Šta je ostalo od stranke koja je obećala da će politika biti drugačija?
Piše: Redakcija Interview.ba
Narod i pravda nije nastao da bi bio još jedna stranka u vlasti. Nastao je da bi dokazao da vlast može izgledati drugačije. Danas, nakon četiri godine vlasti, pitanje više nije šta je NiP govorio o SDA. Pitanje je šta je NiP uradio kada je dobio priliku da pokaže da je drugačiji.
Narod i pravda nastao je kao politički odgovor na vlast, na SDA, na partijsko zapošljavanje, zatvorene krugove moći, političku trgovinu, nepotizam i uvjerenje da se institucije mogu koristiti kao stranački plijen.
Njegova politička poruka bila je jednostavna i dovoljno snažna da se lako pamti: Mi nismo oni.
Danas je Narod i pravda upravo ono što je nekada najviše kritizirao – stranka vlasti. I samo po sebi, to nije grijeh. Stranke postoje da bi osvojile vlast. Problem počinje onda kada stranka iz opozicije prijeđe u vlast, a standarde koje je tražila od drugih počne primjenjivati mnogo selektivnije na sebe.
Jer pitanje više nije: „Jeste li bolji od SDA?“. Pitanje je mnogo neugodnije: „Jeste li zaista drugačiji od onoga protiv čega ste nastali?“
Četiri godine vlasti dale su dovoljno materijala da se na to pitanje više ne odgovara sloganima.
Stranka koja je obećala drugačiju politiku
NiP nije nestao. Nije ni politički beznačajan. Naprotiv. Ima ministre, zastupnike, načelnike, vijećnike i značajan utjecaj na različitim nivoima vlasti. Elmedin Konaković i dalje je predsjednik stranke, a od januara 2023. ministar je vanjskih poslova BiH.
Ali se u međuvremenu dogodilo nešto mnogo važnije od promjene funkcija. Promijenio se sam NiP.Otišli su ljudi koji su bili među njegovim osnivačima ili važnim figurama. Unutarstranački sukobi postali su javni. Pitanja kadroviranja, političke lojalnosti i koncentracije moći više se ne postavljaju samo izvan stranke.
A NiP se sve teže može odvojiti od jednog čovjeka. Od Elmedina Konakovića. To je najveći politički uspjeh NiP-a, ali istovremeno može postati i njegova najveća slabost.
NiP je u izbore 2022. ušao s programom koji je bilo moguće mjeriti: 250 mjera u 19 oblasti.
Obećavali su borbu protiv korupcije, profesionalnije institucije, transparentnije zapošljavanje, dokazivanje porijekla imovine, transparentnije poticaje, reforme u obrazovanju, pravosuđu, ekonomiji i javnoj upravi. Drugim riječima, građanima nisu nudili samo smjenu vlasti već promjenu političke kulture.
I upravo tu danas počinje problem.
Jer kada stranka obeća transparentnije zapošljavanje, javnost ima pravo pitati kako se zapošljava kada ta stranka upravlja institucijama. Kada obeća meritokratiju, javnost ima pravo pitati kako se biraju direktori, upravni odbori i komisije. Kada obeća borbu protiv nepotizma, javnost ima pravo pitati šta se događa kada se u javnim funkcijama pojave članovi porodice, prijatelji i politički bliski ljudi. A kada obeća drugačiji odnos prema institucijama, javnost ima pravo pitati šta se događa kada je problem u vlastitim redovima.
Tu počinje priča o NiPotizmu.
Nije svako imenovanje člana stranke nepotizam. Nije svaka politička odluka nezakonita zato što je politička. Ali NiP više nema luksuz da svaku kritiku kadroviranja odbaci kao SDA propagandu. Jer je upravo NiP godinama tražio od javnosti da postavlja ta pitanja. Zato ih sada mora trpjeti kada se postave njemu.
„Genetski predodređen“
Teško je pronaći bolju metaforu za problem koji prati NiP od jedne rečenice Elmedina Konakovića iz 2021. godine.
Govoreći o Jasminu Ademoviću, sinu tadašnjeg visokopozicioniranog funkcionera NiP-a Kemala Ademovića, Konaković je rekao da je Jasmin „genetski predodređen“ za političku funkciju. Nakon reakcija javnosti, pojasnio je da je mislio na hrabrost koju, kako je rekao, Jasmin ima „u krvi“, te je izmijenio objavu.
Možda je Konaković zaista mislio ono što je kasnije objašnjavao, ali politički problem ne nestaje kad ga objasnite.
Upravo je to bila poruka koja je mogla proizvesti potpuno suprotan efekt od onoga što je NiP obećavao.
Pa da ponovimo, NiP je nastao na kritici sistema „po babi i stričevima“, a javnost dobija sliku u kojoj se sin visokog stranačkog funkcionera opisuje kao čovjek koji je „genetski predodređen“ za političku funkciju.
Danas je ta rečenica još zanimljivija nego 2021. godine, jer je Ademović junior u oktobru prošle godine, zajedno sa još sedam NiP-ovih funkcionera, napustio stranku. Nekoliko mjeseci Jasmina je slijedio i otac Kemal, jedan od osnivača NiP-a i nekadašnji prvi zamjenik i predsjednika stranke.
