Profesor Asim Mujkić o ženama u politici, patrijarhalnom sistemu koji od njih traži prilagođavanje, cijeni koju plaćaju kada izađu iz zadanih uloga i činjenici da 43 posto kandidatkinja još uvijek ne znači i stvarnu političku moć žena
Razgovarala: S. KURT
Hajdemo prvo malo o statistikama. Žene u Bosni i Hercegovinu čine 50,1 posto biračkog tijela, na predstojećim izborima 43 posto žena su kandidatkinje, 15,5 posto predvode liste ( u NSRS 9,4). No, da danas otvorimo naslovnice/portale i izbrojimo političare i političarke u medijima slika ne bi bila ista.
To znači da između formalne zastupljenosti i mjesta na kojima se donose odluke ostaje veliki jaz. Zašto je tako i kakvu cijenu žene plaćaju kada pokušaju izaći iz obrazaca koje je politika decenijama gradila po muškoj mjeri?
O tome razgovaramo s profesorom Fakulteta političkih nauka u Sarajevu dr. Asimom Mujkićem, filozofom i sociologom, koji patrijarhalnu strukturu bh. politike ne posmatra samo kroz broj žena u institucijama, već kroz način na koji se proizvode moć, autoritet i političko ponašanje.
Zašto sistem nagrađuje žene koje se uklapaju, a kažnjava one koje pokušavaju izgraditi vlastiti autoritet? Jesu li „pogrešni koraci“ političarki zaista njihove greške ili posljedica pravila igre koja nisu same postavile? I može li veći broj žena u politici promijeniti samu političku kulturu – ili će, bez promjene odnosa moći, žene samo postati dio već postojećeg sistema?
Uklapanje u mužjački stereotip
Interview: Kada pogledamo žene koje su uspjele doći do vrha politike, vidimo vrlo različite karijere. Šta nam njihovi primjeri govore o tome kakav tip žene politički sistem u BiH zapravo nagrađuje – onu koja se dobro uklapa u postojeću stranačku strukturu ili onu koja gradi vlastiti politički autoritet?
Mujkić: Na žalost, naš sistem, a čini mi se i glasači radije nagrađuju one žene koje se uklapaju u postojeću stranačku strukturu koja je, u pogledu roda, patrijarhalna, tradicionalistička. Naš politički sistem je dubinski mužjački – pa čak nam je sve ove decenije ključno političko pitanje pitanje teritorija. A teritorija je nešto što se mora obilježiti i s nje otjerati uljezi. Ta teritorija je, nalaže mužjački imperativ, stalno u opasnosti, pa je potrebno svakodnevno dizati dreku i upozoravati, odvraćati, prijeteći se busati po prsima. Mi tom perfomansu obično tepamo i zovemo ga govorom mržnje ili radikalizacijom političkog diskursa. Taj performans je mužjački refleks i žene koje ga imitiraju i ponavljaju imaju veću šansu da zapadnu za oko alfa mužjaku. Naravno, imamo još jedan način privlačenja pažnje mužjaka. To su one političarke koje doživljavamo kao ikebane, ili partijske ukrase, što je samo drugi način uklapanja u patrijarhalnu koncepciju žene.
Interview: Imamo 43% žena među kandidatima, ali mnogo manje žena na čelu lista. Šta nam ta razlika govori o stvarnoj raspodjeli političke moći?
