October 2020

Objavljeno

Mirjana Marinković-Lepić: Grad Tuzla odavno napustio principe stručnosti, a uveo principe “rođaka i prijatelja” što se tiče javnih usluga

MML M

Mirjana Marinković-Lepić: Grad Tuzla odavno napustio principe stručnosti, a uveo principe “rođaka i prijatelja” što se tiče javnih uslugaJedna od najaktivnijih zastupnica Parlamentarne skupštine BiH iz Naše stranke Mirjana Marinković-Lepić ovogodišnja je kandidatkinja za gradonačelnicu Tuzle. Prošlo je tačno 35 godina otkad je na čelu ovog grada bila prva i jedina žena Emina Zaimović. Od tada Grad su vodili isključivo muškarci, koji su mnoge probleme građana/ki zanemarili, i zato, kako kaže Marinković-Lepić: „Došlo je vrijeme za pospremanje“. Za Interview.ba govorila je o razlozima kandidature, disfunkcionalnim javnim institucijama, zagađenom zraku u Tuzli, problemima mjesnih zajednica, odlasku mladih, ali i konkretnim rješenjima za ove probleme.

PROMJENE DONOSE ŽENE: „Ukoliko pogledate neke od najrazvijenijih zemalja svijeta, kao što su Njemačka, Norveška, Novi Zeland, one imaju jedan zajednički sadržilac: na čelu se nalazi žena. Naravno, bitno je da žene budu stručne i kompetentne i da krenu u ozbiljno pospremanje ovoga što su nadobudni nacionalisti ostavili: opustošenu i osiromašenu zemlju!“.

INTERVIEW: Otkad postoji Bosna i Hercegovina kao neovisna država, Tuzla nije imala ženu na čelu ovog grada. S obzirom na to da ste zastupnica u Parlamentu BiH, imate siguran posao, šta Vas je potaknulo da prekinete 25 godina dugu vladavinu muškaraca?

MARINKOVIĆ-LEPIĆ: Mi žene smo u globalu temeljitije od velikog broja muškaraca. Nažalost, gledajući mojim ženskim očima, Tuzla ne izgleda onako kako bih ja željela i kakvom je pamtim. Smatram da je u Tuzli u svih 40 mjesnih zajednica potrebno jedno ozbiljno pospremanje. Biti gradonačelnica je životni izazov i ogromna čast i mislim da je, konačno, vrijeme da se to i desi. Kada imate takvu šansu, zanemarite privatne finansijske uslove i rado se prihvatite posla!

INTERVIEW: Tuzla je jedan od najzagađenijih gradova Bosne i Hercegovine. Mnogo se o ovom problemu priča, a malo ima konkretnih rješenja dok prema procjenama Eko Akcije svaki sedmi građanin/ka naše države umre od zagađenog zraka. Indivudalna ložišta i termoelektrane zagađuju, zelena ekonomija nepoznanica ili samo tako prezentiraju. Kad i kako ćemo prodisati?

MARINKOVIĆ-LEPIĆ: U Tuzli se često kaže da mi zimi imamo zrak koji vidimo, to je katastrofa za treći najveći grad u državi. Dok se gradska uprava i kanton nadmudruju o nadležnostima, zrak nam je svake zime sve gori. Nažalost, jedan od razloga je gradnja radi punjenja budžeta Grada, odnosno gradnja radi gradnje, bez jasnih podataka o uticaju izgradnje visokih zgrada na okoliš (ruža vjetrova). Drugi razlog su kućna ložišta koja su ujedno i najveći pojedinačni faktor zagađenja ali i najveći izazov za rješavanje. Treći razlog je termoelektrana koja dobija zamjenske blokove, a četvrti saobraćaj. Naša administracija će biti fokusirana na individualna ložišta koja ćemo riješiti sredstvima od termoelektrane. Nakon toga, naš fokus će biti prebačen na utopljavanje zgrada i ugradnju kalorimetara kako ne bi bacali energiju. Napravit ćemo biciklističke staze da smanjimo saobraćajno zagađenje, te ćemo u saradnji sa stručnjacima zabraniti visoku gradnju tamo gdje je strujanje zraka. Ovim tempom trenutne gradske uprave u toplifikaciji grada niti moja unučad neće moći zimi disati kako treba.

INTERVIEW: Svake godine se u budžet Grada Tuzle uplate milionska sredstva od naknade za prihode ostvarene radom Termoelektrane Tuzla. U protekle tri godine uplaćeno je 21.791.763,38 KM. Koliko je od ovog novca uloženo za zaštitu okoliša i da li se racionalno troši kad nas već guši?

MARINKOVIĆ-LEPIĆ: Veoma je bitno naglasiti da je Grad Tuzla od preko 21 milion KM u zadnje tri godine samo 20 posto iskoristio za saniranje zagađenja dok su se ostala sredstva trošila u druge svrhe.

U našoj administraciji ta cifra će biti minimalno 60 posto od ovih sredstava, što bi omogućilo znatno bržu toplifikaciju, izgradnju vrelovodnih cijevi, subvencioniranje toplotnih pumpi i kotlova za pelet.

Smatram da je ovo jedini ispravan način utroška ovih sredstava koji bi omogućio čišći zrak i širenje grada bez opasnosti po stanovništvo!

INTERVIEW: Jedan od krucijalnih problema u Tuzli je i nemaran odnos javnih institucija prema građanima/kama za usluge koje plaćaju. Najbolji primjer su komunalne djelatnosti koje zahtijevaju moderniji pristup. Postoje li rješenja kako građanima da se pruže jeftinije i praktičnije usluge?

MARINKOVIĆ-LEPIĆ: Grad Tuzla je već odavno napustio principe stručnosti i kompetentnosti, a uveo principe “rođaka i prijatelja” što se tiče javnih usluga i pristupa istim. Javne usluge su osnova pristupa prema građanima koji zaslužuju da napokon krenemo o njima razmišljati u tehnološkom i pragmatičnom aspektu. Prije svega, javne usluge se moraju naplaćivati po utrošku a ne paušalno, vrijeme je da ubacimo i subvencioniramo kalorimetre i vodomjere u stanove i kuće. Vrijeme je da grad Tuzla napokon dobije funkcionalnu web stranicu kao i stranice na društvenim mrežama. Vrijeme je za moderan pristup javnih institucija i preduzeća prema Tuzlankama i Tuzlacima. Mi moramo postati primjer rada u ovoj državi!

INTERVIEW: Pandemija Korona virusa reflektirala se na sve građane/ke u Bosni i Hercegovini. Zdravstveni sistemi su se pokazali u pojedinim situacijama kao iznimno disfunkcionalni. U najavi je drugi snažniji val, koliko moramo raditi na tome da osiguramo adekvatan pristup zdravstvu svim kategorijama stanovništva, posebno onim ranjivim kao što su osobe treće životne dobi?

MARINKOVIĆ-LEPIĆ: Zdravstvena zaštita osoba treće životne dobi i drugih ranjivih skupina je dio mog programa. Medicinsko osoblje moramo dovesti teško oboljelom, slabo pokretnom i nepokretnom pacijentu. Osobe treće životne dobi zaslužuju dostojanstvenu starost i odgovarajuću brigu gradskih struktura.

Najvažniji aspekt brige je prilagođavanje primarne zdravstvene zaštite njihovim potrebama. Uloga timova porodične medicine jeste periodični obilazak starih, bolesnih i teško pokretnih pacijenata, a ta aktivnost je potpuno napuštena. Ovo je jedan od najvažnijih i najtežih problema osoba treće životne dobi, koji se mora riješiti boljom organizacijom rada, prerasporedom postojećih kadrova i ravnomjernog raspoređivanja pacijenata na sve timove porodične medicine.

Sadašnji koncept kućne njege sa jednim ljekarom je potpuno neodrživ i neefikasan. Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da je sve veći broj osoba treće životne dobi koje žive same, jer je odlazak stanovništva kontinuirana i sve zastupljenija pojava.

INTERVIEW: Mladi odlaze iz Bosne i Hercegovine, pa tako i Tuzle. Postoji li način da osnažimo mlade koji su pokrenuli svoje biznise, koji žele graditi bolju državu za život svih nas?

MARINKOVIĆ-LEPIĆ: Jedini način da se uspori odlazak mladih jeste depolitizacija svega u Tuzli. Nažalost, u današnjoj Tuzli je bitnije imati partijsku iskaznicu, nego sve desetke u indeksu. Naša administracija će se fokusirati na depolitizaciju i povećanje grantova za startup biznise, na depolitizaciju javnih poziva, a kod mogućih zapošljavanja u javnim preduzećima i ustanovama, zapošljavati kompetentne ljude, na osnovu javnih konkursa, sa jasno utvrđenim i mjerljivim kriterijima, koji će stimulisati uspjeh u školovanju, dodijeljene školske i univerzitetske nagrade, dužinu školovanja, nagrade i postignute uspjehe na međunarodnim i domaćim takmičenjima. Mladi moraju postati srž novog sistema kako bi dobili vjetar u leđa i počeli praviti državu po svojoj mjeri.

INTERVIEW: Prethodnih dana posjećivali ste mjesne zajednice na području Tuzle. Šta su Vam naveli kao ključne probleme na kojima treba raditi, da li ste im ponudili rješenja?

MARINKOVIĆ-LEPIĆ: Mjesne zajednice su stranačkim postavljanjima u potpunosti izgubile smisao. Depolitizacija mjesnih zajednica i insistiranje na neposrednom izboru članova i članica savjeta mjesnih zajednica je osnova lokalne demokratije. U većini naselja smo nailazili na slične probleme zapuštenosti zelenih površina, kratera po cestama, lošeg pristupa za osobe sa invaliditetom, raspadanje ili totalno odsustvo parkova za djecu, slaba veza sa centralnim grijanjem ili čak nepostojanje kanalizacije, čak i u mjesnim zajednicama u najužem gradskom jezgru. To su životni problemi koje stilizirani mostovi i skupi trgovi u centru grada neće riješiti. Potpuna depolitizacija i vraćanje uloge mjesnih zajednica, kao osnovne ćelije gradske uprave, gdje sve počinje i završava za građane, bit će cilj naše administracije!

INTERVIEW: Tuzla je multietnički grad. Mjesto tolerancije, suživota i razumijevanja. Kako je Vi vidite u budućnosti kao kandidatkinja za načelnicu na ovim izborima?

MARINKOVIĆ-LEPIĆ: Tuzla je svoj pravac, jedinstven u BiH, definitivno odredila kada je izabrala našeg Selima Bešlagića za načelnika! Ovdje bih vas ispravila, Tuzla nije mjesto suživota, Tuzla je mjesto života! Mjesto života i ljubavi, mjesto radnika i poštenih ljudi. Građanski stil života, koji podrazumijeva ispunjavanje svakodnevnih životnih potreba naših građana će biti u srži naše administracije. Tuzla mora biti zvijezda vodilja normalnog, ljudskog koncepta življenja.

INTERVIEW: Potrebne su nam korjenite promjene. Mogu li žene biti pokretačice godinama uspavanog sistema?

MARINKOVIĆ-LEPIĆ: DA! Pokazala sam to i radom u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, gdje sam jedna od najaktivnijih poslanica, inicijatorka brojnih inicijativa i dovoljno hrabra da ukažem na nezakonitosti i stvari nazovem pravim imenom. Ukoliko pogledate neke od najrazvijenijih zemalja svijeta, kao što su Njemačka, Norveška, Novi Zeland, one imaju jedan zajednički sadržilac: na čelu se nalazi žena. Naravno, bitno je da žene budu stručne i kompetentne i da krenu u ozbiljno pospremanje ovoga što su nadobudni nacionalisti ostavili: opustošenu i osiromašenu zemlju!

PLAĆENI INTERVJU

Objavljeno

U BiH se pitanje zagađenja zraka svodi na to – ko će dobiti plac?

krcenje sume U

Sarajevo je grad zelenila i parkova, a zelene površine u samom gradu pružaju brojne mogućnosti za uživanje u prirodi, rekreaciju, bavljenje sportskim aktivnostima. Barem tako piše u turističkim vodičima, što glavni grad Bosne i Hercegovine preporučuju turistima, slučajnim i namjernim prolaznicima, ljubiteljima prirode. Baš tu, dodaje se dalje u romansiranom opisu grada su i Dariva, najstarije sarajevsko šetalište, pa “Aleja ambasadora”, parkovi At Mejdan, Veliki park, Park Betanija – Jezero, Vilsonovo Šetalište, Park Šuma Mojmilo… Pa Ilidža, Vrelo, Bosne, Igman, Bjelašnica… Raj ukratko. Na papiru i šarenim vodičima.

Piše: Senka Kurt

Neplanska gradnja, stranački talovi, poslijeratni tajkuni i partijski urbanisti

Na žalost već godinama, desetljećima zapravo više nije tako. Neplanska gradnja, stanački talovi, poslijeratni tajkuni i partijski urbanisti glavni su bh. grad pod izlikom razvoja pretvorili u anarhično gradilište. U kojemu stadava priroda, voda, zrak. Građevinski lobiji preuzeli su palicu u svoje ruke.

