Jedni decenijama čuvaju fotelje, drugi do mandata imaju dva putića, a žene uglavnom dobijaju onaj kojim se rjeđe stiže do parlamenta. Analiza izbornih lista otkriva kako se politički kontinuitet u BiH osigurava i prije nego što birači izađu na izbore
Piše: Dž. ALAĐUZ
Izborni ciklusi u BiH nas uvijek podsjete da u ovoj državi vrijeme ne znači ništa. Stare istine “Sve teče, sve se mijenja,” “Kolo sreće se okreće” ili “Vrijeme nosi sve” ne važe, bar za one najmoćnije.
Analiza nosilaca kompenzacijskih lista za Opće izbore 2026. godine pokazuje koliko je kod nas politički kontinuitet zacementiran.
Denis Zvizdić, Borjana Krišto, Nedeljko Čubrilović, Igor Radojičić i Saša Magazinović zajedno imaju oko 100+ godina političkog i funkcionerskog staža.
- Denis Zvizdić (Narod i Pravda) je više od dvije decenije proveo na različitim funkcijama – od premijera Kantona Sarajevo do predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH i zastupnika u državnom parlamentu.
- Borjana Krišto (HDZ BiH) također ima više od 20 godina funkcionerskog staža, uključujući pozicije predsjednice Federacije BiH, ministrice, parlamentarne zastupnice i predsjedavajuće Vijeća ministara BiH.
- Nedeljko Čubrilović (SP-DEMOS) više je od dvije decenije proveo u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti Republike Srpske.
- Igor Radojičić (Pokret Sigurna Srpska) oko dvije decenije, između ostalog, kao predsjednik Narodne skupštine RS, gradonačelnik Banje Luke i poslanik.
- Saša Magazinović (SDP BiH) je do sada osvojio ukupno osam mandata, od 2006. godine, godine prvog mandata i prvog zaposlenja.
Jedan vijek vlasti. Pet ljudi. I nisu oni jedini.
Uz ovu petorku, izdvajaju se i Nenad Stevandić (Ujedinjena Srpska) sa oko 18 godina na funkcijama, te Lidija Bradara (HDZ BiH), Marina Pendeš (HDZ BiH), Miralem Galijašević (SDA) i Melika Mahmutbegović (SDA), koji bilježe oko 16 godina na pozicijama entitetske i državne vlasti.
Koliko košta “duboki kontinuitet”?
Kada se zbroje karijere ovih pet šampiona kontinuiteta, dolazimo do brojke od preko 100 godina kumulativnog funkcionerskog staža. Gruba i vrlo konzervativna procjena ukupno isplaćenog novca za 5 šampiona i njihovih 100+ godina funkcionerskog staža uz prosjek od 5.000 KM neto mjesečno po funkciji, puta dva desetljeća, iznosi 6 miliona KM!
Ono što nismo dodali ovoj cifri su pravo na bijeli hljeb i pravo na na 24-satno korištenje službenih vozila, vozača i policijsku pratnju na koju imaju pravo kao visoki dužnosnici. Troškovi goriva, amortizacije i osiguranja po jednom takvom vozilu godišnje koštaju budžet još desetke hiljade maraka. Kako je davno kazao politički analitičar Vehid Šehić -“politika u BiH je najunosnije i najsigurnije zanimanje”.
Stanimo na trenutak kod ovog “najsigurnije” zanimanje.
Kompenzacija – sistem sigurice
Izbori bi, barem u teoriji, trebali omogućiti smjenu, obnovu i ulazak novih ljudi u politiku. Liste bi trebale biti prostor na kojem stranke nude biračima različite generacije, nova znanja i nove politike. Tu u priču ulaze kompenzacijske liste.
Kompenzacijski mandat nije još jedan izborni listić koji birač posebno zaokružuje. On služi proporcionalnosti – da postotak zastupničkih stolica u parlamentu što vjernije prati postotak ukupnih glasova koje je stranka dobila od glasača.
Na primjer jedna stranka u cijeloj državi osvoji 10% ukupnih glasova. Pošteno bi bilo da u parlamentu dobije 10% fotelja/mandata. Međutim, ako su njezini kandidati u svim pojedinačnim gradovima i regijama završili tek kao treći ili četvrti, stranka može osvojiti 0 izravnih mandata.
Kako sistem to rješava? Kroz matematiku i kompenzacijski mandat. “Sistem” vidi da stranka ima 10% glasova, a nula mandata i zato joj iz “zajedničkog koša” (kompenzacijskog fonda) dodijeli mandate koji joj matematički pripadaju. Te mandate automatski preuzimaju ljudi koje je stranka sama, unaprijed i bez uticaja birača, postavila na vrh svoje kompenzacijske liste.
Da, Izborni zakon BiH propisuje da kandidati na kompenzacijskim listama mogu biti samo kandidati koji su već na redovnim listama, kako bi se spriječio scenarij da stranke ubace u vlasti osobe za koje niko nikad nije čuo ni glasao. Ovako stranke barem moraju svakog kandidata izložiti sudu javnosti na glasačkom listiću, iako kompenzacija kasnije anulira loš izborni rezultat pojedinca.
