporavati svaki put kada njezina institucija donese odluku koja nije u interesu SNSD-a.
A šta je sa građanima Republike Srpske?
Baš ovo pitanje pušta mašti na volju SNSD-u.
Ako govorimo o standardu, odgovara se da je „Sarajevo Teheran“, ako govorimo o dugovima RS, stiže opravdanje o ugroženosti, pomenemo li korupciju, eto priče o političkom Sarajevu, ako je tema ekonomija – govori se o nacionalnim interesima.
Međutim, nakon četiri godine vlasti pitanje mora biti mnogo jednostavnije: Kako žive građani u RS, koliko zarađuju, koliki su dugovi, je li iko ikad dobio posao bez političke veze, koliko je mladih otišlo trbuhom za kruhom, kakav je zdravstveni sistem, koliko novca odlazi na političke projekte, a koliko na javne usluge…
To je pitanje koje nacionalizam uvijek pokušava gurnuti u drugi plan. Jer kada je zastava u prvom planu, lakše je ne govoriti o platnoj listi.
Najveća snaga je najveća slabost
Sva ta i druga važna pitanja, međutim, SNSD već godinama dobro servisira zahvaljujući onome što ima, a mnoge druge stranke nemaju – izuzetno čvrstu političku mašinu, lokalne strukture, ima disciplinu, biračku bazu, vlast, medije, mrežu funkcionera.
I ima lidera koji je tokom gotovo dvije decenije izgradio prepoznatljiv politički brend i preživio je sve moguće padove do sada.
No, sad je pred strankom najveći izazov – da napravi SNSD nakon Dodika, a da to ne bude samo SNSD kojim upravlja Dodik iz drugog ureda.
Stranka s nekoliko paralelnih lica
SNSD danas izgleda kao stranka s nekoliko paralelnih lica: Milorad Dodik – osnivač, predsjednik stranke i politički autoritet, Siniša Karan – institucionalni nasljednik na čelu RS, Željka Cvijanović – međunarodno i državno najiskusnije lice SNSD-a, Igor Dodik – generacijski i porodični nasljednik.
Ali pitanje je ko će od njih na kraju imati stvarnu moć jer funkcija nije isto što i moć. Predsjednik RS-a ima funkciju, predsjednik stranke ima partijsku infrastrukturu, član_ica Predsjedništva ima državnu funkciju, a čovjek koji kontroliše stranku kontroliše kandidature, liste, političke odluke i kadrovsku budućnost.
Zato će najvažnija politička bitka SNSD-a možda biti ona koju javnost najmanje vidi – bitka za kontrolu nad strankom nakon Dodika.
Nije poraz, ali je promjena
SNSD je u protekle četiri godine pokazao nevjerovatnu političku otpornost. Preduga je lista svega što je preživio, pa nabrajamo samo presude protiv lidera, prijevremene izbore međunarodne sankcije, višestruke odluke Ustavnog suda, postupke CIK-a, političku izolaciju, unutrašnje pritiske.
I nakon svega toga – SNSD je i dalje na vlasti. Ali cijena tog preživljavanja je velika. Stranka je postala gotovo potpuno identificirana s jednim čovjekom. A sada se od nje očekuje da preživi upravo tog čovjeka. Tu se nalazi najveći paradoks.
SNSD je godinama gradio politiku oko Dodikove sposobnosti da kaže „ne“. Ne Sarajevu. Ne OHR-u. Ne Ustavnom sudu. Ne Sudu BiH. Ne Tužilaštvu. Ne CIK-u. Ne Zapadu. Ne svima koji nisu prihvatali njegovu političku interpretaciju Republike Srpske.
Ali kada je došlo vrijeme da pravna institucija kaže „ne“ Dodiku, država je pokazala da ipak postoji granica.I ta granica je izdržala.
No, jednom svemu dođe kraj, pa su pitanja može li SNSD postati „normalna politička stranka“, odnosno stranka koja prihvata odluke državnih institucija bez automatskog proglašavanja državnog udara, sasvim legitimna.
Čini se da SNSD ne zna, ne može, ne želi, neće voditi voditi nacionalnu politiku bez stalnog proizvodnje krize, takmičiti se na izborima bez pritiska na institucije koje provode izbore. Pogotovo je razumno sumnjati da li SNSD može napraviti generacijsku smjenu bez pretvaranja politike u porodično nasljeđe.
A kad je Dodik u pitanju ništa nije izgubljeno, pogotovo nakon što je sam izgubio funkciju, a zadržao stranku. Takav političar može biti mnogo opasniji za politički sistem od čovjeka koji je izgubio i jedno i drugo.
A SNSD danas upravo pokušava dokazati da njegov najvažniji čovjek može izgubiti funkciju, a da njegova politika nastavi živjeti.
Ako u tome uspije, Dodik neće biti izuzetak. Bit će model.
A to je mnogo veća priča od jednog čovjeka i jedne presude.