– Prvo su nam u prvom privatizacijskom valu raščerupana preduzeća, a sad imamo novu generaciju kojoj je na meti oni sve ostalo, a zemljište najviše. Da bi se domogli toga sad treba krojiti zakone po njihovoj mjeri – kaže za Interview.ba Anes Podić iz “Eko akcije”.

Na svom Facebook profilu gotovo svakodnevno upozorava javnost koji je danas plac iz zelene površine prešao što bi rekla direktorica KCUS-a Sebija Izetbegović “u drugo agregatno stanje”. A to znači, kako se park preko noći pretvorio u gradilište, nakon toga u parking, hotel, tržni centa, auto salon…

Kad je riječ o kvadraturi zelenih površina po stanovniku Sarajevo je na zečelju u Evropi. Tu je odavno pravilo da je plac nešto što treba prodati.

– I sva poslijeratna politika, bez obzira ko je bio na vlasti ne samo u Sarajevu već i u cijeloj BiH svodi se samo na to – ko će dobiti koji plac – upozorava Podić.

Pa nam zorno ilustrira situaciju na nekadašnjim olimpijskim ljepoticama, Bjelašnici i Igmanu, gdje se neumorno radi i gradi. A to znači uništava šuma, krčmi bez reda i zakona, te zauvijek u pitanje dovode izvorišta pite vode koja snabdijeva Sarajevo.

– Gradnju na Bjelašnici, svim srcem i našim budžetskim novcem podržava i pozicija i opozicija – i jednima i drugima je daleko važnija zarada građevinskog lobija od očuvanja pitke vode za stanovnike Sarajeva – zaključuje Podić.

No, nasilno i brutalno otimanje prirode od građana tek je vrh ledenog brijega u anarhiji koja vlada u Kantonu Sarajevo. I dok traje bespoštedna borba protiv koronavirusa, političari biju svoje bitke oko Studije o zaštiti urbanih ventilacionih koridora.

Koliko god naziv bio komplikovan i naizgled čudan, prijevod je vrlo jednostavan – unutarstranačka ljubavna priča u Stranci demokratske akcije između Semira Efendića, načelnika općine Novi Grad i Faruka Kapidžića, ministra urbanizma i zaštite okoliša, opet ide preko leđa građana.

Unatoč protivljenju ministra Kapidžića i rezolutnoj izjavi da u Novom gradu neće biti moguća gradnja Centra visoke spratnosti, kako je to Efendić obećao, javni konkurs je već raspisan i putem medija traže se budući stanodavci i zakupci u grandioznom objektu sa 39 spratova.

No, krenimo redom, Efendić je javno, na konferenciji za novinare opužio Ministarstvo prostornog uređenja da, suprotno Zakonu o prostornom uređenju, “prekraja važeće regulacione planove u koje se ucrtavaju zamišljeni “ventilacioni koridori” i preporuke iz neutemeljene Studije”.

Riječ je zapravo o Studiji, koja je naručena krajem 2018. godine, a koja definira dva glavna zračna koridora (M. Dvor – Stupska petlja i riječni tok Miljacke), te sporedne koridore: Južna i Sjeverna longitudinala, te Alipašina ulica.

Efendić i Kapidžić:  Ruža vjetrova

U cilju zaštite koridora predloženo je spriječavanje gradnje novih zgrada u zoni od 20 metara od oblale rijeke Miljacke i ruba glavne saobraćajnice s obje strane koridora. Studija zatim ograničava visine zgrada na 20 m (P+6 spratova) u zoni od 200 metara s obje strane glavnih ventilacionih koridora. To, ukratko znači, zabranu/spriječavanje gradnje duž koridora Alipašina ulica – Skenderija, na Južnom koridoru, ali i s obje strane ventilacionog koridora Alipašino 1 i 2.

– U Studiji je predloženo formiranje zelenih koridora, spajajem zelenih površina, ozelenjavanje novih i postojećih parkovskih površina – pojasnio je na Facebooku Damir Filipović, bivši resorni ministar.

No, aktuelni ministar Kapidžić slijepo se drži Studije i poručuje općinama (pa i Efendiću, posebno) da će morati izmijeniti 14 urbanističkih planova, tj. uskladiti ih sa Studijom. Efendić opet smatra da je Studija usvojena pod, kako je rekao, misterioznim oklonostima, ali ni da zabrana gradnje neće riješiti problem zagađenja u Sarajevu.

– Da se više ništa ne izgradi u Sarajevu, zrak ne bi bio čistiji. Sarajevo je imalo velike probleme sa zagađenjem sedamdesetih i osamdesetih godina. Tada nije postojalo Alipašino polje, nije postojalo većina zgrada u Novom Gradu – smatra Efendić i dodaje da se iza svega ne krije čisti zrak nego “skrivene namjere”.

Ministar Kapidžić u razgovoru za Interview.ba ističe da strukovno, Studija kantonu nije ni trebala, jer se prije rata radilo kroz urbanizam i projektovanje i znalo se gdje je ” ruža vjetrova”, koju su urbanisti i arhitekti morali da poštuju.

Ističe kako je to kreiralo grad, pa je zaustavljena gradnja 8 nebodera “Zvijezda” do Skenderije ili još šest nebodera na Marindvoru gdje je Unis.

– Ja sam imao sreću, došao sam na pripremljenu situaciju da mogu da se naslonim na to pravno i da odmah radim. Morao bih u suprotnom obarati plan po plan, jer niti jedan regulacioni plan, koji je izmijenjen, nije koresporendirao s urbanističkim planom grada, a neki ni prostornim planom – kaže Kapidžić.

Dodaje da se prije ovoga radilo ko je kako htio. Općine su imale interese i zbog toga ih ne treba kriviti jer investitori ostavljaju vleiki novac. Zavod za planiranje nije se previše bavio svojim poslom.

– Ovdje nije riječ samo o visokim zgradama nego kompletnom pristupu urbanizmu. Meni je Studija dobro došla da se kompletan urbanizam popravi za bolji ambijant življenja. Studija, koju je finansirala Vlada Japana, a koja je identična onoj koju imaju samo 4 grada u Evropi – London, Barselona, Helsinki i Sarajevo, je pokazala gdje se dešava strujanje u kritičnim danima jesen i zima. Po tome su izvučene karte i dati koridori. Bitno je da strujanje vazduha koji se pojavljuje iznad 20 metara bude jako i neometano da bi ovo ispod 20 metara koje osjetimo dobio dinamiku – napominje ministar.

Kaže da se toga treba striktno držati “jer smo počeli da gubimo slobodan prostor koji nam treba da dišemo i živimo normalno”.

A na optužbe da je i sam projektirao visoke, možda i najviše zgrade u BiH odgovara.

– Probao sam dati kvalitet više, arhitekturom, koja je dobijala dinamiku. Toranj Avaz, ta forma povećava dinamiku strujanja zraka, pa bazen na Otoci, koji je okrugao, zgrada AS-e, zgrada koja je nepovoljna postavljena, ali sam dao oblu stranu da lakše prođe taj vazduh-.

Veli i kako nikada nije rekao da neće biti građen Kongresni centar i da će se sam i boriti za to.

– Ali ono što namjeravaju nije Kongresni centar. Tu je mala kongresna sala, u pozadini su tri stambena tornja, trg ispred će koristiti privatnik, a mi ćemo ići ispod zemlje da bi izašli iz grada. Ja predlažem da se dobije prostor za objekat koji može biti fantastičan. Neće se graditi 20 metara do Miljacke i glavne saobraćajnice. A ostatak prostora do visine od 20 spratova svaki arhitekta bi napravio fantastični, ali kongresni centar, a ne stambene objekte – naglašava.

Dodaje kako niti jedna općina neće propasti ako se izgrade pogrešne zgrade.

– No, ovdje niti jednoj politici, pozicionoj niti opozicionoj nije do boljeg života građana – poručuje.

Na pitanje kako će završiti slučaj “Kongresna dvorana”, Kapidžić kaže:

– Aljoša Čampara je izašao iz SDA, bit će oborena Vlada KS i Efendić će pobijediti na izborima. Dakle, bit će građeno kako je zamislio. To je viša politika, ovdje je veliki građevinski lobi uticao na sve nas u ovoj vladi. Ja nisam popustio. Naše društvo je došlo do toga da kad kažem ne može biti velika zgrada svi su rekli da sam hrabar. A ja kažem da je hrabar koji je napravio tu zgradurinu, da to smije uraditi, da ne ode u zatvor – zaključuje.

On je poručio da je ovo prvi put da se ovo ministarstvo po prvi put bori za prostor, a ne kao do sada ustupanje i gradnju, što je uzrokovalo zagađenost zraka i indirektno zagađenost vode.

Stručnjaci i eko aktivisti upozoravaju da nedostatak drveća i žbunja u gradskim zonama, ima direktno negativan uticaj na zagađenje zraka, jer nema šta da prikupi prašinu i zagađenje iz zraka, što nam radi drveće i žbunje.

Prije dvije godine sličan problem imali su i u općini Centar, gdje je bila planirana gradnja koncertne dvorane također visoke spratnosti.

– Neko želi udvostručiti svoju zaradu tako što će duplirati visinu i kvadraturu objekata na Marindvoru, bez obzira na to što će time ugušiti grad – upozoravao je tada iskusni arhitekta i bivši direktor Zavoda za planiranje Kantona Sarajevo Said Jamaković.

Radi se o najatraktivnijoj lokaciji u državi, koja ima enormnu vrijednost. Vlast je baš tu imala namjeru dozvoliti gradnju visokih nebodera, što bi, prema mišljenju stručnjaka, blokiralo protok zraka u glavnom gradu BiH.

Kapidžić tvrdi da je taj projekat zaustavljen i da će se graditi Koncertna dvorana, ali ispod zemlje. No, sad više nije uvjeren da gradnje nebodera nebu pod oblake tu neće biti.

Šta će Ljubljana?

Gradnja visokih zgrada, napominje nam Podić iz “Eko akcije” dodatno bi pogoršala i onako rizičan kvalitet zraka u Sarajevu.

– Ljubljana, koja je daleko čistija od Sarajeva, došla je do zaključka da su napravili krupnu grešku što su dozvolili visoku gradnju u centru grada, iako je manja nego kod nas. Prošle zime to se moglo vidjeti, kada je istočni dio grada – Stari Grad i Centar – bio čist, a kako idete ka zapadu – prema Novom Gradu i Ilidži – sve lošije. Dakle, istočni vjetar nije se mogao probiti, a ako mu na Marindvoru napravimo barijeru, to će biti još gore, onemogućit će se taj protok zraka – kaže Podić.

On smatra da je u igri već razrađen, plan koji već dugo uspijeva. I ono malo zelenih površina vlasti namjerno zapuste da bi s oduševljenjem dočekali investitore, koji to, eto konačno raščiste, navodi on.

Berilo: Pola pije, pola šarcu daje

Bilo da je riječ o urbanim sredinama  – gradu ili na planinama, konkretno na Bjelašnici, gdje neprekidno niču nova gradilišta.. Tamo se krčmi bez reda i zakona, bespravno, e da bi se napravio prostor za novi projekt općine Trnovo, ni manje ni više nego poslovno-sportski.

CIN je objavio da je raskrčeno skoro hiljadu kubika šume, bez dozvole nadležnih ministarstva. No, to je, rekli bismo, manje zlo od činjenice šta će gradnja uraditi izvorištima s kojima se snabdijeva vodom kanton Sarajevo.

To je za načelnika Trnova najmanji problem, on i općina kažnjeni su sa 7.000 KM zbog neovlaštene sječe šume, koja je malo prodana, malo poklonjena. Gradnja je počela proljetos, a za sada se zna da će se Centar “Trnovo” razbaškariti na 11,4 hektara na samom ulazu u Babin Do, olimpijski ski-centar na Bjelašnici.

Kako je općinski načelnik uopće dobio dozvolu za gradnju? Mahinacijama, cjepkanjem parcela i zaobilaženjem propisa. Tako je izbjegavao da pribavi okolinske dozvole. Nemoćni su bili i inspektori koji su obilazili teren. Berilo je u Trnovu i sudija i kadija, a i kazne koje plaća idu iz općinskog budžeta.

Objavljeno

Amna Popovac: Kod nas su izbori dan budžetske zahvalnosti

05cbb7cce5c3b9f5c0432223768b5bbb A

Poduzetnica, aktivistkinja, političarka, Amna Popovac nikada ne gubi energiju. Smatra da je samopouzdanje ključ uspjeha. Ako vjeruješ sebi i u sebe, i drugi će povjerovati u tebe, kaže žena iza koje stoje brojni poslovni uspjesi. Javnost u Bosni i Hercegovini upoznala ju je kada je tužila Milorada Dodika zbog izazivanja nacionalne i vjerske mržnje. Smatra da su građanima Mostara, zbog dvanaestogodišnjeg neodržavanja izbora, uskraćena brojna prava, a to ih je, posljedično, dovelo u situaciju u kojoj im je ugrožen i goli život. Na izbore izlazi sa sloganom „Čist Mostar“. U razgovoru za naš portal govori o diskriminaciju i nasilju sa kojima se susretala kao poduzetnica, aktivistkinja i političarka, o odnosu visokopozicioniranih funkcionera prema građanima, ucijenjenim biračima, bankomatima za vladajuće stranke, o revoluciji i evoluciji…

U INBOXU BH. POLITIČARKE:  „Hajde ti mužu ispuši, nek te izjebe dobro, pa ćeš bit mirna, polovnjačo jedna“.

