SDA se vratila kao najjača bošnjačka stranka, SBiH napravila veliki iskorak, Trojka platila cijenu vlasti, HDZ ostao nezaobilazan, a SNSD zadržao dominaciju u Republici Srpskoj. Pravo pitanje sada više nije ko je pobijedio, nego ko će s kim moći napraviti vlast
Ekipa: Interview.ba
Opći izbori u Bosni i Hercegovini 4. oktobra nisu donijeli politički zemljotres, ali jesu promijenili raspored političke moći.
Šta je najvažnija poruka? Ne samo pobjeda pojedinačnih kandidata i stranaka (a bilo je iznenađenja) nego činjenica da se politička scena ponovo pomjerila prema snažnijim etnonacionalnim strankama, dok su stranke Trojke – SDP, NiP i Naša stranka – izgubile dio prostora koji su osvojile 2022. godine.
Istovremeno, Stranka za Bosnu i Hercegovinu s Semirom Efendićem na čelu napravila je jedan od najvećih proboja, dok se u Republici Srpskoj opoziciona scena dodatno presložila.
Snažan skok SBiH
Na državnom nivou preliminarni rezultati pokazuju izrazito fragmentiranu sliku.
U Federaciji BiH SDA je osvojila najveći broj glasova za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH – 217.961, odnosno 25,54 posto, dok je odmah iza nje SBiH sa 196.230 glasova ili 22,99 posto. SDP je treći sa 131.450 glasova i 15,40 posto.
Prema trenutno objavljenoj raspodjeli, SDA ima osam mandata iz Federacije, SBiH sedam, SDP pet, HDZ-HNZ tri, Hrvatsko zajedništvo dva, dok nekoliko drugih političkih subjekata osvaja po jedan mandat.
To je, zapravo, najvažnija promjena u odnosu na političku sliku posljednjih godina: SBiH više nije marginalni ili sporedni akter. Sa sedam mandata u Predstavničkom domu iz Federacije, prema trenutnoj raspodjeli, stranka Semira Efendića ulazi u sasvim drugu političku kategoriju. Ona više ne mora čekati da je neko pozove u vlast; može postati jedan od aktera bez kojeg će određene kombinacije biti teško sastaviti.
Hoće li SDA znati upravljati pobjedom
Najveći politički dobitnik izbora u Federaciji nesumnjivo je SDA. Stranka Bakira Izetbegovića vratila se na poziciju najjače bošnjačke političke organizacije i ostvarila rezultat koji joj omogućava da ponovo bude centralni akter razgovora o formiranju vlasti.
Ali povratak SDA nije isto što i automatski povratak na vlast. To će biti najveći test za ovu stranku.
SDA sada ima izborni legitimitet da traži mjesto za stolom, ali nema dovoljan broj mandata da sama određuje ko će sjediti za tim stolom. Za državnu vlast potreban je dogovor sa hrvatskim političkim predstavnicima, prije svega HDZ-om BiH, kao i sa predstavnicima iz Republike Srpske.
Drugim riječima, izborni rezultat je SDA vratio u centar političke igre, ali je nije oslobodio potrebe za kompromisom.
U tome je možda i najveći paradoks ovih izbora. SDA je ostvarila pobjedu upravo u trenutku kada je politički model koji je dugo predstavljala ponovo ojačan – model u kojem tri velike etničke političke strukture imaju ključnu riječ. Ali takav model istovremeno znači da ni SDA, ni HDZ, ni SNSD ne mogu sami kontrolirati državnu vlast.
SDA se vratila, ali Izetbegović nije
Ipak, parlamentarni povratak SDA ne treba poistovjetiti s ličnim političkim trijumfom Bakira Izetbegovića. Predsjednik SDA drugi put zaredom nije uspio osvojiti mandat u Predsjedništvu BiH – iako je ovaj put popravio rezultat, Denis Bećirović je opet osvojio više glasova. To otvara važno pitanje razlike između snage SDA kao stranačke mašinerije i dosega njenog lidera kada se glasalo direktno za njega.
Sličan signal dolazi i iz rezultata Sebije Izetbegović. U svojoj izbornoj jedinici za Parlament FBiH osvojila je 5.726 glasova i bila druga na listi SDA, iza Edina Smajića, što je znatno slabiji politički kapital od onoga koji se uz njeno ime veže posljednjih godina.
Drugim riječima, SDA se vratila kao stranka, ali rezultati njenih najprepoznatljivijih Izetbegovića pokazuju da povratak stranačke snage nije isto što i povratak nekadašnje lične političke dominacije
Jezičak na vagi
Ako postoji stranka čiji je izborni rezultat promijenio njenu političku težinu, onda je to SBiH.
