Odlazak dvoje novoizabranih poslanika iz opozicionih stranaka u redove vladajuće koalicije ponovo je otvorio pitanje političkog integriteta, trgovine mandatima i odgovornosti institucija. Dvanaest godina nakon afere „Dva papka“, politički transferi u Republici Srpskoj ponovo se odvijaju uz optužbe o kupovini poslaničke podrške. U međuvremenu je konstituiran novi saziv Narodne skupštine RS-a, a vladajuća koalicija, zahvaljujući i prelascima opozicionih poslanika, osigurala je dvotrećinsku većinu
Piše: R. I.
Politička trgovina poslaničkim mandatima u Republici Srpskoj nije nova pojava. Jedan od najpoznatijih slučajeva dogodio se 2014. godine, kada je u javnosti objavljen audiozapis razgovora u kojem se, navodno, čuje tadašnja premijerka RS-a Željka Cvijanović kako govori o kupovini dvojice poslanika kako bi vladajuća koalicija osigurala skupštinsku većinu.
Snimak je izazvao politički skandal koji je u javnosti ostao poznat kao afera „Dva papka“. Opozicija je tada angažirala stručnjake iz Nizozemske, čija je analiza, prema tadašnjim navodima, potvrdila autentičnost snimka. Međutim, pitanje identiteta osoba koje se na njemu čuju i okolnosti razgovora ostalo je sporno, a Tužilaštvo BiH obustavilo je istragu.
Političke posljedice bile su, ipak, jasne. Vladajuća koalicija predvođena SNSD-om osigurala je većinu u Narodnoj skupštini, između ostalog uz podršku Vojina Mitrovića i Ilije Stevančevića, poslanika koji su nakon izbora napustili političke opcije s čijih su lista osvojili mandate.
Dvanaest godina kasnije, slična pitanja ponovo su u središtu političkih rasprava. Ovoga puta povod su prelazak Vladimira Ćopića iz SDS-a u Ujedinjenu Srpsku i Snježane Gvozden iz Pokreta Sigurna Srpska (PSS) u SNSD.
Ponude, krediti, radna mjesta i politička trgovina
Vladimir Ćopić osvojio je poslanički mandat kao kandidat SDS-a, dok je Snježana Gvozden u Narodnu skupštinu ušla kao kandidatkinja Pokreta Sigurna Srpska, stranke čiji je predsjednik Draško Stanivuković. Oboje su, međutim, prije konstituiranja novog saziva pristupili strankama vladajuće koalicije.
Njihovi politički transferi izazvali su oštre reakcije opozicije, a Draško Stanivuković iznio je i ozbiljne optužbe o načinu na koji su poslanici pridobijeni. Govorio je o navodnim ponudama koje su uključivale vraćanje kredita, zapošljavanje članova porodice i pomoć u rješavanju stambenih pitanja. Zbog tih navoda najavio je i podnošenje krivične prijave.
Milorad Dodik odbacio je optužbe o kupovini poslanika, predstavljajući prelazak Ćopića i Gvozden kao njihove lične političke odluke.
Upravo je to jedna od ključnih tačaka ovog slučaja: politički prelazak sam po sebi nije dokaz korupcije, ali optužbe o konkretnim materijalnim i drugim pogodnostima zahtijevaju ozbiljnu institucionalnu provjeru. Ako postoje dokazi da je neko dobio ili obećao korist u zamjenu za političku podršku, to više nije samo pitanje političkog morala.
Politička analitičarka Tanja Topić upozorava na širi problem ovakvih transfera: kada se poslanički mandati počnu doživljavati kao sredstvo političkog pregovaranja, građani gube povjerenje u izborni proces i smisao političkog predstavljanja. Birači glasaju za političke programe i ljude koji ih zastupaju, a nakon izbora mogu se suočiti s potpuno drugačijim odnosima snaga od onih koje su očekivali.
Slobodan mandat nije dozvola za trgovinu
Pravno gledano, pitanje poslaničkih mandata u Bosni i Hercegovini nije isto što i pitanje političke odgovornosti poslanika prema strankama na čijim su listama izabrani.
Prema Izbornom zakonu BiH, mandat pripada izabranom nosiocu mandata, a ne političkoj stranci. To znači da poslanik može napustiti stranku, pristupiti drugoj političkoj opciji ili djelovati kao samostalni poslanik, a da time automatski ne gubi mandat.
Pravnik i bivši sudija Branko Perić u svom osvrtu za Buku podsjeća na važnost slobodnog mandata, ali i na granice koje bi trebalo da postoje kada je riječ o političkoj trgovini. Slobodan mandat ne znači da je dopušteno prodavati poslaničku podršku ili mandat stavljati u funkciju privatne koristi.
S druge strane, oduzimanje mandata svakom poslaniku koji napusti stranku s čije je liste izabran otvorilo bi drugi problem: pretvorilo bi poslanike u stranački kontrolisane glasačke mašine i dodatno oslabilo njihovu samostalnost.
Zato je važno razdvojiti dvije stvari. Politički prelazak, ma koliko bio sporan i razočaravajući za birače, nije sam po sebi nezakonit. Eventualna kupovina podrške, obećavanje koristi ili trgovina utjecajem jesu pitanja za nadležne institucije, ali samo na osnovu konkretnih dokaza.
