November 2021Stranica 2

Amna Popovac: Buđenje prestrašenog naroda

Vraćajući se iz Tešnja, kolega Ahmed Burić i ja smo stali na kafe pauzu u restoran uz cestu, kakvih ima širom BiH. Prepoznao ga je vlasnik restorana i poklonio mu teglu džema od jabuka uz „usputno“ pitanje: „Hoće li biti rata?“

Već par mjeseci širom BiH ljudi žive pod velikim psihološkim pritiskom i strahuju od mogućeg ponovnog rata na ovim prostorima. Iako vidljivih događaja na terenu, koji bi mogli slutiti eventualnom ratu, nema, ljudi su zabrinuti. Koga je zmija ujedala i guštera se boji, kaže narodna poslovica.

U javnom prostoru u BiH, trenutno je na sceni je klasično „bacanje dimnih bombi“ da bi se sakrilo stvarno stanje stvari.

A ono je poražavajuće po ljude i pokazuje razmjere zločina nad vlastitim narodima.

Kako preživjeti s 3,5 KM?

Po smrtnosti od COVID-a smo drugi u svijetu i prvi u Evropi. U prvih šest mjeseci 2021. BiH je napustilo 85,000 ljudi, uglavnom mladih. To vam je otprilike kao cijeli Prijedor ili Čapljina, Ljubuški i Široki Brijeg zajedno.

Minimalna penzija je 382 KM. Ako uzmemo da su prosječnom penzioneru mjesečno troškovi za lijekove 180 KM i režije 100 KM, ostaje mu cca. 3,5 marke po danu. Pa ti preživi!

Federacija BiH je kroz preduzeća u svom vlasništvu sama sebi dužna milijardu i 591 milion KM poreza. Privatne firme zapečate za par stotina maraka neplaćenog poreza. U zadnje tri sedmice (od 20.10. do 11.11.) 135 privatnih kompanija je zatvoreno. Ekonomski smo u slobodnom padu, a dno se ne nazire.

Radnici državnih preduzeća koja su već ranije otišla u stečaj ne mogu početi primati penziju, jer država nije sebi platila doprinose i poreze. Bivši radnici Aluminija Mostar ni dvije i po godine od zatvaranja fabrike ne mogu ostvariti pravo na penziju. Niko se ne pita, od legitimnih zaštitinika naroda, kako ti ljudi preživljavaju?!

Građevinske parcele u centru gradova i dozvole za gradnju dobija građevinska mafija dobro uvezana sa mafijom na vlasti, a građani jedva dobiju rješenje za dogradnju sprata na kući.

Tenderi se i dalje namještaju, mafija na vlasti je sve bogatija, a narod sve siromašniji. I biće nam tako dok ne shvatimo da su stvarne poluge za potrebne promjene u našim rukama.

Mislim da je većina do sada shvatila: rata neće biti, sahraniće nas korupcija.

Rudari se spremaju za štrajk. Traže odgovor za preko 6.800 radnika u rudnicima uglja u sastavu Koncerna EPBiH: Ima li tu više posla za njih ili nema? Niko nema hrabrosti da izađe pred ljude i objasni im da posla nema. Prema Zelenom planu za Balkan, prelaskom na obnovljive izvore energije, planirano je zatvaranje rudnika i termoelektrana. Zašto se niko to ne usudi reći ljudima? Dok još imaju vremena, oni koji mogu, trebali bi proći plan obuke za druga radna mjesta i ostati da rade u Elektroprivredi. Naime, posla u Elektroprivedi će biti, samo neće za rudare.

Svakog ponedjeljka grupa ljudi u Sarajevu organizira proteste. Do sada su protestvovali pred zgradama međunarodnih organizacija i ambasadama. Ovaj ponedjeljak su konačno došli na pravu adresu, ispred Parlamenta BiH. To je ona institucija gdje oni koje smo izabrali na izborima da nas zastupaju, dobiju platu 5-8,000 KM i kada ne dolaze na posao. A i ne zastupaju nas, nego svoju stranku i interese vođa tih stranaka.

Tokom protesta održan je i performans u vidu molitve, koja je završila riječima “gladni smo mirnog hljeba”. Eto, u tu jednostavnu proširenu rečenicu stadoše sve naše nade i strahovi. Gladni smo, treba nam mira i hljeba. Eto vama kolača po jednu marku i pečenja po tri marke u restoranu Parlamenta, dajte narodu hljeba i mira i mirna Bosna.

Dok kod nas vlada mafija, u Italiji je u toku najveće suđenje mafiji od osamdesetih. Tu se krije način rješenja i za BiH. Nama, prije svega, treba vladavina prava. Kada se naše pravosuđe usudi i pokrene par slučajeva velike korupcije, koje drže u ladici, tek tada se možemo nadati početku pozitivnih procesa u BiH.

Šta rade i kad ne rade?

Vladavina prava ne dolazi preko noći i niko sa vlasti nije otišao sam od sebe, povukao se na vrijeme. Za sobodu se treba znati izboriti. A ta borba ne mora da bude nasilna. Dovoljno je da narod bude uporan, nastavi iskazivati neposluh samoprozvanim vođama naroda, ne da se zaplašiti nepostojećim ratovima i dobro razmisli kada dođe vrijeme na nove izbore. Predizborna kampanja i zauzimanje startnih pozicija je već počela. Zato je važno širom otvoriti oči i PAMTITI šta rade, i kada ne rade u Parlamentu.

Važno je da zapamtimo, da su na izborima 2018. za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, iz oba entiteta, stranke vladajuće koalicije osvojile:

SDA 16% glasova Bošnjaka

HDZ 28% glasova Hrvata

SNSD 24% glasova Srba

Ovo znači da su u odnosu na ukupan broj stanovnika zajedno dobili 20% glasova.

DAKLE 20% GRAĐANA JE ODREDILO SUDBINU OSTALIH 80%.

Je li došlo vrijeme da pametni prestanu da popuštaju?!

Istraživanja su pokazala, da je prosječni stanovnik BiH tolerantniji, demokratskiji i prihvata različitosti našeg društva više nego što korumpirane elite mogu ili žele u sadašnjem ustavnom okviru.

Naime, našim ljudima ne može više straha pod kožu i pitanje je dana kada će se podići protiv trenutnih samoprozvanih zaštitnika naroda. Braća po parama se toga najviše i boje.

Senka Kurt na Face TV: Šta planiraš za svoje dijete? Da ga gledam preko skype!

Ne znam odakle da vam počnem ovu tužnu storiju.

Od toga kako mi je drugarica R. plačnim glasom u ponedjeljak rekla – idemo odavde. Selimo. Zauvijek. Moje dijete nije za ovu zemlju. Ja sam svoje dala.

R. je kao djevojčica otišla u Švedsku tokom rata. Vratila se. Sjajno znanje donijela sa sobom. Ima dobar posao. Stan. Divnog dječaka, generaciju moga sina.

Zašto idu? Jer su izgubili nadu. Da će ovdje ikada više biti bolje.

Jednom smo preturili rat preko glave. Kugla, koji svakoga petka ovdje dijeli svoje misli tri je i pol godine svoje mladosti ostavio u hladnim bajtama Bjelašnice. Ja kupila mrtve nakon masakra na Markala.

Šta mi je ostalo od rata? Jedan grob na Lavu, PTSP i strašna bol kad se sjetim razorenih domova, ubijenih prijatelja, raseljenih generacija.

I zato sam, ne baš samouvjereno, ali s nadom odmahivala na ratne igre koji su se igrali ovi koji su umislili da su vođe naroda. Lideri? Ma hajte!  Nemojte im tepati. Oni nisu ništa do terminatori naše budućnosti, naših života, života naše djece, budućnosti ove zemlje.

Ponovo su se zaigrali. Prijetili ratom, napadali, obećavali da će nas braniti, pa su na dnevnom redu ponovo otcjepljenja, vraćanja nadležnosti. Puj, pike ne važi.

U pozadini našeg straha odvijala se oluja, koja je nosila nova poskupljenja. Cijena 600 grama kruha više od marku i pol, piletina sa 7 skočila na 10 maraka. Cinično sam napisala na portalu Interview. ba da puter kupujemo ko kavijar.

Na moj tekst odgovara prijateljica iz Njemačke. Šalje fotografije iz samoposluge. Ako nije jeftinije nije ni skuplje. Hej, za njemačku platu platiš puter manje nego sa crkvicom iz Bosne.

I zato, o čemu ćemo drugovi i drugarice, dame i gospodo?! O ratu! Da se narod ne bi počeo baviti svojom sirotinjom. I onima koji su ih od sirotinje pretvorili u mizeriju. O onim mizernim što nas kao vode za naše dobro, a u svoju korist.

Ne znam ima li u tome ikakvog uporišta ili je plod moje prilično bezobrazne mašte, ali eto ja zamišljam kako vođe naroda sjednu, požale se jedni drugima, pa krenu u razradu strategije… Jer ubrzo će opći izbori. A bitka za svaki glas traje.

Sve su se ideje istrošile, svi planovi propali, narod vidi da ništa nema od obećanja – ni plata, ni radnih mjesta, ni autoputeva, ni privrede, ni poljoprivrede. Nije narod više blećak. Pa se onda, šapuće mi bezobrazna mašta, vođe dogovaraju: Hajdemo mi opet malo o ratu. Da se narod ima čime baviti. U strahu su velike oči. Veće od onih gladnih. Bolje da ih plašimo ratom nego da se narod bavi cijenama.

Znam, zvuči vam nemoguće. Znam da i ne vjerujete u to što govorim. Ali, pustite me njihovih priča o teritorijama, nadležnostima, o suverenoj, nezavisnoj, o izbornom zakonu.

Pustite me svih priča o tužbama bez legalnih agenata, o tome kako sinovima namjeste tridesetak tendera tokom dana, o tome kako se može promijeniti tok i Modre rijeke, narod prevesti žedan preko vode.

Do slobode. U kojima samo vođe, njihove obitelji, njihovi intimusi, bliski suradnici, polulsvijet koje šalje Asim, imaju prava.

Nama ostaje strah. Mrak. I pomišljanje na odlazak.

I pitanje koje samoj sebi ponovim stotinu puta dnevno. Šta planiraš, Senka,  za svoje dijete?

Da ga gledam preko skajpa!

 

Ivana Marić: We Will Survive the War, But We Will Not Survive Our Health Care System

The war in BiH ended 25 years ago, at least in terms of killing people. Since then, politicians have continued to kill people figuratively, threatening a war in which citizens would again go to the trenches, and they would go to their vaults and lucrative businesses.

The ruling structures have recently started speculations about the war, not because they think that the war could really come, but to cover up numerous scandals in which they, members of their closest family, close friends and loyal business partners are involved.

This especially refers to health scandals in which the families of deceased patients have reason to suspect that their loved ones were killed by a catastrophic health system that procures and connects patients to inappropriate respirators or gives them industrial oxygen instead of medical.

Many believed in spins about the war so all public focus from health scandals and beyond was shifted to anticipation of war. As soon as the war cries subsided a little with the help of the American administration, a tragic death of a two-year-old girl suspected of being the victim of a catastrophic health care system brought us back to the cruel reality. And back to the heart of the matter. They don’t have to start a war to kill us because they do a great job with the dysfunctional health care system they have established so that they can get the most out of it, but not to treat citizens but to extract money from it.

Where Did the War Go?

The stories of the war suddenly fell silent!? It was the fastest ‘blitzkrieg’ the world can remember.

Where is the heroic heart of the tribal chiefs, who shouted out loud that they would stand in the forefront of defending their homeland and lead an army of equally brave, online warriors, armed with keyboards and tough words, with years of experience fighting on virtual video game battlefields?