Sa gotovo 23 posto glasova za državni parlament iz Federacije i sedam mandata prema trenutno objavljenoj raspodjeli, SBiH je napravila mnogo više od običnog izbornog rasta. Ona je postala potencijalni jezičak na vagi.
To je posebno važno zato što SBiH nije opterećena ulogom stranke koja je četiri godine bila dio državne vlasti. Za razliku od SDP-a, NiP-a i Naše stranke, ona sada može nastupiti iz pozicije političkog aktera koji vlast može uslovljavati, a ne samo braniti.
Pitanje je, međutim, hoće li SBiH svoju novu snagu koristiti za programski dogovor ili za klasično pregovaranje o pozicijama. Odgovor na to pitanje bit će jedan od prvih pokazatelja kakvu će politiku ova stranka voditi nakon izbornog uspjeha.
Još je zanimljivija situacija u Kantonu Sarajevo. Prema preliminarnim rezultatima, SDA ima devet mandata, SDP također devet, SBiH osam, NiP pet, a Naša stranka i DF/GS po dva. Za većinu je potrebno 18 zastupnika. To znači da nijedan od glavnih aktera ne može samostalno formirati vlast i da će upravo Sarajevo biti jedan od prvih velikih testova novih odnosa između SDA, SDP-a i SBiH.
SDP: Pobjeda s ozbiljnim upozorenjem
SDP može s pravom govoriti o važnoj pobjedi Denisa Bećirovića. Međutim, ako se gleda ukupna parlamentarna moć, slika je znatno složenija.
SDP je na državnoj listi u Federaciji osvojio 15,40 posto i pet mandata, što ga stavlja iza SDA i SBiH. To znači da je stranka osvojila jednu od najvažnijih pojedinačnih funkcija u državi, ali nije osvojila poziciju iz koje može sama diktirati formiranje vlasti.
Za SDP je zato ovo izborna pobjeda sa ozbiljnim upozorenjem.
Stranka će morati odgovoriti na pitanje je li problem bio u politici koju je vodila u vlasti, u načinu na koji je predstavljala rezultate svog rada ili u činjenici da je Trojka kao politički projekt izgubila dio početnog povjerenja. U svakom slučaju, rezultat pokazuje da SDP ostaje relevantan, ali više nije dovoljno snažan da oko sebe jednostavno okuplja ostale aktere.
NiP i Naša stranka: cijena vlasti je stigla na naplatu
Za Narod i Pravdu i Našu stranku izbori su mnogo neugodniji.
Obje stranke bile su dio vlasti na državnom i federalnom nivou i obje sada moraju analizirati zašto su izgubile dio političkog prostora. Posebno je problematično što se politički pad Trojke nije dogodio samo na jednom nivou, nego se vidi kroz širu sliku.
Naša stranka je u odnosu na velike aktere ostala mala parlamentarna snaga. U Sarajevu, gdje je godinama imala relativno snažnu političku i simboličku poziciju, sada prema preliminarnim rezultatima ima samo dva mandata.
To ne znači da Naša stranka nestaje iz političkog života. Ali znači da će morati redefinirati način na koji nastupa. Njena politička vrijednost može biti veća od same brojke mandata, posebno u eventualnim proevropskim i građanskim koalicijama, ali izborni rezultat jasno pokazuje da birači nisu nagradili dosadašnji model Trojke onako kako su njegove članice očekivale.
NiP je u nešto boljoj poziciji, ali ni on više nema luksuz da računa na političku snagu koju je imao na početku mandata.
Trojka, dakle, nije nestala, ali više nije Trojka kakvu smo poznavali nakon izbora 2022.
HDZ BiH ostaje nezaobilazan
Na hrvatskoj političkoj sceni nema velike promjene osnovnog odnosa snaga. HDZ BiH i dalje ostaje dominantna hrvatska stranka i ključni partner za formiranje državne i federalne vlasti.
Na državnom nivou HDZ-HNZ prema trenutno dostupnim rezultatima ima tri mandata, dok Hrvatsko zajedništvo osvaja dva. To znači da postoji prostor za druge hrvatske političke opcije, ali ne i za jednostavno potiskivanje HDZ-a iz centralne političke pozicije.
Za HDZ BiH izbori su zato prije svega potvrda političke dominacije među hrvatskim biračkim tijelom. Njegova pregovaračka pozicija ostaje snažna jer se hrvatska reprezentacija u vlasti i dalje teško može formirati bez HDZ-a.
To će biti posebno važno u razgovorima sa SDA.
