zdravstvo44
zdravstvo44

Ivana Marić: Rat ćemo preživjeti, ali zdravstvo nećemo

Rat u BiH je završio prije 25 godina, bar što se tiče ubijanja ljudi, ali su političari nakon toga nastavili ubijati ljude u pojam prijeteći ratom u kojem bi građani opet išli u rovove, a oni u trezore i unosne biznise.

Vladajuće strukture su nedavno pokrenule spekulacije o ratu, ne zato što misle da bi o rata zaista moglo doći, već da bi prikrili brojne afere u koje su umiješani oni, članovi njihove najuže porodice, bliski prijatelji i odani poslovni partneri.

Ovo se posebno odnosi na afere iz oblasti zdravstva u kojima porodice preminulih pacijenata s razlogom sumnjaju da je njihove voljene osobe ubio katastrofalan zdarvstveni sistem koji nabavlja i korona pacijente priključuje na neodgovarajuće respiratore ili im daju industrijski umjesto medicinski kiseonikom.

Mnogi su povjerovali u spinove o ratu tako da je sav fokus javnosti sa afera u zdravstvu i šire prebačen na iščekivanje rata. Čim su se ratni pokliči malo utišali, uz pomoć američke administracije, u okrutnu realnost nas je vratila tragična smrt dvogodišnje djevojčice za koju se sumnja da je žrtva katastrofalnog zdravstvenog sistema. I ponovo se vraćamo na srž problema. Ne moraju počinjati rat da nas ubijaju jer to odlično rade sa nefunkcionalnim sistemom zdravstva koji su uspostavili tako da iz njega mogu izvući maksimalno, ali ne za liječenje građana već za izvlačenje novca iz njega.

Gdje nestade rat?

Priče o ratu su odjednom utihnule!? To je bio najbrži „blitzkrieg“ koji svijet pamti.

Gdje je nestalo junačko srce plemenskih poglavica, koji su iz sveg glasa vikali da će stati u prvi red odbrane svoje očevine i predvoditi vojsku isto tako hrabrih, online bojovnika, naoružanih tastaturama i teškim riječima, sa dugogodišnjem iskustvom bojovanja na virtualnim ratištima video igrica?

Nije valjda da su političari došli pameti i napokon shvatili da je rat završio prije 25 godina i da bi građanima trebali ponuditi konkretna rješenja realnih problema? Nadam se da su građani svatili da jedina prijetnja svim narodima dolazi upravo od nacionalnih vođa tj. korumpiranih političara, koji su toliko ogrezli u kriminal da im je održavanje straha kod naroda jedini način da zadrže stečenu moć i novac.

Nego, znamo li ko je u ovom ratu pobijedio? Znamo ko je izgubio – građani, kao i uvijek jer smo zbog njihovih prijetnji ratom sigurno ostali bez brojnih sugrađana kojima je to bio okidač za iseljenje. Građani su gubitnici i zbog toga što stalno izazivanje kriza slabi ekonomiju i tjera investitore i to ne samo strane, već i domaći investitori svoj novac sve više ulažu u stabilnija područja.

Ko se boji sankcija još?

Sasvim je jasno da su prijetnje ratom vladajućim političarima zapele u grlu, a da su im visoki zvaničnici američke administracije objasnili da bi daljnje uzimanje rata u usta moglo biti kobno za njihovu političku karijeru. Iako počesto poduzimaju poteze koji nas navedu da ozbiljno posumnjamo u njihovu moć rasuđivanja i stepen inteligencije, ovu poruku su odmah shvatili i lopticu rata spustili na pod optužujući  druge da su oni prvi počeli, a da su se oni samo branili.