Dakle, od rečenice o „genetskoj predodređenosti“ došlo se do političkog razlaza oca i sina s partijom u kojoj su obojica imali važne uloge. To ne dokazuje samo po sebi da je tada bilo nepotizma. Ali otvara pitanje koje NiP više ne može izbjeći – šta se dogodilo sa strankom koja je obećavala da neće funkcionirati po principu porodičnih i političkih veza?
Kemal Ademović svoj odlazak nije javno detaljno obrazložio. Konaković je izrazio žaljenje zbog odlaska i poručio da NiP nastavlja svojim putem. No, nije baš sve tako bajno jer je politički mnogo zanimljivije od same ostavke ono što joj je prethodilo. Ako odlaze ljudi iz samog vrha stranke, onda problem više nije samo personalni. Postaje pitanje stranačkog karaktera.
Konaković kao politička institucija
A onda dolazimo do Elmedina Konakovića.
Prvo, mora mu se priznati da ima političku sposobnost da privuče pažnju, razumije medije, razumije sukob, odlično se snalazi na društvenim mrežama, spretan je s algoritmima. I razumije ono što mnogi političari još nisu shvatili da je pažnja politička valuta.
Konaković više nije samo ministar koji saopćava šta je uradilo Ministarstvo vanjskih poslova. On je postao vlastiti medij, sam je sebi konferencija za novinare, sam je sebi glasnogovornik, komentator, politički analitičar. I vrlo često sam sebi otvara novu političku temu.
Od obračuna sa SDA i Dodikom, preko opozicije i koalicionih partnera, do javnog prozivanja novinara i medija, Konaković je gotovo neprekidno prisutan u javnom prostoru.
Udruženje BH novinari je u oktobru 2025. čak javno tražilo od njega da prestane s, kako su naveli, targetiranjem novinara i medija putem sadržaja koje objavljuje na društvenim mrežama.
Tu se otvara mnogo šire pitanje: Šta znači kada ministar vanjskih poslova koristi komunikacijski stil političkog influensera?
Odgovor nije da političar treba šutjeti. Naprotiv. Problem je u granici između političke komunikacije i političkog spektakla.
Flamingo i diplomatija za društvene mreže
U augustu 2026. Konaković je javnosti objašnjavao i uspjeh – gumenog flaminga.
Prema njegovim vlastitim riječima, objava s flamingom imala je oko 140.000 pregleda na Instagramu, više od 190.000 na Facebooku i desetine hiljada na TikToku. Žurnal je potom objavio tekst u kojem je taj slučaj povezao s pitanjima o stanju u diplomatsko-konzularnoj mreži na koja, prema njihovim navodima, ministar nije odgovorio.
Flamingo sam po sebi nije nikakav problem, ali postaje politički zanimljiv kada se ministar vanjskih poslova počne hvaliti njegovim dosegom kao političkim komunikacijskim uspjehom. Jer tada više nije pitanje koliko je ljudi vidjelo flaminga, nego koliko je ljudi zbogtog flaminga dobilo odgovor na pitanje o radu Ministarstva vanjskih poslova?
A tu se dolazi do mnogo ozbiljnije stvari. Konaković je tokom mandata imao veliki broj međunarodnih sastanaka, posjeta i bilateralnih kontakata. Ali broj sastanaka nije isto što i diplomatski rezultat. Diplomatski rezultat mora se moći prevesti u konkretnu korist za građane – investicije, tržišta, sporazume, evropski napredak, jačanje diplomatske mreže, zaštitu interesa građana BiH u inostranstvu.
Ministarstvo vanjskih poslova nije turistički album. A društvene mreže nisu zamjena za bilans rada.
Oj Jelo, Jelo, Jelena
Još je ilustrativniji slučaj srbijanske pjevačice Jelene Karleuše. U junu prošle godine, valjda u nedostatku važnijih diplomatskih i vanjskopolitičkih poslova, Konaković je najavio da će od nadležnih institucija tražiti zabranu njenog nastupa u Sarajevu. Razlog, naveo je tada, su raniji javni istupi u kojima je Karleuša, prati to dobro šef bh. diplomacije, vrijeđala Bošnjake.
Nije potrebno zauzimati stranu u tom estradno-političkom sukobu da bi javnost zapitala je li ovo zaista posao ministra vanjskih poslova. I šta takvo trošenje političke energije govori o funkciji koju obavlja?
Jer Konaković više nije opozicioni političar koji se bori za pažnju već ministar koji mora biti svjestan da kad uđe u digitalni ring s pjevačicom, on u taj ring ne ulazi samo kao privatni korisnik Facebooka. Ulazi kao državni funkcioner.
Od politike do personalnog brenda
I tu se nazire najveći problem Naroda i pravde. Baš u činjenici da je Konaković postao gotovo nerazdvojiv od stranke. On je na TV, na Facebooku, na Instagramu, on je protiv SDA, protiv Dodika, protiv opozicije, protiv novinara, protiv koalicionih partnera, protiv Karleuše.