Isn’t it true that politicians came to their senses and finally realized that the war ended 25 years ago and that they should offer citizens concrete solutions to real problems? I hope that the citizens understood that the only threat to all nations comes from national leaders, that is, corrupt politicians, who are so engrossed in crime that maintaining people’s fear is the only way to keep the power and money they have gained.

By the way, do we know who won this war? We know who lost – the citizens, as always, because of their threats of war, we were certainly left without many fellow citizens for whom it was the trigger for emigration. Citizens are also losers because the constant provocation of the crisis weakens the economy and drives investors, not only foreign but also domestic investors, to invest their money in more stable areas.

Who Is Even Afraid of Sanctions?

It is quite clear that the threats of war to the ruling politicians got stuck in their throats, and that high officials of the American administration explained to them that further mentioning of war could be fatal for their political career. Although they often take moves that lead us to seriously doubt their power of judgement and level of intelligence, they immediately understood this message and dropped the ball of war on the floor accusing others that they were the first to start, and that they were just defending themselves.

The most drastic transformation took place with Dodik, who turned from an enraged wolf, who threatens the secession of RS and the formation of the RS army, into a cute lamb who obediently comes to work in the Presidency of BiH in Sarajevo (all walking on the green sidewalk of Tito’s Street) and with a dumpling in his throat. Like a first-grader at the school play, he reads the prepared text, which says that he respects the territorial integrity of BiH and that there is no plan for the secession of the Republika Srpska, and wonders why anyone would think that he advocated for anything other than the preservation of Dayton Bosnia and Herzegovina.

On the other hand, we have Bakir Izetbegović, who cannot be surprised by the audacity of the American administration, which expects him and Čović to offer a solution to the problem in the country. He rushed to accept the title of the Bosniak leader, but he would not really take on the obligations that such a status brings, even if it is self-proclaimed. Quite a few others did the work for which they were paid and solved the problems they created. In this way, the international community has always helped national parties stay in power because they have never had to take responsibility for the consequences of their bad policies, if they ever had any policy other than a well established and coordinated policy of tightening national relations, and maintains power.

Dragan Čović has no visible changes in his statements because he rarely speaks about anything. He reserved his rare public appearances exclusively for topics of importance to Croats. However, he last addressed the public to express dissatisfaction with the dismissal of Chief Prosecutor Gordana Tadić, otherwise popularly known as a politically independent person. Although it is not clear to what extent this shift is important for BiH. Croats, but it is possible that it is important for one or several Croats. He does not want to interfere in ‘Bosniak-Serb’ problems, as he would with the problem of war threats. This story worried the countries in the region and beyond more than him, who presents himself as the protector of all Croats, at least the legitimate ones. That distance from him was a sufficient sign that we understood that the story of the war was imaginary.

Retirement Home Instead of House of Peoples

And while the citizens are arguing over the bait that the politicians threw at them, our Parliament is turning into a retirement home. Parliamentarians have passed laws that allow them various benefits, which citizens can only dream of. Dozens of members of both houses of the BiH Parliamentary Assembly turned 65 during their term and gained the right to retire. Of course, it never occurs to any of them to really retire and leave the place to someone younger. The law enabled them to retire for only one day, in order to receive a severance pay in the amount of around BAM 30,000, and to return to work the next day and receive a regular salary of 6–7 thousand BAM. And look what they have come up with. They have built into the law that parliamentarians cannot give up these privileges, in order to deny themselves the need to pretend that they hate all this extra money and just give it up. The law does not allow it. It can be seen that many of them have already suffered from senile dementia, so they forget that they are the ones who not only make the laws, but also change them.

Silence Is Golden, at Least for Politicians

And while they will probably spend the money from the shipping on one luxury weekend trip or one bag of a world-famous brand, which most citizens have never heard of, the citizens, who enabled them such a comfortable and luxurious life, can only dream about it. They will deal with how to find a way to feed their family before the onslaught of new price hikes and new levies that politicians honour them with, those politicians that they passionately defend and for which they are ready to give their lives.

They can do all this because the citizens are silent. Not only are they silent when they increase excise taxes, when they invent new contributions or increase old ones, they are silent when they attack others, they are silent while politicians’ mansions grow while their houses are demolished, they are silent while their children are sent abroad, they are silent while their lapdogs attack others… The ‘keep quiet and suffer’ list is endless, because that is one of the strongest features of BiH people. Not only are the citizens silent, but in the next elections they will be rewarded again for all the inaction and chaos they cause.

Does Health Care Cure or Kill Us

However, we shouted when a two-year-old girl died during an operation in a private practice. Too late! We prepared torches to burn those we felt were to blame, without wondering how much of our responsibility it was for the little girl’s death. How much of our responsibility is there because we were silent all the time even though we knew that our health care system was catastrophic and that the question was not whether they would kill us, but how many of us would suffer from health care?

We are silent when, despite the fact that we set aside large sums for health care every month, we do not have any of that. We are silent when they tell us that we have to take everything necessary for the operation, except for the surgeon, whom they will generously provide. We are silent when these surgeons want money for surgery. We are silent when public health doctors send us for treatment in their private surgeries. We are silent when, due to catastrophic public health care, we have to be treated in private health care institutions and pay dearly for it. We are silent when they connect us to poor quality respirators. We are silent when they give us industrial oxygen instead of medical. We are silent when they refuse to treat children. We are silent even though we know that the conditions of treatment are not good either in public health institutions or in many private ones.

No one pays attention to the fact that many surgeries cannot be performed in hospitals because they are overloaded with COVID-19 patients, mostly unvaccinated ones. Antivaxxers do not mention this in their essays on the harmfulness of the vaccine. No one mentions it in connection with the death of a girl whose parents had to take out a loan to pay for surgery in a private practice in Sarajevo because she was put on the list for a cold operative program at a hospital in Zenica in August, just because no emergency surgery was indicated. Nobody mentions that in KB Zenica, due to the epidemiological situation caused by the treatment of COVID-19 patients, the cold surgical operative program was reduced to emergency and oncological indications and acute painful conditions. Nobody mentions how much the low vaccination rate of citizens contributed to that.

We are silent about the fact that now all the authorities know what is rotten in health care, but so far, they have not done anything to solve it. We are silent when we see how politicians and private individuals abuse such situations for their promotion and business expansion. We are silent on the fact that the responsible persons have only now remembered to carry out inspections of private surgeries. We are also silent that such supervision is not carried out in public health institutions. We are silent because the responsible politicians do not even mention the reforms of such a bad health care system, although they are aware that it harms our health, both physical and mental, due to harassment in health care institutions.

We’re silent on this rat’s nest, and then we shout when it is too late, only to be silent again afterwards until some next accident or death. Silence is golden here, but only for corrupt politicians who do what they want, because they know we will not rebel.

VSTIM Konjic, ASA osiguranje i Fondacija CURE podrška ženama iz posebno ranjivih kategorija u sticanju obrazovanja

Visoka škola za turizam i menadžment (VSTIM) Konjic,  ASA osiguranje i Fondacija CURE potpisali su danas Memorandum o međusobnoj saradnji na projektu „Obrazovanje obespravljenih djevojaka i žena u BiH“, u okviru kojeg će stipendirati jednu od žena iz posebno manjinskih skupina da završi fakultetsko obrazovanje. Na današnjoj konferenciji, koja je održana u Sarajevu, istaknuto je da je ovo prva žena koja je dobila podršku, ali da se nadaju da će se i druge bh. kompanije priključiti projektu i podržati mnoge druge žene.

Projekat je pokrenula Visoka škola za turizam i menadžment Konjic samoinicijativno u želji za osnaživanjem žena kroz obrazovanje, a kao krajnji rezultat za ekonomsko osnaživanje.

„Žena koja ima obrazovanje dobit će veće mogućnosti za zaposlenje. To je bio glavni motiv za poketanje jedne ovakve inicijative, ne humane, već humanističke. Naš fokus je na ženama Romkinjama, samohranim majkama, ženama s invaliditetom. Mi nemamo vremena da čekamo državu da radi, mi moramo sami da radimo“, kazala je direktorica Visoke škole za turizam i menadžment Konjic Marijana Šećibović.

Uz podršku Fondacije CURE, Šećibović je uputila apel privatnim kompanijama u BiH, koje su same gradile svoje biznise, da budu podrška jednom ovakvom humanističkom djelovanju, na što se odazvala kompanija ASA Osiguranje, te podržala jednu od studentica stipendijom za cijelo školovanje.

„ASA Osiguranje je domaće osiguranje, koje se razvilo isključivo zahvaljujući radu naše bosanskohercegovačke pameti. Ono što maram istaći jeste da bilježimo pozitivane ekonomske rezultate. Zadovoljstvo nam je da možemo biti podrška ženama u njihovom putu ka obrazovanju. Time doprinosimo integraciji obespravljenih u u društvo, ali i ekonomski osnažujemo žene“, naveo je Nedžad Džudža, marketing menadžer ASA Osiguranja.

Direktorica Fondacije CURE Jadranka Miličević ovom prilikom istakla je da je interes njihove organizacije da mlade djevojke i žene imaju priliku da završe obrazovanje vanredno ukoliko to nisu bile u prilici u toku redovnog školovanja.

„Važno je iz više razloga, ali bismo mogli reći najviše iz razloga da budu sposobne da izdržavaju same sebe. Istraživanja pokazuju da su žene koje su manje obrazovane više izložene nasilju i drugim negativnim društvenim efektima“, potvrdila je Miličević.

Trenutno visokoobrazovanih u BiH je 9,5%. Evropska Unija ima strategiju po kojoj bi trebalo da 40% stanovništva ove zajednice bude visokoobrazovano, a trenutni prosjek je 22%.

Prema Globalnom izvještaju o konkurentnosti 2017/2018. kvalitet obrazovanja u BiH je vrlo nizak, od 140 zemalja Bosna i Hercegovina je 131. Za narednih 50 godina mi ne možemo ispuniti zahtjeve EU.

Partneri u projektu Fondacija CURE i ASA osiguranje su prepoznali značaj projekta te svojim djelovanjem omogućili dostupno obrazovanje onim djevojkama i ženama koje to sebi ne mogu priuštiti.

Ivana Marić: Rat ćemo preživjeti, ali zdravstvo nećemo

Rat u BiH je završio prije 25 godina, bar što se tiče ubijanja ljudi, ali su političari nakon toga nastavili ubijati ljude u pojam prijeteći ratom u kojem bi građani opet išli u rovove, a oni u trezore i unosne biznise.

Vladajuće strukture su nedavno pokrenule spekulacije o ratu, ne zato što misle da bi o rata zaista moglo doći, već da bi prikrili brojne afere u koje su umiješani oni, članovi njihove najuže porodice, bliski prijatelji i odani poslovni partneri.

Ovo se posebno odnosi na afere iz oblasti zdravstva u kojima porodice preminulih pacijenata s razlogom sumnjaju da je njihove voljene osobe ubio katastrofalan zdarvstveni sistem koji nabavlja i korona pacijente priključuje na neodgovarajuće respiratore ili im daju industrijski umjesto medicinski kiseonikom.

Mnogi su povjerovali u spinove o ratu tako da je sav fokus javnosti sa afera u zdravstvu i šire prebačen na iščekivanje rata. Čim su se ratni pokliči malo utišali, uz pomoć američke administracije, u okrutnu realnost nas je vratila tragična smrt dvogodišnje djevojčice za koju se sumnja da je žrtva katastrofalnog zdravstvenog sistema. I ponovo se vraćamo na srž problema. Ne moraju počinjati rat da nas ubijaju jer to odlično rade sa nefunkcionalnim sistemom zdravstva koji su uspostavili tako da iz njega mogu izvući maksimalno, ali ne za liječenje građana već za izvlačenje novca iz njega.

Gdje nestade rat?

Priče o ratu su odjednom utihnule!? To je bio najbrži „blitzkrieg“ koji svijet pamti.