Najdrastičnija transformacija se desila kod Dodika, koji se od razbješnjelog vuka, koji prijeti odcjepljenjem RS-a i formiranjem vojske RS-a, pretvorio u umiljato janje koje poslušno dolazi na svoj posao u Predsjedništvo BiH u Sarajevu (sve šetajući zelenim trotoarom Titove ulice) i sa knedlom u grlu, kao prvačić na priredbi, čita pripremljeni tekst, koji kaže da on poštuje teritorijalni integritet BiH i da ne postoji nikakav plan odcjepljenja Republike Srpske i sve se čudi otkud uopće da neko pomisli da se on zalagao i za šta drugo osim za očuvanje daytonske Bosne i Hercegovine.

Sa druge strane imamo Bakira Izetbegovića koji ne može da se načudi drskosti američke administracije koja od njega i Čovića očekuje da ponude rješenje problema u državi. Pohrlio je da prihvati zvanje vođe Bošnjaka, ali ne bi baš da preuzima i obaveze koje takav status nosi sa sobom, makar i samoproglašeni. Dosta su drugi radili posao za koji su oni plaćeni i rješavali probleme koje su oni napravili. Na taj način međunarodna zajednica je sve vrijeme pomagala nacionalnim stranaka da ostanu na vlasti jer nikada nisu morali preuzeti odgovornost za posljedice svojih loših politika, ako su uopće ikada i imali neku politiku osim dobro uhodane i koordinirane politike zaoštravanja nacionalnih odnosa, koja ih sve ove godine i održava na vlasti.

Kod Dragana Čovića nema vidljivih promjena u izjavama jer se on rijetko izjašnjava o bilo čemu. Svoje rijetke javne istupe on je rezervirao isključivo za teme od značaja za Hrvate. Doduše, zadnji put se javnosti obratio da izrazi nezadovoljstvo smjenom glavne tužiteljice Gordane Tadić, inače u narodu poznate kao politički neovisne osobe. Mada nije jasno u kojoj mjeri je ta smjena važna za bh. Hrvate, ali je moguće da je važna za jednog Hrvata ili nekolicinu njih. Ne želi on da se miješa u „bošnjačko-srpske“ probleme, kao što je to bio ovaj problem sa prijetnjama ratom. Ta priča je više zabrinula države iz okruženja i šire, nego njega koji se predstavlja zaštitnikom svih Hrvata, bar onih legitimnih. Ta njegova distanciranost je bila dovoljan znak da shvatimo da je priča o ratu imaginarna.

Dom penzionera umjesto Doma naroda

I dok se građani svađaju oko mamca koji su im političari bacili, naš Parlament se pretvara u Dom penzionera. Parlamentarci su sebi izglasali zakone koji im omogućavaju različite beneficije, o kojima građani mogu samo sanjati. Na desetine članova oba doma Parlamentarne skupštine BiH su tokom mandata navršili 65 godina i stekli pravo za odlazak u penziju. Naravno, da nikome od njih ne pada na pamet da se stvarno penzioniše i prepusti mjesto nekom mlađem. Njim je zakon omogućio da u penziju odu samo na jedan dan, kako bi uzeli otpremninu u iznosu od oko 30.000 KM, da bi se sutradan vratili na posao i primanje redovne plate od 6-7 hiljada KM. I gle čega su se likovi dosjetili, u zakon su ugradili i to da se parlamentarci tih povlastica ne mogu odreći, kako bi sami sebi uskratili potrebu da se pretvaraju da su im ti dodatni novci mrski i da bi se oni toga odrekli, ali im zakon to ne dozvoljava. Vidi se da je mnoge od njih već zahvatila staračka demencija pa zaboravljaju da su oni ti koji zakone donose, ali i mijenjaju.

Šutnja je zlato, za političare

I dok će oni novac od otpremnime vjerovatno potrošiti na jedno luksuzno vikend putovanje ili na jednu torbu svjetski poznate marke, za koju većina građana nikad nije ni čula, građani, koji su im omogućili tako lagodan i luksuzan život, o svemu tome mogu samo sanjati. Oni će se pozabaviti time kako da nađu način da svoju porodicu prehrane pred naletom novih poskupljenja i novih nameta kojima ih političari časte, oni političari koji oni strastveno brane i za koje su spremni i život dati.