Upravo bi institucije trebalo da utvrde postoji li u ovom slučaju nešto više od političkog dogovora i promjene stranačke pripadnosti. Bez takve provjere, optužbe ostaju dio političkog obračuna, a javnost bez odgovora.
Različiti kriteriji za iste političke poteze
Slučaj prelazaka otvorio je i pitanje političke dosljednosti opozicije. Analitičarka Tanja Topić ukazuje na proturječnosti u ponašanju pojedinih opozicionih aktera, podsjećajući na ranije političke izjave i obećanja, uključujući i Stanivukovićevu najavu da neće preuzeti poslanički mandat dok se ne razriješi slučaj Davida Dragičevića.
Takve izjave, kao i naknadne političke odluke, pokazuju koliko se politički principi u domaćoj politici često prilagođavaju trenutnim okolnostima i interesima.
To, naravno, ne znači da su odgovornost vlasti i opozicije jednake. Vlast raspolaže institucijama, političkom moći i resursima, pa su i njena odgovornost i obaveza transparentnosti veće. Ali opozicija ne može graditi politički kredibilitet samo na kritikovanju vlasti, posebno ako se i sama suočava s problemima unutrašnje organizacije, nedosljednosti i nedostatka jasnih političkih kriterija.
U takvim okolnostima građani sve teže razlikuju političku borbu za javni interes od borbe za pozicije i utjecaj.
Od političkog transfera do ustavnih ambicija
Konstituiranjem 12. saziva Narodne skupštine Republike Srpske 16. novembra, politička računica vladajuće koalicije dobila je i formalnu potvrdu. Za predsjednika parlamenta ponovo je izabran Nenad Stevandić, a za potpredsjednike Snježana Gvozden, Nina Bukejlović i Nedeljko Čubrilović.
Vladajuća koalicija, predvođena SNSD-om, sada raspolaže sa 56 od ukupno 83 poslanička mjesta, čime je osigurala dvotrećinsku većinu. Prelazak Ćopića i Gvozden bio je važan dio tog političkog preslagivanja.
Stevandićev izbor podržala su 52 poslanika, dok je 19 bilo protiv, a pet uzdržano. Opozicija je njegov ponovni izbor kritikovala, između ostalog zbog načina na koji je vodio parlament u prethodnom mandatu i odnosa prema opozicionim poslanicima.
Dvotrećinska većina nije samo brojčani pokazatelj snage vladajuće koalicije. Ona dobija dodatnu političku težinu u kontekstu najava o promjenama Ustava Republike Srpske. Među idejama koje su se ranije pojavljivale u javnosti jesu promjena ustavnog položaja Banje Luke, preispitivanje uloge Vijeća naroda RS-a i drugačije uređenje odnosa unutar entitetskih institucija.
Takve najave izazivaju zabrinutost zbog mogućih posljedica po ustavni poredak i položaj konstitutivnih naroda. Alija Tabaković upozoravao je na rizike koje bi promjene položaja Vijeća naroda mogle imati za mehanizme zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Upozorenja o mogućim posljedicama po ustavni poredak i funkcioniranje institucija iznosio je i Ured visokog predstavnika.
Dvotrećinska većina sada vladajućoj koaliciji daje političku snagu da takve inicijative ozbiljnije razmatra. Ipak, to ne znači da svaka najavljena promjena automatski može biti provedena: za ustavne intervencije postoje propisane procedure, a njihov sadržaj mora se posmatrati i u okviru Ustava BiH i obaveza koje iz njega proizlaze.
Važno je, međutim, da se politička težina ove većine ne posmatra samo kroz mogućnost donošenja odluka. Ona je rezultat i postizbornih transfera koji su ponovo otvorili pitanje koliko izborni rezultat zaista odražava volju birača.
Izbori bez povjerenja
Slučaj Ćopića i Gvozden još jednom je pokazao koliko je tanka granica između zakonskog prava na slobodan mandat i političke prakse koja može ozbiljno narušiti povjerenje u izborni proces.
Poslanici imaju pravo da mijenjaju stranačku pripadnost. To pravo, međutim, ne oslobađa ih političke odgovornosti prema građanima koji su im povjerili mandat. Jednako tako, optužbe o kupovini poslaničke podrške ne mogu ostati samo dio političkih obračuna – ako postoje dokazi, institucije su dužne da ih ispitaju.
Dvanaest godina nakon afere „Dva papka“, Narodna skupština RS-a ponovo počinje mandat uz sumnje u političku trgovinu. Razlika je u tome što su ovog puta posljedice već vidljive: vladajuća koalicija konstituirala je parlament i osigurala dvotrećinsku većinu.
U takvom političkom ambijentu pitanje više nije samo ko ima većinu, nego kako je ona nastala i kome će služiti. Jer kada se poslanički mandati pretvore u sredstvo političkog nadmetanja, najveći gubitnik nisu ni stranke koje su ostale bez poslanika ni one koje su ih dobile. To su građani čiji glas, nakon izbora, može završiti u sasvim drugačijem političkom aranžmanu od onoga za koji su glasali.