Gdje je nestalo junačko srce plemenskih poglavica, koji su iz sveg glasa vikali da će stati u prvi red odbrane svoje očevine i predvoditi vojsku isto tako hrabrih, online bojovnika, naoružanih tastaturama i teškim riječima, sa dugogodišnjem iskustvom bojovanja na virtualnim ratištima video igrica?

Nije valjda da su političari došli pameti i napokon shvatili da je rat završio prije 25 godina i da bi građanima trebali ponuditi konkretna rješenja realnih problema? Nadam se da su građani svatili da jedina prijetnja svim narodima dolazi upravo od nacionalnih vođa tj. korumpiranih političara, koji su toliko ogrezli u kriminal da im je održavanje straha kod naroda jedini način da zadrže stečenu moć i novac.

Nego, znamo li ko je u ovom ratu pobijedio? Znamo ko je izgubio – građani, kao i uvijek jer smo zbog njihovih prijetnji ratom sigurno ostali bez brojnih sugrađana kojima je to bio okidač za iseljenje. Građani su gubitnici i zbog toga što stalno izazivanje kriza slabi ekonomiju i tjera investitore i to ne samo strane, već i domaći investitori svoj novac sve više ulažu u stabilnija područja.

Ko se boji sankcija još?

Sasvim je jasno da su prijetnje ratom vladajućim političarima zapele u grlu, a da su im visoki zvaničnici američke administracije objasnili da bi daljnje uzimanje rata u usta moglo biti kobno za njihovu političku karijeru. Iako počesto poduzimaju poteze koji nas navedu da ozbiljno posumnjamo u njihovu moć rasuđivanja i stepen inteligencije, ovu poruku su odmah shvatili i lopticu rata spustili na pod optužujući  druge da su oni prvi počeli, a da su se oni samo branili.

Najdrastičnija transformacija se desila kod Dodika, koji se od razbješnjelog vuka, koji prijeti odcjepljenjem RS-a i formiranjem vojske RS-a, pretvorio u umiljato janje koje poslušno dolazi na svoj posao u Predsjedništvo BiH u Sarajevu (sve šetajući zelenim trotoarom Titove ulice) i sa knedlom u grlu, kao prvačić na priredbi, čita pripremljeni tekst, koji kaže da on poštuje teritorijalni integritet BiH i da ne postoji nikakav plan odcjepljenja Republike Srpske i sve se čudi otkud uopće da neko pomisli da se on zalagao i za šta drugo osim za očuvanje daytonske Bosne i Hercegovine.

Sa druge strane imamo Bakira Izetbegovića koji ne može da se načudi drskosti američke administracije koja od njega i Čovića očekuje da ponude rješenje problema u državi. Pohrlio je da prihvati zvanje vođe Bošnjaka, ali ne bi baš da preuzima i obaveze koje takav status nosi sa sobom, makar i samoproglašeni. Dosta su drugi radili posao za koji su oni plaćeni i rješavali probleme koje su oni napravili. Na taj način međunarodna zajednica je sve vrijeme pomagala nacionalnim stranaka da ostanu na vlasti jer nikada nisu morali preuzeti odgovornost za posljedice svojih loših politika, ako su uopće ikada i imali neku politiku osim dobro uhodane i koordinirane politike zaoštravanja nacionalnih odnosa, koja ih sve ove godine i održava na vlasti.

Kod Dragana Čovića nema vidljivih promjena u izjavama jer se on rijetko izjašnjava o bilo čemu. Svoje rijetke javne istupe on je rezervirao isključivo za teme od značaja za Hrvate. Doduše, zadnji put se javnosti obratio da izrazi nezadovoljstvo smjenom glavne tužiteljice Gordane Tadić, inače u narodu poznate kao politički neovisne osobe. Mada nije jasno u kojoj mjeri je ta smjena važna za bh. Hrvate, ali je moguće da je važna za jednog Hrvata ili nekolicinu njih. Ne želi on da se miješa u „bošnjačko-srpske“ probleme, kao što je to bio ovaj problem sa prijetnjama ratom. Ta priča je više zabrinula države iz okruženja i šire, nego njega koji se predstavlja zaštitnikom svih Hrvata, bar onih legitimnih. Ta njegova distanciranost je bila dovoljan znak da shvatimo da je priča o ratu imaginarna.

Dom penzionera umjesto Doma naroda

I dok se građani svađaju oko mamca koji su im političari bacili, naš Parlament se pretvara u Dom penzionera. Parlamentarci su sebi izglasali zakone koji im omogućavaju različite beneficije, o kojima građani mogu samo sanjati. Na desetine članova oba doma Parlamentarne skupštine BiH su tokom mandata navršili 65 godina i stekli pravo za odlazak u penziju. Naravno, da nikome od njih ne pada na pamet da se stvarno penzioniše i prepusti mjesto nekom mlađem. Njim je zakon omogućio da u penziju odu samo na jedan dan, kako bi uzeli otpremninu u iznosu od oko 30.000 KM, da bi se sutradan vratili na posao i primanje redovne plate od 6-7 hiljada KM. I gle čega su se likovi dosjetili, u zakon su ugradili i to da se parlamentarci tih povlastica ne mogu odreći, kako bi sami sebi uskratili potrebu da se pretvaraju da su im ti dodatni novci mrski i da bi se oni toga odrekli, ali im zakon to ne dozvoljava. Vidi se da je mnoge od njih već zahvatila staračka demencija pa zaboravljaju da su oni ti koji zakone donose, ali i mijenjaju.

Šutnja je zlato, za političare

I dok će oni novac od otpremnime vjerovatno potrošiti na jedno luksuzno vikend putovanje ili na jednu torbu svjetski poznate marke, za koju većina građana nikad nije ni čula, građani, koji su im omogućili tako lagodan i luksuzan život, o svemu tome mogu samo sanjati. Oni će se pozabaviti time kako da nađu način da svoju porodicu prehrane pred naletom novih poskupljenja i novih nameta kojima ih političari časte, oni političari koji oni strastveno brane i za koje su spremni i život dati.

Sve to oni mogu raditi jer građani šute. Ne samo da šute kada povećavaju akcize, kada izmišljaju nove doprinose ili povećavaju stare, šute kada napadaju druge, šute dok vile političara rastu dok se njihove kuće ruše, šute dok djecu šalju u inostranstvo, šute dok njihovi psi napadaju druge…  Nepregledna je lista „šuti i trpi“ jer je to jedna od jačih osobenosti bh. naroda. Ne samo da građani šute već ih na narednim izborima ponovo nagrade za sav nerad i haos koji prouzroče.

Da li nas zdravstvo liječi ili ubija

Doduše, viknuli smo kada je dvogodišnja djevojčica umrla tokom operacije u privatnoj ordinaciji. Prekasno! Pripremili baklje da spaljujemo one za koje smatramo da su krivci, bez da smo se zapitali koliko je naše odgovornosti zbog smrti male djevojčice. Koliko u tome ima naše odgovornosti jer smo sve vrijeme šutjeli iako smo znali da nam je zdravstveni sistem katastrofalan i da nije pitanje da li će nas ubijati, već koliko će nas stradati od zdravstva?

Šutimo kada i pored toga što mjesečno izdvajamo povelike sume za zdravstvo nemamo ništa od toga. Šutimo kada nam kažu da na operaciju moramo ponijeti sve što je potrebno, osim hirurga, kojeg će oni velikodušno osigurati. Šutimo kada nam ti hirurzi traže novac za operaciju. Šutimo kada nas doktori iz javnog zdravstva šalju na liječenje u svoje privatne ordinacije. Šutimo kada se zbog katastofalnog javnog zdravstva moramo liječiti u privatnim zdravstvenim ustanovama i to masno plaćati. Šutimo kada nas priključe na nekvalitetne respiratore. Šutimo kada nam umjesto medicinskog daju industrijski kisik. Šutimo kada odbijaju liječiti djecu. Šutimo iako znamo da uvjeti liječenja nisu dobri ni u javnim zdravstvenim ustanovama ni u brojnim privatnim.

Niko ne obraća pažnju na činjenicu da se mnoge operacije ne mogu vršiti u bolnicama jer su preopterećene covid pacijentima, većinom nevakcinisanim. Ne spominju antivakseri to u svojim esejima o štetnosti vakcine. Ne spominje to niko ni u vezi smrti djevojčice čiji roditelji su morali podići kredit da plate operaciju u privatnoj ordinaciji u Sarajevu jer su je u bolnici u Zenici u avgustu stavili na spisak za hladni operativni program, jer nije indiciran hitan hirurški zahvat. Niko ne spominje ni to da je u KB Zenica, zbog epidemiološke situacije uzrokovane liječenjem COVID-19 oboljelih, u više perioda bio reduciran hladni hirurški operativni program na hitne i onkološke indikacije i akutna bolna stanja. Niko ne spominje koliko je tome doprinijela niska stopa vakcinacije građana.

Šutimo na to da sada svi nadležni znaju šta je trulo u zdravstvu ali do sada nisu ništa poduzeli da se to riješi. Šutimo kada vidimo kakao političari i privatnici zloupotrebljavaju ovakve situacije za svoju promociju i širenje biznisa. Šutimo na to da su se odgovorne osobe tek sada sjetile da provedu inspekcijski nadzor privatnih ordinacija. Šutimo i što se takav nadzor ne provodi u javnim zdravstvenim ustanovama. Šutimo što odgovorni političari i ne spominju reforme ovako lošeg zdravstvenog sistema iako su svjesni da škodi našem zdravlju, kako fizičkom tako i psihičkom zbog maltretiranja po zdravstvenim ustanovama.

Šutimo na sav taj javašluk, a onda zagalamimo kada je prekasno, da bismo se odmah nakon toga ponovo ušutjeli do neke naredne nesreće ili smrti. Šutnja je ovdje zlato, ali za korumpirane političare koji rade šta hoće jer znaju da se mi nećemo pobuniti.

Sanela Klarić, zastupnica Naše stranke u Parlamentu FBiH: Mi nismo siromašna zemlja, samo imamo vladajuće političare koji uzimaju

U čemu se ogledaju posljedice klimatskih promjena, da li je BiH siromašna zemlja, u čijem interesu radi Parlament FBiH, za koga Vlada FBiH donosi zakone, zašto je za djecu u učionicama važan čist zrak i koga nije briga za to, šta pokazuju novi nacrti zakona o porezima u FBiH…. o gasu, gradnji bloka 7 TE Tuzla… za interview.ba govori Sanela Klarić, zastupnica Naše stranke u Parlamentu FBiH i članica Globalne Alijanse za novi zeleni dogovor (Global Alliance for Green New Deal).

Razgovarala: Rubina Čengić

INTERVIEW: Poplave koje smo  imali početkom  novembra 2021. godine su nas ponovo iznenadile nakon onog što nam se desilo 2014 i opet smo imali velike štete – kako vi to vidite: kao  nezainteresovanost odgovornih struktura, bahato ponašanje pojedinaca koji grade na štetu prirode ili ipak posljedicu klimatskih promjena kojih mi nismo svjesni ili ih ne doživljavamo ozbiljno? 