INTERVIEW.BA: Uspješna ste poduzetnica, aktivistkinja, političarka. Da li Vas je nekada Ljubo Bešlić, ili neki drugi političar, pozvao na sastanak i tražio savjet ili prijedlog kako da se poboljša situacija u Mostaru?

POPOVAC: Nije nijedan lokalni političar, ali jesu međunarodne organizacije i ljudi privatno. Baš ste me dobro zatekli, evo sad sam se dobro zapitala…

INTERVIEW.BA: Da li Vas je neko od tih političara sputavao u radu?

POPOVAC: Pa, povremeno sam tražila sastanke sa Ljubom Bešlićem i prilično teško dobivala, ali sam ih ipak dobivala. Ne samo ja kao pojedinac, nego i kao predstavnica grupa. Recimo sa susjedima, kada smo tražili da nam grad uredi dvorište. Političari su samo jednom okupili ljude, malo viđenije građane, kada su htjeli kandidirati Mostar za Evropsku prijestolnicu kulture, ali to nije bila moja oblast, tako da tu nisam imala nikakvu aktivnu ulogu. Mogla sam jedino aminovati ono što su zamislili, tako da nisam htjela ni učestvovati u tom procesu.

INTERVIEW.BA: Zbog čega se političari tako ponašaju?

POPOVAC: Nisam sigurna da oni ikoga zovu. Oni misle da su najpametniji, da su bogomdani i znaju sve najbolje. To je moje mišljenje. Prilično teško se dolazi do njih, što je jako ružno i ne bi trebalo tako biti, s obzirom na to da rade javne poslove i trebaju biti na usluzi građanima. Ali to je naša stvarnost, vlast se odmetnula od naroda.

INTERVIEW.BA: Možemo li onda reći da ipak sputavaju djelovanje građana?

POPOVAC: Sputavaju u smislu da nam je i kao pojedincima i kao grupi građana bilo izuzetno teško doći do sastanka sa gradonačelnikom. A samo smo htjeli iznijeti svoje probleme i tražiti rješenja. Prilično se dugo čeka samo da se dobije odgovor da ili ne. Mislim, i ne je odgovor, ali ni ne nismo mogli dobiti. Zanimljivo je da stranci, međunarodne organizacije, agencije, ambasade često pitaju za naše mišljenje, ali domaći političari nikada.

INTERVIEW.BA: Mislite li da takvo ponašanje bh. političara ima korijene i u rodnim i spolnim stereotipima?

POPOVAC: Dijelom, ali najviše zbog toga što misle da znaju sve. U stvari, ne moraju ni da znaju sve, njima stranka određuje šta će da znaju. Kada razgovaram sa ljudima koji su članovi različitih stranaka, pitam ih zašto dižete ruku kada vidite da je to pogrešno. Često dobijem odgovor: „Radim ono što mi stranka kaže“. To znači da oni izgube identitet. Kao da potpišu ugovor sa vragom, prestanu postojati onog trena kada dobiju neku poziciju.

INTERVIEW.BA: Da li Vas je takvo ponašanje političara vrijeđalo?

POPOVAC: Više mi je smetalo. Smeta ti kada ne možeš riješiti najosnovnije stvari, kada ne možeš od Gradske uprave dobiti odgovor koji bi morao da dobiješ. Ne vjerujem da to rade namjerno, po rodnoj diskriminaciji, mislim da generalno rade svima koji nisu članovi njihove stranke.

INTERVIEW.BA: Da li ste se, bilo kao poduzetnica, aktivistkinja ili političarka, susretali sa rodno ili spolno motiviranim nasiljem?

POPOVAC: Jesam, i na to sam više oguglala. To je sastavni dio života javne osobe. Onog trena kada izađeš u javnost, ljudi misle da ti mogu govoriti šta god hoće. Mnogo manje hrabrosti imaju kada ti uživo nešto trebaju reći, a mnogo više na društvenim mrežama. Manje u komentarima, najhrabriji su kada šalju poruke u inbox.

INTERVIEW.BA: Možete li navesti neki primjer, šta Vam pišu?

POPOVAC: Evo pročitat ću: „Hajde ti mužu ispuši, nek te izjebe dobro, pa ćeš bit mirna, polovnjačo jedna“. Znači, ovaj čovjek ne zna ništa o meni, ne zna ni da nisam udata. Totalno je nebitno ko sam, bitno je vrijeđati. Ovo sam baš jutros čitala jednoj prijateljici, jer mi moramo između sebe razgovarati i pokazati drugim ženama šta ih čeka. Jer napadaju žene u javnom prostoru da bi spriječili druge da uopšte pomisle da izađu u javni prostor i nešto rade. Nekoliko puta sam prijavljivala prijetnje Federalnom MUP-u, jer su mi prijetili fizičkim napadom. Ali te prijetnje, uglavnom, dolaze u inbox.

INTERVIEW.BA: Da li je MUP ikada reagovao?

POPOVAC: Nije, kažu da ne mogu ništa dok neko zaista nešto ne uradi. Mogu ti prijetiti, i oni tačno znaju koliko ti mogu prijetiti.

INTERVIEW.BA: A vidjeli smo kako MUP reaguje kada Milorad Dodik dobije prijetnje telefonom. Iz Njemačke.

POPOVAC: Pa da, nismo svi jednaki, neki su jednakiji, je li tako. Neke se može napadati, mogu ih napadati i muškarci i žene. Ali ne znam da li su isti zakoni u Republici Srpskoj, jer u Dodikovom slučaju govorimo o MUP-u RS-a. Nisam imala loše iskustvo sa Federalnim MUP-om, inspektori su ae ponašali jako korektno i dobro, i oni su bili zgroženi, htjeli su sami od sebe da mi nekako pomognu i da me zaštite. Međutim, njima su zaista vezane ruke, mi nemamo zakone. Oni zaista mogu reagovati tek ako vas neko fizički napadne na ulici. Ali ja prijavljujem sve prijetnje i napade, prijavim sve profile, odnesem slike, jer u slučaju da me neko zaista fizički napadne, postojat će dokaz da me dugo targetirao i imao namjeru da to uradi. Dakle, ne može ti takva osoba reći da te slučajno srela, pa si je nešto naživcirala, pa te napala.

INTERVIEW.BA: Podnosili ste i tužbu protiv Milorada Dodika, šta je bilo sa tim slučajem?

POPOVAC: Odgovor je bio da ne postoje dokazi, tako da je krivična prijava odbačena. Očekivala sam da će bar izvršiti pretres, ali nije bilo nikakve akcije. Tražila sam da anketiraju ljude, ali duže od dvije godine ništa nije urađeno. Krivičnu prijava sam podnijela zbog izazivanja nacionalne i vjerske mržnje. Simptomatično je da je to ipak došlo do njega, jer više nikad nije ponovio nešto slično.

INTERVIEW.BA: Koliko to odbacivanje tužbe liči na slučaj sa spotom Ujedinjene Srpske?

POPOVAC: Pa moglo bi se reći da liči, ali u ovom slučaju je riječ o državnom Tužilaštvu. Mnogo ljudi koji imaju iskustva sa tim Tužilaštvom mi je reklo da neće niša poduzeti, ali sam svejedno htjela biti mirna i učiniti nešto.

INTERVIEW.BA: Napustili ste Našu stranku i na izbore u Mostaru izlazite samostalno…

POPOVAC: Ne, idem sa Platformom za progres.

INTERVIEW.BA: Zbog čega ste napustili Našu stranku?

POPOVAC: Zbog nedostatka podrške.

INTERVIEW.BA: Odakle niste imali podršku, iz vrha stranke ili iz mostarskog Gradskog odbora?

POPOVAC: Pa nema sistema za podršku. Nema ga u načinu rada cijele stranke, ali oni znaju svoje probleme, kolegama sam jako dobro objasnila o čemu se radi. Nema potrebe da ih ukopavam pred izbore, ima tu dobrih ljudi, koji zaslužuju podršku, ali su, uglavnom, ostavljeni da rade sami. Ti ljudi su pod okriljem stranke, ali sami pokrivaju troškove i sami organizuju kampanje, što nije normalno.

INTERVIEW.BA: Fokus Vaše kampanje je na deponiji Uborak, može li se Mostar očistiti?

POPOVAC: Može. Moje će slogan biti: „Čist Mostar“. Mostaru uopšte ne treba puno. Deponija Uborak nije neko siromašno preduzeće. Imaju dva miliona maraka na računu, i još dva miliona nenaplaćenh računa. Ta deponija može, maltene, od svojih sredstava ugraditi filter koji treba da ugradi da se procjedne vode sa fekalijama i kancerogenim tvarima ne bi ulijevale u Neretvu. Samo je pitanja rada i političke volje. Nije bilo političke volje.

INTERVIEW.BA: Zbog čega je nema, i oni koji odlučuju žive u Mostaru?

POPOVAC: Možda misle da ljudi koji traže rješenje problema nisu njihovi glasači. A može se desiti da je Uborak, kao i Elektroprivreda ili Telekom, bankomat određenim vladajućim strankama. Tako da možda i ne žele da je pomaknu sa te pozicije. Ali me čudi, jer i ti visokopozicionirani funkcioneri obolijevaju od kancerogenih oboljenja, i opet ništa ne čine. To je za neke psihološke analize. Jer ne obolijevaju samo oni koji ne glasaju za njih, nego i njihovi glasači, pa čak i visoki funkcioneri.

INTERVIEW.BA: Zar ne bi upravo njihovi glasači trebali vršiti pritisak, oni su izabrali te ljude da rješavaju njihove probleme?

POPOVAC: Ali ne, ovdje su ljudi ucijenjeni. Kod nas su izbori dan budžetske zahvalnosti. Na izbore, uglavnom, izađu oni koji rade u državnim firmama. Oni su, maltene, ucijenjeni gubitkom radnog mjesta, a moraju donijeti i spisak sa imenima ljudi koji su sigurni glasači.

INTERVIEW.BA: Jeste li nekad vidjeli da to neko radi?

POPOVAC: Mene nikada nisu ucijenjivali, pretpostavljam zbog kontakta sa međunarodnom zajednicom.

INTERVIEW.BA: Mislio sam da li ste vidjeli da to radi neko od ljudi iz Vašeg okruženja?

POPOVAC: Da, konkretno ljude koji rade u Elektroprivredi.

INTERVIEW.BA: Ipak vjerujete da se nešto može promijeniti samim izbornim procesom…

POPOVAC: Nemam drugu opciju, ili revolucija ili evolucija. Za revoluciju baš i nemam energije, niti mislim da bi to moglo donijeti nešto dobro u ovako siromašnom i podijeljenom društvu. Tako da pokušavam naći način da dođem do tih neglasača. Pedeset posto ljudi ne izlazi na izbore. Kada se preračuna broj glasova koji dobivaju vladajuće stranke, 20 posto ljudi za njih glasa. To znači da oni sa 20 posto glasova koje dobiju, vladaju sa 100 posto ljudi. Pokušavam doći da samo pet posto neglasača, jer mislim da bi sa njihovim izlaskom na izbore počeo pozitivan proces u BiH. Ljudi su prestali vjerovati u sebe, bolje sutra i digli su ruke. Nije mi jasno kako ne shvataju da četiri godine plaćaju, svojim i životima svoje djece, jedan dan koji nisu izašli na izbore. A smatram da je mnogo lakše sa lokalnog nivoa započeti promjene. U Hrvatskoj su na lokalnom nivuo ušle neke nove stranke, a nadam se da i sa Zapada pušu novi vjetrovi.

INTERVIEW.BA: Kada ste rekli evolucija, mislite li da je naše društvo dovoljno „evoluiralo“ da je spremno za liderke?

POPOVAC: Ne znam šta da vam kažem. Nikada nisam imala problem u poslu. Imala sam zlobnih komentara. Ali ja sam inžinjer elektrotehnike, i navikla sam raditi u muškom društvu. Druga stvar je što imam podršku šire porodice i rodbine. Diskriminaciju sam vidjela više na primjerima drugih žena. I sada više podrške dobivam od muškaraca, nego od žena. Mislim da se radio i o tome kako se postaviš. Žene često ne vjeruju u sebe. Misle da je neko drugi bolji, a nije. Radim sa velikim brojem žena i pokušavam im podići samopouzdanje, jer mislim da je samopouzdanje ključ uspjeha. Ako vjeruješ sebi i u sebe, i drugi će povjerovati u tebe. Ali ako nisi sigurna u sebe, teško ćeš uvjeriti i druge. Iznenadilo me samo nasilje na internetu. Ne znam da li me uživo iko dva puta napao.