Znakovita je i pobjeda Darijane Filipović. Prvi put hrvatsko mjesto u Predsjedništvu BiH pripada ženi, a Filipović je ujedno jedino potpuno novo lice u državnom vrhu. Njen izbor zato nije samo promjena imena u Predsjedništvu, nego i signal da HDZ BiH u državnu politiku uvodi novu generaciju političke reprezentacije, dok pitanje hoće li Filipović donijeti i drugačiji stil djelovanja tek treba dobiti odgovor.
RS: SNSD je pobijedio, ali opozicija više nije ista
U Republici Srpskoj rezultat je drugačiji, ali osnovna činjenica ostaje ista: SNSD je i dalje dominantna politička snaga.
Željka Cvijanović ponovo će u Predsjedništvo BiH, a Savo Minić ostaje predsjednik RS. SNSD je istovremeno prvi na parlamentarnim izborima u RS-u.
Na državnom nivou SNSD je prema objavljenim rezultatima osvojio sedam od 14 mandata koji pripadaju Republici Srpskoj. SDS ima tri, PDP jedan, SBiH jedan, SDA jedan, a DNS jedan mandat.
To znači da je SNSD na državnom nivou dobio izuzetno snažnu pregovaračku poziciju iz Republike Srpske.
Ali postoji i druga važna priča.
Opozicija u RS-u više nije jednostavno „SDS protiv SNSD-a“. Pojavili su se novi centri moći, posebno Pokret Sigurna Srpska Draška Stanivukovića i lista Nebojše Vukanovića. Vukanović nije uspio osvojiti mjesto srpskog člana Predsjedništva, ali njegova politička mreža ostaje važna. Još važnije, SDS više nema monopol na opoziciono biračko tijelo.
To je dugoročno možda veći problem za opoziciju nego sam SNSD.
Ako SDS, Stanivuković i Vukanović nastave djelovati odvojeno, SNSD će imati koristi od fragmentacije opozicije. Ako, međutim, pronađu minimum zajedničkog interesa, odnos snaga u RS-u mogao bi se u narednom periodu početi mijenjati.
Vukanović je izgubio utrku, ali nije izgubio politički kapital
Nebojša Vukanović nije postao srpski član Predsjedništva, ali njegov rezultat ne treba tumačiti kao politički nestanak. Njegova lista za državni parlament iz RS-a dobila je više od 26.000 glasova u trenutno objavljenim rezultatima, dovoljno da ostane relevantna opoziciona snaga.
Njegov problem je što je njegova politička snaga izrazito personalizirana. Vukanović ima prepoznatljiv politički identitet i biračku bazu, ali još nema širinu koja bi ga pretvorila u dominantnog opozicionog lidera.
S druge strane, upravo zato može postati važan u budućem preslagivanju opozicije. Ako se u RS-u bude stvarao širi opozicioni blok, Vukanović će teško moći biti zaobiđen.
A šta će biti sa SBB, DF i manjim strankama?
Posebna priča je pad Demokratske fronte i Željka Komšića. Stranka koja je godinama svoj politički identitet gradila oko Komšićeve ličnosti i ideje građanske države sada je ostala bez direktnog mandata u državnom parlamentu, dok je sama lista DF/GS u izbornoj jedinici 3A osvojila tek 7,65 posto glasova. Komšićev izlazak iz neposredne parlamentarne utakmice dodatno otvara pitanje može li DF opstati kao relevantan politički subjekt bez njegovog izbornog kapitala.
Ovaj rezultat je važan i zato što pokazuje da se politički prostor koji je Komšić godinama predstavljao više ne može automatski vezivati uz njegovu ličnost. Njegov poraz ne znači nestanak ideje građanske države, ali pokazuje da će se nakon ovih izbora morati tražiti novi politički način da ta ideja bude predstavljena i artikulirana.
SBB je jedan od jasnijih primjera koliko je izborni sistem nemilosrdan prema strankama koje izgube svoju nekadašnju političku nišu.
Na državnoj listi u Federaciji SBB je prema preliminarnim podacima ostao na nešto više od 7.500 glasova, što je premalo za ozbiljnu parlamentarnu snagu.
Za SBB zato više nije ključno pitanje može li se vratiti na pozicije iz prethodnih izbornih ciklusa. Mnogo je važnije pitanje može li uopće preživjeti kao samostalna politička organizacija.
Slična sudbina prijeti nizu manjih stranaka koje su se našle ispod parlamentarnog praga ili na samoj granici relevantnosti. Dio njih će pokušati preživjeti kroz lokalne strukture, dio kroz koalicije, a dio će se vjerovatno pred naredni izborni ciklus utopiti u veće političke projekte.
