Istraga koja je trebala utvrditi je li uz prirodnu nepogodu postojao i ljudski faktor prvo je bila „u završnoj fazi“, potom je vraćena zbog proceduralnih nedostataka, a danas Federalno tužilaštvo i FUP ponovo izuzimaju dokumentaciju i dokaze. U međuvremenu, dio porodica još nije riješio pitanje trajnog doma, dok je država na prošlogodišnjoj godišnjici pokazala i koliko joj je teško doći među ljude kojima dvije godine duguje odgovore
Piše: R. I.
Dvije godine nakon noći 3. na 4. oktobar 2024. godine, porodice 19 stradalih u Donjoj Jablanici još čekaju odgovor šta se zaista dogodilo.
Istraga koja je trebala utvrditi je li uz prirodnu nepogodu postojao i ljudski faktor prvo je bila „u završnoj fazi“, potom je vraćena zbog proceduralnih nedostataka, a danas Federalno tužilaštvo i FUP ponovo izuzimaju dokumentaciju i dokaze. U međuvremenu, dio porodica još nije riješio pitanje trajnog doma, dok je država na prošlogodišnjoj godišnjici pokazala i koliko joj je teško doći među ljude kojima dvije godine duguje odgovore.
Dvije godine.
Dovoljno dugo da se izgrade kuće. Da se poprave putevi. Da se obnove mostovi. Da se saniraju kanali. Da se pronađe novac. Da se pronađu dokumenti. Da se saslušaju svjedoci. Da se urade vještačenja.
Ali očigledno nije dovoljno dugo da se porodicama 19 ljudi iz Donje Jablanice odgovori na najjednostavnije i najteže pitanje: šta se dogodilo i je li se dio onoga što se dogodilo mogao spriječiti?
Noć koja će se dugo pamtiti
U noći između 3. i 4. oktobra 2024. godine, bujične poplave i klizišta pogodili su više područja Bosne i Hercegovine. Ukupno je stradalo 27 ljudi – 19 u Donjoj Jablanici, pet u Konjicu i tri u Fojnici. U Donjoj Jablanici nisu stradali samo pojedinci. Nestajale su čitave porodice, kuće, uspomene, život koji je postojao generacijama.
Danas, pred drugu godišnjicu, brojka od 19 više nije samo statistika iz izvještaja o prirodnoj nepogodi. Iza nje su imena, porodice i ljudi koji su ostali bez svojih najbližih.
A upravo zato pitanje odgovornosti ne može biti zatvoreno rečenicom: „Dogodila se prirodna katastrofa.“
Jer pravosudni postupak nikada nije bio usmjeren samo na vremenske prilike. Tužilaštvo HNK je još tokom istrage naglašavalo da ispituje i eventualnu odgovornost i ulogu ljudskog faktora, postupanje inspekcijskih službi i poslovanje firme Sani d.o.o. Jablanica, koja je upravljala kamenolomom na području iznad Donje Jablanice.
I tu počinje druga priča o Jablanici. Ona koja nije završila zajedno s vodom.
Kamenolom, dozvole, inspekcije…
Od prvih dana nakon katastrofe bilo je jasno da se neće moći govoriti samo o kiši.
Kamenolom iznad Donje Jablanice godinama je bio poznat lokalnoj zajednici i različitim institucijama. Dokumenti su pokazivali su da je kamenolom ranije imao određena odobrenja federalnih vlasti, dok su različiti nivoi vlasti nakon tragedije davali međusobno različita objašnjenja o tome ko je i kada mogao odobriti njegov rad. Istovremeno, postoje dokumentirani podaci o ranijim inspekcijskim postupanjima i zabrani rada.
To ne znači da je kamenolom pravosnažno proglašen uzrokom smrti 19 ljudi. Takvu odluku može donijeti samo nadležno pravosuđe na osnovu zakonito prikupljenih dokaza.
Ali upravo zbog toga istraga postoji.
Da utvrdi šta je bilo legalno, šta nije, ko je znao šta se događalo na terenu, kakav je bio režim rada kamenoloma, kakve su bile geološke i hidrološke okolnosti, šta su pokazala vještačenja, kakve su bile obaveze inspekcija i drugih institucija i, najvažnije, postoji li uzročno-posljedična veza između eventualnih propusta i posljedica koje su se dogodile.
To su pitanja koja ne mogu riješiti političke izjave, medijski naslovi niti javno uvjerenje bilo koje strane.