Konaković je s flamingom, on objašnjava diplomatske uspjehe, on secira unutrašnje sukobe, on analizira šta se dešava u NiP-u.
Pa se onda otvara ne samo pitnaje komunikacijskog stila već suštine koja traži odgovor – može li NiP biti stranka, a ne politički produžetak svog predsjednika.
Činjenica je da kada jedna osoba postane toliko dominantna u komunikaciji, sve postaje personalizirano. To zači da ako Konaković napravi politički uspjeh – uspjeh se veže za NiP. Ako napravi grešku – NiP je mora braniti. Ako objavi flaminga – raspravlja se o NiP-u. Ako se posvađa s Karleušom – politička javnost raspravlja o NiP-u. Ako napusti stranku Kemal Ademović – NiP mora odgovarati na pitanja o vlastitom unutrašnjem stanju. To je cijena personalizacije politike.
I onda dolaze novinari i novinarke
Posebno pitanje je način na koji Konaković komunicira sa ženama u javnom prostoru, naročito novinarkama.
Tu treba biti precizan: nije svaka njegova oštra reakcija prema novinarki automatski dokaz seksizma, niti je svaka svađa s novinarom napad na medijske slobode. Ali obrazac javnih prozivki, personaliziranja novinara/novinarki i ulaska u direktne sukobe s njima zaslužuje analizu upravo zato što dolazi od ministra i predsjednika stranke koja upravlja javnim institucijama.
Za političara opozicije takav stil proizvodi politički sukob, ali za političara na vlasti isti stil proizvodi i pitanje odnosa vlasti prema kritičkom novinarstvu. A to nije mala razlika, posebno jer je i NiP nekada govorio o slobodnim institucijama.
No, sada je na drugoj strani mikrofona i sada NiP odgovara.
Diplomatija kao rezultat ili kao sadržaj?
NiP će s pravom isticati rezultate vlasti u kojoj je učestvovao, prije svega otvaranje od otvaranje pristupnih pregovora BiH s Evropskom unijom u martu 2024.
No, taj rezultat nije proizvod ni samog NiP-a ni Konakovića već šireg institucionalnog i političkog procesa.
Istovremeno, Evropska komisija je u svom izvještaju za 2025. ukazala na ograničen napredak u reformama, političku krizu i slabosti u funkcioniranju institucija. Zato je potrebno napraviti razliku između dvije stvari: učestvovati u vlasti koja nešto postigne i promijeniti način na koji sistem funkcionira.
NiP je mnogo lakše pokazati prvo, drugo je mnogo teže. Jer za drugo nisu dovoljne fotografije sa sastanaka, nisu dovoljni zakoni, milioni pregleda, diplomatski selfiji. Ni flamingo nije dovoljan.
Potrebne su institucije koje rade drugačije.
To se zove cijena vlasti
Ovdje se vraćamo na početak. NiP je nastao kao odgovor na politički sistem u kojem se vlast koristila za kontrolu institucija, zapošljavanje i političko pozicioniranje. Zato danas nema pravo na drugačiji aršin. Bez obzira na to je li u pitanju problem kadrova, imenovanje odgovornih, pisanje medija, pitanje sukoba interesa…
Četiri godine su, upravo zbog tih nejednakih aršina, oduzele NiP-u najjednostavnije političko opravdanje. Više nije dovoljno reći da je to „radila SDA“. SDA nije na vlasti, u vlasti su NiP-ovi ministri, direktori, zastupnici, načelnici, članovi upravnih odbora, komisija. NiP raspolaže javnim novcem i zato ima odgovornost. To se zove cijena vlasti.
Opozicija može govoriti o meritokratiji, vlast mora raspisati konkurs. Opozicija može govoriti protiv nepotizma, vlast mora pokazati kriterije. Opozicija može govoriti o slobodi medija, vlast mora trpjeti neugodno pitanje. Opozicija može govoriti o institucijama, vlast mora pokazati da institucije rade i kada je problem u njenim vlastitim redovima.
I upravo tu se danas mjeri politička vjerodostojnost Naroda i pravde, a ne prema tome koliko puta će ponoviti da nije SDA. Nego prema tome koliko će se razlikovati kada ima moć.
NiP može pokazati rezultate. Može pokazati zakone, funkcije, međunarodne sastanke, evropske procese i politički utjecaj. Ali sve to ne odgovara na najvažnije pitanje koje je sam sebi postavio kada je nastao: Jesmo li promijenili sistem ili smo samo promijenili ljude koji sjede u njemu?
A možda je još neugodnije pitanje ono koje se nameće nakon odlazaka Jasmina i Kemala Ademovića, drugih funkcionera, javnih sukoba, pitanja kadroviranja i sve veće personalizacije stranke: Je li Narod i pravda još uvijek politički projekat – ili je postao vlastiti sistem?
Odgovor će dati ono što je NiP nekada tražio od drugih: kadrovi, procedure, institucije, novac, odgovornost i odnos prema kritici.
Jer vlast ima jednu nezgodnu osobinu – dok ste opozicija, možete objasniti šta nije valjalo.
Kada postanete vlast, morate objasniti šta ste vi uradili drugačije.