KLARIĆ: Mislim da je u pitanju kombinacija svih tih  elemenata. Iz 2014. nismo ništa naučili, pomoć koju smo dobili smo iskoristili da otklonimo štete, ali nismo sjeli da vidimo kako ih u budućnosti prevenirati jer mi ne možemo znati kada će se nevrijeme desiti, ali se možemo spremati i zaštiti. S druge strane – nemamo sistem koji prati intervencije u prirodi gdje pojedinci, za potrebe svog biznisa ili stanovanja, neoprezno narušavaju prirodu svojom neplanskom, često ilegalnom i neopreznom gradnjom. Činjenica je da nemamo  informacije da li su poslije 2014-te Vijeće ministara BiH ili entitetske Vlade, odnosno Ministarstva zadužena za vode, sjeli i analizirali situaciju, pravili planove, planirali sredstva, akcije… Istovremeno – mi u BiH klimatske promjene ne shvatamo ozbiljno, govorimo da smo presiromašni i da ne treba da se bavimo time iako strategije razvoja EU u klimatskim promjenama vide priliku za tranziciju koja prepoznaje društveno-ekonomski razvoj kao prirodan link prema zaštiti okoliša. U okolišnim i zelenim politikama su ekonomija, razvoj, nova radna mjesta,  a mi ne znamo da li naša politika ima planove i da li su spremni da intervenišu i na koji način jer se sa građanima ne kominicira.  Uz to – građani se fokusiraju na portale koji objavljuju fotografije političara na bagerima i slično, ali nemaju jasne artikulisane zahtjeve. S druge strane pravosuđe ne funkcioniše, ali prilozi na portalima nisu način, crni humor možda pomaže u trenutku,  no ne pomaže dugoročno i  ne donosi odgovorno rješenje. S druge strane – građani ne koriste  izbore kao jedino oruđe koje može mijenjati odnose.

INTERVIEW: U čemu se u BiH ogledaju klimatske promjene i ko bi trebalo da djeluje i na koji način?

KLARIĆ: Ove godine smo imali sušu o kojoj i ne pričamo, sada  poplave, a to je jako važno, pogotovo u vrijeme kovida kada ne znamo hoće li i dalje biti otežane nabavke, hoće li se granice zatvarati. Nakon dvije godine tokom kojih živimo u nekom čudnom stanju mi očekujemo da donosioci odluka imaju jasne planove, ali toga nema – sve poskupljuje, i energenti i hrana, a mi se stihijski snalazimo. Ni s pandemijom,  ni bez nje, ne razmišljamo šta treba raditi, niti smo naučili lekciju. Uz to ne znamo šta se događa s gasom, ne znamo šta će se dešavati s poskupljenjem drugih energenata, a to sve utiče na poskupljenje generalno. Ono što mene brine jeste da i političara, ali i većine građana, vjeruju da klimatske promjene ne bi trebale biti naša briga jer smo mi, kao, siromašna zemlja, nemamo sredstava za potrebne akcije. Na bilo koje pitanje koje sam na tu temu postavila tokom posljednje tri godine mog mandata u Parlamentu FBiH dobila sam odgovor da smo mi siromašna zemlja i da treba da se bavimo ljudskim pravima i demokratizacijom. To je tačno, trebamo raditi na tome, ali – mi nismo siromašna zemlja i  trebamo se kreativnije i odgovornije baviti i našim potencijalima. Nama su kroz Sofijsku deklaraciju, Energetski paket, Strategiju EU Zeleni dogovor  ponuđeno sjajne prilike da štitimo okoliš, obezbjedimo prosperitet na nivou države, ali i regije, te da preveniramo promjene. U procesima koji proizilaze iz tih dogovora možemo pronaći masu resursa koje možemo koristiti, od otpada pa dalje, i time razvijati ekonomiju. Mislim da mi ne razumijemo te mogućnost, kod nas je, naprimjer,  otpad još uvijek smeće, a ne resurs i to je zaista veliki problem. I ja sam jedna od 27 parlamentaraca i parlamentarki  koji su se okupili oko Globalne alijanse za novi zeleni dogovor,  pozvana sam od parlamentaraca iz cijelog svijeta koji se ozbiljno bave zelenim politikama i ta Alijansa predstavlja forum gdje možemo da iskomuniciramo sve naše probleme na globalnom nivou, te prepoznamo i preuzmemo najbolja rješenje koja su drugi već testirali. Ali kod nas nema interesa ili razumijevanja. Pa i Deklaraciju za Zeleni novi dogovor je potpisalo 5 ljudi iz BiH  i zaista je nevjerovatno da nema više onih  koje to zanima i koji to razumiju, odnosno žele da se uključe u promjene koje su jedina alternativa.

INTERVIEW: Šta radi ili šta može da uradi parlament?

KLARIĆ: Kada gledam rad Parlamenta FBiH i budžete koje mi usvajamo, uvijek  netransparentno i bez mogućnosti širih konzultacija,  neprilagođene stvarnim potrebama i strategijama a posebno neprilagođene kovid-pandemiji, pa i klimatskim promjenama, jasno je da se ne radi u interesu javnosti i građana. Saradnja izmedju zastupnika nema razvojni karakter. Zastupnici ne zastupaju građane, nego svoje ministre čiji bi rad trebali korigovati. Zastupnici iz opozicije nemaju priliku puno toga uraditi jer se njihove inicijative odbijaju bez ikakve argumentacije. Zastupnici vladajuće koalicije su većinom fokusirani na lokalni nivo i skoro niko se ne bavi cijelom Federacijom. Evo primjera: 29og septembra na sjednici Parlamenta jedna od tačaka je bila i Rezolucija o obezbjeđenju kvaliteta zraka u unutrašnjem prostoru – interdisciplinarni tim je nakon 1,5 godine rada napisao taj dokument  i zatražio od Vlade FBiH da  oformi grupu koja bi radila na izmjenama i dopunama zakona i pravilnika da bi pomogli da projekti energetske efikasnosti budu fokusirani i na zdravlje i da, paralelno s tim,  dodatnih 70 miliona KM obezbjedimo da u svakoj prostorili u svim školama, i osnovnim i srednjim, postavimo i sistem za rekuperaciju zraka da bi djeca dobila čist zrak i zdrave uslove za rad. Trenutna mjerenja pokazuju da je u učionicama količina karbonskih čestica 5 puta veća od dozvoljene,  a količina PM čestica u zraku, uz povećanu temperature, je 5 do 8 puta veće od dozvoljenih i prisutan je veoma mali nivo vlažnosti. Sve to onemogućava našoj djeci da uče i rade i dostignu maksimum u svom akademskom razvoju, te jako ozbiljno i dugoročno ugrožava zdravlje i naše djece i učitelja/ca. Na tako ozbiljnu Rezoluciju nisam dobila nikakav komentar, ona je odbijena bez i jedne zamjerke ili pitanja. Jedino su na parlamentarnom Odboru za prostorno planiranje i zaštitu okoliša neke kolege ponovo koristile izgovor da smo mi siromašna zemlja za to. Pazite: mi smo prošle godine 80 miliona KM uložili u mjere borbe protiv kovida i to je nešto što smo svi podržali, no nakon toga  je stigao veliki broj pritužbi kompanija koje nisu dobile pomoć, a ispunjavale su uslove i uz to su prijavile veliki broj kompanija koje nisu ispunile uslove, a dobile su pomoć, pa ja pitam jesmo li siromašna ili smo bogata zemlja koja može bacati novac i davati ga  onima kojima ne pripada, koji nam se samo više sviđaju od onih kojima pripada i koji su prioritet?  Ne dozvoljavam da se govori da smo mi siromašna zemlja, mi samo godinama imamo političare na vlasti koji maksimalno uzimaju od ove zemlje i građana.

INTERVIEW: Pomenuli ste poskupljenja –  pojedini ekonomski analitičari upozoravaju da je apsurdno očekivati da se vlast bori protiv poskupljenja jer veće cijene znače više PDV-a i puniji budžet?

KLARIĆ: Mislim da se mi gubimo u tome šta je uloga države.  Mi izgleda namjerno degradiramo ulogu države i parlamenta i dozvoljavamo da ljudi koji primaju platu od javnog novca nekažnjeno ne rade svoj posao. Država, odnosno njene institucije, treba da prepoznaju priliku za kvalitetniji život,  u klimatskim promjenama, u upravljanju otpadom, cirkularnoj ekonomiji i drugim procesima,  a ne da nehajno  popisuju sve deklaracije i godinama ne ostvaruju uslove da koristimo grant sredstva koja preoizilaze iz njih. Država je ta koja treba da planira sigurnost i nezavisnost tako da obezbjedi da građani budu zadovoljni, da imaju dovoljno lokalno proizvedene hrane i energije i da budu zdravi, ali  naša država to ne radi. Nigdje nismo mogli vidjeti informaciju da su ljudi u vlasti  ozbiljno sjeli da razmatraju kako da zaštite stanovništvo od kovida, klimatskih promjena, kako da ublaže posljedice klimatskih promjena, da obezbjede dovoljne količine hrane, energije i slično. Možda ne možemo sve proizvesti sami, ali nečeg možemo proizvesti više od potreba i onda izvoziti, a uvoziti ono što nam nedostaje. Mi smo dozvolili uništenje sistema za navodnjavanje koje smo imali  još iz perioda Jugoslavije kada smo bili jedna od najjačih poljoprivrednih zemalja u Evropi i imali najjače infrastrukture te vrste. Sada kao ulažemo u slične sisteme, a postoji informacija (koju duže vrijeme pokušavam da provjerim) da smo uzeli kredit od Svjetske banke od 10 miliona dolara  za sistem za navodnjavanje u Bosanskopodrinjskom kantonu i da taj sistem ne funkcioniše –  ne možemo reći da država nije odgovorna za neodgovorno ulaganje našeg novca! Na globalnom nivou se događaju određeni novi procesi i ja smatram da  mi imamo dovoljno stručnih ljudi koji posjeduju znanja i razumiju i globalne i lokalne nivou i mogu raditi na tome da budemo spremni da u budućnosti odgovorimo izazovima. Međutim naši donosioci odluka čekaju da se mi snađemo i onda taj uspjeh pripišu sebi. Evo sada imamo veliki broj privrednika koji sami, bez ikakve podrške, subvencija ili vizija razvoja koja dolazi od  države, prate svjetske tokove, rade, zapošljavaju ljude,  izvoze, a onda se premijeri pohvale da se privreda razvija i da raste izvoz, ne naglasivši pri tome da oni nemaju ništa s tim, da je sve to uspjeh samo privrednika koji su se sami snalazili kako su znali. Mene lično to boli jer je radi loše politike propalo mnogo grant-sredstava koje su ti privrednici mogli koristiti i postizati još bolje rezulate. S druge strane mi je krivo  što privrednici ne prepoznaju svoju snagu i ulogu i što se ne povezuju s progresivnim ljudima iz parlamenata ili nevladinog sektora da zajedno reagujemo i tražimo prava i promjene.

INTERVIEW: Koristi li Parlament FBiH, kao grupa ljudi koji su direktno dobili povjerenje građana, mehanizme da Vladi FBiH nametne određena pitanja ili teme ili samo vodi politiku u interesu partija iz kojih ti ljudi dolaze i na osnovu onog što dođe iz Vlade FBiH?

