Stranačka lojalnost može otvoriti vrata, ali politička prepoznatljivost se gradi vlastitim stavovima, rezultatima i sposobnošću da ih jasno komunicirate
Razgovarala: S. KURT
Žene u politici često se nađu pred izborom koji muškarci možda ne osjećaju na isti način: koliko biti lojalan stranci, a koliko graditi vlastito ime i politički identitet? Je li poslušnost put prema napredovanju ili upravo prepreka da žena postane prepoznatljiva politička ličnost? I koliko u tom procesu znače neformalne, odnosno formalno strukturirane mreže moći, podrška drugih žena i spremnost da se izađe iz uloge „dobrog kadra“?
O tome, ali i o motivima zbog kojih žene ulaze u politiku, međusobnoj konkurenciji i solidarnosti žena, te o granicama između stranačke lojalnosti i vlastitog političkog integriteta, razgovarali smo s Ismetom Dervoz, koja je bila članica Parlamenta Bosne i Hercegovine, prepoznata i kao borkinja za ženska i ljudska prava-
Iz vlastitog političkog iskustva poručuje da se politička ličnost ne postaje sjedenjem u skupštinskim klupama i automatskim podržavanjem partijskih odluka – već rezultatima, stavovima i spremnošću da se za vlastitu političku poziciju izborimo.
Politička ličnost mora biti rezultat
Intervju: Koliko je za političku karijeru žene važna stranačka lojalnost, a koliko vlastita politička prepoznatljivost?
Dervoz: Ne vidim previše razlike između dobrobiti koja može proizaći iz vlastite prepoznatljivosti i stranačke lojalnosti. Stranačka lojalnost je po meni normalna stvar ako ste se opredijelili za određenu stranku slijedite ili njen program ili njenu ideologiju i onda je potpuno jasno da ćete djelovati unutar tih okvira najbolje što možete. Vlastita prepoznatljivost se izgrađuje kroz nešto što u svijetu zovu personality, koju, znate ili imate ili nemate tu sposobnost da komunicirate svoje stavove, to za šta se zalažete, svoja mišljenja o situaciji ili o nekim događajima i ljudima. Dakle, pitanje je koliko mi uopšte radimo na tome da žene budu prepoznatljive i da budu osnažene u toj komunikaciji izvan svojih političkih partija.
Interview: Može li žena napredovati u stranci ako nije dio neformalnih mreža odlučivanja?
Dervoz: Po meni mreže odlučivanja nisu neformalne. One su vrlo formalne, jasno strukturirane, postojeće. Može li se napredovati izvan tih mreža? Te mreže donose neke benefite ukoliko želite sigurniju poziciju na listi. Ali, nekako mislim da ipak u većini stranaka dobar kadar koji donosi potencijal se prepoznaje. Dakle njega se involvira, uključuje u te formalne mreže i na osnovu toga mreže mogu biti podrška u daljnjem napretku.
Interview: Da li žene prečesto prihvataju da budu „dobar kadar“ umjesto da postanu političke ličnosti?
Dervoz: Nije baš jednostavno postati politička ličnost. Morate se na određeni način dokazati i pokazati. Biti neko ko samo provede mandat sjedeći u klupama i podržavajući ono što stranka na nivou svojih tijela odluči, nije put kako se postaje politička ličnost. Politička ličnost mora biti rezultat koji vas kvalificira i kandidira da to budete.
Ponekad nema razlike između žena i muškaraca
Interview: Šta je najveća greška: čekati da stranka prepozna vaš rad ili prerano pokušati napraviti vlastiti politički put?
Dervoz: Lideri i upravna tijela stranaka vrlo dobro prepoznaju one koji su im korisni, tako da vjerujem da onaj ko ima potencijala i ko zna nemetnuti svoje kvalitete i pokazati ih, ne čeka dugo na podršku iz stranaka. A onda je put prema pozicioniranju kao jedinke, kao prepoznatljive političke ličnosti, ona koja je relevantna u onome što radi i što kaže, do vas. Politička stranka tu može samo postaviti okvire u kojima vi imate taj manevarski prostor i djelovati.
