Posljednji smiraj u Memorijalnom centru u Potočarima našlo je još deset žrtava genocida. Najmađi Senad Jusić u trenutku smrti imao je 20 godina. Naša dužnost nije smo da žalimo. Naša je sveta dužnost da pamtimo i da se borimo protiv zaborava, da glasno govorimo istinu onda kada bi je drugi najradnije prešutjeli, da čuvamo dostojanstvo svake žrtve genocida, jer zaborav bi bio novi zločin nad onima kojih više nema, rekao reis Kavazović
Ekipa Interview.ba
Kiša je ispratila deset žrtava genocida, koje su danas ukopane u Memorijalnom centru Srebrenica.
Nakon stravičnog zločina u julu 1995. smiraju su pronašli Senad Jusić, Muriz Baraković, Hamed Musić, Ramo Alić, Muhidin Osmanović, Huso Ćerimović, Nuko Nukić, Ahmet Gušter, Asim Kunić i Ramo Dautović.
Najmlađa žrtva koja je danas ukopana je Senad (Zaim) Jusić, rođen 1975. godine. U trenutku smrti imao je 20 godina. Nestao je u julu 1995. godine na području Bratunca, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2022. godine na lokalitetu Kameničko brdo.
Najstarija žrtva je Ramo (Mustafa) Dautović, rođen 1939. godine u Srebrenici. Kada je ubijen imao je 56 godina. Nestao je na području Zvornika, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2001. godine iz masovne grobnice Kamenica – Čančari. Ukopan je pored ranije ukopanog brata Juse.
Njihovi posmrtni ostaci ukopani su među 8.372 žrtve genocida na Međunarodni dan sjećanja i obilježavanja genocida počinjenog u Srebrenici 1995. godine, kako je to u m aju 2024. godine Rezolucijom izglasala Generalna skupština Ujedinjenih nacija.
Tišina je najsnažniji glas koji opominje
Hiljade članova porodica žrtava, preživjelih, učesnika Marša mira, domaćih i međunarodnih zvaničnika te građana iz Bosne i Hercegovine i svijeta okupili su se u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari na komemoraciji, odavanju počasti i kolektivnoj dženazi. Da odaju počast, da dostojanstveno isprate žrtve, da ponove „Nikad više“.
– Stajati na ovom mjestu u Potočarima znači stajati pred ogledalom ljudske savjesti. Ovdje gdje zemlja čuva kosti hiljada nevino ubijenih očeva, sinova i braće riječi gube svoju snagu. Tišina koja nas okružuje i koju osjećamo nije praznina. To je najsnažniji glas koji nas opominje. Ovi nišani pred našim očima nisu samo spomenik prošlosti. Oni su trajna optužnica protiv zločina i mržnje, ali i vječni podsjetnik na obavezu koju nosimo svi mi koji smo ostali iz njih. Naša dužnost nije smo da žalimo. Naša je sveta dužnost da pamtimo i da se borimo protiv zaborava, da glasno govorimo istinu onda kada bi je drugi najradnije prešutjeli, da čuvamo dostojanstvo svake žrtve genocida, jer zaborav bi bio novi zločin nad onima kojih više nema. U ovim bijelim nišanima ne vidimo samo prekinute živote naših očeva, nego prepoznajemo snagu i borbu majki Srebrenice. Neka nam ovaj harem boli bude trajna opomena da zlo raste tamo gdje dobri ljudi šute. Učinimo sve da nam se ovo zlo ne ponovi – kazao je reisu-l-ulema Islamske zajednice BiH Husein ef. Kavazović.
Historija ispisana bijelim nišanima
Komemoracija je održana u U Fabrici akumulatora, a emotivnim govorom od žrtava se oprostila i potpredsjednica Udruženja “Pokret Majke enklave Srebrenica i Žepa” Kada Hotić.
Podsjetila je da je hala u kojoj se danas održala komemoracija nekada bila izvor života, kako je dolina bijelih nišana vrvila od života, a srebrenička čaršija bila ljepota.
– Ne znam koja pamet i kome je zasmetao taj život. Ne znam ko je došao na ideju da ovo razori i osramoti se. Ljudi koji vode ratove, to nisu civilizovani ljudi. Ljudi treba da poštuju jedni druge. Pretrpjeli smo užasne stvari – napad na ovaj mali grad. To je bio napad naših pravoslavnih komšija koji su dobili naredbu i oružje iz Srbije. Mi smo bili iznenađeni tim ratom, nismo se pripremali. Mi smo bili goloruki. Sva sela u Srebrenici su napadnuta i ljudi su stjerani u gradski dio opštine. Bili smo tako gusto naseljeni, kao ljudi ovdje u hali danas. Prije nego što su istjerali taj narod, zapalili su bošnjačke kuće – dodala je.
Ona je u šumi provela devet dana i noći, preživjela sa svojom porodicom i komšijama bezbrojna bombardovanja avionima, zajedno s njima u šumama pokopavali članove porodice, bili gladni, isprepadani, ranjeni.
Kada Hotić je opisala šta se dešavalo od 11. do 13. jula.