KLARIĆ: Potpuno je izgubljena ta funkcija parlamenta da kontroliše i nameće najbolja rješenja u službi građana. Mi iz opozicije postavljamo pitanja i pokrećemo inicijative, ali to bude odmah odbijeno jer nije iz vladajućih partija. Čak se događa da, kada objavimo inicijativu ili predložimo zaključak, kolege iz pozicije otvoreno kažu da to neće podržati jer je njihov ministar nezadovoljan, ne sviđa mu se naš prijedlog. U tom momentu imate dokaz da ti zastupnici ne rade ono za šta su izabrani i  plaćeni, ne štite interes građana, nego svog ministra. Kada pogledate zakone i inicijative na dnevnom redu –  vrlo rijetko je to nešto što dolazi iz opozicije, a i ako dođe na dnevni red – najčešće bude odbijeno. Jedini način da nešto bude prihvaćeno jeste da iskoristimo trenutak kada nešto ne mogu izbjeći kao što smo pred lokalne izbore na dnevnom redu imali  Deklaraciju za zaštitu rijeka u FBiH koja podrazumijeva moratorij na gradnju mini-hidroelektrana i druga uništavanja rijeka. Na žalost, čim su prošli izbori, čak i oni koji su podržali ovu Deklaraciju na terenu su počeli da je krše. Sreća je da na terenu postoje savjesni građani koji to neće dozvoliti, a ova usvojena Deklaracija jedan je od važnih alata koji im pomaže u tome. Po mom mišljenju, degradacija uloge Zastupničkog doma Parlamenta i ignorisanje opozicije su najveći problem nefunkcionisanja, uz važnu ulogu Doma naroda Parlamenta FBiH koji djeluje kao crna rupa u kojoj nestanu svi zakoni kojima Zastupnički dom pokušava da promijeni stanje na terenu. Dom naroda je jedan od mehanizama parlamentarne većine da spriječi sve što ne želi da bude promijenjeno.  Ta Rezolucija o kvalitetu zraka u zatvorenim prostorima je najbolji i svjež dokaz ignorisanja dobrih inicijativa opozicije. Mi smo s tom Rezolucijom govorili u ime građana, citirali smo međunarodnu literaturu i standarde Svjetske zdravstvene organizacije i  očekivali smo da zastupnici to pročitaju jer je to problem i za roditelje i za djecu, odnosno svih nas jer smo roditelje, potom – u Parlamentu ima mnogo ljekara koji bi trebali da brane interese građana, ali kao što sam rekla – ta inicijativa je naišla samo  na šutnju!  No, mi ne odustajemo – predložićemo je ponovo, uključićemo  i vijeća roditelja, medije i kompletnu javnosti, ali je žalosno da je potrebno toliko energije da bi neko nezainteresovan  i neodgovoran shvatio da mu se nudi neko  dobra  i važno rješenje.

INTERVIEW: Kako bi uopšte opisali politiku u ovom trenutku – neodgovorna, nezainteresovana….?

KLARIĆ: Nakon 25 godina uništavanja i remećenja pravih uloga i prioriteta polako shvatamo da je neko jako dobro radio na tome da sve uništi i da postignu da ljudi ne razumiju ni svoje uloge, ni prava. Ono što ja vidim među zastupnicima jeste da oni ne razumiju šta treba da rade, da im niko nije rekao šta je njihova obaveza ili im je jako dobro objašnjeno da su  oni tu da budu poslušni partijskom šefu i u tom smislu smo degradirali ulogu političara. Kada sam ja odlučila da se kandidujem, i to tek nakon što sam se dokazala kao stručnjakinja na više polja, moje kćeri su rekle da će mi na plakatu nacrtati brkove jer su tako doživljavale političare, kao i većina, ali nakon što su dva mjeseca provele sa mnom u kampanji – one su mi nacrtale krunu. To pokazuje da mi, nažalost, u isti koš stavljamo sve političare jer je stvoreno nepovjerenje prema toj profesiji, a osim otga – niko ih ne kažnjava za nerad i loše rezultate i ništa od njih ne traži. Biti zastupnik ili zastupnica je idealan posao za onog ko želi da ništa ne radi – niko ne pita da li ste došli, da li ste glasali, da li ste nešto predlagali, pitali, pročitali…. i na kraju  istu platu dobijete kao neko ko radi, čita, predlaže, piše. Zato je važno da se prepoznaju oni političari/ke ili zastupnici/e koji stvarno ulažu trud i razumiju svoju ulogu, te naporno rade. Samo oni mogu vratiti povjerenje u politiku.

INTERVIEW: Kako ocjenjujete zakoni koje parlament usvaja – u korist građana ili  u korist nekog pojedinca ili interesne grupe?

KLARIĆ: Ti zakoni nisu ogledalo potreba građana, nego gotovo uvijek idu u pravcu obezbjeđenja prava pojedincima da iskorištavaju, troše, ne budu kažnjeni, a javni interes, zajedničko dobro, pravo građana je sasvim zaboravljeno. Upravo zbog toga je najbolja odbrana osumnjičenih za neke loše radnje izjava da je sve po zakonu. Ako je nešto zaboravljeno kod izrade zakona –  predmeti ostanu na pravosuđu dok ne zastare i taj sistem jako dobro funkcioniše. Osim toga – Vlada FBiH  često donosi uredbe i zaključke kojima promijeni suštinu zakona i pri tom se pozivaju na Zakon o radu Vlade, a ne na zakon na kom rade i time krše zakon, ali ih niko za to ne proziva, a oni na lakši način mijenjaju zakone koji njima ne odgovaraju, bez učešća parlamenta, odnosno građana. Dugo sam govorila da Vlada FBiH  ništa ne radi, a onda sam shvatila da rade mnogo, ali mimo parlamenta i na štetu građana.

INTERVIEW: Kako vidite mogući rasplet gradnje Bloka 7 TE Tuzla?

KLARIĆ: Mi smo jedini klub u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH koji je bio suzdržan oko gradnje bloka 7 jer smo znali za upozorenja Energetske zajednice, ali smo se, kada je sva dokumentacija usvojena od strane drugi zastupnika, nadali da će projekat  brzo ići u realizaciju, kao što je i bilo najavljeno. Sada znamo da kineski partneri ne mogu ispuniti ugovor, ali  postoje i informacije da je ugovor s partnerima iz Kine takav da, i ako dođe do prekida ugovora, mi ne možemo dobiti natrag dio novca koji je do sada uložen. Što se mene ili nas kao kluba tiče – ne želimo da dozvolimo da jedan takav projekat uzme toliko vremene i da na kraju ne dobijemo ono što smo htjeli i što nam treba, odnosno da bude neodrživ. Kroz parlamentarni Odbor za energetiku i industriju sam intervenisala i tražila tematsku sjednicu i kompletnu dokumentaciju o bloku 7, tražili sam to za septembar, pa za oktobar i ništa se nije desilo. Mislim da u Parlamentu ne žele da preuzmu odgovornost jer ne znaju šta se dešava, ali ako je parlament odobrio taj projekat – onda moramo mi u Parlamentu tačno znati šta se dešava i donijeti odluke koje štite građane FBiH. Na žalost – do sada imamo vrlo šture informacije i to iz medija, kao i o sektoru gasa.

INTERVIEW: Kad pominjete gas – imamo dvije javne kompanije u ozbiljnim problemima i, izgleda, u ozbiljnom sukobu, moguće velike obaveze prema kompaniji iz Mađarske  i neizvjesnu situaciju sa snabdijevanjem dovoljnim količinama gasa. Uz to se pojavila informacija  da je resorni ministar navodno izjavio da ga dug prema Mađarima (23 miliona dolara) ne zanima ako to ne povlači nikakve obaveze za Vladu FBiH, kao da ga uopšte ne zanimaju javne kompanije iz njegovog resora.

KLARIĆ: Ne znam za tu izjavu o dugu i javnim preduzećima, ali Vlada već duže  vrijeme  šuti o ovom, a zadnja dva mjeseca, s ovim novim problemima s dostavom plina i s pozajmicama iz Srbije, građani samo mogu zaključiti da imamo problem. Mi u Parlamentu nemamo nikakve informaciju, a nema ih ni u medijima dovoljno, imate reakcije iz BH Gasa, ali iz Energoinvesta uglavnom šute kao i iz Ministarstva za energetiku, rudarstvo i industriju (FMERI). Od juna postavljam pitanja i tražim informacije, između ostaloga i iz Energoinvesta, i nisam ih nikada dobila. Mi vidimo da postoji kršenje lanca odgovornosti i to nam govori da nešto ne štima, nešto se ne želi prikazati i pokazati. Takođe moja pitanja dolaze iz opozicije, a ne vidim da je iko drugi od kolega postavljao ta pitanja, pa mi se čini da u parlamentu postoji neki kapaciteti koji bi htjeli da se ti problemi ne aktuelliziraju jer mi od početka septembra nemamo nikakvih novih relevantnih informacija. Nedopustivo je da mi zastupnici za više od dva mjeseca ne možemo dobiti svu dokumentaciju koja nam treba i koju smo tražili od javnih kompanija i FMERI da bismo bili upoznati sa svim detaljima.

INTERVIEW: U klubu Naše stranke je, od šest zastupnika i zastupnica,  pet žena – da li je to dobro ili loše?

KLARIĆ: Prije svega smo vrsne stručnjakinje u svojim poslovima i u tome je ljepota našeg zajedničkog rada. Svako je, uključivši i našeg muškog kolegu,  na svoj način jedinstven i ostvaren, možemo učiti jedni od drugih i to je snaga našeg Kluba. No pet žena zajedno je odlična kombinacija jer su žene hrabrije i nepokolebljivije od  muških kolega koji se lakše priklone i odustanu. Nama to nije dozvoljene jer – mi štitimo porodicu. To rade i muškarci naravno, ali žene to rade s više emocija i odgovornosti, srčanije, strastvenije. Posebno sam zadovoljna činjenicom da mi ne odustajemo. Meni je posebna nagrada to što u nevladinim organizacijama i dalje imaju povjerenje u mene i naš klub – nakon dugogodišnje saradnje su bili  vrlo suzdržani prema meni kada sam odlučila ući u politiku i trebalo mi je dvije i po godine da ih uvjerim da ostajem na istim principima. To povjerenje civilnog sektora mi je jako važno jer sam s njima i jača i bolja i više znam ako na terenu imam ljude koji su eksperti u svojim oblastima i žele da sarađuju sa mnom/nama jer ja kao parlamentarka ne mogu reći da o nečem ne znam ništa, nego moram naći način da naučim, da znam o čemu je riječ. Ta sinergija pomaže i građanima da prepoznaju svoju ulogu jer su oni zaboravili koje mehanizme imaju na raspolaganju.  Sada sam recimo srela prijateljice kojima je jako važan novi zakon o obrtu i drago mi je da sam čula i njihovo viđenje. Javljaju mi se i ljudi koje ne poznajem, ali važno je da komuniciramo, pogotovo u našoj državi gdje je sve problem. U stvarnom životu je mnogo uspješnih primjera, ali je teško naći šta je vladajuća politika dobro uradila, nema zakona za koji možete reći da je neko sjeo i mislio i dobro uradio jer uglavnom predstavljaju interese pojedinaca, a ne građana, kako bi moralo biti. Primjerice – Zakon o šumama smo dobili na dnevni red nakon tri godine insistiranja, ali je bio toliko loš da je na kraju  struka tražila da bude povučen. To je sramotno.

INTERVIEW: Van Parlamenta mnogo radite na terenu za ženama poduzetnicama – šta tačno radite i zašto je to važno?

KLARIĆ: Jedna sam od kreatorica malog projekta koji smo dobili od Tu Was Fondacije iz Berlina. Željeli smo da u ruralnim područjima nađemo žene koje imaju kapacitete i spremne su da registruju svoje poslovne ideje i da im kroz treninge i mentorstvo pomognemo oko registracije, pravne regulative, brendiranja proizvoda, pozicioniranja na tržištu,  a sve s ciljem zaštite okoliša i zdravlja i cirkularne ekonomije. Na terenu smo pronašli sjajne žene, škrinje znanja,  vještine  i tradicije i tako otkrile da održivost nije neka nova filozofija, nego da su žene u ruralnim područjima ekspertice za to, da rade iskonski – ništa ne bacaju, čuvaju prirodu, od ničeg prave nešto, sve koriste i vrlo su svjesne koliko smo bogati resursima, ali i prepoznaju nove ideje i motivisane su željom da njihova djeca ne napuštaju BiH. Imali smo i završnu konferenciju i shvatili smo da u tim proizvodima ima savršenih suvenira – od lokalnih materijala, upakovano u višenamjensku ili biorazgradivu ambalažu iz domaće tradicionalne proizvodnje… pravo  bogatstvo naše kulture i istorije. Mislim da je to povezivanje žena njima donijelo mnogo dobrog, a meni lično odgovor na pitanje zašto mi sve ovo treba, šta radim u različitim temama… Shvatila sam da upravo zbog takvih žena i uopšte tih vrijednih i odgovornih stanovnika BiH ima smisla raditi ovo što ja radim u parlamentu. Sada, s ovim iskustvom, kroz parlament možemo nastaviti borbu za njih, a u pismima koja šalju, žena s terena traže da nastavimo i to govori da smo uspjeli jer imamo rezultat, pogodili smo suštinu i stvarno nekom pomogli.