Objavljeno

Kantoni moraju snositi trošak izolacije građana: Zaštitite prava koja vam po zakonu pripadaju!

f911c453d916caec7e4830c4f7a83a4c K


“Prema zakonu, trošak kućne izolacije pada na teret budžeta kantona! Zaštitite stoga svoja prava koja vam po zakonu pripadaju”, napisao je na svom Facebooku ekonomski analitičar Eldar Dizdarević. 

Važno obavještenje svima koje su ljekari bilo gdje u Federaciji BiH poslali u kućnu izolaciju. Prema zakonu, trošak kućne izolacije pada na teret budžeta kantona! Zaštitite stoga svoja prava koja vam po zakonu pripadaju, napisao je ekonomski analitičar Eldar Dizdarević na svom Facebook profilu, te je detaljno pojasnio građanima detalje koje trebaju znati.

– Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti objavljen je u Službenim novinama Federacije BiH, broj 29/05, a možete ga naći na web stranici Federalnog ministarstva zdravstva: https://www.fmoh.gov.ba/…/zakon-o-zastiti-stanovnistva.

 U članu 47 tog zakona se kaže sljedeće: „Kućna izolacija provodi se u svim slučajevima kada se na osnovu ocjene epidemiološke ugroženosti izoluju članovi porodice za koje postoji sumnja da su oboljeli od zaraznih bolesti, a koja se mora isključiti kliničkim i dijagnostičkim metodama. O kućnoj izolaciji odlučuje nadležni kantonalni ministar na osnovu epidemiološkog izvještaja nadležnog kantonalnog zavoda, uz konsultovanje stručnog ekspertskog tima nadležnog kantona u roku od 24 sata rješenjem protiv kojeg je dozvoljena žalba koja ne odlaže izvršenje. Kućna izolacija traje dok se zarazna bolest klinički i dijagnostički ne isključi. Troškovi kućne izolacije padaju na teret budžeta kantona“. 

Dakle, zakon vam garantuje određena prava. Tražite od ljekara ili epidemiologa rješenje o izolaciji. Insistirajte na tome, moraju vam dati rješenje. Ali, pazite, uglavnom izbjegavaju da daju rješenje upravo zbog ovog člana zakona nego vas upute ljekaru da vam otvori bolovanje. Tražite rješenje o izolaciji i onda tražite da vam se iz budžeta kantona u kojem živite pokriju troškovi izolacije. Prema zakonu imate prava na to. Ne dozvolite da ljudi na vlasti, ljekari i epidemiolozi uzimaju od vas sredstva na koja imate pravo tako što vam neće izdati rješenje nego doznake za bolovanje. Dijelite dalje. Neka ljudi u FBiH znaju koja prava imaju prema zakonu – napisao je Dizdarević.

(Interview.ba)

Objavljeno

ISTRAŽUJEMO Mrtvo slovo na papiru štiti nas od zagađenog zraka

d0d182c51fabf2cb62fecd9eaa65d1a7 I

Skoro svaka sedma smrt u Bosni i Hercegovini uzrokovana je zagađenim zrakom, podaci su predsjednika Udruženja “Ekoakcija” Anesa Podića. Procjene su, dodaje, napravljene na osnovu vrlo oskudnih podataka o kvalitetu zraka za 2016. godine, koje su objedinili entitetski hidrometeorološki zavodi.

Piše: Senka Kurt

– U podacima Agencije za statistiku BiH za 2016. godinu navodi se da je u BiH umrlo 37.070 ljudi, što znači da je svaka sedma osoba umrla od posljedica zagađenja zraka – pojasnio je Podić.

No, nije to bio alarm za vlasti u našoj zemlji, koja se, svjedoci smo, nije znala ni mogla uhvatiti ni u koštac sa pandemijom koronavirusa.

Dolazak jeseni, kraći dani, teška ekonomska situacija, te grijna sezona s pravom pale crveni alarm. Svjedoci smo da se kao u davna vremena iz dimnjaka širom zemlje vije crni dim. Važno je ugrijati se, a još važnije da to bude jeftino. Na upozorenja Svjetske zdravstvene organizacije (WTO) da se ugalj, zbog visoke kaloričnosti ne bi smio koristiti za zagrijavanje domaćinstva, ovdje se ne mari. Čak 9 od 10 domaćinstava upravo se grije na čvrsta goriva, drvo i ugalj.

U svijetu uzbuna, kod nas – stanje redovno

I posljednjih dana unatoč kiši, vedrom nebu i prilično povoljnim vremenskim uvjetima zabilježene su upozoravajuća zagađenja u Sarajevu, Ilijašu, Visokom, Tuzli… 

– Zapravo, mi imamo zagađenje tokom cijele godine, ali ga mjerne stanice ne registruju. Sarajevo, evo primjera, ima 150.000 automobila u maloj kotlini, javni prijevoz jedva da radi. Zagađenje je stalno, ali ga u ovom periodu više primjećujemo – kazao je Podić za Interwiev.ba.

U drugim dijelovima svijeta to bi bio znak za uzbunu. Kod nas  – stanje redovno. Uzdrmani i onako slab zdravstveni sektor već se od marta bavi savladavanjem pandemije koronavirusa, pa nema vremena za posvećivanje pažnje brojnim studijama koje su pokazale povećanje oboljelih od Covid19 u mjestima gdje je bilo povećano zagađenje.

CNN je objavio analizu istraživača Fakulteta za javno zdravlje Univerziteta Harvard, koja je analizirala zagađenje zraka i smrt od Covid – 19 do 4. aprila u preko 3.000 američkih oblasti.

– Otkrili smo da je porast od samo jednog mikrograma po kubnom metru čestica PM 2,5 povezan s porastom stope smrti od Covid-19 za 15 posto – zaključio je tim ističući da rezultati sugerišu da dugotrajna izloženost zagađenom zraku povećava ranjivost podložnost najtežim ishodima oboljelih.

To, navodi Podić nije iznenađujuće  jer je vrsta zagađenja, čije smo i mi žrtve takva da nema dijela tijela koji nije pogođen.

– Lebdeće čestice su toliko sitne da prolaze bez problema iz pluća u krvotok i onda putem krvi dospiju do svakog dijela tijela. Brojne studije dokazuju i vezu između zagađenja lebdećim česticama i povećanja broja oboljelih od Alzhaimerove bolesti.  Kad imate već načet organizam onda je virusu puno lakše da preskoči imunološku odbranu – navodi Podić.

Ova i slične studije odavno su dostupne nadležnima u našoj zemlji, koji su vječito zabavljeni izborima i nikako da stignu sistemski urediti ovu oblast.

Zakon o zaštiti i poboljšanju kvaliteta zraka, na primjer u Kantonu Sarajevo postoji, no, praktično je mrtvo slovo na papiru. Kad je riječ o Zakonu o zaštiti okoliša, nakon što je teškom mukom usvojen u Zastupničkom domu FBiH, zapelo je u Domu naroda.

Podsjetimo, inicijativu za usvajanje ovog zakona u Parlament su podslali Udruženje “Resursni Aarhus centar u BiH,” (AC Sarajevo), Centar za životnu sredinu (CZZS) i Centar za ekologiju i energiju (CEE). I usvojen je u Zastupničkom domu prije tačno godinu dana. No, u Domu naroda još nije prošao.

– Mi smo u zadnjih sedmica mjeseci nastavili aktivno lobirati da taj zakon prođe i u Domu naroda. Imali smo sastanke sa delegatima iz opozicionih stranaka, pozvali one iz vlasti, htjeli smo im objasniti situaciju, imali namjeru da dobijemo podršku. Obećanje iz opozicije imamo, ali pozicija nikada nije odgovorila na naš poziv niti iskazala interes da se sastanemo – kaže za Interview.ba Emina Veljović, izvršna direktorica Aarhus centra u BiH.

Kaže da su nezvanično, u razgovoru s jednim od dužnosnika Doma naroda, još krajem prošle godine, dakle, prije pandemije, dobili informaciju da niko nema ništa konkretno protiv ovog zakona.

– Ali rekli su nam da moramo uzeti u obzir da bi zakon došao na dnevni red mora prije toga biti obavljena “poltička trgovina”. To je nezvaničan stav pozicije. Tako je sad zakon u političkom limbu – ističe Veljović.

Sad vlasti, prema njenim riječima, imaju dobar izgovor, borbu sa pandemijom koronavirusa. No, u Aarhus centru, ali i ostalim organizacijama ne odustaju. Oni su ponovo za 9. novembar najavili okupljanje, te mirnu šetnju i protest, a potom i okrugli sto na koji će pozvati sve delegate Doma naroda da pojasne zašto još uvijek nemamo zakon-

– Zakon smo trebali imati u maju, tada je bio rok. To su nam potvrdili iz Direkcije za zakonodavstvo i komunikaciju sa EU – dodaje Veljović.

U potpunosti se slaže s konstatacijom da se bez dobrog i kvalitetnog zakona stvara prosor za anarhiju u ovoj oblasti. Napominje nam da su u Republici Srpskoj nedavno ponovo usvojene izmjene i dopune Zakona o zaštiti životne sredine.

– A mi u Federaciji čekamo od 2009., kada je bila posljednja izmjena. I ovaj sad zakon kojega trebamo usvojiti jeste veliki pomak, ali će biti zastario jer stalno dolazi do novih promjena. Nedavno je izglasan Evropski “New green deal”, koji će postrožiti mnoge standard. BiH je vrlo obavezna da prati sve standard, naročito transpoziciju poglavlja 27, koje se konkretno tiče okoliša. Alli, mi već kasnimo 11 godina s prvim korakom – ističe Veljović.

Kaže da se onda bez zakona može radit šta hoće i kako ko hoće.

– Upravo zbog toga mi smo tražili da se zakon izvadi iz ladice. Govori se da bi BiH iduće godine trebala napraviti velike korake ka članstvu u EU, a apsolutno nismo odradili osnovne korake za okoliš, a da ne govorimo za ostalo. To u biti nama spriječava adekvatnu pomoć IPA fondova za ovu oblast, a EU je vrlo darežljiva u pogledu harmoniziranja standarda EU za zaštitu okoliša. Mi to nismo sposobni adekvatno iskoristiti – ističe.

Dok ne dobijemo zakon  (a kad ćemo, ne znamo) trebali bi ispoštovati ono što piše u europskim direktivama. No, ili ne znamo ili nećemo ni prepisati kako treba.

Da nije uvijek tako bilo svjedoči i primjer Sarajeva, koje je još 70-tih godina prošlog milenija počelo voditi izvanrednu bitku protiv zagađenja zraka.

Sarajevo prije pola vijeka

Tadašnja politička elita reagirala je na apel doktora da puno stanovništva, a posebno djece obolijeva od bolesti koje su posljedica zagađenja, pa je počela energična akcija.  Najprije vlastitim resursima. Zabranjeno je grijanje na ugalj, uvedeno lož ulje. Legenda kaže da je jedan visoki partijski funkcioner, mada mu to nije bio posao, svakoga jutra obilazio kotrlovnice i kontrolirao gdje se šta loži. Podijeljeno je 70.000 brošura po gradu. zagađenost je smanjena za 30 posto.

Delegacija Grada Sarajeva je 1974. godine otputovala u Washington na sastanak sa Svjetskom bankom. Pozamašni kredit dobijen je za gradnju gasovoda od granice sa Srbijom, konvertirane su kotlovnice. Za sedam godina polovina Sarajeva se direktno ili indirektno potpuno prebacila na grijanje prirodnim gasom.

– A mi sada, skoro 40 godina nakon toga, nismo uspjeli održavati mjerne stanice kako treba – dodaje Podić.

I on, ali i drugi aktivisti, te stručnjaci ističu kako rješavanje problema zagađenog zraka mora postati prioritet politike.

– Na žalost, naši političari se svađaju oko placeva, ko će više zauzeti javnih preduzeća… Nikada se ne bavi problemima građana. Sad imamo izbore, pa ko god ima priliku da razgovara sa kandidatima, a ima ih nekoliko desetina hiljada, moramo im svakodnevno postavljati im pitanja – šta su uradili. Do sada  – ništa. A ovo je problem koji je rješiv. Sarajevo je bilo na putu da ga riješi. To su uradili mnogi, siromašniji gradovi svijeta – ističe Podić.

Prošle smo godine, podsjećamo ga, imali najgoru epizodu zagađenja nakon rata. Vlasti su se prepucavale, izmišljale razne metode, od ad hoc rješenja uvođenja sistema “par – nepar”, do toga da dim u Sarajevu stvara lokalna čevabdžinica u centru grada.

