Na koncu, super iskreno, Mile ti si Bosanac, a neka narod srpski vidi šta će sa tobom takvim.
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Na svečanosti u Novom Sadu povodom 100 godina od pripajanja Vojvodine Kraljevini Srbiji, obratio se i Milorad Dodik, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U svom dobro poznatom maniru nacionaliste na rentanje izjavio je i ovo:
“Došao sam ovdje da kažem da nemoj da ko slučajno da kaže da sam bosanski Srbin. Ja to nisam. Ja sam Srbin i pripadam srpskom narodu.”
Bosanac u zemlji Lala
Zanimljivo, Dodik je u pravu. Nije on nikakav bosanski Srbin. On je Bosanac. Kratko i jasno. Ako to Miloradu Dodiku nije jasno, može pitati sve silne ljude iz Bosne i Hercegovine, koji žive u Vojvodini. Neka ih pita kako ih starosjedioci zovu. Bosancima ih zovu, dabome. A kako bi ih drugačije zvali. Nema tog Lale, koji neće za našeg čovjeka reći da je Bosanac. Čuj bosanski Srbin, ma čuj Srbin, niko tako neće zvati ni Milu prepodobnog.
No, Dodiku to nije smetalo da ljudima u Vojvodini očita nacionalističku bukvicu o jednom narodu, jednom tlu, jednoj zemlji. I nije taj narativ toliko jedinstven samo za ovo podneblje i samo za Dodika sinjeg, ali je baš, baš onako oduran, naporan i dosadan.
Nečovjek bez porijekla
Jer vidite, teško čovjeku koji se stidi svog porijekla. To je teški kompleks, to je odistinska nezrelost, to je ono što jede nedefinisanog čovjeka. I zna vrlo dobro Milorad Dodik da je njegovo Lijevče polje sa pripadajućim Lakatašima u Bosni i Hercegovini. Ta, ne mora ići čak u Novi Sad po potvrdu za to. Ali ima nešto drugo, mnogo bolnije, ako je u Miloradu ostalo mjesta za bol i empatiju.
Vidite, napisao sam, teško čovjeku, koji se stidi porijekla svog. Ali šta kad čovjek izgubi ljudskost? Šta kad i ako postane etički, a ne etnički apatrid? A to se desilo Miloradu Dodiku. On je odavno dobrovoljno migirao iz humane sfere postojanja. Pa kao takav neće pripasti bilo kom civilizacijskom kružoku. I koliko god Milorad bio dobar otac, djed, kolega, a ne sumnjam da jeste, koliko god bio dobar na privatnim ljudskim poljima, upravo njegova neetičnost će ga u povijesti situirati nekim drugim prefiksima.
Ne, neće Dodik biti upamćen kao dobar djed i otac. Pamtiće ga kao Milu Ronhila, kao Bivšeg reformistu, kao Nekadašnji dašak svježeg vjetra, kao Visokoakciznog nacionalistu…pamtiće ga savremenici i potomci kao Šator-majstora, kao Lošeg seoskog zabavljača, kao Šarlatana i opskurnog «rođaka sa sela», koji služi beogradskoj vlasteli za popunjavanje nacionalističkih kvota. Svi ti nadimci, pridjevi, sve te nomene i tvorbe pripadaju, kažem potpuno dobrovoljno i zasluženo Miloradu Dodiku. Jer je tako izabrao, jer je tako sebi zacrtao, jer se tako ugradio u sopstveni komformizam.
A komformizmu ove vrste naučio se još početkom vijeka, kada je shvatio da mu priče o «slobodnom tržištu» i «jedinstvenoj BiH» zapravo umanjuju bogatstvo i da mu odmažu u nakani debljanja novčanika i moći. I tada je Mlle postao propagator Srba, kao unisonog tijela diljem svijeta. Dabome sa akcentom na naše pripizdine.
Američki Srbi vs Srbi prašinari
Ne smetaju Dodiku, aman ni koliko crno ispod nokta američki Srbi, kanadski Srbi, njemački Srbi. Jok! To je materijalno potokvana i poželjna populacija od koje se na kakvom gostovanju može (još uvijek) izvući dolar i euro. Njih će Dodik zvati i Amerikancima i Kanađanima, što i JESU, ne bi li se umilio dijaspori.
Sa druge strane, stoji jedna ratovima i zlim vladarima markirana i unakažena generacija Srba, koja služi jedino za ono što im Dodik i Vučić rade, dakle, služi za iživljavanje. Pa tako ljudi u Vojvodini realnosti uz klinac nisu u Dodikovim očima ni Vojvođani, ni Vojvođanski Srbi, nisu ni ljudi, jer jebi ga imaju platu od 200 eura, a to ih ne svrstava u kateogoriju ljudi, oni su tek kontigent mesa, koji ima da se zove Srbima.
I onda je Dodikovo kurčenje sa bine u Novom Sadu zapravo konstatacija, a ne prijetnja. Dodik JESTE Srbin u svom svijetu, jer mu to insistiranje na srBstvu donosi novac i moć, a raja pod njim JESTE isključivo srBska, jer mu ona finansira njegov život.
Pa u stilu one ramboamadeuske, da se oko nacionalizma lože ljudi čija su primanja do 300 eura u potpnosti pije vode.
Pogledajte Dodikovo najintimnije okruženje. Koliko god ih neko ne volio, realizovani su ljudi. Oni su i sportski menadžeri i obrazovani i sposobni (ovako ili onako), tek Srbi su nešto zadnje što im pada na pamet. To im je omogućio (ovako ili onako) njihov otac, brat, šef Dodik. Ostatak raje, barem one koji se nije iselio pred silnom dobrotom u Soveniju i dalje JESTE čuvstveno Srbljem (p)ostao. Dokle? Dok je budžeta i jeftine obmane.
Dodik je prešao put od omladinca i SKOJ-evca do srBskog ultranacionaliste putinovskog tipa, a da nigdje nije otišao. Jer nigdje i nije išao. Njegov put je bio put ovisnika o monetarnoj sisi i ličnom bogaćenju. Njegov put je put jednog konvertita i licemjera. Ništa više od toga, a sve je sadržano u tome.
I zato, dobri ljudi, možete zvati Dodika kako god hoćete, posebno Srbinom bosanskim. Jer on to jeste. Od toga živi, to upamtite. Najiskrenije, on je Bosanac, ali novce, vaše novce dobija zato što je bosanski Srbin. Recimo da je Crnogorac ili Rom, ne bi sjedio tu gdje sjedi u kancelariji i po čitav dan se zajebavao sa vama iznoseći i unoseći zastavu. Pitajte ga kako to gura po zakonu. Samo mu fakat da je bosanski Srbin omogućava da ode u Novi Sad i soli pamet narodu, kako će ga neko zvati.
Na koncu, superi skreno, Mile ti si Bosanac, a neka narod srpski vidi šta će sa tobom takvim. Jer, stavarno je zajebano, kad se stidiš svog porijekla, a odavno nisi čovjek. I nema tih novaca koji mogu izbrisati taj fakat.