Interview: Koliko je važna mreža drugih žena u politici? Jesu li žene jedna drugoj konkurencija ili mogu napraviti prostor za više žena?
Dervoz: Moje iskustvo kaže da su žene sjajna podrška jedna drugoj, da mogu apsolutno biti neko ko će vam dati informaciju, usmjeriti vas i podržati onda kad je nešto teško ili kad se teže realizira. Naravno da nema razlike između vrlo ambicioznih žena i muškaraca koji ne prezaju od toga da pokušaju onemogućiti onoga za koga smatraju da im oduzima njihov prostor, njihovo mjesto, poziciju.
Ja tu nisam doživjela razliku između muškaraca i žena. Bilo je i žena koje su apsolutno pokušavale, čak i na neke ružne načine, pa i protuzakonito, onemogućiti druge da mogu postići bolje rezultate ili preuzeti njihove pozicije. Ali, vjerujte mi da muškarci u takvim situacijama nisu ni malo džentlmeni niti kolege, niti čak ni partijske kolege. Ako vide da žena gazi i grabi malo jače i snažnije neće oni to baš olako prepustiti slučaju.
Kada reći: Dosta je bilo?
Interview: Kada ste žena u politici, kako znate trenutak kada treba prestati biti „dobar vojnik stranke“ i početi graditi vlastiti politički identitet?
Dervoz: Vi ili imate identitet ili ga nemate. Vi ili imate svoje stavove ili ih nemate. Ili pristajete na to da vas neko drugi oblikuje, mijesi i pretvara u korisnog člana političke opcije u smislu da ste tu na broju i da obavljate sve ostale radove za one za koje je to potrebno, da u kampanjama malo više gurate i radite za sve druge, a da vi od toga nemate ništa posebno ili vi znate šta želite, koje su vaše mogućnosti i to jasno komunicirate.
Dakle, teško da vi od nekoga ko je vojnik možete profilirati nekoga ko će biti politička ličnost. Vi ili imate neki svoj vlastiti identitet ili nemate. Ono što sam, na žalost, vidjela i čemu sam svjedočila jeste da je veliki broj žena, naročito mladih žena, ušao u politiku sa potpuno neizdiferenciranim pojmovima o tome šta one tamo žele i kako to one tamo mogu uraditi. Da li ćete vi raditi za opće dobro? Znate li da je politika posao koji treba da donese rezultate za opće dobro? Ili vi tamo dolazite jer mislite da je dobro da se malo udomite ili da imate neku poziciju da bi se vidjeli na televiziji, da vas komšije smatraju nekim ko je važan?
Motivi zbog kojih se ulazi u politiku su vrlo važni. I onda je izgradnja kao u svemu drugom u životu – proces. Napredujete ili ne napredujete. Iskoristite priliku ili je ne iskoristite. Borite se za svoju šansu ili se ne borite. To su bila moja načela na kojima sam pokušavala da djelujem u četiri godine mandata koje sam imala. Ali, isto tako sam znala kad je vrijeme i kad vidite da možda neke stvari ne možete ostvariti na način na koji vi mislite da je ispravan, onda postoji jednostavan način da se povučete.
Ovo je sve pitanje procesa postizanja ravnopravnosti, jednakih prava, jednakih mogućnosti, jednakih šansi. Dok god mi budemo govorili o tome da su žene manje plaćene na nekim radnim mjestima, da žene imaju manje šansi da dođu na neka radna mjesta, bez obzira na potpuno iste kvalifikacije kao i muškarci, mi govorimo o nemogućnostima, o neravnopravnosti. I to se naravno odražava i u političkom životu i radu.
Treba raditi na tome da se postigne jednakopravnost, paritet, ravnopravnost i onda ćemo u svim drugim procesima imati lakše puteve.
