Krajnje je vrijeme da umjesto što se žalimo, uradimo nešto što može. Mi nismo normalno društvo. Ovdje se ljudi boje biti viđeni na protestu, biti iskorišteni od organizatora protesta ili onih u njegovoj sjeni, biti kažnjeni zbog protesta. Ali, na primjer, izaći na izbor ne može biti takav rizik. Zato smo mi u STBIH odlučili sve svoje snage usmjeriti na to da radnici u trgovini ove izbore, koje će prvi put dočekati na neradni dan, izađu na izbore. Ovaj put oni nemaju izgovor da ne glasaju
Razgovarala: Dženana ALAĐUZ
Ne postoji pravo koje se u praksi ne krši. Prekovremeni rad, pravo na odmor i slobodne dane, nejednak tretman, ali i činjenica da živimo u društvu koje njeguje segregaciju u smislu rada za istog poslodavca i isti ugovor, a u različitim dijelovima zemlje, mobing… Mogla bih zaista nabrajati u nedogled. U sektoru trgovine, posebno u zadnje vrijeme jeste problem nasilja na radnom mjestu.
Tako nam govori Mersiha Beširović, predsjednica Sindikata i uslužnih djelatnosti BiH, snažna, glasna, otvorena. Hrabra, kad zatreba. I prava osoba za Prvomajski razgovor.
INTERVIEW: Mersiha, Prvi maj je tradicionalno radnički praznik – imaju li se čemu ove godine radovati radnici_ce u BiH?
BEŠIROVIĆ: Generalno nemaju, ali moram reći da se radnici u trgovini u FBiH ove godine raduju 1. maju, jer će po prvi put, nakon više od 20 godina, spojiti dva neradna dana – praznik i neradnu nedjelju, te po prvi put imati pravi mali odmor. Tu radost je, istina, pomutila strepnja uzrokovana neugodnim iznenađenjem koje smo imali uoči novogodišnjih praznika, kada je odlukom Vlade FBiH, pred samu Novu godinu 2. januar, iako praznik, proglašen radnim. Dodatno je to učinjeno posebno stresnim zbog činjenice da su pojedini vlasnici kapitala, valjda očekujući istu protekciju kao i tada, čak i danas držali radnike u neizvjesnosti hoće li ili ne biti slobodni. Ono što smo mi htjeli postići cijelom pričom o neradnoj nedjelji i slobodnim praznicima upravo je prilika da radnici planiraju svoje slobodne dane, tako da je ovo zaista bacilo sjenu na tu radost. Ali, oni se opet raduju. Hoće li sebi moći priuštiti odlazak negdje ili neko slavlje je skroz druga priča. Ali njima je i ovo slobodno vrijeme koje će moći provesti sa svojim porodicama zaista dragocjeno i osnova za radost.
Ovdje se ljudi boje
INTERVIEW: Ovaj praznik obilježava se u znak sjećanja na velike radničke prosvjede održane 1. maja 1886. u Chicagu kada je oko 40.000 radnika stupilo u štrajk tražeći bolje uslove rada i osmosatno radno vrijeme, što je rezultiralo sukobima i žrtvama. Šta treba da se desi da kod nas 40.000 ljudi izađe na ulice ovim povodom?
BEŠIROVIĆ: Pa mislim da se to kod nas ne može desiti, nažalost. Kod nas i kad se izgube i upropaste dva mlada života, da ne spominjem sve ono što nam se desilo posljednjih mjeseci, izlazak na ulicu se završi bez stvarnog efektivnog bunta. Bez obzira što će to sada zvučati grubo, ali ponekad imam osjećaj da je sve to kao u onoj dječijoj igri koja završava sa “tuspas mene i sviju nas”. Tako je i godinama, pa i decenijama, sa prvomajskim marševim i protestima. Ono što bi trebala biti radnička borba počne i završava sa pitanjem ko je izašao na ulicu i u kojem broju, pri čemu potpuno u sjeni ostanu ciljevi kao i rezultati tog “izlaska”.
Ako me pitaš zašto je to tako, ne znam. Voljela bih da znam gdje je taj naš taster za pobunu i imamo li ga uopšte. Ako pogledamo nekako i kroz istoriju nismo se mi nikad riješili jarma tako da smo ga pokidali. Uvijek smo ga samo mijenjali novim. Tako stoljećima. Mi konstantno čekamo da nam neko drugi skine okove i stavi nove i sretni smo ako između ta dva porobljavanja malo protrljamo ruke.
Nadam se da ovo ne zvuči previše patetično, ali zaista mislim da je krajnje vrijeme da umjesto što žalimo što ne radimo nešto što bi se uradilo u jednom normalnom društvu, što se od ljudi koji žive u uslovima u kojem mi živimo očekuje, uradimo nešto što može. Mi nismo normalno društvo. Ovdje se ljudi boje biti viđeni na protestu, biti iskorišteni od organizatora protesta ili onih u njegovoj sjeni, biti kažnjeni zbog protesta. Ali, na primjer, izaći na izbor ne može biti takav rizik. Zato smo mi u STBIH odlučili sve svoje snage usmjeriti na to da radnici u trgovini ove izbore, koje će prvi put dočekati na neradni dan, izađu na izbore. Ovaj put oni nemaju izgovor da ne glasaju. Također čvrsto vjerujemo da izgovor “nemamo za koga da glasamo” nije utemeljen. Da su radnici, posebno oni u privatnom sektoru, do sada glasali ne bismo bili u situaciji da ih se podcjenjuje. Jer tek kad nas politike prepoznaju kao potencijal možemo očekivati da oni počnu raditi u našem interesu.