Mogu ih riješiti samo dokazi.
Problem je što je upravo na putu do tih dokaza istraga prolazila kroz faze koje danas izgledaju krajnje neugodno.
Predmet putuje od tužioca do tužioca
U aprilu 2025. mediji su izvještavali da Tužilaštvo HNK mjesecima čeka geološko vještačenje koje je smatrano ključnim za dalji tok postupka. Tada, više od pola godine nakon tragedije, vlasnik firme koja je upravljala kamenolomom još nije bio ispitan, prema tadašnjim informacijama.
Nekoliko mjeseci kasnije slika je izgledala drugačije. U septembru 2025. Tužilaštvo HNK saopćilo je da je istraga u završnoj fazi i da je obuhvaćena jedna pravna osoba i četiri fizičke osobe. Među njima su bili odgovorna osoba u kompaniji „Sani“ te trojica službenika Ministarstva privrede HNK.
Tada se činilo da je predmet konačno stigao pred vrata odluke. Ali nije.
Početkom 2026. godine predmet je počeo putovati između tužilačkih nivoa. Federalni POSKOK ga je prethodno vratio Tužilaštvu HNK zbog uočenih nedostataka prilikom sravnjavanja dokumentacije. Nakon otklanjanja tehničkih nedostataka, spis je ponovo dostavljen Federalnom tužilaštvu.
Proceduralni preokret
A onda je uslijedio ključni proceduralni preokret.
Glavni kantonalni tužilac HNK 12. marta 2026. stavio je van snage raniju naredbu o provođenju istrage Područnog tužilaštva Konjic i predmet vratio u prethodnu fazu postupka. Kao razlog navedeni su proceduralni razlozi. Šest dana kasnije, 18. marta, federalni tužilac POSKOK-a donio je novu naredbu o provođenju istrage.
Drugim riječima: istraga koja je godinu ranije bila predstavljena kao praktično završena procesno je vraćena unazad.
To samo po sebi nije dokaz da je neko nezakonito vodio postupak. Naprotiv, POSKOK je izričito naglasio da je riječ o procesnoj radnji usmjerenoj na zakonito vođenje postupka i da ona ne prejudicira ničiju krivičnu odgovornost.
Ali za javnost i porodice žrtava to otvara sasvim legitimno pitanje:
Kako je moguće da predmet u kojem je 19 ljudi izgubilo život, a koji je godinu ranije bio označen kao istraga pred završetkom, nakon gotovo godinu i po rada mora biti vraćen u prethodnu fazu zbog proceduralnih razloga?
To nije pitanje političkog tumačenja niti pitanje funkcioniranja pravosudnog sistema.
I upravo zato je važno šta se događalo nakon toga.
U februaru je POSKOK preuzeo predmet i poručio da će biti njegov „apsolutni prioritet“.
U martu je donesena nova naredba o istrazi.
U maju je objavljeno da se istražne radnje moraju ponoviti zbog njihove procesne valjanosti i da su utvrđene određene nepravilnosti zbog kojih je ranija naredba stavljena van snage.
U julu je Federalna uprava policije, po naredbi nadležnog suda i pod nadzorom federalnog tužioca, počela izuzimati dokumentaciju na više lokacija.
U augustu su aktivnosti proširene.
A 9. septembra 2026. FUP je obavio novi uviđaj na lokalitetu kamenoloma „Šupljika“.
Sredinom septembra FUP je ponovo izuzimao predmete i dokazni materijal iz sjedišta pravnih osoba u više kantona i saslušavao svjedoke u prostorijama kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova.
Dakle, gotovo dvije godine poslije tragedije, policija još prikuplja dokaze. Ta činjenica sama po sebi dovoljno govori o dužini procesa, bez potrebe da joj se dodaje bilo kakva teorija o motivima tužilaca.
Gdje su živi, gdje su mrtvi?
Za institucije, tragedija je predmet. Za porodice, ona nije predmet.
Ona je kuća koje nema. Krevet koji je ostao prazan. Fotografija na zidu. Ime na mezaru. Dijete koje više nema roditelja. Roditelj koji više nema dijete.
I život koji je poslije 4. oktobra morao početi iz početka.
Zato je priča o obnovi jednako važna kao i priča o istrazi.
