Nasilje nad ženom ne završava uvijek kada nasilnik ode. Ponekad tada počinje drugo suđenje – pred porodicom, prijateljima, javnošću i društvenim mrežama. Dajana Čolić odlučila je prvi put javno govoriti pod svojim imenom
Piše: R. I.
„Ne želim biti još jedna žena čija se priča završi tragično. Želim biti žena koja je, uprkos svemu što je prošla, odlučila vjerovati institucijama svoje države i izboriti se za svoju sigurnost, sigurnost svoje djece i pravo na život bez nasilja. Vjerujem da institucije Bosne i Hercegovine mogu i moraju zaštititi žrtvu i utvrditi potpunu istinu na osnovu činjenica i dokaza – rekla nam je mlada arhitektica iz Sarajeva, koja se od nedavno često pominjala u medijima.
U kafani ju je, javno, a nakon prijetnji napao i teško povrijedio bivši suprug, političar iz Novog Sarajeva, od kojega je razdvojena već dvije godine. Otišla je od njega kad je već bila trudna s drugim djetetom.
Rekla nam je i da je nasilje, ekonomsko, psihičko dugo trajalo, ali da je kulminiralo napadom, koji je suprug pokušao iskoristiti pa se medijima brže bolje javio kako bi se pravdao, pa čak i naveo da je žrtva zapravo on.
Mlada žena je nakon ovog teksta dobila puno podrške. I rekla nam je tada da govori jer želi da se jasno razgraniči ko je žrtva, a ko nasilnik.
Kad je prošlo nekoliko dana odlučila nam se opet javiti. Pod punim imenom i prezimenom. Zove se Dajana Čolić, ima posao, s bivšim mužem više nije u braku, a podrška koju je dobila dala joj je snagu da nastavi dalje i govori javno.
“Drugo suđenje”
Napisala nam je pismo:
– Nasilje nad ženom ne završava uvijek kada nasilnik ode. Ponekad tek tada počinje drugo nasilje – društveno suđenje žrtvi. „Zašto si ostala?“ umjesto „Zašto je pomislio da može da me zlostavlja?“ „Kakva sam ja žena?“ umjesto „Šta mi je urađeno?…
Prethodno je moj identitet bio skriven. Nisam željela da sav moj višegodišnji trud na polju moje struke, arhitekture, rada, međunarodnih priznanja, projekata, najbolje studenice arhitekture Univerziteta u Stuttgartu i mnogih dobrih stvari zasjeni jedan ružan javni događaj nasilja, a i mnogi privatni koje nisam birala ja, već su mi se desili, tuđim odabirom, a ne mojom odlukom – a to je nasilje u porodici.
Činjenica da sam preživjela nasilje u porodici ne znači da sam izgubila pravo na sve ono što sam bila prije njega. Godine obrazovanja. Godine odricanja. Naprospavane noći. Novac koji sam sama zaradila. Djecu koju sam odgajala. Kuću koju sam održavala. Ljudi kojima sam pomagala. Karijeru koju sam zanemarila da bih njegovu izgradila, sve dok isti nije odlučio stećenu moć demonstrirati i fizički.
Postoji jedna posebna vrsta nasilja o kojoj se mnogo manje govori. To je nasilje koje počinje onda kada fizička prijetnja prestane, kada žena napusti zajednički dom, podnese prijavu, zatraži zaštitu ili jednostavno odluči da više neće trpjeti! Tada počinje njego drugo suđenje. Ne vodi se nužno pred sudom, vodi se za stolovima, u porodici, među prijateljima, na društvenim mrežama, u razgovorima iza zatvorenih vrata. I upravo tu počinje jedan od najdubljih problema našeg društva. Jer kada počnemo procjenjivati vrijednost žene na osnovu toga kakva je bila nakon nasilja, zapravo dozvoljavamo nasilniku da definiše njen karakter.
Tada i počinju pitanja. „Zašto je ostala?“, „Sama ga je birala“. „Kakva je ona žena?“,“ Sigurno je zaslužila.“,“ Kako se oblači?“ „Je li pokrivena ili otkrivena.“ samo su neka od pitanja koja su se prožimala kroz cio ovaj događaj, a koje sam redovno čitala i dobijala i u suštini više patila zbog komentara javnosti nego samih dešavanja. Kao što vidite, ne pričam toliko o samom događaju, govorim isključivo o ustaljenom društevnom obrazcu i balkanskom sindromu žrtve.
Čini mi se da društvo mnogo lakše prihvata ženu koja pati, nego ženu koja koja se nakon patnje uspravi, a nasilju usprostavi.
Slučaj nasilja prijavila sam i predala u ruke nadležnim insitucijama i ostavila da rade svoj posao u miru. I time odrekla se „titule“ savršene žrtve i prihvatila narativ “problematične žene”.
Šta je savršena žrtva?
U društvu koje nasilje ne zna ili ne želi nazvati pravim imenom, očekuje se od nas na dokažemo da smo dovoljno „dobre“ da bi nam se vjerovalo. Osoba koja je pretrpjela nasilje trebala bi da bude savršena žrtva, gdje se njen nastavak života daleko od nasilnika posmatra kao „dokaz karaktera“. Tiha i povučena, bez seksualnosti, bez novih odnosa, bez ljutnje, bez greške i bez prava da nastavi živjeti… jer zašto bi? Odakle joj pravo na to?
Ali ovdje se teze mijenjaju, vlastitim odabirom. Majka? Da! Arhitektica? Da! Žrtva? Ne!
Sve smo mi kročile u ovaj život pune nade i snova šta ćemo biti i šta ćemo sve postati kada odrastemo. Mislim da nismo ni bile svjesne da je odrastanje bolan proces. Ukoliko se u bilo kojem obliku niste uklapale u društveni obrazac, to odrastanje je samo po sebi bilo teže i bolnije – napisala je Dajana Čolić.
Šta je bilo nakon nasilja?
Podsjećamo, u junu je okončan razvod Dajane i Nedima Salihagića, napad i nasilje desili su se 3. septembra. Nakon toga je Općinski sud u Sarajevu izrekao Salihagiću zaštitne mjere zbog postojanja osnova sumnje da je počinio nasilje nad bivšom suprugom. Zabranjeno mu je da joj se približava na udaljenost manju od 100 metara, kao i da s njom komunicira, uznemirava je ili uhodi. Mjere su izrečene u trajanju od devet mjeseci.
Prema sudskom rješenju, hitne mjere zaštite policija je izrekla neposredno nakon incidenta, a Sud ih je 4. septembra zamijenio zaštitnim mjerama.
Zabrana komunikacije odnosi se i na telefonske pozive, SMS poruke, društvene mreže, e-mail i pokušaje kontakta preko trećih osoba. Salihagić je upozoren da kršenje mjera predstavlja krivično djelo.