Mujkić: Ta nam razlika govori isto što i činjenica da u BiH živi preko 50% žena, a da ih na važnim mjestima, recimo direktorskim, izvršnim, ili liderskim političkim pozicijama moramo tražiti lupom, ukoliko ne pristanu da se uklope u mužjački stereotip. Ta nam činjenica jednostavno govori ko smo mi kao društvo. To je naše ogledalo, ali ne samo naše. U većini zemalja imamo situaciju gdje 50 i više posto njihovih populacija još uvijek percipiramo pa čak i nazivamo marginaliziranom grupom, grupom kojoj treba pomoći nekim institucionalnim mehanizmima, kojoj nerijetko treba ‘sigurna kuća’, čak čije ubistvo i nije baš ono pravo ubistvo, čiji svakodnevni rad, pri čemu ne mislim na posao, već na rintanje po kući oko uže i šire rodbine ostaje nepriznat i neplaćen, itd. To da nam je preko pedeset posto populacije ranjivo i marginalno nije samo nepravedno nego i bolesno. Zato je žena ne biološka, već opaka politička konstrukcija koja se pravda pseudokulturološkim, vjerskim, patriotskim i kakvim sve ne razlozima, a služi tome da se veliki dio populacije drži u podređenosti, pod kontrolom, da njihovo ponašanje bude predvidivo.
Istovremeno, to je dio populacije od čijeg se besplatnog rada profitira, uostalom kako se profitira na više načina od migranata i manjina. Istoj svrsi kontrole, manipulacije i profitiranja služe naše odrednice pripadnosti konstitutivnom narodu, etničkoj ili vjerskoj grupi. Kapitalizam, a time i brojni odnosi podređenosti i ugnjetavanja, bi nestao preko noći kada ne bi bilo u izobilju jeftine, imigrantske, radne snage, kao što bi bio zbrisan s lica zemlje kada ne bi bilo žena koje besplatno, odnosno o svom trošku odgajaju, hrane i školuju buduće radnike.
Pa ti budi muško!
Interview: Da li žene u politici zaista prave „pogrešne korake“ ili od njih očekujemo da se prilagode pravilima igre koja su napravili muškarci?
Mujkić: Kad ovako postavimo pitanje pretpostavljamo da žena u društvenom prostoru figurira kao samostalni subjekt koji autonomno odlučuje o sebi. Da, ona odlučuje, ona je ta koja mora načiniti krajnji izbor, ali stvarni autor tih odluka ostaje nevidljiv, skriven. On prebiva tu, nataložen kroz socijalizacijske procese od vlastite porodice, preko škole do medija i onih likova koji su za nju autoritativni. Taj nevidljivi autor čini da su izbori koje ona napravi predvidljivi, očekivani. Ne samo žene, nego svi mi uglavnom donosimo takve odluke i vrlo teško se oduprijeti nevidljivom autoru koji nas usmjerava od kolijevke do groba.
Društvo kakvo jeste, duboko patrijarhalno i, što je posebno važno, kapitalistički ustrojeno, udešeno je na način da žena donosi očekivane odluke koje će tumačiti kao svoje lične odluke, a koje će se kretati u unaprijed zadatim okvirima koji su nekoć odredili moćni muškarci. Prelazak preko crte će biti sankcioniran, ne samo manjom plaćom ili izgledima za napredovanje, već i ‘moralnom osudom’ tipa kakva je to majka ili supruga koja karijeru stavlja u prvi plan i slično. Tu prednjače, ja ih zovem društvenim ginekolozima, doduše češće u našem susjedstvu nego kod nas, koji nariču o demografskoj prijetnji implicitno ili nerijetko i eksplicitno optužujući žene koje su navodno zbog materijalnog probitka i nekog sebičnog prestiža žrtvovale svoju majčinsku i supružničku ulogu. Dakle, namjesto da nam rađaju gazije, kako veli jedna pjesma, one se nešto prenemažu. Takva moralna osuda uglavnom izostaje kada je riječ o muškarcu koji žrtvuje svoju očinsku i supružničku ulogu. On se jadan, na taj način, u stvari žrtvuje za porodicu a žena i djeca to ne vide. Pa ti budi muško.
Interview: Zašto žena koja je odlučna, ambiciozna i konfliktna često plaća veću političku cijenu od muškarca s istim osobinama? Može li žena promijeniti političku kulturu ako prvo mora naučiti kako da joj se prilagodi?
Mujkić: Čak i da prima istu naknadu za istu poziciju žena je u startu u inferiornom položaju jer, barem u većini slučajeva, drugi dio dana provodi skrbeći se o porodici, a porodica je ‘kao privatna’, pa samim tim nije na radaru društvenog nagrađivanja i prestiža.