Dotle su u Ilijašu, Tuzli, Visokom, Lukavcu, Kaknju  bilježene dramatične polucije. Nikome nije palo na pamet da zatvori škole, privremeno zaustavi tvornice, reducira saobraćaj. Dok se crnio zrak kod nas su se trčali maratoni, igrale nogometne utamice, izvodili građevinski radovi.

No, ako nas vlasti, silni ministri svih entiteta i kantona neće zaštititi preostaje (kao i obično) da se sami pobrinemo.

Ekoakcija nudi “Kvalitet zraka u BiH” besplatnu mobilnu aplikacija daje najnovije informacije o kvalitetu zraka za sljedeće gradove u Bosni i Hercegovini: Tuzlu, Lukavac, Zenicu, Sarajevo, Prijedor, Jajce, Brod, Goražde, Ugljevik, Sapnu i Živinice (u pripremi).

Aplikacija nam svima može pomoći da zaštitimo naše zdravlje. Svakog sata stižu nove informacije  o trenutnom kvalitetu zraka u mjestu u kojem se nalazite, kao i odgovarajuće instrukcije kako da se ponašamo kako bi što je više moguće smanjili štetni utjecaj zagađenog zraka na naše zdravljezdravlje. Sve upute se mogu naći na http://zrak.ekoakcija.org/mobilna.

Dva inspektora i 60 redara

Apeli organizacija za zaštitu okoline vlastima ništa ne znače, nema koristi ni prijavljivati inspekciji nepravilnosti i kršenje zakona koji su na snazi.

Direktor Regionalnog centra za obrazovanje i informisanje iz održivog razvoja za jugoistočnu Evropu (REIC) Azrudin Husika na početku ove godine u razgovoru za naš portal istakao je da bi novi Zakon o kvalitetu zraka u BiH trebao iz europskih direktiva usvojiti, prije svega, apsekte koje se odnose na mrežu monitoringa kvaliteta zraka i donekle usklađivanje graničnih vrijednosti emisija, te omogućavanje kantonima da oni ovu oblast urede zakonom, što dosad nisu imali pravo.

– Ono što će biti u novom zakonu, a nema u direktivama EU, jeste da se uređuje oblast zaštite kvalitete zraka – korištenje čvrstih goriva, uglja i ogrjevnog drveta, te se uređuje kvalitet goriva, kotlova i peći. To je nama potrebno. Samo se postavlja pitanje mogućnosti implementacije ovog zakona. Nije problem transponirati zahtjeve direktive EU, ali je potrebno imati konsenzus svih resora i svih nivoa vlasti da će se to provoditi. Međutim, da provodimo ono što imamo u zakonima, mi bismo danas imali puno bolje stanje– poručio je tada Husika.

On je istakao da mora postojati međusektorska i institucionalna suradnja svih koji rade u ovoj oblasti, te provedba zakona i regulativa koje već imamo.

Napomenuo je kako su inspekcijama uglavnom svezane ruke, bez sudskog naloga ne mogu ući na privatni posjed, na industrijsko postrojenje.

Za ilustraciju i podatak da samo dva inspektora na području cijelog Kantona Sarajevo, glavnog grada BiH vrše nadzor u oblasti zaštite okoliša. Njima se pridružuje i 60 redara iz JP “Park” i “Rad”, koji nemaju ovlasti da napišu kaznu već samo zapisnik, koji zatim proslijede inspekciji.

– Inače, Odlukom o zaštiti i poboljšanju kvaliteta zraka u KS predviđene su novčane sankcije koje iznose od 1.000 do 5.000 KM za pravna lica, od 500 do 1.000 za odgovorno lice u pravnom licu, koliko iznosi kazna i za fizička lica koja svjesno zagađuju zrak u Sarajevu – rekli su iz KUIP-a.

U redovnom, godišnjem izvještaju za prošlu, 2019. godinu Federalni hidrometeorološki zavod konstatirao je da je u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Živinicama, Goraždu, Kaknju “kvaliteta zraka opasno narušena”, te da je baš u tim, ali i drugim gradovima, koji imaju preduslove zagađenja krakteristične za dolinske i kotlinske krajeve ” poduzimati mjere za unaprijeđenje kvaliteta zraka”.

Šok u Europskom parlamentu

Poslanica grupe Zelenih u Evropskom parlamentu Viola von Cramon-Taubadel bila je proljetos, nešto prije pandemije šokirana informacijama da je u više navrata tokom zimske sezone Sarajevo bilo najzagađeniji glavni grad na Zemlji, dok je još nekoliko gradova iz regiona bilo odmah ispod na listi najzagađenijih.

Zato je zatražila i da se Europska komisija oglasi o tome, odnosno o učešću Bosne i Herecegovine u realizaciji evropskog “Zelenog dogovora”, koji predviđa smanjenje emisije štetnih plinova za polovinu u narednih deset godina.

Zatražila je odgovore hoće li se planirani budući angažman EU u BiH vršiti sa ciljem da se smanji emisija štetnih plinova koji potiču od prijevoza i grijanja domaćinstava, ali i da se stvori “kružna” ekonomija.

Europska komisija imala je šest sedmica da odgovori na ovo poslaničko pitanje. A onda je došla korona.

Objavljeno

Željko Komšić za Interview.ba: Posljednja dešavanja na relaciji Zagreb – Beograd podsjećaju na 1991.

2dac190fd4fb864a20200db03f96e644

Člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića, nakon više telefonskih pokušaja za intervju, “uhvatili” smo u Brezi, gdje se građanima/kama obraćao uoči Lokalnih izbora 2020. godine. Na početku intervju odmah se našalio “Ne može do mene doći ni vlastita supruga”. Za Interview.ba govorio je o tome kakve izborne rezultate očekuje s obzirom na brojne negativne komentare povodom napuštanja nekadašnje šestorke u KS, da li je sporazum na relaciji SDA-HDZ shvati kao udar na sebe s obzirom na to da tretira i pitanje legitimnosti, ko su poglavice u BiH, a ko su im veliki šefovi, zašto u jeku pandemije Korona virusa nema ministra zdravstva u KS, te koji je bio cilj pokretanja priče o priznanju Kosova.

BIH NAPADNUTA: “U ovom mandatu BiH se čuva, nadam se da to neće trebati u idućim mandatima. Napadnuti smo sa svih strana, ponavljam to već nekoliko godina”.
INTERVIEW.BA: Izlazak DF-a iz nekadašnje šestorke naišao je na brojne negativne kritike javnosti. Kakvom se izbornom rezultatu sada nadate?  
 
KOMŠIĆ: Imali jedan solidan izborni rezultat na Lokalnim izborima 2016. godine. Dosta se od tada stvari promijenilo, ali ono što mogu reći jeste da mi stojimo na istim pozicijama. Šta će ljudi reći, hoće li zamjeriti, razumjeti ili ne, to je druga priča. Mislim da smo dosta bili glasni u objašnjavanju zašto smo to uradili. Između države i bilo koje šestorke, četvorke ili dvojke ja ću uvijek izabrati BiH. Ići ću s onim koji hoće da rade istu stvar kao i mi, a to je u ovom trenutku da čuva BiH. U ovom mandatu BiH se čuva, nadam se  da to neće trebati u idućim mandatima. Napadnuti smo sa svih strana, ponavljam to već nekoliko godina. Oni bi željeli da završe sve što nisu uspjeli od 1992-1995. godine.  To je bio razlog zašto smo napustili šestorku. Veći dio partija iz šestorke smo zvali da idu s nama, da stanemo u jedan front kada je riječ o političkim opcijama koji bi ovu zemlju da dijele, potpuno rasture i unište, nisu htjeli. Nekim strankama iz te tadašnje šestorke, današnje četvorke, veći su politički saveznici ljudi poput Dodika i Čovića. Čović definitivno nije nešto što možemo da prihvatimo. Smatrali bi da smo sebe iznevjerili da smo drugačije uradili. Kako će narod to prepoznati, da li će, kako će to iskazati na izborima ne znam, to ćemo da vidimo, ali znam šta su bili naši motivi. Ako treba platiti cijenu za takvu politiku nije problem. 
 
INTERVIEW.BA: Sporazum u Mostaru govori o izmjenama Izbornog zakona BiH, legitimnom predstavljanju naroda u BiH. Vas HDZ smatra nelegitimnim predstavnikom Hrvata. Da li je ste doživjeli ovaj sporazum na relaciji SDA-HDZ kao udar na Vas? 
 
KOMŠIĆ: Ne, nisam doživio taj sporazum tako. Prema Ustavu BiH nema legitimnih predstavnika Hrvata. Postoje građani, koji prema Ustavu FBiH biraju dva člana Predsjedništva BiH i Ustavu  Republike Srpske koji biraju jednog. Niko od njih ne dobija certifikat kad pobijedi na utrci za člana Predsjedništva BiH da predstavlja neki od naroda. To ne stoji u Ustavu BiH, da stoji, rekao bih uredu, ali ne stoji. To je jedan potpuno anahron model (konstitutivnost) koji je napušten čak i tamo gdje je izmišljen, a to je Sovjetski savez, odnosno Rusija, ni tamo to više ne postoji. Da li će BiH ostati zarobljena u tom modelu ili će praviti korake na račun onoga što od nas traži prije svega EU i onih 14 prioriteta, to ovisi i od rezultatima izbora, ne ovih lokalnih, koliko općih. Sporazum u Mostaru je dobar, otkočio je neke stvari, održat će se izbori u nakon dugo godina. Mislim da će biti problema u implementaciji jer očekujem da će nakon izbora u Mostaru HDZ odbiti da usvoji Statut onakav kakav je dogovoren u pregovorima, a sve s ciljem da i dalje uslovljava SDA da se izmijeni Izborni zakon BiH na način kako to želi Čović, HNS, HDZ, ali i zvanični Zagreb.  Konstitutivnost, legitimnost ne postoji u Predsjedništvu BiH, ali postoji u domovima naroda, tu se ona prepoznaje, tom linijom se ulazi u domove naroda. Ne doživljavam to kao izdaju, sporazum u Mostaru je dobar,  mada on ima svoj nastavak razgovor o izmjenama Izbornog zakona BiH, okej, i to je legitimna tema i mislim da treba ući u takve razgovore. 
 
INTERVIEW.BA: Svako malo viđamo Dodika u Srbiji na razgovorima kod Vučića, nedavno je i on, ali i Izetbegović išao u Hrvatsku. O političkim pitanjima Bosne i Hercegovine se raspravlja sa susjednim državama…Kome se pravdamo, od koga tražimo odobrenje i zašto kad smo država za sebe? 
 
KOMŠIĆ: Ne vidim problem da se ljudi sreću i razgovaraju. Pitanje je samo trenutka i u kojoj funkciji odlaze. Ako odlazite predstavljajući sebe kao poglavicu u susjednu državu tražeći da vam tamo veliki šef kao malom poglavici nešto progura, onda to nije uredu. Ako odlazite kao funkcioner ove države da razgovarate s aspekta funkcije na kojoj se nalazite, onda je to meni sasvim okej. Meni smeta sve ovo što smo imali prilike da vidimo zadnjih mjesec-dva na relaciji Zagreb-Beograd. Koga su zmije ujedale i guštera se plaši. Sve mi to  liči na ono nešto što se dešavalo 1991-1992. Idu kod šefova, jer su im oni šefovi, a ne narod u BiH, i traže da im oni pomognu u rasturanju BiH. To je ono što meni smeta. 
 
INTERVIEW.BA: Kad smo već kod posjeta, nedavno se pojavila informacija prilikom posjete trojice članova Predsjedništva BiH Briselu da se Dodik nije htio fotografirati kod Džaferovića. Kakvu poruku takvim postupcima šaljemo na međunarodnoj razini? 
 
KOMŠIĆ: To nije tačno. Dodik nije odbio da stoji pored Džaferovića nego je bila stvar protokolarnog redanja. Bilo je veoma ružno, zločasto i pokvareno što se takvo nešto pojavilo u medijima. Ja mislim da samo na tom putu za Brisel, u kratkom vremenskom periodu dva puta, ispoštovali naš dogovor da nastupamo kao Predsjedništvo BiH i govorimo o temama o kojima priliči da se govori na tom mjestu, a ne da rješavamo svoje probleme. Još gore bi bilo da koristimo položaj, funkciju, trenutak i mjesto za obračunavanje s onim političkim opcijama i ljudima koji nisu tu. 
 
INTERVIEW.BA: Kanton Sarajevo od jula nema ministra/icu zdravstva u jeku pandemije virusa COVID-19. Koplja se lome između DF – SBB-a. U čemu je problem? 
 
KOMŠIĆ: Ja ne lomim koplja. Što nema ministara to ćete morati pitati Radončića I SBB, oni su to zaustavili. Mislim da je potpuno besmisleno nemati ministra zdravstva u ovakvoj situaciji. To je neodgovorno prema građanima Sarajeva. Očigledno ljudi iz SBB-a misle da će DF-u našteti time što neće postaviti ministra zdravstva, pa nismo se mi rodili s Ministarstvom zdravstva u KS, niti će nam nešto biti ako nema ministra iz DF-a. 
INTERVIEW.BA: Aktualizirali ste priču o priznavanju Kosova…Znamo zvanični stav Dodika, kako izgledaju sjednice Predsjedništva BiH kada se zatvore vrata? 
 