– Poslije su nas sakupili u ovaj prostor, u ovu dolinu i ove hale. Ovdje se vijorila zastava Ujedinjenih nacija. Garantovali su nam život, opstanak i našu imovinu. Ali, prevarili su nas i izdali. Na tacni su nas servirali Mladićevim krvolocima. Dvije noći sam ovdje noćila, od 11. do 13. jula. Tada sam imala 50 godina. Nikad neću zaboraviti te noći. Sjećam se majke kojoj su zaklali dijete u krilu, imao je 13 godina. Sjećam se djevojčice koja je plakala, pa joj jedan četnik kaže: ‘Ušuti to dijete’. Majka je odgovorila da joj ne može ništa. Uzeo joj je dijete i odsjekao glavu, a trup bacio. Sjećam se jedne majke kad kaže: ‘Pustite je, njoj je samo devet godina’. Silovali su je pred očima majke. Još mnogo djece su odveli. Odavde sam izašla 13. jula. Brat i sin su mi otišli preko šume. Jednog brata nisam više vidjela, drugi je bio sa mnom – kazala je.
Prisjeća se i kako su se majke Srebrenice nakon genocida spontano okupile, tražile da dobiju posmrtne ostatke najmilijih, da ih dostojno ukopaju.
– Najveća pomoć nam je bila Komisija za ekshumaciju i identifikaciju, koja je otkrila grobnice i identifikovali tijela. Ali, majke su se izborile za ovaj prostor. Munira Subašić je bila inicijator za ovo mezarje ovdje. Ovdje su nas razdvojili, ovdje su nas ubijali. Mi smo historiju ispisali bijelim nišanima. Budimo ljudi, ne dajmo Bosnu. Bosna je jedna lijepa zemlja, Evropa treba da se njome ponosi. Svi oni negatori koji negiraju da su zlo počinili, lijek im je da istinu priznaju. Neka zatraže oproštaj, barem oni koji su bili natjerani da počine zločin. Možda ću im i oprostiti – kazala je Hotić.
Međunarodna zajednice – nijemi posmatrač
Novinar Tony Birtley, koji je među prvima upozorio svijet na tragediju kazao je kako nikada neće zaboraviti beživotna tijela djece koja su ubijena bez ikakvog razumljivog razloga.
– Nikada mi neće nestati osjećaj gađenja prema počiniocima. Mi na Zapadu ne možemo pokazati brutalnu stvarnost, ublažavamo realnost. Sve ublažavamo kako bi ljudi mogli večerati nakon što pogledaju nešto na TV-u, ali rat je nešto drugo, to su raskomadana tijela, krici kojim sam svjedočio. Svjedočio sam uzdasima ljudi, ali sam morao raditi svoj posao kako bi svijet to sve vidio – naglasio je.
I danas mu je u sjećanju puno slika, ali najviše, rekao je, pamti obične ljude koji nisu htjeli ni da ratuju ni da ubijaju.
– Pamtim i hrabre ljude, pamtim i brata Mujkanovića, koji mi je spasio nogu, one koji su mu pružili utočište. Također, bilo mi je nevjerovatno da međunarodna zajednica može nijemo posmatrati, kako se pravda zbog političkih razloga žrtvuje – istakao je.
Bol koja ne prolazi
Predsjednik Organizacionog odbora Hamdija Fejzić i zamjenik gradonačelnika Srebrenice kazao je kako u Potočarima tišina govori više od svakog govora.
– Ovdje se svako od nas suočava sa bolom koja nikada ne prolazi i istinom koja se ne smije zaboraviti – dodao je Fejzić.
Genocid u Srebrenici, naglasio je, nije bio slučajnost niti posljedica ratnog haosa, bio je završni čin planskog, sistematskog projekta koji je započeo još u proljeće 1992. godine. Godinama prije jula 1995. trajali su progoni, ubistva, spaljivanje sela, glad, ranatiranje i prisilno premještanje stanovništva. U tom periodu ubijeno je više od 150 djece i više od 500 žena i djevojčica.
Podsjetio je kako porodice i više od tri decenije kasnije ukopavaju nepotpune posmrtne ostatke svojih najmilijih, te da mnoge majke još uvijek tragaju za svojom djecom.
– Zato danas ne odajemo počast brojkama, odajemo počast ljudima, našim sinovima, kćerima, očevima, majkama. Posebno mjesto pripada majkama Srebrenice. Više od tri decenije one nose bol koju je nemoguće opisati. Nisu tražile osvetu. Tražile su istinu i pravdu. Njihova snaga ostaje naša najveća lekcija svima nama – kazao je.
Njegova poruka bila je opomena da se trajan mir može graditi samo na poštovanju prema žrtvama.
– Neka Potočari ostanu vječna opomena svijetu – kazao je Fejzić.
Suze, sjećanja, bol i molitva grle Dolinu bijelih nišana, koja svjedoči o zločinu kakav se nikome i nikada ne smije ponoviti.
Hiljade ljudi polako napuštaju Memorijalni centar. Potočari su utihnuli, žrtve našle smiraj.