Federalna vlada navodi da je tokom 2025. osigurala 50 miliona KM za sanaciju posljedica poplava na području šest pogođenih lokalnih zajednica. Jablanici je pripalo 16,7 miliona KM, najviše od svih korisnika. Od toga je 8,05 miliona KM bilo namijenjeno saniranju materijalne štete na imovini građana i pravnih osoba, stambenim i drugim objektima te lokalnoj i komunalnoj infrastrukturi, pet miliona za magistralnu i regionalnu infrastrukturu, a 2,65 miliona za pomoć privatnim privrednim subjektima.
Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica saopćilo je u februaru 2026. da je od oktobra 2024. u Jablanicu i Konjic uložilo gotovo pet miliona KM pomoći. U Jablanici je, prema podacima Ministarstva, 59 korisnika dobilo jednokratnu pomoć ukupne vrijednosti 535.000 KM, dok je za obnovu infrastrukture u Jablanici bilo izdvojeno više od 2,1 milion KM kroz 13 projekata. Istovremeno je ugovorena gradnja stambene zgrade sa osam stanova u Jablanici vrijedna više od milion KM.
Tu je i evropska pomoć. Program EU podrške oporavku od poplava, koji provode UNDP i IOM, vrijedan je 20 miliona eura i obuhvata Jablanicu, Konjic i druge pogođene lokalne zajednice. Program predviđa obnovu i izgradnju stambenih objekata, infrastrukture, javnih ustanova te podršku poljoprivredi i malim i srednjim preduzećima. Program je započeo 2025. i predviđeno je da traje do septembra 2027. godine.
Dakle, nije tačno da obnove nije bilo, bilo je novaca, projekata, kuće su se obnavljale, infrastruktura postavljena.
Dvije slike
Ali problem Jablanice nikada nije bio samo u novcu. Problem je u vremenu. Jer čovjek koji dvije godine čeka na svoj dom ne živi u tabeli budžetskih izdvajanja. Živi u privremenom smještaju.
U januaru ove godine porodice iz Donje Jablanice i dalje živjele u kontejnerskom naselju, a problemi su uključivali i prokišnjavanje krova i grijanje. U aprilu su četiri porodice iz Donje Jablanice i četiri porodice iz Zlata još bile u kontejnerima. Tada je navedeno da čekaju izgradnju ili završetak novih domova. To je druga važna slika Jablanice.
Na jednoj strani – milionske odluke, ugovori, međunarodni projekti i obnovljena infrastruktura. Na drugoj – ljudi koji još čekaju da dobiju ključeve.
I između te dvije slike nalazi se ono što bi trebalo biti najvažnije: pitanje sigurnosti. Jer nije dovoljno izgraditi novu kuću. Mora se znati je li mjesto na kojem se gradi sigurno. Mora se znati šta će biti s padinom iznad sela. Mora se znati šta će se dogoditi sa kamenolomom.
Mora se znati ko će preuzeti odgovornost za buduću zaštitu ljudi koji ostaju živjeti ispod tog brda.
Upravo je sigurnost terena jedan od razloga zbog kojih obnova nije obična građevinska operacija.
Općina Jablanica i dalje provodi projekte sanacije i zaštite. Početkom septembra 2026. završena je sanacija odvodnog kanala u naselju Čivelj, vrijedna više od 51.000 KM, upravo s ciljem povećanja sigurnosti i otpornosti područja na buduće bujične tokove i obilne padavine.
Ali ni kanal ni nova kuća ne mogu odgovoriti na pitanje koje čeka pravosuđe: Da li su 19 ljudi morali umrijeti?
Na to pitanje niko nema pravo odgovoriti unaprijed. Ali porodice imaju pravo da ga postavljaju.
Prazne stolice i „bilo nam je neugodno“
Možda je najbolja slika odnosa institucija prema ovoj tragediji nastala upravo na prvoj godišnjici.
Godinu dana nakon tragedije, dakle 3. oktobra 2025. u Jablanici je održana komemoracija za 19 stradalih. Predstavnici viših nivoa vlasti bili su pozvani. Ali članova Vlade Federacije BiH nije bilo. Predstavnici Predsjedništva BiH poslali su svoje delegacije, dok na komemoraciji nije bilo članova federalne vlade.
Objašnjenje federalnog ministra raseljenih osoba i izbjeglica Nerina Dizdara bilo je da im je bilo neugodno.
Rekao je da su smatrali da je komemoracija prvenstveno za porodice i žrtve te da im nije bilo primjereno da dolaze i budu fotografisani u takvom trenutku.