INTERVIEW: Kad govorite o tim poslovnim inicijativama s terena, kako vidite novi zakon o porezima o kom se mnogo govori u javnosti?

KLARIĆ: Zakoni o porezu na dohodak i doprinosima za Federaciju BiH su ponovno upućeni u parlamentarnu proceduru. Njihova svrha je trebala da bude da se kroz značajnije rasterećenje poreza i doprinosa osigura da poslodavci imaju manje izdatke za radnike, a da radnici imaju veće neto plate. Ta svrha je sada, kroz neka nelogična pravdanja Vlade, izgubljena. Ovi zakoni trebaju biti vraćeni u javnu raspravu kako bismo došli  do najboljeg rješenja, kako za radnike, tako i za poslodavce koji su, nesporno, previše opterećeni. S druge strane treba misliti i na punjenje budžeta jer ne smijemo zaboraviti da se sada putem budžeta FBiH isplaćuju i penzije. I na ovom primjeru vidimo svojevrsnu samovolju Vlade FBiH koja se oglušuje na sve sugestije stručnjaka jer je moguće da se više bave sudskim procesima protiv sebe nego boljitkom radnika.

Umjetnica Emina Lagumdžija prvu izložbu “Hommage” otvorila u Galeriji Zvono: “Čovjek se čitav život priprema za izložbu”

Prva samostalna izložba fotokolaža umjetnice Emine Lagumdžije „Hommage“ otvorena je jučer u Galeriji Zvono (Galerija Charlama), a građani i građanke moći će pogledati izložbu do 5. decembra 2021. godine.

„Velika je čast imati priliku izložiti svoje radove i prikazati ih publici, a još je veća čast bila reakcija publike i shvatanje radova. Mislim da se čovjek čitav život priprema za izložbu jer svaki rad, svako kreatično stvaralaštvo je jedan korak dalje ka izložbi, prvoj pa i ostalim“, istakla je Lagumdžija.

“Hommage” kao naziv izložbe proizilazi iz tematike kojom se autorica bavi, dakle, interpretacijom autora fotografa čiji opseg i tematiku stvaralaštva, pokušava izraziti na moderan i svojstven način.

„Prikazani fotokolaži daju pečat svakom autoru fotografu i predstavljaju na sada drugačiji način, jedan osvrt zadatim fotografima, njihovim djelima i tematikom koju su obrađivali. U vizuelnom zapažanju fotokolaža možemo uvidjeti i indirektno prisustvo Op art stila zbog samih mogućnosti tehnike digitalnog kolaža koji omogućava neograničeno eksperimentisanje pri kreiranju istih“, kazala je Lagumdžija.

Emina Lagumdžija je rođena 16.1.1995. godine u Sarajevu. 2014. godine završava Srednju školu Primijenjenih umjetnosti u Sarajevu na odsjeku za Reklamnu grafiku, a svoj diplomski studij završava 2020. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu (odsjek za Grafički dizajn).

Tokom 2019. godine postaje član “Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera BiH – ULUPUBiH”, te je dosada osvojila 3 nagrade za vizuale u oblasti dizajna (plakati i znak). Učesnica je nekoliko umjetničkih projekata i radionica širom BiH, a dosada je svoje radove predstavila na nekoliko grupnih izložbi u regionu, Francuskoj i Italiji.

U 2021. godini jedan od njenih plakata ulazi u selekciju od 30 finalista od dostavljenih 900 radova dizajnera širom svijeta na aktivističkom konkursu “Free Patrick Zaki” u organizaciji “Amnesty International (Poster For Tomorrow).

Od 2018. do 2020. godine radi kao grafički dizajner u Fondaciji ‘’INFOHOUSE’’, a od 2020. godine počinje raditi u marketing agenciji “Via Media” također kao grafički dizajner. Najviše djeluje u oblasti aktivističkih plakata, brending dizajnu, fotografiji i tipografiji.

Poskupljenja: Novalić je kao kraljica Antoaneta, kad nema hljeba jest ćemo kolače!

Dok cijene iz dana u dan drastično rastu, federalni premijer najavljuje novi zakon i poreze, koji će građane, ako je to više moguće, dovesti na rub. Izborna je godina, mora se “sabrati” za kampanje

Piše: Senka KURT

Početak ovog mjeseca donio nam je nova poskupljenja, ali i najavu federalnog premijera Fadila Novalića o novim nametima.

Da smo siromašni nije nikakva novost, a pandemija, lockdown, gubitak radnih mjesta, naše je građane, kako smo već pisali, od sirotinje pretvorilo u mizeriju.

Ujedinjene nacije procijenile su da u apsolutnom siromaštvu u BiH živi oko 15 posto stanovništva, a polovina je na rubu siromaštva.

Prema istom istraživanju, Ujedinjeni narodi naveli su da je svako šesto domaćinstvo u BiH siromašno, bez obzira je li riječ o domaćinstvima koje žive od (ne) redovnih radničkih plaća, umirovljenicima, mladima, djeci… Svima osim zaposlenima u državnim institucijama ili opriključenim na stranačke jasle i zalijepljenim za zastupničke stolice.

Svaki mjesec donosi nova iznenađenja. No, krenut ćemo od onoga što je zvanična statistika.

Hljeba, hljeba, gospodaru

Tako u Federaciji, prema Zavoda za statistiku potrošačka korpa “teška” je 2.070 KM. Prosječna plaća je 1.007, a mirovina 428 KM. Ne treba biti nikakav matematički znalac pa izračunati šta jedna porodica (kad poplaća račune, rate kredita….) može priuštiti.

Osim toga, prema statistikama, oko 60 do 65 posto radnika u Federaciji BiH prima platu od 600 do 650 KM, što je znatno niže od prosječne plate.

U Republici Srpskoj izračunali su da potrošačka korpa košta 1.928 KM, a prosječna plaća 1.026, a penzija 405 KM!

Potpuno smo zato šokirani kad svakoga dana za isti novac donesemo kući manje kesa i namirnica.  U novembru smo dobili novu “čestitku” – poskupljenje cijena kruha za deset feninga, te kifli i drugih pekarskih proizvoda najmanje za pet feninga.

Treba reći da sad kupujemo manje za mnogo više novaca, pa je prosječna težina kruha 600 grama. U Banja Luci već košta 1,60 KM, a proizvođači Krajina Klasa, jednog od najvećeg distributera pšenice u BiH najavljuju i nova poskupljenja.

Razlog je prost – berze diktiraju cijenu pšenice, s jedne, a rast plaća zbog manjka radne snage, s druge strane.

Rastu cijene i drugih osnovnih životnih namirnica, ali i namještaja, kućanskih uređaja, sredstava za higijenu, bezalkoholnih pića… Da skratimo spisak, jer ovako bi mogli do sutra, sve je iz mjeseca u mjesec skuplje.

Kad, primjera radi, poredimo ovaj i prošlogodišnji avgust, cijene su veće za 2,4 posto.

Osim brašna i kruha, građani i dalje ne mogu prihvatiti drastične skokove cijene ulja, koja je za posljednih godinu dana skočila čak za 1 KM. U RS je ulje čak 3,20, u FBiH nešto manje.  Prije pandemije ulje je koštalo oko 1,80 KM.

Ministarstvo trgovine FBiH potvrdilo je ljetos da je najveći rast cijene zabilježen kod ulja, čak 37 posto.

Od početka godine cijena piletine porasla je za  66 posto – navedeno je iz Ministarstva trgovine FBiH.

Tako je i piletina postala luksuz, sa 7 KM po kilogramu, cijena je skočila na 10. Krompir, nekada sinonim za siromašan ručak, s 0,80 feninga ponekad na pijacama (ovisno o dana i sata) košta i 2 KM po kilogramu… O voću da i ne govorimo

Maslac kao kavijar

O maslacu se danas govori kao o kavijaru. U samoposlugama su na paketićima maslaca “zujalice”, a u nekim se maslac čuva u odjelima gdje i suhomesnati proizvodi, umjesto mliječnih. Tako su manje dostupni i pod kontolom prodavača. Inače, 250 grama putera košta i do 5,75 KM.

No, svi se najviše plaše povećanja cijena goriva. Nismo ekonomisti, ali znamo da kad skoči benzin, uskomešaju se i druge cijene.

Inače, kako propisuje Zakon o kontroli cijena, Vlada FBiH dužna je propisivati mjere neposredne kontrole cijena. To znači da u tom cilju mogu propisati neke od narednih mjera: određivanje najvišeg nivoa cijena, zadržavanje cijena na zatečenom nivou (zatečene cijene), davanje saglasnosti na cijene, odnosno tarife, utvrđivanje marži u trgovini (kalkulativne cijene) i obavještavanje o promjeni cijena i marži za proizvode i usluge (evidencija cijena).

U jeku pandemije Vlada je ove godine donijela Odluku o izmjeni odluke o propisivanju mjere neposredne kontrole cijena utvrđivanjem maksimalne visine marži za pojedine osnovne životne namirnice i druge proizvode. Tom odlukom pravna i fizička lica obvezuju se da utvrde i primjenjuju marže, koje ne bi trebalo prelaziti visinu marži tih proizvoda u procentualnom iznosu na dan 31.12.2020. godine.

No, očito je, a divljanje cijena to pokazuje, da je Odluka ostala tek mrtvo slovo na papiru. Građani se mogu žaliti inspekcijama, no pitanje je koliko će njihovih žalbi rezultirati korigiranjem cijena.

Donesena je i odluka o propisivanju mjera neposredne kontrole cijena utvrđivanjem maksimalne visine marži za naftne derivate, koja je na snazi od aprila ove godine.

Šuti, samo neka ne puca!

No, sve ovo, treba istaknuti na snazi je samo u jednom dijelu BiH, isključivo u Federaciji BiH. Slične odluke nisu donesene u RS ili u Distriktu Brčko.

Direktor Inicijative za bolju i humaniju inkluziju, ekonomski analitičar dr. Žarko Papić za Interview.ba ističe je važno razumijeti da poskupljenja dolaze zajedno s punim posljedicama pandemije covida, koje su u posljednje dvije godine uveliko poskupile život. Svako od nas je više ulagao u higijenska sredstva, suplemente, lijekove… a da ne govorimo kako smo se snalazili za liječenje.

Dakle, u već pogoršanoj socijalnoj situaciji zbog pandemije, sada dolazi do novog udara, alarmantno visoka poskupljenja. Osnovni razlozi za poskupljenje su potpuno odsustvo razumne, racionalne ekonomske politike u BiH. Niko nije vodio računa o tome da se hrana proizvodi u poljoprivredi, da je to osnova koju moramo sebi priuštiti. Ne postoji nikakva politika u odnosu na poljoprivredu. Opada nam poljoprivredna proizvodnja i to utiče na cijene – navodi dr. Papić.

Dr. Papić: Potpuna nesposobnost vlasti da vodi ekonomiju

S druge strane je udar uvoznih poljoprivrednih proizvoda, iz zemalja gdje imaju puno bolju situaciju kad su poticaji u pitanju.

To što se desila suša, pa je manjak pšenice, pa je brašno skuplje otvara nova pitanja. A zašto u BiH ne postoje robne rezerve gdje se na pola godine mogu premostiti oscilacije u cijenama. To je ključni momenat da ne postoji ekonomska politika – navodi dr. Papić.

On dodaje da postoji i dodatni aspekt, poreski javni prihodi u oba entiteta su veoma porasli u odnosu na planirane budžete. Kod države se pojavljuje višak novca, jer su porezi ostali isti, a ekonomija se oporavila brže i bolje nego što se očekivalo.