Naravno, ne treba generalizirati. Senzbilitet za rodnu neravnopravnost se povećava i raste svijest o potrebi preraspodjele kućnih radova, tako da se uz feminitet polako redefinira i maskulinitet, ali ovdje je naglasak na polako. Raste senzibilitet za ‘ženska pitanja’ ili ‘stvari’ ali, zar već ne vidimo da raste i bijesna reakcija mužjaka kojima prijeti razvlašćenje, da se njih sve manje nešto pita. To su, svi odreda identitetski desničari, sljedbenici svojih populističkih lidera zagovornika ‘tradicionalnih obiteljskih vrijednosti’ za koje se uvijek na kraju ispostavi da su izvan svetinje svoja četiri zida nezasiti seksualni predatori. To su oni koji žele povratak na staro, da ženama vrate dostojanstvo majke i ‘kraljice doma svoga’, ukratko da žene slobodno mogu biti žene. Pogledajmo šta je njima najveći problem. Takozvani kulturalni marksizam koji zagovara dekonstrukciju rodnih uloga kada se više neće znati šta je žensko a šta muško i slične priče koje čujemo svakodnevno. Da, treba to reći, humanistički ideal zastupa takvo društvo u kojem će muškarci i žene biti jednaki, a ta jednakost postići će se ukidanjem rodnih kategorija, dakle, kada žena uistinu prestane biti žena, kada će svako svoj identitet slobodno izgrađivati po svojim afinitetima, dakle upravo u duhu onoga što već stoji u našim ustavima: „bez obzira na spolnu, rasnu, etničku, vjersku razliku“.
Stvari nazvati pravim imenom
Interview: Da li nam zapravo treba više žena u postojećoj politici ili više žena koje će promijeniti način na koji se politička moć proizvodi?
Mujkić: Nema ništa normalnije, ako smo već neka predstavnička demokratija, da broj žena u vlasti odgovara njihovom stvarnom udjelu u ukupnoj populaciji. Kad kažem u vlasti mislim na svim nivoima i u sve tri grane vlasti. Uostalom nije li BiH šampion u preciznoj matematici etničkog balansiranja? Kada bi naše političke elite samo djelić energije koju ulažu u kalkulacije pozicijama na etničkom osnovu posvetili reprezentativnosti žena bili bismo u boljoj poziciji jer se samo iznutra mogu mijenjati stvari, a kritična masa žena na svim nivoima vlasti mogla bi
otvoriti vrata za neke drugačije pristupe u politici, jer bi se time i odnos moći unutar partijskih struktura mijenjao pa bi sve manje bilo potrebe za oponašanjem mužjačkog obrasca.
Interview: Ako bi mogli promijeniti samo jednu stvar prije ovih izbora – jednu stvar koju mogu uraditi žene, jednu koju moraju uraditi političke stranke i jednu koju moraju uraditi mediji – šta bi to bilo?
Mujkić: Davno sam gledao zanimljiv film Posljednji kineski car. Pa ima jedna scena kada mlađahni car ustane ujutro i obavi sve šta treba da obavi, između ostalog i veliku nuždu. Onda se tuta sa tim sadržajem donese pred konzilij eksperata koji to analiziraju i, nakon ozbiljne diskusije o mirisima i boji, teksturi izlučevine donose sud o zdravstvenoj slici voljenog carevića. E to je to što već duže vrijeme vidim oko sebe. Sve više mi građani nalikujemo na taj konzilij raspravljajući, svađajući se, čupajući kose nad svakodnevnim izlučevinama koje nam
plasiraju naše voljene vođe koji nas, za razliku od skromnog carevića, zatrpavaju lopatama.
Jedna stvar koju mogu uraditi žene, oni normalni članovi političkihg stranaka, mediji, obični građani – početi stvari nazivati pravim imenom. Vjerovali ili ne, to uvijek upali; prije ili poslije izbora, svejedno.