To je objašnjenje koje vrijedi zabilježiti upravo zato što otvara pitanje koje je mnogo šire od jedne prazne stolice.
Kada je građanima najteže, treba li vlast biti tamo ili ne? Ako je neprijatno doći među porodice čiji su najbliži mrtvi, možda je upravo tada najvažnije doći. Ne zbog fotografije, političkog marketinga, koji im svakako nije stran ni mrzak, ne zbog govora. Nego zbog odgovornosti.
Jer vlast nije gost koji dolazi samo kada ima šta pokazati. Vlast postoji i onda kada nema lijepih vijesti. Posebno tada.
Uostalom, samo nekoliko mjeseci ranije, u februaru 2026, načelnik Jablanice Emir Muratović uručio je zahvalnicu premijeru Federacije Nerminu Nikšiću za doprinos tokom elementarne nepogode. Nikšić je tada u ime Vlade primio priznanje i govorio o solidarnosti i podršci Jablanici.
Zato je prošlogodišnja praznina na komemoraciji ostavila još snažniji utisak jer jedna fotografija dokazuje odnos prema Jablanici.
A porodice nisu tražile fotografiju nego prisustvo i odgovore.
Šta dvije godine kasnije zapravo znamo?
Znamo da je 19 ljudi izgubilo život u Donjoj Jablanici, da Tužilaštvo HNK vodilo istragu, da je u septembru prošle godine saopćeno da je istraga u završnoj fazi, pa je predmet potom prošao kroz proceduralne probleme.
Znamo da je ranija naredba o provođenju istrage u martu 2026. stavljena van snage i da je predmet vraćen u prethodnu fazu. Znamo da je POSKOK potom donio novu naredbu o provođenju istrage. Znamo da je istraga proširena i da FUP mjesecima prikuplja novu dokumentaciju i dokaze. Znamo da je u septembru 2026. obavljen novi uviđaj na lokalitetu kamenoloma. Znamo da optužnica, zaključno s ovim trenutkom, nema.
Znamo da postoje osumnjičeni, ali i da sama činjenica da je neko osumnjičen ne znači da je kriv. Znamo da je obnova pokrenuta i da su značajna sredstva izdvojena iz domaćih i međunarodnih izvora.
Znamo da su neke porodice dobile nove domove, dok su druge još čekale trajno rješenje. Znamo da su ljudi dvije godine poslije još zabrinuti zbog sigurnosti terena.
I znamo da je prošlo gotovo 730 dana.
Ono što još ne znamo jeste najvažnije – Ko je odgovoran, ako se utvrdi da je postojao ljudski faktor? Je li neko morao ranije reagovati? Je li neko morao zatvoriti kamenolom? Je li neko morao kontrolirati šta se događa iznad naselja? Jesu li dozvole, inspekcije, urbanistički dokumenti i drugi akti bili zakoniti i dovoljni? Jesu li svi nadležni uradili ono što su po zakonu morali uraditi? Jesu li dokazi prikupljeni na vrijeme i na način koji će omogućiti da budu zakonito korišteni?
I zašto je predmet nakon godinu i po rada vraćen u prethodnu fazu zbog proceduralnih problema?
To nisu pitanja koja postavlja opozicija ili nevladine organizacije, mediji…
To su pitanja porodica 19 ljudi.
A sada, dvije godine nakon tragedije, nova istražna faza još traje.
I prošlog mjeseca FUP je ponovo na terenu. Ponovo se izuzimaju dokumenti. Ponovo se saslušavaju svjedoci. Ponovo se pregledava kamenolom. Ako je to potrebno da bi se došlo do zakonitog i potpunog odgovora – neka bude tako.
Ali onda institucije duguju javnosti objašnjenje zašto je bilo potrebno gotovo dvije godine da se dođe do ove tačke.
Jer pravda ne počinje optužnicom.Pravda počinje ozbiljnošću kojom institucije traže istinu. A u Jablanici je upravo ozbiljnost institucija ono što porodice već dvije godine mjere.
Ne saopćenjima, ne obećanjima, ne milionima, nego vremenom. A prošle su dvije godine i nema 19 života.
I još uvijek nema odgovora koji bi porodicama omogućio da konačno zatvore barem jedno pitanje:
Da li je ono što se dogodilo bilo neizbježno – ili je neko, negdje prije 4. oktobra 2024, morao uraditi nešto što nije uradio?
