Djevojčice koje je sistem trebao zaštititi, prema optužnici, postale su žrtve brutalnog iskorištavanja. Među 12 optuženih čak je osam policijskih službenika. Dok se pred Kantonalnim sudom u Tuzli saslušavaju svjedoci i vještaci, najosjetljiviji dio postupka tek dolazi – saslušanje maloljetnih žrtava
Piše: Anisa MAHMUTOVIĆ
Ovo je priča koju ne smijemo dopustiti da prekrije vrijeme.
Pred Kantonalnim sudom u Tuzli u toku je suđenje protiv 12 osoba optuženih za trgovinu ljudima u jednom od najtežih i najpotresnijih slučajeva koji su posljednjih godina potresli Tuzlanski kanton. Prema optužnici, djevojčice iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli bile su žrtve iskorištavanja u svrhu prostitucije od aprila 2024. do kraja jula 2025. godine.
Dakle, djevojčice koje su se nalazile pod zaštitom institucije namijenjene upravo djeci bez roditeljskog staranja, prema navodima optužnice, nisu bile samo nezaštićene. Bile su izložene ljudima koji su ih, umjesto da ih štite, navodno iskorištavali.
Koliko je institucija zakazalo?
I zato ovaj slučaj nije samo još jedan predmet u sudskoj statistici. On je pitanje odgovornosti cijelog sistema.
U predmetu je optuženo 12 osoba: Besim Kopić, Šemsudin Kadrić, Miralem Halilović, Jasmin Modrić, Sulejman Šehić, Zijad Jagodić, Dževad Požegić, Nedim Avdić, Emir Kadrić, Ismet Hujdur, Almir Hodžić i Mirsad Jagodić.
Posebno uznemirava podatak da je među optuženima osam policijskih službenika.
To ovom slučaju daje dodatnu težinu. Jer kada su žrtve maloljetne djevojčice, a među optuženima pripadnici institucije koja bi trebala štititi građane, pitanje više nije samo ko će biti proglašen krivim, a ko oslobođen. Pitanje je i kako je bilo moguće da djevojčice budu izložene ovakvom nasilju i iskorištavanju i koliko je institucija zakazalo prije nego što je slučaj stigao pred sud.
Suđenje usporavaju zahtjevi odbrane
Glavni pretres u ovom predmetu otvoren je 19. avgusta 2026. godine. Do sada je saslušano devet svjedoka i dva vještaka.
No, postupak nije tekao bez zastoja.
Branioci optuženih dva puta su podnosili zahtjeve za izuzeće sudskog vijeća i tužilaca. Oba zahtjeva su odbijena. Odbrana je podnijela i prijedlog za delegaciju nadležnosti, odnosno zahtjev da predmet bude dodijeljen drugom sudu. O tom prijedlogu trenutno odlučuje Vrhovni sud Federacije BiH.
Svi ti procesni potezi odrazili su se i na dinamiku suđenja. A vrijeme u ovakvom predmetu nije tek tehnička kategorija.
Za odrasle učesnike postupka ročište može biti još jedan datum u kalendaru. Za maloljetnu žrtvu koja treba ponovo govoriti o traumatičnim iskustvima, svaki povratak na ono što je preživjela može značiti novo suočavanje s traumom.
Najteži dio tek dolazi: svjedočenje djevojčica
Pred sudskim vijećem sada je posebno osjetljiva faza postupka – saslušanje maloljetnih oštećenih djevojčica.
Iz Kantonalnog suda u Tuzli navode da je riječ o izuzetno složenoj radnji koja zahtijeva vrijeme, prije svega zbog potrebe da se zaštite maloljetne žrtve.
Djevojčicama se pitanja ne postavljaju neposredno, već putem suda i uz poseban oprez.
Javnost je iz postupka isključena upravo radi njihove zaštite. Zbog toga nije moguće iznositi detalje njihovih iskaza niti druge informacije koje bi mogle ugroziti njihovu privatnost i sigurnost.
I tako treba biti.
Jer ove djevojčice nisu javni dokazni materijal. One nisu dio sudskog spektakla. One su djeca koja su, prema optužnici, pretrpjela teško iskorištavanje i kojima institucije sada moraju osigurati ono što im ranije, očigledno, nisu uspjele osigurati – zaštitu.
Do sada su ročišta održana u avgustu, junu i julu, dok je jedno od zakazanih ročišta odgođeno.
Nastavak glavnog pretresa zakazan je za 14, 18, 25. i 28. septembar 2026. godine.
Kada će suđenje biti završeno, međutim, još se ne može predvidjeti. Predmet je obiman, optuženo je 12 osoba, a pred sudskim vijećem tek treba biti izveden veliki broj dokaza.
Pitanje ostaje isto
Ovaj slučaj ne smije se svesti na pitanje koliko će trajati suđenje.
Treba pitati i šta se dogodilo djevojčicama nakon svega. Jesu li danas sigurne? Ko im pruža psihološku i socijalnu podršku? Jesu li institucije koje su ih morale zaštititi analizirale vlastite propuste? Ko je ranije znao šta se događa i šta je učinio da to spriječi?
I, možda najvažnije: šta je sistem naučio iz ovog slučaja?
Jer ako su djeca bez roditeljskog staranja mogla biti izložena organizovanom iskorištavanju, onda problem nije samo u ljudima koji su optuženi. Problem je i u svim vratima kroz koja su morali proći da bi do djevojčica došli.
Sud će utvrđivati krivicu optuženih. To je njegov posao i presuda je jedina koja može dati konačan odgovor o njihovoj krivičnoj odgovornosti.
Ali društvo ne bi smjelo čekati presudu da bi postavilo pitanja o odgovornosti institucija.
Jer djevojčice iz Doma nisu samo predmet jednog sudskog procesa. One su podsjetnik koliko skupo može koštati kada sistem koji treba štititi najranjivije – zakaže.