Kad je tako onda se moglo intervenisati porezom, na primjer smanjiti akcize na gorivo. No, dešava se suprotno jer je najveći poslodavac država i oni se ponašaju profitno, bukvalno jure sopstveni profit koji se zove javna potrošnja, od plata u javnom sektoru do svega drugog – ističe dr. Papić.

Sve to, naglašava, pokazuje potpunu nesposobnost za bilo kakvo pametno ekonomsko vođenje zemlje, te i totalno odsustvo realnosti kod naših vodećih političara u odnosu na stvarnu situaciju.

Metaforički, kad Novalić poruči trošite 37 posto manje ulja jer je poskupljenje upravo toliko, to je potpuno isto kao kad je kraljica Antoaneta poručila – ako nemate hljeba, jedite kolače. Samo,  postoji bitna razlika. Kraljica je izgubila glavu. Ovim našim se ništa ne može desiti – dodaje.

Dr. Papić sadašnja poskupljenja dovodi i u vezu sa naglim, kako kaže, eksplozivnim jačanjem nacionalnih tenzija, pričama o povlačenju nadležnosti, zatim onim o sankcijama, prijetnjama.

Uzavrela nacionalna tenzija ovu temu potpuno stavlja u stranu. Kao da nas gura u situaciju – šuti, jedi manje, samo neka ne puca – dodaje dr. Papić.

No, puca po džepovima građana BiH, te posebno Federacije, a bit će još i gore nakon što je premijer Novalić predložio Zakon o porezu na dohodak.

13 – sretan Fadilov broj!

Ekonomski stručnjaci, koje je Fadil Novalić, nazvao neznalicama, navode da će ovaj zakon iz zemlje istjerati još ono malo građana što je ostalo.

Ukratko, novi Novalićev zakon pokazuje da će, bude li usvojen u Parlamentu FBiH, nametnuti nove gotovo nemoguće obaveze. Između ostalog, predviđen je porez od 13 posto na topli obrok, regres, na troškove prijevoza, pa čak i pomoć poslodavca radniku.

Očito je da je 13 Novalićev omiljeni broj, pa je i sportašima podigao porez na 13 posto, odnosno čak i na novčane nagrade koje im pripadaju.

Mediji Novalića već (s pravom) nazivaju “Šerif iz Nottinghama“, po uzoru na negativca iz priče o Robin Hoodu, koji daje bogatima i uzima od siromašnih.

Njegova “genijalna” ideja o porezima nastavlja se i na oporezivanje nekretnina i naslijeđa, prema kojoj bi građani FBiH plaćali 10 posto poreza na prodaju nekretnine, ali isto toliko i na naslijeđenu nekretninu.

No, to nije sve, njegov zakon predviđa i 10 posto kamate na oročenu ili rentnu štednju, kao i 10 posto poreza na udjele u vlasništvu društava, dionica i vrijednosnih papira kao i investicijskih fondova.

Tako ćemo umjesto da profitiramo, biti u minusu nakon što platimo porez na štednju.

Prihodi i procenti (Pogled.ba)

Federalni premijer je ekonomiste koji su kritizirali njegov plan nazvao “stručnjacima koji očito nisu dorasli tom zadatku i koji bi morali da znaju bolje”.

Nisam siguran da li je njihova površna i nepotpuna analiza rezultat neznanja ili jednostavno zlih namjera, ali je i kao takva nažalost nekada dovoljna da izazove neopravdano nezadovoljstvo ljudi – napisao je na Facebooku, u nastojanju da objasni šta je zapravo namjerio s novim zakonom.

Da ne prepričavamo njegovu “stručnu analizu”, ukratko treba reći da je potvrdio da se stopa poreza na dohodak povećava s 10 na 13 posto.

Međutim, ključno je znati da se ovaj porez u buduće neće ubirati na dio primanja do 800 KM. Dakle, radnici s najnižim primanjima neće plaćati niti jednu marku poreza na dohodak, što trenutno nije slučaj, i u konačnici predstavlja rasterećenje. Zapravo, samo oni radnici koji budu imali neto platu prije oporezivanja veću od 2.440 KM će u buduće plaćati veći porez na dohodak nego što je trenutno slučaj. Svi ostali radnici koji primaju manje i kojih je u Federaciji BiH 96 posto će plaćati manje poreza na dohodak – naveo je Novalić.

Što je najbitnije, istakao je da se zakonom prave velike uštede.

Vučićev model

No i to smo čuli, bezbroj puta u posljednjih toliko godina, od kako premijer Federacije BiH (u tehničkom ili kakvom god mandatu) s grupom svojih velikih stručnjaka preporučuje i predviđa bolji život.

Zanimljivo je s druge strane da je i njegova SDA, zajedno sa HDZ BiH i SBB koji vladaju u FBiH dogovorila povećanje plaća državnim službenicima u FBiH iduće godine.

Koja je, treba li to, napominjati, izborna.

Jesu li novi nameti samo priprema za nove izbore, odgovara i dr. Papić:

Da, između ostaloga i to. To ima predizborni efekat. Ugledaju se na model Aleksandra Vučića. Vučić je sve viškove koje je uspio napraviti pametnom ekonomskom politikom i prilivom stranih investicija, podijelio penzionerima, malo po malo i tako kupuje glasače. Jednako tako ide na povećanje plata u javnom sektoru. Ono što je uslovno rečeno pod državnom kontrolom. Tako učvršćuje biračko tijelo. Ovi naši izgleda slijede taj model.

Tako to ide. Neko kupuje glasače na veliko, a neko kruha na gram!

Na sjednici koja bi trebala biti održana 30. novembra zakon neće doći pred Parlament. Za sada! Sigurno je da Novalić i SDA neće odustati.

Zlatko Dizdarević: The World and Us – Successfully Balanced Nothing

When the situation in which Bosnia and Herzegovina finds itself today is simplified, following a simple logic, three crucial factors remain in the game, both for understanding the reasons for the evident state and social drama, and for thinking about how to get out of that drama.

The first are ordinary, textbook-painted as historically benevolent citizens of Bosnia and Herzegovina, of all roots, beliefs and affiliations. Those who would like to live in a more or less normal state that recognizes and respects everything, regardless of differences, individual and collective.

Others are those who, for various reasons, play either someone else’s or just their own interesting games against their country. It is important to put the state in your pocket as much as possible, as a reward from these games. Always in the name of ‘history’, ‘injustice’, ‘difference’ and ‘system’ in which they are always unequal compared to what their interests are…

The third are those we call the ‘international community’, foreigners self-imposed on domestic undercapacity to self-organize. At such patronage, of course, their interests are ‘balanced’. So what is interesting in that balance? Local ignorance, illusions and beliefs about the ‘international community’ as a saviour to those from the first group, are the driver of suicidal illusions.

A Collective Game of Nothing

There is almost no point in talking about the former and the latter here. The former do not show even a minimum of strength and intelligence to take their own survival into their own hands. Third parties are left with room for their interesting games. In that, they need peace on the field, balanced, as they like to say. The silence and incompetence of the former, the interest of the third, the profit of the latter. The collective game of nothing is important to them, the sacrificed individuals are not.

Finally, the so-called international community has long been not a ‘community’, but a conglomeration of completely different interests and plans, rearranged friendships, smiles, bought matches and paid referees. These rearrangements of world alliances, (geo) strategies and blocs were illustrated by the current EU foreign minister Josep Borrell: ‘Once the world was bipolar, then unipolar, now multipolar.’ And that is much more pronounced multipolar than multilateral. Opposing and not harmonizing.

And it is in this story, notorious for many in the world except for our politicians. Unprepared and ignorant to understand their own positions in the world – there are many reasons for the severe nightmares we go through in recent years and especially months. Because those who understand the government here only as their own business do not know and it does not suit them to know what the interests of politics in the world are, even in relation to us who are irrelevant. It would jeopardize their profits from the darkness around them.

From today’s perspective, the belief of the ‘half’ of the BiH public that the Americans will surely make all the necessary moves to punish Dodik and his immediate entourage for the apparent collapse of the state are growing by the hour. In other news, Dodik is scheduling extraordinary sessions of ‘his’ National Assembly to operationalize what any normal person interprets as a coup d’etat. Along the way, he visits or invites, ‘leaders’, from the region whose interests lie, “like a royal flush”. From Orban, Janša, Milanović, Čović, to his brother Vučić, who is passionately overplayed by the “principled defence” of the fascist mural. And on top of it all, there are the attempts of the exalted Dodik to enlighten the naive Erdoğan in the middle of Istanbul (sic!) At the same time, look at the miracles. From the background in Brussels, they signal that all this together is not really naive, according to their interests. But Borrell, for example, does not “understand” that danger or even the need for sanctions to Dodik as many others in the EU, such as Germany and the Netherlands. On the other hand, Poland, Hungary and the Slovenian right are obviously at his heart.

A simple story in the background gave its soul to domestic and foreign political “influencers”, as they see themselves. And they are not able to see very well. First, Biden today is not the Biden who campaigned for Bosnia in the US Congress during the last war. The interests but also the sense of justice and humanity, on the path of political “representation” to its public overwhelmed by horrible images of crimes in Bosnia, are not the same as in the needs of serving state interests today.

Biden’s current position is second. At the threat of China squaring its multi-strategic, long-term planetary project, political and financial, technological and futuristic with the conciliatory name “Belt and Road Initiative” (BRI) – America is forced into dramatic regrouping. Pre-election promises to turn to Europe soon spilled over into turning to the Asia-Pacific region. Sorry Brussels, Sorry Middle East, Sorry all others…

Instead of leading the composition of the Western alliance with Paris, Berlin, Brussels, the locomotive from Washington returned to its safety composition: Japan, Australia, India (QUAD)… Aircraft carriers move around Taiwan, military bases in the Pacific zone and near Australia, and old hotspots they try to extinguish themselves by not engaging the army and weapons where it is not urgent. We need to return to the “nuclear agreement” with Iran, calm the Palestinians to stop the growth of Hamas and Islamic jihad, to leave Afghanistan “which they themselves did not want to defend from the Taliban. Then why would we do the same?” And the legendary Foreign Affairs, which are mostly quietly announcing major world geostrategic changes, are advising Biden to make some concessions with Moscow, because that could be a stronger front against China.

The culmination of a cold gestures completely contrary to the mantra of eternal friendships was the decision to turn to a new alliance with Australia and Great Britain (AUKUS) instead of with the Europeans, especially with the always (too) ambitious French. The French, shocked, in this story are left without a job of 56 billion euros for the construction of 12 diesel submarines for Australia. Instead, Australia is suddenly buying nuclear submarines from the US and the UK. Interestingly, the decision on AUKUS was announced literally on the same day that Borrell was preparing to announce the EU’s Indo-Pacific strategy to the world in close cooperation with Washington. Like Macron, he does not forgive Biden for his departure from the EU.

Still, does it take a lot of wisdom to understand the anger of France and, say, the sudden sympathy of Paris for those that Americans today sharply criticize in BiH, Serbia and RS – verbally threatening them with sanctions. Does it take too much wisdom to understand the alleged “defeat” of America and the “victory” of Russia in the UN Security Council about ten days ago? When it was most important for the Americans – because of their own peace (and the myth of Dayton as their victory) to have EUFOR in Bosnia and Herzegovina for their effective turning towards the Pacific. It is a guarantee of the “status quo” against the Russians in the Balkans. Like the Russians against the Americans with whom there is no need for war in the Balkans. It is time to negotiate a much more important division of zones of interest.