Posebno je zanimljivo da je hrvatska scena ipak nešto drugačija. HDZ 1990 i njegovi partneri imaju dva mandata na državnom nivou, pa postoji prostor za alternativnu hrvatsku političku reprezentaciju, ali ne i za ozbiljno ugrožavanje dominantne pozicije HDZ-a BiH.
Ko će onda formirati vlast?
Tu počinje pravi postizborni posao.
Najjednostavnija politička matematika vodi prema razgovorima SDA–HDZ–SNSD, uz dodatne partnere. To bi bila svojevrsna obnova modela vlasti koji je Bosna i Hercegovina već poznavala, samo sa drugačijom raspodjelom snaga.
Ali to nije jedina mogućnost.
Druga opcija je šira kombinacija u kojoj bi SDA i SDP, uz HDZ, pokušali pronaći zajednički okvir, a SBiH postala važan dodatni partner. Takva kombinacija bi bila politički mnogo zahtjevnija, jer bi tražila da SDA i SDP nakon veoma konkurentne kampanje naprave ozbiljan kompromis.
Treća mogućnost jeste pokušaj obnove neke vrste Trojke, ali sada sa SBiH ili drugim partnerima. Problem je što izborni rezultat pokazuje da SDP, NiP i NS više nemaju dovoljnu snagu da sami predstavljaju jezgru vlasti kakvu su činili nakon 2022. godine.
Zato će SBiH biti jedna od najzanimljivijih stranaka u postizbornim pregovorima.
Ipak, ne treba zanemariti jednu činjenicu: izborna matematika nije isto što i politički dogovor. Čak i kada je moguće sabrati mandate, potrebno je postići dogovor o raspodjeli funkcija, resora i političkih prioriteta. U BiH je upravo taj dio često mnogo teži od same matematičke većine.
Kantoni će pokazati koliko se promijenila politička mapa Federacije
Na kantonalnom nivou slika je još složenija.
Kanton Sarajevo je možda najbolji primjer nove političke matematike. SDA i SDP imaju po devet mandata, SBiH osam, NiP pet, a Naša stranka i DF/GS po dva. Za većinu je potrebno 18.
To znači da su moguće različite kombinacije: SDA i SDP mogu formirati većinu bez SBiH, SDA i SBiH mogu tražiti trećeg partnera, SDP i SBiH također mogu graditi većinu uz NiP, a otvoren je i niz drugih kombinacija.
Drugim riječima, Sarajevo više nije politički prostor u kojem jedna velika stranka može računati da joj vlast pripada gotovo prirodno.
Slične promjene treba očekivati i u drugim kantonima, posebno tamo gdje su se SDA, SDP i SBiH približili po snazi. Federalna vlast će zato biti rezultat niza kantonalnih i entitetskih dogovora, a ne samo državne matematike.
Šta su građani zapravo promijenili?
Najvažnija politička poruka izbora možda se ne nalazi u pobjedi jedne stranke, nego u činjenici da građani nisu dali mandat jednoj političkoj opciji da dominira cijelim sistemom.
Nisu nestale građanske i socijaldemokratske stranke. Nisu nestale ni manje hrvatske stranke. Nije nestala opozicija u RS-u. Ali su se težišta političke moći pomjerila.
SDA se vratila. SNSD je ostao dominantan u RS-u. HDZ BiH ostao je ključni hrvatski politički faktor. SBiH je napravila veliki iskorak. SDP ostaje važan, ali slabiji nego što je želio. NiP i Naša stranka moraju ozbiljno analizirati pad. SDS ostaje važna opoziciona snaga, ali više nije jedina. Vukanović ostaje politički relevantan, ali ne i dominantan. SBB je pred mnogo ozbiljnijim pitanjem političkog opstanka.
A upravo između tih rezultata nalazi se odgovor na pitanje kakva će biti vlast u naredne četiri godine.
Ovi izbori nisu donijeli novu političku paradigmu. Donijeli su novo preslagivanje unutar stare.
Bosna i Hercegovina i dalje ostaje država u kojoj se vlast mora sastavljati preko entitetskih, nacionalnih i stranačkih linija. Ali odnos snaga više nije isti kao nakon izbora 2022. godine. Ako je tada Trojka pokušala dokazati da se vlast može graditi drugačije, 2026. je pokazala koliko je teško taj model održati kada izgubi podršku birača.
Sada će se pokazati nešto drugo: hoće li stranke pobjedu pretvoriti u stabilnu vlast ili će još jednom proizvesti vlast koja postoji samo zato što je matematički moguća.
To će biti važnije od samih izbornih pobjednika.