KOMŠIĆ: Neko je objavio stenogram kad smo raspravljali o toj tački i vidio sam da je ispravljena jedna velika psovka, da su ubacili blažu formulaciju Dodikove psovke, bila je to dosta ružna psovka na samoj sjednici Predsjedništva BiH. Kosovo je nezavisna država, to je početak i kraj priče. Druga je stvar priznajete li to ili ne. Poštujem i taj stav, ali ne mogu živjeti na način da od Kosova i Kosovara pravim neprijatelje BiH. Želim da im pokažem dobru volju i priznam realnost, nama valja raditi s Kosovom. BiH ima najrigidniji režim u Europi u odnosima s Kosovom, čak i Srbija koja tvrdi da je Kosovo njena teritorija ima blaži režim od BiH. Takve stvari valja pomicati, ukidati te barijere, valja Kosovarima pokazati da ovdje ima ljudi s kojim se može razgovarati o normalizaciji odnosa. Na kraju krajeva mi smo više zainteresovani kao BiH da se te barijere sruše jer naš izvoz je daleko bio veći i prije, nego što je to uvoz s Kosova. Treba ljudima pokazati da nismo svi ovdje na tragu velikosrpske politike. To je bio cilj tog poteza, znajući naravno da do priznanja Kosova ne može doći ako sva tri člana Predsjedništva BiH ne dignu ruku. Mi smo na Kosovo izvozili oko 140 miliona KM, za zemlju kakva je BiH nije to mala cifra, naš je interes da tu suradnju unaprijedimo ili ako ništa da je vratimo prije postavljanja taksi.
 
INTERVIEW.BA: Posljednji dogovori oko autoputa Sarajevo – Beograd bili su u znaku ne postojanja dogovora na relaciji triju članova Predsjedništva BiH. Više nije pitanje da li koči, na to smo navikli, nego šta koči? 
 
KOMŠIĆ: Nije se otišlo bez dogovora, svi se slažemo oko toga da nam treba, ali se otišlo bez projekta. Nemamo projekat čak ni na idejnoj osnovi koji bi se mogao prezentirati. Taj put će se svakako završavati. Poboljšanje komunikacija sa Srbijom je dogovarano na način da iz Sarajeva idu dva kraka ka Srbiji jer imamo i mi svoj interes. Jedan je gore prema Beogradu koji je logičan, a drugi preko Istočne Bosne prema Srednjoj Srbiji i da tamo traži konekciju na autoputovima koji su već izgrađen u Srbiji. Turska je pokrovitelj te priče, ali ova pandemija je sve stvari usporila. Neki dan smo dogovarali na Predsjedništvu  BiH potrebu da se sretnemo s Erdoganom, da vidimo kako možemo krenuti u realizaciju te ideje s bh. strane. Predsjednik Srbije je obećao Dodiku da će on napraviti taj dio puta od graničnog prijelaza Rača prema Bijeljini, a za ostatak te konekcije treba pronaći novac. S premijerom Novalićem sam pričao o aranžmanu da se radi cijeli ovaj krak Tarčin – Mostar Jug u jednom komadu da bi se moglo osloboditi još sredstva  da se ka sjevernom dijelu Koridora 5c uloži još sredstava kako bi se i ta konekcija počela brže raditi. Onda bi nam ostao još samo jedan manji dio konekcije za taj autoput prema Beogradu. Problem je ovaj drugi dio, to je dio puta koji ide iz Sarajevo prema Istočnoj Bosni i koji bi trebao da se veže na Srednju Srbiju, bojim se da tu nisu napravljeni nikakvi koraci. Svi tvrde da je ta dionica puno skupa.
 
INTERVIEW.BA: Šta poručujete građanima/kama uoči izbora? 
 
KOMŠIĆ: Čuvajmo sebe, čuvajmo druge, ovo vrijeme nije šala, nije se igrati s ovom bolešću. 
Objavljeno

20.000 KM između morala i crne statistike

9d9498e9b9e3c318c92686659010f130 2

U martu i aprilu nismo bili naviknuti na život u pandemiji, ali su se vlastodršci trudili da se brzo naviknu. Zbog toga je, 2. jula ove godine, na sjednici Istražne komisije Predstavničkog doma državnog parlamenta, Đenan Salčin, direktor Agencije za javne nabavke, saslušan u svojstvu svjedoka, mogao reći da je pandemija pokazala svu manjkavost sustava javnih nabavki, i zaključiti da javne nabavke u BiH nisu javne, nego su tajne. Kroz nabavke respiratora ili poljske bolnice, na proljeće smo se uvjerili kako se jedan društveni sloj brzo prilagođava novim uvjetima života.

Do oktobra su se prilagodili i ostali. Današnja vijest da u BiH imamo 926 novooboljelih od COVID-a 19, što je rokordan broj zaraženih u jednom danu od početka pandemije, ne izaziva paniku. A oni koji su se prvi navikli, prvi su se i vratili starim navikama. Tako nam je, prije nekoliko dana, Izvještaj Evropske komisije pokazao da je Parlament BiH, putem javnih nabavki, kupio tri službena vozila za potrebe članova dva kolegija ove institucije u ukupnoj vrijednosti od oko 170,000 eura, odnosno oko 110,000 konvertibilnih maraka po jednom vozilu. Onda je, 20. oktobra, Klub izaslanika hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, zamolio da se iz tekuće proračunske pričuve Proračuna institucija BiH i međunarodnih obaveza BiH odbore sredstva u iznosu 20.000 KM za potrebe organiziranja tradicionalnog božićnog prijema. Sve se vratilo u normalu.

Lako je biti moralan pa reći da se u pandemiji, kada su desetine hiljada ljudi ostale bez posla, kada mnogima nedostaju osnovna sredstva za život, dok nam prijeti novi lockdown, budžetski novac ne bi smio trošiti na luksuzne automobile i blagdanske prijeme. Nevolja je što Svjetska banka svijet ne gleda iz etičkog rakursa. U izvještaju pod nazivom “Ekonomski i socijalni uticaj COVID-19” Svjetska banka predviđa da će do kraja 2020. siromaštvo među radnicima u BiH porasti na 14,6 procenata. “U zavisnosti od toga da li će kriza trajati jedan ili dva kvartala, oko 35.000 do 85.000 osoba će vjerovatno postati siromašno”, navodi se u ovom izvještaju. Ako tome pribrojite i one koji nisu radnici, broj ljudi koji bi mogli živjeti sa 5 eura dnevno rapidno raste. Svakako, Svjetskoj banci možete odgovoriti da u scenariju koji predviđa 350.000 maraka ne bi spasilo državu.

ŠTA SE MOŽE KUPITI ZA 20.000 KM: Prosječna neto plata u BiH, prema podacima Agencije za statistiku, iznosi 921 KM. Sa 20.000 skoro da se mogu isplatiti dvije godišnje neto plate. Broj korisnika javnih kuhinja tokom pandemije je porastao. Ako za primjer uzmemo Centralnu kuhinju Crvenog križa Kantona Sarajevo, gdje je vrijednost jedne porcije 2,5 KM, sa 20.000 moglo bi se obezbijedit 8.000 takvih obroka. Iako je cijena maski od izbijanja pandemije varirala, može ih se kupiti i za jednu konvertibilnu marku. Sa 20.000 mogli biste ih donirati tačno toliko. Ako dezinfekcijsko sredstvo košta 4,90 KM, sa 20.000 mogli biste kupiti više od 4.000 komada. Hrana, lijekovi, sapuni samo su neka od srdstava neophodnih za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, kada govorimo o njihovoj novčanoj vrijednosti, 20.000 KM su ozbiljne pare.

Objavljeno

Aleksandra Ninić Vranješ: Ovaj režim protjeruje našu djecu, ili iz zemlje ili u zemlju

0d8130f4b21721e11bc35ae739d17459 A

Aleksandra Ninić Vranješ i Sofija Grmuša će 12. novembra, na Osnovnom sudu u Banjaluci, svjedočiti protiv Republike Srpske i Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a. Aktivistkinje neformalne grupe Pravda za Davida tužile su RS i MUP RS-a zbog diskriminacije. Sudu su predale dokaze koji, kažu, dokazuju da se nad dijelom građana Banjaluke provodi diskriminacija u kontinuitetu. Zbog aktivne uključenosti u djelovanje neformalne grupe Pravda za Davida, Aleksandra Ninić Vranješ je ostala bez posla. Samohrana je majka, u Banjaluci se ne osjeća sigurno niti bezbjedno, strahuje i za djecu, ali borbu nastavlja. Osim o predstojećem ročištu, za naš portal govori i o Pokretu pravde koji izlazi na lokalne izbore, diskriminiranju i torturi nad članovima Pravde za Davida, odnosima sa Davorom Dragičevićem te o tome zašto želi da njena djeca ostanu u Banjaluci.

KAKO JE DAVOR DRAGIČEVIĆ PROTJERAN IZ BIH: Gospodin Dragičević je bukvalno protjeran. Bio je primoran da ode. 30. decembra 2018. Bukvalno se vodio lov na Davora Dragičevića. Svi koji smo bili oko njega te noći čuli smo ljude iz policije, uniformisane i u civilu, koji su govorili: „Hvataj ga, živog ili mrtvog“. 

Pravobranilašto RS-a je zatražilo da Sud odbaci vašu tužbu kao neosnovanu, šta se trenutno događa sa procesom?

Pripremno ročište je bio zakazano za 23. juli i održano je, međutim, tom prilikom smo priložili još dokaza u vidu videosnimaka. Drugo pripremno ročište je održano 7. oktobra i na tom ročištu dogodilo se nešto što nam definitvno idem u prilog. Pravobranilaštvo Republike Srpske je tražilo da Sud odbaci tužbu kao neosnovanu, međutim, sudinica je jasno i glasno rekla da prihvata sve dokaze i da se proces nastavlja. Glavna rasprava je zakazana za 12. novembar i s nestrpljenjem je očekujemo, jer ćemo imati priliku da izađemo kao svjedoci. I tužena strana će imati priliku da iznese svoje dokaze, ako ih bude imala.

Možemo li se vratiti na događaj koji je inicirao tužbu, policija je Sofiji Grmuši i Vama zabranila da pijete kafu na Trgu Krajine?

Nije bila u pitanju kafa, nego smo se prijateljica Sofija Grmuša i ja, 30. novembra 2019. godine, dogovorile da se nađemo sa prijateljicom kod Krivog sata na Trgu Krajine. To je mjesto gdje se odvajkada sastaju Banjalučani. Čekale smo prijateljicu da bismo otišle na kafu. Kada smo sjele na klupu kod Krivog sata, grupa od sedam policajaca je stajala u neposrednoj blizini. Jedan nam je prišao. Poučene iskustvima od ranije, imale smo uključen telefon, jer smo snimali kada nas legitimišu i diskriminišu na raznim mjestima. Tako da imamo sve dokumentovano i snimljeno. Na snimku se vidi kako nam jedan policajac prilazi i upozorava nas da se raziđemo, jer nemamo prijavljen skup. Uredno ga obavještavamo da čekamo prijateljicu sa kojom ćemo na kafu. On veoma drsko govori da nam je to bilo prvo upozorenje, sada nam izdaje drugo da se raziđemo, jer nemamo prijavljen skup, i da mi kao pripadnici grupe Pravda za Davida ne možemo tu da sjedimo. Jasno i glasno je to rekao. Obavijestile smo ga da pripadnici grupe Pravda za Davida tog momenta stoje u parkiću, gdje se okupljaju svako veče gotovo hiljadu dana, a da mi tu nismo tim povodom, nemamo obilježja niti parole, čekamo prijateljicu sa kojom ćemo na kafu. Vrlo drsko je ponovio, ovo je bilo drugo upozorenje, znate šta slijedi.

Privođenje?

Naravno, lišavanje slobode, na to je mislio. Sreća je bila samo u tome što se prijateljica pojavila i mi smo otišle na kafu. Ali, ostalo je zadokumentovano kako službeno lice izgovara da pripadnicima grupe Pravda za Davida nije dozvoljeno da sjede na Trgu.

Koliko grupa sada ima članova?

Neformalna grupa Pravda za Davida na Facebooku broji preko 230.000 članova. Međutim, onih koji su u Banjaluci, svakodnevno se okupljaju i baštine tradiciju okupljanja iz 2018. godine, broji oko stotinjak članova.

Kako se vlasti odnose prema njima i da li se nešto promijenilo sa početkom predizborne kampanje?

