Restauracija počinje mnogo prije nego što uzmete alat u ruke. Svaki objekat prvo treba upoznati – proučiti dostupnu dokumentaciju, stare fotografije ako postoje, materijale i prethodne restauracije, ako postoje. Tek tada možemo odlučiti kako mu pristupiti i sačuvati njegovu autentičnost. U restauraciji nema mjesta za improvizaciju, priča Aida, koja je još uvijek jedna od rijetkih žena na skeli. Njen posao se nekad odvija u ekstremnim uslovima, na previsokim temperaturama (čak 52 stepena)i na skeli, što baš nije često za žene u BiH
Razgovarala: Dženana ALAĐUZ
Aida Alić, magistrica kiparstva, restauracije i konzervacije posljednjih je dana angažovana na restauraciji jednog od simbola Sarajeva – zgrade Vječne vatre u Titovoj ulici.
Za Aidu restauracija nije samo obnova kamena ili zida, to je i čuvanje sjećanja i priča koje ne smiju biti zaboravljene pa je tako pomogla očuvanje priča Vijećnice, Gradske tržnice, Memorijalnog centra Srebrenica… Njen posao se nekad odvija u ekstremnim uslovima, na previsokim temperaturama (čak 52 stepena)i na skeli, što baš nije često za žene u BiH.
Žena na skeli
INTERVIEW: Prema procjenama, žena koje se u BiH bave restauracijom ima jako malo, a onih koje poput Vas rade na skeli, s djetlom i kamenom – kažu da ima koliko prstiju na jednoj ruci. Kako je biti “jedna” u tako specifičnoj i dominantno muškoj branši na gradilištima?
ALIĆ: Restauracija je spojila moju ljubav prema umjetnosti i želju da sačuvam kulturnu baštinu. Kada sam počela raditi, žena na skeli nije bila prizor koji se često viđao i bilo je ljudi koji su bili iznenađeni. Međutim, vrlo brzo shvatite da na gradilištu nije važno jeste li muškarac ili žena, nego da li znate raditi svoj posao. Nakon više od 14 godina rada više ne osjećam potrebu bilo kome dokazivati da pripadam tu. Moj rad i rezultati govore umjesto mene.
Nikada restauraciju nisam doživljavala samo kao posao. Volim ono što radim i za mene restauracija znači mnogo više od obnavljanja fasada. Svaki put kada radim na nekom objektu, svjesna sam da u rukama držim dio historije i da imam odgovornost da je sačuvam. Najljepši osjećaj je kada nakon mjeseci rada stanem i pogledam završen projekat, znam da ostaje budućim generacijama.
INTERVIEW: Restauracija fasada i skulptura traži spajanje nespojivog – ogromnu fizičku snagu na terenu i umjetničku preciznost. Da li se srećete s nevjericom kolega ili investitora kada vide ženu na skeli?
ALIĆ: Naravno, hah. Iskreno navikla sam na takve reakcije i više ih ne doživljavam kao priliku da razbijem predrasude. Na početku je toga bilo više. Možda još uvijek nekoga u početku iznenadi što na skeli vidi ženu, ali nakon prvog zajedničkog projekta ostane ono što je zaista važno – kvalitet urađenog posla. Ovo jeste umjetnost, da budem precizna, ovo je spašavanje umjetnosti. U ovoj branši mnogo bitnije je znanje, iskustvo, poznavanje tehnika, materijala i kontinuirano učenje od same inspiracije.
INTERVIEW: Ovo je na žalost još uvijek muški svijet. Imate li problema zato šte ste žena na njihovom terenu? Kako uspostavljate autoritet? Da li ste plaćeni isto kao i muške kolege ili kao u brojnim branšama gdje je ženska dnevnica niža?
ALIĆ: Mislim da će predrasuda uvijek biti, bez obzira na profesiju. Autoritet se ne nameće, gradim ga znanjem, iskustvom i odnosom prema poslu. Kada ljudi vide da znaš šta radiš i da iza tebe stoji rezultat, poštovanje dođe samo od sebe. Što se tiče plate, imam sreću da radim u okruženju gdje se vrednuje kvalitet rada, a ne spol. Smatram da bi to trebalo biti pravilo, a ne izuzetak.
Rad na 52 stepena
INTERVIEW: Kako u praksi izgleda balansirati između prašine, građevinskih skela, kalupa, dlijeta – i svakodnevnog života jedne mame?