And here, in the Escobar-Palmer clearing, it is enough to preserve the existing success, minus which individual and which company, sanctioned just as much as they should be lucky that “no more shooting” mantra, goes on. For Dayton Two, Constitution Two, completely different “leaders” – it’s neither the situation nor time. So if the very first group from the beginning of the text is able to say, thank you foreigners for your good will, we will fight for dignity, reputation and respect in the world, for a clean judiciary and fight against corruption and political facts, as much and as possible here – then good. We will send you a message from a distance that you are really OK and that this is how it should be. If there is time from the Chinese and their activities…

Take What Reality Offers You, Little One

And that’s all, Lo and behold, a policy that optimists who believe someone loves them far away would have to consider. And it’s not complicated. The logic is clear: Take what reality offers you, little one. In the meantime, try not to be forever small. It’s not easy, but it can be done. Well, there are memories and archives and partners. If nothing else, it will be clearer why Americans promise sincerely and thus do what primarily suits them. That is how the Russians keep what they have and dig from the inside, slowly strengthening the negotiating position with the Americans on NATO and the Balkans, tomorrow. Why do the French suddenly again sentimentally remember the Thessaloniki Front and historical ties with Serbia? Without ever saying goodbye to Biden’s submarine to Australia. Why Washington, the historical guardian of Israel, suddenly “legalizes” Palestine in Jerusalem by building its consulate for them, to the horror of Prime Minister Bennett, whom he de facto invented. So to stop the overly dangerous growth of Hamas power.

All this does not require special and rare intelligence. The problem with the mind, however, is with those who are passionate about lies and force, tampering and ignorance. They show no signs of minimal realism. The only way out is to change them. And to cheer, “balanced”, that those who have demolished with interest, should also build it back up. This is simply rude, both humanly and politically – a great and dangerous nothing!

To put it mildly.

Zlatko Dizdarević: Svijet i mi – uspješno balansirano ništa

Kada se pojednostavljeno, tragom elementarne logike, razgrne situacija u kojoj  se danas nalazi Bosna i Hercegovina, u igri ostaju tri presudna faktora i za razumijevanje razloga za evidentnu državnu i društvenu dramu, i za promišljanja kako iz te drame izaći.

Prvi su obični, udžbenički oslikani kao istorijski dobrohotni građani Bosne i Hercegovine svih korijena, uvjerenja i pripadnosti. Oni što bi da žive u koliko-toliko normalnoj državi koja sve, bez obzira na razlike, individualne i kolektivne, priznaje i uvažava.

Drugi su oni što iz raznih razloga igraju ili tuđe ili samo svoje interesne igre protiv svoje države. Važno je iz tih igara samu državu strpati u svoj džep, koliko se može. Vazda u ime “istorije”, “nepravde”, “razlika” i “sistema” u kojem su, eto, uvijek nejednakopravni spram onoga koliki su im interesi…

Treći su oni koje nazivamo “međunarodnom zajednicom”, stranci samodovedeni na domaćoj potkapacitiranosti da se samouredimo. Na takvoj patronaži se, naravno, štimaju “balansirano” njihovi interesi. Pa ko koga interesno u tom balansu. Lokalna neznanja, iluzije i uvjerenja o “međunarodnoj zajednici” kao spasitelju, onima iz prve grupe su pokretač samoubilačkih iluzija.

Kolektivna igra ničega

O prvima i drugima skoro pa više nema smisla ovdje razgovarati. Prvi ne pokazuju ni minimum snage i pameti da vlastito preživljavanje uzmu u svoje ruke. Trećima se tako ostavlja prostor za njihove interesne igre. U tome im je potreban mir na terenu, izbalansirani, kako najviše vole kazati. Šutnja i nesposobnost prvih, interes trećih, profit je drugih. Važna im je kolektivna igra ničega, nisu važni žrtvovani pojedinci.

Konačno,  takozvana međunarodna zajednica već odavno nije “zajednica” već konglomerat  potpuno različitih interesa i planova, preslagivanih (ne)prijateljstava,  podmetanih uz osmijeh, kupljenih utakmica i plaćenih sudija…Ta preslagivanja svjetskih interesnih saveza, (geo)strategija i blokova ilustrovao je nedavno aktuelni šef diplomacije EU Josep Borrell na slijedeći način:  “Nekada je svijet bio bipolaran, pa onda unipolaran, pa sada višepolaran.” I to mnogo naglašenije multipolarno nego multilateralno. Suprodstavljeno a ne usaglašavajuće.

A baš u ovoj priči, notornoj za mnoge u svijetu sem za naše političare nespremne  i neuke za razumijevanje vlastitih pozicija u svijetu – nalaze se mnogi razlozi za teške košmare koje prolazimo minulih godina i posebno mjeseci. Jer oni koji ovdje vlast shvataju samo kao vlastiti biznis ne znaju i ne odgovara im da znaju šta su interesi politike u svijetu pa i spram nas nebitnih. Ugrozilo bi im profite od mraka oko sebe.

Iz današnje perspektive uvjerenje “polovice” bh javnosti da će Amerikanci, sigurno, povući sve neophodne poteze kako bi se kaznio Dodik sa bližom okolinom za očigledno urušavanje države, raste iz sata u sat. U međuvremenu, Dodik zakazuje vanredne sjednice “svoje” Narodne Skupštine  da operacionalizira  ono što svako normalan tumači kao državni udar. Usput posjećuje ili poziva “lidere” iz regiona čijim interesima liježe “k’o kec na desetku”, od Orbana, Janše, Milanovića, Čovića, do brata Vučića zaneseno preigranog “principijelnom” odbranom murala fašiste. A eno i pokušaja egzaltiranog Dode da sred Stambola prosvijetli i naivnog Erdoana u cijeloj priči (sic!). Istovremeno, gle čuda, iz pozadine u Briselu signaliziraju da ovo sve zajedno baš i nije naivno, po njihove interese. No Borrell, recimo,  tu opasnost pa i potrebu sankcija Dodiku baš i  “ne razumije” koliko mnogi drugi u EU, poput Njemaćke i Holandije. Poljska, Mađarska i Slovenačka desnica baš su mu, očito, na srcu.

Prosta priča u pozadini, dušu dala za domaće i strane političke “influensere”, kako oni sebe vide. A čini se da baš ne vide dobro. Prvo, Bajden danas nije onaj Bajden koji je tokom minulog rata agitovao za Bosnu u američkom Kongresu. Interesi ali i osjećanje pravde i humanosti, na putu političkog “predstavljanja” svojoj javnosti zatrpanoj užasnim slikama zločina u Bosni, nisu isti kao u potrebama služenja državnim interesima danas.

Bajdenova današnja pozicija je druga. Na prijetnju Kine koja diže na kvadrat svoj multi-strateški, dugoročni planetarni projekat, politički i finansijski, tehnološki i futuristički uz pomirljivi naziv “Inicijativa pojasa i puta” (BRI) – Amerika je prinuđena na dramatična pregrupisavanja. Predizborna obećanja okretanja Evropi, ubrzo su se pretočila u okretanje Azijsko-pacifičkoj regiji. Sorry Bruxelles, Sorry Middle East, Sorry all others…

Umjesto da povede kompoziciju zapadnog saveza sa Parizom, Berlinom, Briselom, lokomotiva iz Vašingtona vratila je u svoju sigurnosnu kompoziciju Japan, Australiju, Indiju (QUAD)… Nosači aviona se prebacuju oko Tajvana, vojne baze u zonu Pacifika i blizu Australiji, a stara žarišta  pokušavaju se pogasiti da ne angažuju vojsku i oružje gdje nije urgentno. Sa Iranom se valja vratiti u “nuklearni sporazum”, smiriti Palestinace da se zaustavi rast Hamasa i Islamskog džihada, otići iz Afganistana “kojeg ni sami nisu htjeli braniti od Talibana, što bi to mi…” A kultni Foreign Affairs koji uglavnom ispotiha najavljuje velike svjetske geostrateške zaokrete, eno savjetuje Bajdenu da malo popusti sa Moskvom, jer tako može biti jači front protiv Kine.

Vrhunac hladnog gesta potpuno protivnog mantrama o vječnim prijateljstvima bila je odluka da se umjesto sa Evropljanima, posebno sa uvijek (pre)ambicioznim Francuzima, Bajden okrene novom savezu sa Australijom i Velikom Britanijom (AUKUS). Francuzi, šokirani, u ovoj priči ostaju i bez posla od 56 milijardi eura za izgradnju 12 dizel podmornica Australiji. Umjesto njih, Australija odjednom kupuje nuklearne podmornice od SAD i Velike Britanije. Zanimljivo, odluka o AUKUS-u objavljuje se doslovce istog dana kada se Borrell spremao da svijetu saopšti EU Indo–pacifičku strategiju u tijesnoj saradnji sa Vašingtonom. Ni on kao i Makron, ne prašta izgleda Bajdenu otklon od EU.

Ipak, treba li mnogo mudrosti za razumijevanje bijesa Francuske i, recimo, nagle simpatije Pariza za one koje Amerikanci danas oštro kritikuju u BiH, Srbiju i RS – verbalno im prijeteći sankcijama. Treba li baš previše mudrosti da se shvati onaj navodni “poraz” Amerike i “pobjeda” Rusije u Savjetu bezbjednosti UN-a prije desetak dana. Kada je Amerikancima – zbog vlastitog mira (i mita o ovakvom Dejtonu kao njihovoj pobjedi) bilo najvažnije da za svoje efikasno okretanje Pacifiku imaju EUFOR u Bosni i Hercegovini. To je garancija za “status quo” i spram Rusa na Balkanu. Kao i Rusima spram Amerikanaca sa kojima ne treba rat na Balkanu. Valja sačekati vrijeme za pregovore o mnogo važnijoj podjeli interesnih zona.

A ovdje, u Eskobar-Palmer rasčšćavanju, dovoljno je sačuvati postojeći uspjeh, minus koji pojedinac i koja firma, sankcionisane baš onoliko koliko treba da sreća što se “ne puca više” ide dalje. Za Dejton Dva, Ustav Dva, “lidere” skroz druge – nije ni situacija ni vrijeme. Pa ako baš ona prva grupa sa početka teksta bude u stanju da kaže, hvala vam stranci na dobroj volji, mi ćemo se sami na domaćem terenu izboriti za dignitet, ugled i respekt u svijetu, za čisto pravosuđe i obračun sa korupcijom i političkim fakinima, onoliko i onako kako je to ovdje moguće – onda dobro. Poslat ćemo vam odnekud iz daljine  objavu da ste baš ok i da to tako treba. Ako se bude vremena od Kineza i njihovih aktivnosti…

Uzmi ono što ti, malom, realnost nudi

I to je sve, eto, politika o kojoj bi optimisti što vjeruju da ih neko voli  tamo daleko morali povesti računa. A nije komplikovano. Logika je jasna: Uzmi ono što ti, malom, realnost nudi. U međuvremenu, potrudi se da ne budeš vječno mali. Nije lako ali, može se. Pa postoje i sjećanja i arhive i partneri. Ako ništa, biće jasnije zašto Amerikanci obećavaju iskreno i tako rade ono što primarno njima odgovara. Tako i Rusi drže ono što imaju i kopaju iznutra polako jačajući pregovaračku poziciju sa Amerikancima o NATO-u i Balkanu, sutra. Zašto se Francuzi odjednom opet sentimentalno prisjećaju Solunskog fronta i istorijskih veza sa Srbijom. Bez opraštanja ikad Bajdenu podmornica za Australiju. Zašto Vašington, istorijski čuvar Izraela, odjednom “legalizira” Palestinu u Jeruzalemu gradeći im svoj konzulat, uz užas premijera Bennetta kojeg je de facto on izmislio. Pa da zaustavi preopasni rast moći Hamasa.

Za sve ovo nije potrebna posebna i rijetka pamet. Problem sa pameću je, međutim, kod onih ostrašćenih lažima i silom, petljanjem i neznanjem. Oni ne pokazuju znake minimuma realizma. Jedini izlaz je – mijenjati ih. A navijati “balansirano” da oni što su interesno rušili isto to treba i da grade, ljudski je bezobrazno, a politički – veliko i opasno ništa !

Blago kazano.