Neformalna grupa Pravda za Davida, za gotovo tri godine postojanja, prošla je različite načine torture od vlasti u RS-u. Jednostavno smo svoju borbu prilagođavali njihovim napadima. U jednom momentu smo shvatili da se moramo organizovati i u pravno-formalnom smislu, tako da smo osnovali Udruženje građana Put pravde, ali i politički subjekt Pokret pravde, koji izlazi na izbore 15. novembra. Kampanja je krenula, imamo punu listu kandidata, muškaraca i žena gotovo podjednako. Što se tiče članova grupe, ljudi koji se bore protiv diskriminacije, gledali smo da imamo zastupljen i jedan i drugi pol, više od one tri nacionalnosti koje nam propisuju kao obavezne, imamo visokoobrazovane ljude, kvalifikovane radnike, definitivno smo neko ko razbija sve predrasude i bori se protiv svih diskriminacija.

Kakve rezultate očekujete na izborima?

Naš rezultat je izuzetan, predobar već sada. Možemo reći da smo već pobjednici, zato što smo uspjeli prebroditi krizne situacije u kojima  smo bili. Prilikom registracije Pokreta i prijave za izbore nijedna banka u Republici Srpskoj nam nije htjela otvoriti račun. Međutim, uvijek smo imali spreman plan B, i evo, nisu nas uspjeli spriječiti da izađemo na izbore. Sama činjenica da smo otvorili kampanju polaganjem cvijeća na Šehitlucima, brdu iznad Banjaluke na kojem se nalazi spomenik žrtvama fašizma iz Drugog svjetskog rata. Simbolično smo otvorili kampanju polaganjem cvijeća i krenuli smo u oslobađanje okupiranog grada. Borba protiv fašizma traje i nakon 25 godina. Odlučni smo u namjeri da oslobodimo svoj grad i vratimo ga građanima. Već pet dana smo na Trgu Krajine, ljudi prilaze našem štandu, iskazuju podršku, učlanjuju se u Pokret… Jednostavno su prepoznali snagu koju Pokret nosi i opciju koju nudi, a to je jedna i jedina – građanska opcija koja zastupa jednakost svih pred zakonom. Rezultat koji očekujemo smo već postigli, probudili smo svijest kod ljudi, ohrabrili ih, a ako mislite na broj odbornika, svakako bismo bili srećni da dobijemo 17 odbornika, ali o tom potom. Imali ih 17 ili samo jednog, radit ćemo sa istim entuzijazmom, snagom i željom da, za početak bar od ovog grada,  napravimo ono što treba da bude – grad građana Banjaluke.

Vratio bih se na bankovni račun, koje službeno obrazloženje ste dobivali od banaka?

Devedeset devet posto tih odgovora su isti, skoro svi kažu da ne sarađuju sa političkim strankama. Međutim, kada smo ušli na zvaničnu stranicu CIK-a, gdje postoje finansijski izvještaji svih političkih partija, vidjeli smo da to nije istina. Sve te banke imaju političke subjekte za klijente. Nakon dva-tri identična odgovora, shvatili smo da se radi o lančanoj reakciji, odnosno lančanom problemu. U pitanju je bila čista opstrukcija, htjelo se spriječiti da Pokret pravde izađe na izbore. Izašli smo u javnost sa tom informacijom i počeli su se javljati ljudi iz nevladinih organizacija, portala i drugi koji su skretali pažnju javnosti na to. U posljednjem trenutku, Raiffeisen banka je pokazala spremnost na saradnju, otvorili smo račun i izašli na izbore kao zvaničan politički subjekt.

Komunicirate li sa Davorom Dragičevićem, kakva je njegova uloga u Pokretu?

Naravno, u kontaktu smo. Gospodin Dragičević je ovo sve i pokrenuo. Okupili smo se oko njega, 26. marta 2018, da bismo mu pružili podršku u njegovoj boli. Kada govorimo o Pokretu pravde kao političkom subjektu, on je naš počasni predsjednik. Imamo svakodnevnu komunikaciju. On nam daje maksimalnu podršku, zadovoljan je sa svime što radimo, i danas smo tu gdje jesmo zahvaljujući njemu. Bio je prvi koji je pokazao hrabrost pojedinca koji može da ustane i da kaže kompletnom režimu: „Sad je dosta“.

Hoće li se Davor Dragičević vratiti u BiH?

Gospodin Dragičević je bukvalno protjeran. Bio je primoran da ode. 30. decembra 2018. Bukvalno se vodio lov na Davora Dragičevića. Svi koji smo bili oko njega te noći čuli smo ljude iz policije, uniformisane i u civilu, koji su govorili: „Hvataj ga, živog ili mrtvog“. Njegova bezbjednost je bila ugrožena te noći i jednostavno smo shvatili da mu nije mjesto ovdje. Bar dok se neke stvari ne promijene. Gospodin Dragičević definitivno nije pobjegao, kako neki govore, nego smo odlučili da je sigurniji tamo negdje van Banjaluke. To se pokazalo kao ispravan potez, jer on je još tu, još radi i na slučaju ubistva njegovog sina, ali radi i na ohrabrivanju ljudi da se bore za svoja prava i život. On nije trenutno u BiH, ali radimo sve da BiH, za početak Banjaluku, učinimo civilnim društvom, u kojem vladaju pravo i zakon, i u koje će gospodin Dragičević, kao i mnogi naši sugrađani koji su otišli prije njega, moći da se vrati.

Šta se trenutno događa sa istragom ubistva Davida Dragičevića?

Nažalost, ne bismo danas bili tu gdje jesmo da je istraga pomaknuta sa tačke na kojoj je bila 2018. godine. Tu smo gdje smo zato što se ništa ne dešava po tom pitanju. Zalažemo se za rad institucija i pozivamo institucije, već gotovo tri godine, da rade svoj posao i privedu licu pravde ubice, nalogodavce, saučesnike u tom teškom zločinu.

Osjećate li se sigurno u Banjaluci i hoćete li nastaviti borbu uprkos svemu?

Definitivno nastavljamo. Ljudi smo koji su odlučni da idu do kraja. Jedna od naših parola je: „Idemo do kraja“. Svakim danom smo sve snažniji. Kada vidimo koliko ljudi nam prilazi i daje podršku, vidimo i da se imamo za koga boriti. A što se tiče toga da li se osjećamo sigurno i bezbjedno, definitno nismo sigurni ni bezbjedni. Ali mi smo ljudi koji se ne boje, pokazali smo da onima koji nam prijete možemo pogledati u oči i tražiti svoja prava. I putem institucija, i na ulici, i na različite načine.

Je li Vas strah za Vašu djecu?

Imati dvoje djece, govorim konkretno za sebe, pri tome sam razvedena i samohrana sam majka, u gradu u kojem se kreću istim ulicama kojim se kreću ubice Davida Dragičevića, ljudi koji prijete njihovoj mami, koja je ostala bez posla zato što je ušla u ovu borbu, nije jednostavno. Uvijek sam u strahu kada izađu, gledam da su dostupni na talefon, da ih mogu pozvati, uvijek su pod prismotrom, mojom ili mojih prijatelja. Na oprezu smo svi koji imamo djecu u ovom nesretnom gradu. Još nesretnom, ali radimo sve na tome da postane grad upravo te djece. Imamo jednu parolu, ili sintagmu, nazovite to kako hoćete: „Ovaj režim sve što radi, jeste da nam protjeru djecu iz zemlje ili u zemlju“. Lično, želim da moja djeca ostanu ovdje da žive kao građani ovog grada.

Objavljeno

Da li je novi lockdown u BiH neminovan?

cf5ed404ca4d785af935b3c4a7ada622 D

Porast broja oboljelih od COVID-19 u BiH, koji u posljednja dva dana prelazi 1.000, uz najavu uvođenja restriktivnijih mjera, navodi na razmišljanje o novom lockdownu. Prema mišljenju nekih epidemiologa, lockdown je neminovan, pitanje je samo hoće li biti potpuni. Nakon svih afera, vezanih za djelovanje kriznih štabova tokom proljetnog zaključavanja, pitanje je i ko će se usuditi da ga proglasi.

Goran Čerkez, član Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva i pomoćnik ministra za javno zdravlje Federacije BiH, za naš portal kaže da se još ne razmišlja o lockdownu kakav smo imali na početku pandemije.

– Međutim, postoji niz restriktivnih mjera koje se trebaju uvesti prije nego što dođe do eventualnog lockdowna. Od početka govorimo da je to posljednje i da ćemo se truditi da se ne desi. Čak ni restrikcije koje bi se odnosile na rad objekata – kaže Čerkez, upozoravajući da do potpunog zatvaranja može dovesti nepoštivanje i nepridržavanje naredbi koje je donio Krizni štab FBiH.

Zatvoreni s pjevačem

– Vidite da jedan obični događaj, bez obzira na to je li politički skup ili nastup pjevača u disko klubu, može dovesti do vrlo loše situacije. Odnosno, može u roku od sedam dana tako promijeniti situaciju da moramo uvoditi restriktivne mjere. Prema tome, da li će se i kada će se bilo koja mjera donosit, prvenstveno zavisi od poštivanja naredbi. Ne bi se smjelo dozvoliti da pojedinci neodgovornim ponašanjem ugrožavaju cijele sektore –  ističe Čerkez.

BiH nije jedina zemlja koja se suočava se potencijalnim lockdownom, Slovenija ga je ponovo proglasila, Austrija je ograničila okupljanja (12 osoba na otvorenom, šest u zatvorenom prostoru), dok je Njemačka kancelarka Anglea Merkel održala maratonski sastanak sa pokrajinskim premijerima, koji je rezultirao sa tri potencijalna scenarija kojim će se izbjeći lockdown. Kada je riječ o potencijalnim scenarijima za izbjegavanje lockdowna u BiH, Goran Čerkez kaže da je u FBiH kantonima prepušteno da, u skladu sa epidemiološkom situacijom na području određenog kantona, donose mjere koje mogu biti restriktivnije od onih koje je donijelo Federalno ministarstvo zdravstva.

– Jako je bitno da se restriktivne mjere ne donose za cijelu Federaciju, nego za one kantone u kojim je to potrebno uraditi, na osnovu analize epidemiološke situacije, na osnovu analize raspoloživih zdravstvenih kapaciteta i svega ostalog što je bitno u ovakvoj situaciji – kaže Čerkez, dodajući da je važno voditi brigu o zdravstvenim kapacitetima, kako bi svi oboljeli mogli biti zbrinuti.

Kantom Sarajevo jedan je od najpogođenijih epidemijom, a kapacitet trenutno jedine Covid bolnice u Sarajevu, Klinike za plučna oboljenja Podrhrastovi, ograničen je na 100 kreveta. Radovi na rekonstrukciji bivše garnizonske ambulante (u krugu Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“), koja bi trebala biti pretvorena u Covid bolnicu, još traju. Prema riječima prim. dr. Elme Vukotić, ovaj izolatorij još nije spreman.

– Za sada nije spreman, jer radovi ne idu željenom dinamikom. Ali, naglašavam da mi nismo Covid bolnica, nismo izolatorij, zbrinjavamo sva zdravstvena stanja sekundarnog i tercijarnog nivoa na Kantonu. Moramo liječiti i bolesnike mimo COVID-a – kaže dr. Vukotić.

Neiskustvo s pandemijom

Kada su se nakon proljetnog lockdowna zbrajale posljedice, više nego o gubitku života, govorilo se o gubitku radnih mjesta. BiH je imala preko 25.000 otpuštenih radnika tokom dva mjeseca u kojima smo bili pod ključem. Adnan Smailbegović, predsjednik UO Udruženja poslodavaca FBiH, smatra da će se, zbog iskustva koje sada imamo sa pandemijom, donijeti mjere koje će zaštiti zdravlje, a da se „ekonomija i privreda neće urušiti“.

– Prije nekoliko mjeseci nismo imali baš neka iskustva, kopirali smo ono što rade druge zemlje, ali danas lockdown ne bi bio dobro rješenje. To je značajno pogodilo ekonomiju. Moram podsjetiti da je bilo preko 25.000 otpuštenih radnika u ta dva mjeseca. Do sada se na posao vratilo otprilike 13, 14 hiljada. Dakle, još smo za bar 12 hiljada uposlenih u minusu. Novi lockdown bi značio nova otpuštanja, povećanje nezaposlenosti, a pitanje je da li bi širenje bolesti tako bilo zaustavljeno – ističe Smailbegović.

Da se privreda i ekonomija u BiH još nisu oporavile od prvog lockdowna, slaže se i ekonomski analitičar Zoran Pavlović. U novom zabravljivanju vidi katastrofu. Naglašava da je suština u poštovanju mjera, nošenju zaštitnih maski i izbjegavanju okupljanja.

– Poštujući mere, ljudi čuvaju i svoja radna mesta, a time i ekonomiju. Kada bi neko hteo da bude racionalan, mogao bi da vidi da nema nikakve koristi od zaključavanja npr. hemijskih čistiona. Ono što govorim je, ljudi, nemojte donositi odluke a da ne konsultujete privrednike i poslodavce, koji će vam reći u kojim situacijama i kad dolazi do fizičkog kontakta i da onda to zamenimo šalterskim sistemom komunikacije sa klijentima. Dakle, metode postoje, ali najlakše je zabraniti, zatvoriti i zaključati. A šta je posledica za plate radnika, to nikoga nije briga – smatra Pavlović.