ALIĆ: Iskreno, nije uvijek jednostavno. Ovaj posao traži puno vremena, odgovornosti i često rada na terenu. Kada završim radni dan, čeka me druga, jednako važna uloga – uloga mame. Moja djeca su moja najveća motivacija i zbog njih uvijek želim biti bolja, i kao majka i kao profesionalac. Naravno, ne bih mogla sve sama. Veliku podršku imam od svoje mame, koja je uvijek tu kada vrtić ne radi ili kada zbog posla moram na teren. Ta pomoć mi zaista mnogo znači.
INTERVIEW: Kako se pripremate za rad na restauraciji, koji su izvori informacija?
ALIĆ: Ne postoji univerzalni pristup. Restauracija počinje mnogo prije nego što uzmete alat u ruke. Svaki objekat prvo treba upoznati – proučiti dostupnu dokumentaciju, stare fotografije ako postoje, materijale i prethodne restauracije, ako postoje. Tek tada možemo odlučiti kako mu pristupiti i sačuvati njegovu autentičnost. U restauraciji nema mjesta za improvizaciju. Veliku podršku imam i od kolega s kojima radim. Restauracija je timski posao i najbolji rezultati dolaze kada spojite različita iskustva i znanja.
INTERVIEW: Koja je najluđa ili najteža situacija koja Vam se desila na gradilištu?
ALIĆ: Bilo je mnogo izazovnih situacija, ali jedna mi je posebno ostala u sjećanju. Radila sam na zradi dekorativnih elemenata na krovu hotela u Crikvenici, usred ljeta. Temperatura na krovu dostizala je čak 52 stepena. U takvim uslovima nije izazov samo fizički izdržati, nego ostati koncentrisan i precizan, jer ovaj posao ne prašta greške. Tu sam radila kiparske i restauratorske poslove, od varenja podkonstrukcije, modelovanja i pravljenja kalupa do restauracije kamena i elemenata od žbuke. Bilo je iscrpljujuće, ali kada danas pogledam taj objekat, znam da je sav trud imao smisla.
INTERVIEW:Radili ste i na izuzetno emotivnim projektima, poput restauracije grafita u Memorijalnom centru Srebrenica. Koliko je teško odvojiti emocije od profesionalnog alata u takvim momentima?
ALIĆ: To nije projekat koji možete odraditi i zaboraviti. To je jedan od projekata koji ostane s vama i nakon završetka radova. Na takvom mjestu nemoguće je potpuno isključiti emocije. Ipak, upravo vas one podsjećaju koliko je važno da svaki detalj bude urađen s najvećim poštovanjem i odgovornošću.
Tada shvatite da restauracija nije samo obnova kamena ili zida. To je i čuvanje sjećanja i priča koje ne smiju biti zaboravljene.
Trud, znanje, ljubav
INTERVIEW:U Sarajevu ste radili i radite na nizu poznatih objekata od Vijećnice do sada Vječne vatre Možete li ih poredati u Top 3 po zahtjevnosti/težini i objasniti zašto? Na koji projekat ste najviše ponosni?
ALIĆ: Teško mi je izdvojiti samo tri objekta u Sarajevu, ali ako ipak moram napraviti izbor, to bi bili Vijećnica, Gradska tržnica i Vječna vatra. Vijećnica je moj prvi veliki restauratorski projekat na kojem sam radila i zbog toga će uvijek imati posebno mjesto u mom profesionalnom životu. Upravo tu sam imala priliku mnogo naučiti od restauratora Esada Veskovića, čije su mi iskustvo, znanje i pristup poslu bili velika škola. Taj projekat mi je dao temelje na kojima sam kasnije gradila svoje iskustvo. Gradska tržnica bila je izuzetno zahtjevna zbog bogate dekoracije i velikog broja oštećenja na reljefima i ukrasnim elementima koji su tražili da svaki detalj mora biti izveden s maksimalnom pažnjom. Vječna vatra nosi posebnu simboliku. To nije samo spomenik, nego mjesto gdje svakodnevno prolaze hiljade ljudi i koje predstavlja važan dio identiteta Sarajeva. Upravo zato svaki zahvat na takvom objektu nosi dodatnu odgovornost.
Ipak, najponosnija sam na restauraciju hotela Miramare u Crkivenici. To je bio jedan od najzahtjevnijih projekata na kojima sam radila, kako zbog obima posla, tako i zbog uslova rada. Danas kada pogledam konačan rezultat, osjećam veliko zadovoljstvo i ponos jer znam koliko sam truda, znanja i ljubavi ulažila u taj projekat.