Međutim kao i u svemu drugom, i ovaj princip je kod nas izmanipulisan. Sistem kompenzacija koji je u teoriji osmišljen da osigura stabilnost parlamenta, i da glasovi manjih stranaka ne propadnu, u praksi je postao glavni alat za održavanje fotelja najmoćnijih funkcionera i lidera stranaka i onda kada direktni put do mandata nije siguran. Drugim riječima: ista osoba može imati otvorena dva puta prema mandatu.
Analiza Općih izbora 2026 pokazuje da su mnoge stranke na vrh kompenzacijskih lista postavili najviše partijske funkcionere. Naša stranka je na kompenzacijsku listu za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH postavila novu lidericu Sabinu Čudić i bivšeg lidera Predraga Kojovića, kao što je uradio i HDZ 1990 čiji je predsjednik Ilija Cvitanović i nositelj liste.
Taj model “sigurice” igraju naravno i druge stranke tako da na prvim pozicijama vidimo i Slavena Raguža, predsjednika Hrvatske republikanske stranke, Dženana Đonlagića, potpredsjednika Demokratska fronta, Željka Dubravca, potpredsjednika Narodnog fronta, Nenada Nešića, predsjednika Demokratskog narodnog saveza, Meliku Mahmutbegović, potpredsjednicu SDA, Aidu Baručiju, potpredsjednicu BH inicijative – stranka Fuada Kasumović, Lanu Prlić, potpredsjednicu SDP BiH…
To nije nezakonito. Ali jeste politički podatak koji birač ima pravo razumjeti. Jer šta zapravo znači kada političar već ima snažnu poziciju na redovnoj listi, a istovremeno dobije i visoku poziciju na kompenzacijskoj? Znači da se politički kapital ne raspoređuje samo među kandidatima – on se može koncentrisati oko već etabliranih imena.
A za birača to mijenja perspektivu. On na dan izbora ne glasa samo za ime. Glasa unutar sistema u kojem stranke odlučuju ko će biti na vrhu liste, ko će biti dovoljno vidljiv, ko će dobiti najjaču institucionalnu i medijsku poziciju i ko će dobiti dodatnu sigurnost kroz kompenzacijsku listu.
A ženama? Šta je ostavljeno?
A koliko je prostora u tom sistemu ostavljeno ženama? Podaci o ženama daju posebno neugodan odgovor.
Od 64 analizirana nosioca lista na prvim pozicijama, samo je 13 žena – 20,31 posto. Na državnom nivou u Federaciji BiH žene čine tek 2 od 17 nosilaca, a u izbornoj jedinici za državni parlament iz Republike Srpske samo 1 od 14.
Istovremeno, na drugom mjestu kompenzacijskih lista nalazi se 38 žena od ukupno 64 analizirane pozicije, odnosno 59,38 posto.
S obzirom na to da većina stranaka osvoji samo jedan kompenzacijski mandat po nizu, u parlament na kraju ulazi osoba s pozicije broj 1 (većinom muškarci). Žene s pozicije broj 2 ostaju “na čekanju” i rijetko dobivaju priliku ući u vlast ovim putem, iako su formalno iskorištene kako bi lista bila zakonski ispravna i ovjerena.
Budući da o poretku na ovoj listi odlučuje isključivo vrh stranke, ovaj mehanizam služi za disciplinovanje kadrova. Napradak zavisi od lojalnosti rukovodstvu, a ne od rada sa biračima. Što vodi miniranju rodnih kvota i potiskivanju mlađih kadrova – ko ne vjeruje nek pročita ponovo procenat muškaraca na prvim pozicijama ovih lista.
S tim se otvara i pitanje koje je mnogo ozbiljnije od pukog ispunjavanja zakonske kvote: ko dobija prvo mjesto, a ko stvarnu političku moć?
Jer nije isto biti na listi i biti na njenom vrhu.
Nije isto biti kandidatkinja samo na papiru i biti osoba kojoj stranka povjeri najjaču poziciju, politički prostor, vidljivost, podršku stranačke infrastrukture i realnu mogućnost da nakon izbora sjedne u parlamentarnu ili izvršnu fotelju.
I tako se sistem sam sebi potvrđuje. Isti ljudi dobijaju funkcije jer imaju iskustvo. Iskustvo imaju jer godinama dobijaju funkcije. A onda biraču ostaje da svake četiri godine bira između već poznatih imena, dok se nova lica probijaju kroz mnogo uža vrata.
Naravno, dug politički staž sam po sebi nije dokaz da je neko loš političar niti je dugovječnost na funkciji sama po sebi nepravilnost. Građani imaju pravo ponovo birati političare kojima vjeruju. Ali kada se isti ljudi decenijama smjenjuju između različitih fotelja, a istovremeno zauzimaju najviše pozicije na listama i kompenzacijskim listama, legitimno je pitati se koliko je izborni sistem zaista otvoren za političku smjenu i novu generaciju ljudi.
Možda najveće pitanje ovih izbora nije ko će pobijediti, već i: –Koliko dugo jedno lice može ostati u politici prije nego što se zapitamo gdje su nestali svi ostali?