Udruženju poslodovaca FBiH krizni štabovi, za sada, nisu predstavili niti jedan scenarij po kojem bi se moglo djelovati u predstojećim danima. Sve podatke, kaže Smailbegović, dobio je iz medija.

– Ako nas, eventualno, budu kontaktirali i tražili mišljenje, naš stav će biti da ne treba zatvarati restorane, tržne centra, frizerske salone, javni saobraćaj itd. Naravno, treba pooštriti mjere, ako treba uvesti i jaču kontrolu, sve što neće imati negativne posljedice po ekonomiju. Ali onakav lockdown bi nanio nepopravljivu štetu – zaključio je Smailbegović.

Dok u Njemačkoj novinari kritukuje političare da gube utrku sa pandemijom, u BiH bi ih mogli pitati da li su ikada i bili u toj utrci. Brojnim aferama nisu prokockali prednost nad virusom, nego povjerenje građana. Danas je pitanje ko će se usuditi donijeti najoštije mjere, u slučaju da budu nužne.

Objavljeno

Rada Borić o napadima predsjednika Hrvatske: Što Milanović u stvari svojim napadima, kao neki heroj desnice, prikriva?

dba4271f7206dd4d08877b4caee29f54 R

Kažu za Radu Borić da je 7 najuticajnija feministica svijeta. Prvi hrvatsko-finski rječnik s 40.000 riječi i gramatikom je njeno djelo. Ona je hrvatska feministica, aktivistica za ženska prava, bivša direktorica Centra za ženske studije i članica brojnih međunarodnih ženskih mreža. I zastupnica u Zagrebačkoj gradskoj skupštini.  Trenutno je saborska zastupnica u Hrvatskoj. Rada Borić je autentična, jaka i pametna – žena. I naravno naše prvo pitanje u razgovoru bilo je o … muškarcu, predsjedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću koji ju je nedavno na svom facebook profilu prozvao da „je bila i jest članica pa i predvodnica kabale koja me je blatila i opstruirala gdje god je i kako god je stigla tijekom kampanje i prije kampanje, kao i tokom onih godina koje nisam proveo u javnoj djelatnosti.“

AKTIVISTICA SAM, SABOR TO NEĆE PROMIJENITI: “Mislim da je jako važno ne zaboraviti da smo mi u Saboru zato što smo bili na ulici, što smo bili u našim kvartovima, što smo komunicirali s ljudima, što smo organizirali različite akcije. I ne možemo biti sad u Saboru i ne znati koliko košta tramvajska karta ili litra mlijeka ili kako izgleda vreća za recikliranje smeća, kao što u kampanji nisu znali ni Plenković ni Bernardić…”

INTERVIEW: Koji problem Zoran Milanović ima s Vama? Njegove izjave i facebook postovi u kojima se „obračunava“ sa Vama pokazuju jaku dozu emotivnog.

BORIĆ: Rekla bih da nisam samo ja meta Milanovićevih nedavnih „obračuna s njima“. Osim što je prvo napao dvije saborske kolegice, došla sam na red i ja. U isto vrijeme je napao i Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, koja je osam godina pravobraniteljica, ali, eto, nije joj se sjetio ni imena. Ono što mi se čini da ga je zasmetalo je to da ga oni za koje je mislio da su njegovi tzv. prirodni saveznici nisu poštedjeli kritike postupaka za koje su smatrali da ne priliče predsjedniku RH – kao što je to način na koji komunicira ili način na koji govori o važnim temama. Kolegice je nazvao „narikačama,“ „samodopadnim narikačama“,  a takav jezik se ne očekuje od predsjednika. Još se manje očekuje da se predsjednik s onima koji ga s pravom kritiziraju razračunava na Facebook-u.

INTERVIEW: Da li ste vi tražili njegovu ostavku ili ne?

BORIĆ: Ja nisam tražila njegovu ostavku. Ja sam se pitala ne bi li bile logične ostavke trojice ministara, pa i predsjednika koji, u trenutku kad smo bili u lockdown-u, na privatnom mjestu, dakle izvan svojih ureda i institucija održavaju sastanke? Dok su drugi građani zatvoreni u svojim kućama i ne smiju otići posjetiti niti svoje stare roditelje u starački dom,  a muškarci koji žele biti uz svoju ženu dok rađa – ne mogu otići u bolnicu – netko drugi, privilegiran, odlazi na mjesto koje je „momački klub“ i ilegalna točionica, i tamo se sastaje s ljudima iz politike, gospodarstva, ljudima iz različitih grana vlasti, iz ministarstava, državnih poduzeća, sudstva … S bankovnim brojačem novca na polici iza šanka, što nikome tamo očito nije zasmetalo …

INTERVIEW: Znači Vi ipak ne predvodite kabalu protiv Milanovića?

BORIĆ: Ne. Ja se čak nisam ni naljutila na prozivanje za kabalu – možda me poštedio pa mi nije rekao da sam vještica, već da se samo bavim nekim valjda kabalističkim proricanjima (smijeh). Ali još uvijek se mogu javiti, ne znam, Madonni, koja se bavi kabalom. Mogla bi ona mene posavjetovati, budući da ništa o kabali ne znam… Šalu na stranu, ono što žalosti jeste ono što se ne vidi „na prvu“… Najlakše vidimo banalni seksizam: kad nas se nazove glupima, starima ili ružnima, ali ne vidimo da je Predsjednik dvjema kolegicama, koje nisu moja politička opcija –  ali je moja feministička „dužnost“ bila upozoriti na seksizam –  osporio njihova prethodna znanja tj. zanimanja prije ulaska u Sabor. One su prije ulaska u Sabor bile odvjetnica i IT stručnjakinja, a on je potcjenjivački govorio o njihovim prethodnim znanjima i  prethodnim poslovima. Njegove pak prethodne poslove, one nisu propitivale. Napade je nastavio, i pitanje je što u stvari takvim eksecima – zbog kojih je odjednom postao heroj desnice –  što prikriva takvim napadima na druge? Ono što nije dobro je da smo se na političkoj sceni danima bavili Milanovićevim izjavama i da je on, htio ili ne htio, izmjestio fokus s cijele afere Janaf i sumnjinih kriminalnih radnji, dio kojih se očito odvijao i u Klubu momaka u Slovenskoj 9. U Klub su ulazili i izlazili s torbama para, a on se obrušio na aktiviste civilnog društva – B.a.B.e, GONG, na uglednog profesora i analitičara Žarka Puhovskog, novinare i medije. Gongovci, iz dobro poznate i jake udruge desetljećima posvećene razvoju demokracije kao i u nas krhke biljke – dobro su mu vratili, objavili su video iz 2012., u kojemu ih hvali. Ne možeš jednom hvaliti, a sad tvrditi da ne valjaju zato što su upozorili na njegove postupke i kako komunicira u javnosti.

INTERVIEW: Javno ste rekli da ste glasali za Milanovića…                          

BORIĆ: Ja sam u drugom krugu glasala za Milanovića. Na žalost, pokazuje se da ne treba glasati za „manje zlo“, ali u trenucima kada se znalo tko je protukandidat u drugom krugu, izbor je bio jasan. U nadi da će onaj koji je pripadao socijaldemokratoj stranci, kako god im je  lijeva politika ‘otupjela’, ipak braniti upravo ono što sada ne brani – demokratske slobode, ljudska i manjinska prava, borbu protiv korupcije … Opasno je kada Predsjednik „zamjera“ medijima, na primjer RTL-u, zašto imaju za komentatora Žarka Puhovskog? Zar će predsjednici države određivati koga će mediji pozivati u goste? To je opasna autoritarna tendencija, rekla bih, koja nije karakteristična samo za njega, virus orbanizma i trumpizma se širi svijetom. Ono što je zanimljivo da mnogi, zanimljivo ponajviše s desnice, sada plješću upravo takvim idejama. Zar stvarno trebamo autoritarne vođe, zašto nam u društvu tako loše ide s prihvaćanjem kritike, zašto su sporne postale demokratske slobode?

INTERVIEW:  Iz primjera koje vidimo u BiH, Srbiji pa i u Hrvatskoj žene koje su uspjele nekako doći na najviše funkcije poput gđe Brnabić, Cvijanović ili Grabar-Kitarević to duguju tome što su se priklonile muškom, tradicionalnom razmišljanju, pa čak i govoru da citiram gđu Cvijanović i njena čuvena „dva papka…“

BORIĆ: Stereotipe treba rušiti, a ne učvršćivati ih. Sjećam se da je upravo predsjednik Milanović svojim kolegicama u kampanji 2013. rekao “Izborite se, budite bolje, pametnije, inteligentnije, lukavije i zaboravit će da ste žene, bojat će vas se”. To je poruka da ne možemo biti svoje, autentične. Na žalost, živimo u patrijarhatu, a i žene često vide druge žene kao neprijateljice, a ne kao saveznice i onda se ponašaju po modelu muškaraca – jer je to jedini model za koji znaju da je uspješan. Moramo   raditi žestoke rezove u tkivo patrijarhata i pokazati da smo hrabrije, odlučnije, što većinom jesmo – a dobro znamo žene u našim zajednicama koje to to jesu –  i zajednički mijenjati društvo. Uvijek navodim kao primjer Norvešku, u kojoj kad se uvela kvota od obaveznih 40% žena u upravama javnih poduzeća i u poduzećima koja su izlistana na burzi, da su čak i u Norveškoj muškarci, te 2002. godine govorili „pa gdje ćemo naći tolike žene, zar ćemo ići na liste za eskort žene?“ Naravno da su na to Norvežanke poludjele, jer su bile i jednako, ako ne bolje, obrazovane i imale i više nego dovoljna radna iskustva. Danas se vidi da su sva poduzeća koja imaju žene u upravama poduzeća uspješnija, profitabilnija. Pokazalo se da žene, u upravu poduzeća unose drugačije komunikacijske vještine, drugačije se odnose prema riziku, radnoj okolini. Feministkinje u Norveškoj danas upozoravaju da se sada treba boriti da se ne govori o gender profitability –  ‘profitabilnosti žena’, o ženama kao ‘neiskorištenim resursima’ već o jednakosti i poštivanju različitosti.

INTERVIEW: Vi ste i aktivistica i političarka. Koje vaše osobine aktivistice Vam dobro dolaze u Saboru? A u kojoj ulozi ste slobodniji?

BORIĆ: Svi mi u našem Klubu zeleno-lijevog bloka kažemo da smo  jednom nogom u Saboru, a  drugom na ulici. Mislim da je jako važno ne zaboraviti da smo mi u Saboru zato što smo bili na ulici, što smo bili u našim kvartovima, što smo komunicirali s ljudima, što smo organizirali različite akcije. I ne možemo biti sad u Saboru i ne znati koliko košta tramvajska karta ili litra mlijeka ili kako izgleda vreća za recikliranje smeća, kao što u kampanji nisu znali ni Plenković ni Bernardić…  Sebe i dalje vidim aktivisticom i to Sabor neće promijeniti. Zašto je važno da sam u Saboru?  Osim što nas sedmero pokazujemo da je Sabor mjesto u kojemu se argumentirano zagovaraju interesi građana, Sabor može biti i mjesto na kojemu se može ‘legalizirati’ i aktivizam – izvjesiti na prozor LGBT+ zastavu na dan Prajda ili kao što sam na Nacionalni dan borbe protiv nasilja uspjela ‘isprovocirati’ da u Saboru zastupnici ustanu i minutom šutnje odaju počast svim ženama ubijenima u nasilju. Prvo su se pobunili jer to nisam najavila unaprijed predsjedniku Sabora, ali ustajalo se i za ratne zločince,  pa je bilo vrijeme da se ustane i za ubijene žene.

INTERVIEW: Kad vas uhvati malodušnost i kažete „ma čemu sve ovo“, zašto ustrajete? Šta se desi pa nastavite, jer svi mi nekad kažemo „što mi to treba“?

BORIĆ:  Često čovjek kaže „što mi to treba“, pa ipak ustraje. Mogla bih završiti prevoditi roman s finskog koji čeka završno ‘poliranje’ već godinu dana i svakog časa me može nazvati urednik i pitati što mi je s tekstom, ali valjda vidi da sam u vijestima (smijeh). Rekla bi moja sestra: „tko će ako nećeš ti.“ Ali ja nisam toliko umišljena – uvijek ima netko i uvijek će netko biti ta ili taj koji će odlučiti da vrijedi ispravljati nepravde koje nas okružuju. Ako započneš neku borbu, ne treba odustati. Sjećam se, prije dosta godina, možda neke 1996. – bilo je istraživanje o aktivizmu i aktivistkinjama i pitali su me gdje se vidim kad budem u mirovini. Rekla sam da se vidim u staračkom domu i da s drugim bakama i djedovima spremam i režiram Šekspirov „San ljetne noći“.  Ali, tko će mene umiroviti? Aktivizam ne možeš umiroviti (smijeh).

1 2 3