Možete imati i 60 posto žena na listi, a da muškarci i dalje kontrolišu vrh liste, ključne mandate, pregovore nakon izbora i donošenje odluka, smatra Umićević
Razgovarala: S. KURT
Godinama slušamo da ženama u politici treba više samopouzdanja, znanja, političkog iskustva i hrabrosti. Rjeđe se, međutim, postavlja pitanje šta bi morale promijeniti same političke stranke da žene uopće dobiju jednake uslove za politički uspjeh. Jer nije isto biti na izbornoj listi i imati stvarnu političku moć.
Željka Umićević iz Helsinškog parlamenta građana Banja Luka više od dvije decenije bavi se unapređenjem rodne ravnopravnosti i ljudskih prava. Kroz Inicijativu „Građanke za ustavne promjene“ zagovara promjene diskriminatornih odredaba Ustava BiH i snažniju zaštitu ljudskih prava, a posebno se suprotstavlja antirodnim narativima i politikama koje ugrožavaju prava žena i marginalizovanih grupa. Ulični aktivizam za nju nije samo dio javnog djelovanja – ona je često u njegovim prvim redovima.
U razgovoru za Interview.ba govori o tome šta se krije iza zakonske kvote od 40 posto žena na kandidatskim listama, ko odlučuje koje će žene dobiti stvarne šanse, zašto jedna ili dvije uspješne političarke ne mogu biti dokaz da sistem funkcioniše, ali i kako seksizam, nasilje i pritisak na društvenim mrežama mijenjaju cijenu političkog angažmana žena.
Posebno upozorava na paradoks koji ostaje nakon izbora: žena može doći do funkcije, a da se istovremeno ne promijene strukture odlučivanja koje su je do te funkcije dovele. Bez političkog mentorstva, solidarnosti i stvarnog pristupa centrima moći, kaže Umićević, žene ne samo da teže ulaze u politiku – one iz nje nakon jednog mandata mogu i izaći.
Odlučuju muškarci u vrhu stranaka
Inteview: Je li 40% žena na kandidatskim listama stvarni napredak ako žene mnogo rjeđe vode liste?
Umićević: Jeste napredak u odnosu na potpunu isključenost ali nije nikakav dokaz političke ravnopravnosti jer kvota reguliše koliko najmanje manje zastupljenog pola, a u bh. kontekstu za sada to su žene, mora biti na listi i nažalost političke stranke ispune samo taj minimum i ne potrude se da manje zastupljenog pola odnosno žena bude više od zakonski neophodnog da bi se liste ovjerile. Zakon može propisati 40% žena na listi, ali zakon ne određuje koja će žena biti prva na listi, koja će dobiti sigurnu poziciju, koja će dobiti podršku stranačkog vrha i koja će nakon izbora biti uključena u ključne odluke jer o tome odlučuju političke partije.
Ono što je još problematičnije jeste to da možete imati i 60% žena na listi, a da muškarci i dalje kontrolišu vrh liste, ključne mandate, pregovore nakon izbora, stranačke funkcije i donošenje odluka. I tu se vidi patrijarhalna struktura i koliko stranke nisu spremne da stvarno podupiru rodnu ravnopravnost i žene kao ravnopravne političke subjekte i nositeljice lista.
Interview: Ko odlučuje koja će žena dobiti prvo mjesto, a koja će biti „popuna kvote“?
Umićević: Odlučuje stranačka hijerarhija, odnosno muškarci u vrhu političkih stranaka koji odlučuju da li će i koliko javnog, političkog i medijskog prostora dati nekoj ženi. Namjerno kažem dati jer se upravo to dešava, o poziciji žene na listi, njenoj vidljivosti i političkoj težini, ali i o tome da li će žena biti u ulozi političkog subjekta na listi ili će biti samo “popuna kvote” odlučuju dominantno muškarci.
Jedna uspješna žena nije dokaz da sistem funkcioniše
Interview: Zašto se uspjeh jedne žene često predstavlja kao dokaz da sistem funkcioniše, iako podaci pokazuju da je žena na vrhu političkih stranaka i dalje malo?
Umićević: Zato što je mnogo lakše pokazati jednu-dvije uspješne žene nego otvoriti pitanje patrijarhalne strukture koja spriječava ili otežava hiljadama drugih žena da dođu do istih pozicija. Mali broj žena na visokim funkcijama se predstavljaju kao pozitivan primjer da “žene mogu uspjeti ako žele”.
Ali, ako žena mora biti izuzetno sposobna, natprosječno inteligentna, politički besprijekorna, sto puta opreznija, spremna da trpi seksizam, komentare o izgledu, preispitivanje privatnog života i istovremeno bude divna supruga i majka minimum dvoje djece, onda jedna uspješna žena nije dokaz da sistem funkcioniše.
To je ustvari dokaz da najviše šanse za uspjeh imaju one žene koje se uklapaju u patrijerhalno shvatanje politike, dok će one sa drugačijim svjetonazorom i vrijednostima, puno teže doći do viskoih pozicija.
Interview: Koliko nasilje, seksistički komentari i pritisak na društvenim mrežama odvraćaju žene od politike?
Umićević: Istraživanja ukazuju na rasprostranjenost nasilja nad ženama u politici na društvenim mrežama i na njegov porast tokom izbornih procesa i mislim da baš to povećava cijenu političkog angažmana za žene. Muškarac koji uđe u politiku uglavnom računa na politički konflikt, kritiku i pritisak zbog onoga što govori i radi. Žena vrlo često dobija i dodatne napade koji nemaju veze s njenim političkim stavovima nego joj se komentariše izgled, tijelo, porodica, godine, partner, način oblačenja, a društvene mreže taj pritisak čine stalnim i ličnim. I žene u politici toga su svjesne. Zato posljedica ne mora uvijek biti povlačenje iz politike. Može biti i autocenzura u smislu da žena počne unaprijed kalkulisati koliko smije biti vidljiva, koliko oštra može biti u javnom nastupu, koliko često se može oglasiti i do koje mjere je spremna izložiti svoju porodicu.
Zašto žene odustaju?
Interview: Da li ženama nedostaje političkog mentorstva i solidarnosti ili im prije svega nedostaje pristup centrima odlučivanja?
Umićević: Mislim da mentorstvo i solidarnost ne trebamo gledati samo kao način da žene dođu do političkih pozicija. Te vrste podrške su možda još važnije kada žena već uđe u prostor odlučivanja jer tada često počinje jedan drugi problem. Žena dođe na funkciju, a onda se suoči sa partijskom hijerarhijom, zatvorenim krugovima odlučivanja, pritiscima, seksizmom, ogromnim očekivanjima i činjenicom da se od nje često očekuje da se sama snađe. Ako nema podršku drugih žena, nema kome da se obrati, nema politički prostor u kojem može otvoreno govoriti o problemima i nema mentorstvo ljudi koji razumiju kako taj sistem funkcioniše, vrlo lako se potroši. U BiH zadnju deceniju imamo primjere fantastičnih žena koje su bile na pozicijama, ali nakon isteka mandata, nisu se željele više kandidovati.
Dešava se znači to da imamo ženu na mjestu odlučivanja, ali ne uspijemo stvoriti uslove da tamo ostane i da zaista nešto promijeni. Neke žene se povuku, neke odustanu od funkcija, a kod nekih jednostavno nestane motivacija kada shvate koliko je teško promijeniti stvari u sistemu koji je mnogo otporniji na promjenu nego što su očekivale.