Radnici su žrtve apsolutnog nepoštivanja
INTERVIEW: Apsolutno je jasno da radnici_ce u BiH veoma teško ostvaruju svoja prava, naročito u privatnom sektoru. Kad bi morala napraviti listu 3 najčešća kršenja radničkih prava u BiH (po tipu/ili vrsti), koja bi to bila i zašto?
BEŠIROVIĆ: Ne postoji pravo koje se u praksi ne krši. Prekovremeni rad, pravo na odmor i slobodne dane, nejednak tretman, ali i činjenica da živimo u društvu koje njeguje segregaciju u smislu rada za istog poslodavca i isti ugovor, a u različitim dijelovima zemlje, mobing… Mogla bih zaista nabrajati u nedogled. U sektoru trgovine, posebno u zadnje vrijeme , jeste problem nasilja na radnom mjestu.
Međutim, mislim da su najviše od svega radnici u BiH danas žrtve jednog apsolutnog nepoštivanja. Jedna riječ koja obuhvata mnoge od ovih prava koje radnici nemaju je zaista dostojanstvo na radnom mjestu. Ja sam jako dugo na ovoj poziciji i jako puno komuniciram s ljudima, tako da mislim da s pravom mogu reći da je to dostojanstvo ono što najviše nedostaje jednom radniku i radnici danas u BiH.
Neradna nedjelja najviše smeta politici
INTERVIEW: Kakva je situacija u sektoru trgovine i uslužnih djelatnosti? Zašto je neradna nedjelja u FBiH toliki problem? I kome je ona uostalom najveći trn u oku? O kojim novcima koje “navodno” gube vlasnici trgovina govorimo?
BEŠIROVIĆ: Mislim da najviše smeta politici. Kod nas se politike grupišu ne oko nekog pitanja, ne oko toga na koga se ono odnosi, nego isključivo samo oko toga čije je ono vlasništvo – pozicije ili opozicije i tako u nedogled. Naravno da je problem i ovim neoliberalnim kapitalistima koje je ovaj sistem decenijama odgojio da ako hoće da zarade brzo i lako, trebaju da otvore trgovinu. Njima je radnik trošak, a njihova prava vide ne kao investiciju za svoj biznis nego kao opterećenje. Jer potpuno je neshvatljivo da pojedini vlasnici kapitala mogu zatvoriti svoje radnje dva, tri dana, a drugima je to propast. Da budem potpuno jasna, razumijem one ljude koji se trgovinom bave jer nisu imali drugog izbora, male trgovce koji zavise od toga hoće li ove nedjelje neko poći nekome u goste i treba mu ta kafa i sok koju nije kupio ranije. Ja ovdje o njima ne govorim. Mi smo kao Sindikat jasno rekli da nemamo ništa protiv da te trgovine rade ako će njihovi vlasnici biti ti koji će raditi. Ali, kad imate radnje koje imaju radnike, njih desetine, stotine, hiljade i onda ti lanci otvaraju dragstore kako bi iskoristili tamo neku rupu u zakonu, ili jednostavno otvore radnju bez obzira na kaznu, onda jednostavno ne prihvatam da su oni to uradili zbog brige o kupcima ili društvu. Oni to ne rade čak ni da bi zaradili u te dane jer mogu li zaraditi više?! Rade to da pokažu moć, da su oni ti koji su iznad zakona, a toga smo se mi u trgovini nagledali već decenijama. Naravno da i kupci u cijelom procesu igraju veliku ulogu. Šetnja po tržnim centrima mnogima nedostaje. Ako pitate radnike u trgovini, nedjelja nije bila dan za kupovinu. Ona je bila dan za šetnju po trgovinama. To su jasno rekli poslodavci i na nedavnom STBIH Forumu. Nedjelja je i prije uvođenja neradne nedjelje bila najslabiji dan po prometu.
I na kraju nema gubitka novca. Promet u trgovini ne pada, raste. Ono što pada sa neradnom nedjeljom je samo nepoštivanje onih koji su u najmanju ruku jednako zaslužni za promet koliko i sam vlasnik kapitala.
INTERVIEW: Da si ti “Neko” iz pjesme Indexa šta bi uradila da promijeniš situaciju radnicima_cama?
BEŠIROVIĆ: Teško pitanje, ali prvo što sam pomislila jeste da u svemu što radim pokušavam reći radnicima da im ne treba taj Neko. Oni su ti koji mijenjaju stvari. Bitno je da ne “pjevaju” nikad sami, samo u horu. Tada nema šanse da ih ne čuju, ni da se prave da ih ne čuju.