Sve to oni mogu raditi jer građani šute. Ne samo da šute kada povećavaju akcize, kada izmišljaju nove doprinose ili povećavaju stare, šute kada napadaju druge, šute dok vile političara rastu dok se njihove kuće ruše, šute dok djecu šalju u inostranstvo, šute dok njihovi psi napadaju druge…  Nepregledna je lista „šuti i trpi“ jer je to jedna od jačih osobenosti bh. naroda. Ne samo da građani šute već ih na narednim izborima ponovo nagrade za sav nerad i haos koji prouzroče.

Da li nas zdravstvo liječi ili ubija

Doduše, viknuli smo kada je dvogodišnja djevojčica umrla tokom operacije u privatnoj ordinaciji. Prekasno! Pripremili baklje da spaljujemo one za koje smatramo da su krivci, bez da smo se zapitali koliko je naše odgovornosti zbog smrti male djevojčice. Koliko u tome ima naše odgovornosti jer smo sve vrijeme šutjeli iako smo znali da nam je zdravstveni sistem katastrofalan i da nije pitanje da li će nas ubijati, već koliko će nas stradati od zdravstva?

Šutimo kada i pored toga što mjesečno izdvajamo povelike sume za zdravstvo nemamo ništa od toga. Šutimo kada nam kažu da na operaciju moramo ponijeti sve što je potrebno, osim hirurga, kojeg će oni velikodušno osigurati. Šutimo kada nam ti hirurzi traže novac za operaciju. Šutimo kada nas doktori iz javnog zdravstva šalju na liječenje u svoje privatne ordinacije. Šutimo kada se zbog katastofalnog javnog zdravstva moramo liječiti u privatnim zdravstvenim ustanovama i to masno plaćati. Šutimo kada nas priključe na nekvalitetne respiratore. Šutimo kada nam umjesto medicinskog daju industrijski kisik. Šutimo kada odbijaju liječiti djecu. Šutimo iako znamo da uvjeti liječenja nisu dobri ni u javnim zdravstvenim ustanovama ni u brojnim privatnim.

Niko ne obraća pažnju na činjenicu da se mnoge operacije ne mogu vršiti u bolnicama jer su preopterećene covid pacijentima, većinom nevakcinisanim. Ne spominju antivakseri to u svojim esejima o štetnosti vakcine. Ne spominje to niko ni u vezi smrti djevojčice čiji roditelji su morali podići kredit da plate operaciju u privatnoj ordinaciji u Sarajevu jer su je u bolnici u Zenici u avgustu stavili na spisak za hladni operativni program, jer nije indiciran hitan hirurški zahvat. Niko ne spominje ni to da je u KB Zenica, zbog epidemiološke situacije uzrokovane liječenjem COVID-19 oboljelih, u više perioda bio reduciran hladni hirurški operativni program na hitne i onkološke indikacije i akutna bolna stanja. Niko ne spominje koliko je tome doprinijela niska stopa vakcinacije građana.

Šutimo na to da sada svi nadležni znaju šta je trulo u zdravstvu ali do sada nisu ništa poduzeli da se to riješi. Šutimo kada vidimo kakao političari i privatnici zloupotrebljavaju ovakve situacije za svoju promociju i širenje biznisa. Šutimo na to da su se odgovorne osobe tek sada sjetile da provedu inspekcijski nadzor privatnih ordinacija. Šutimo i što se takav nadzor ne provodi u javnim zdravstvenim ustanovama. Šutimo što odgovorni političari i ne spominju reforme ovako lošeg zdravstvenog sistema iako su svjesni da škodi našem zdravlju, kako fizičkom tako i psihičkom zbog maltretiranja po zdravstvenim ustanovama.

Šutimo na sav taj javašluk, a onda zagalamimo kada je prekasno, da bismo se odmah nakon toga ponovo ušutjeli do neke naredne nesreće ili smrti. Šutnja je ovdje zlato, ali za korumpirane političare koji rade šta hoće jer znaju da se mi nećemo pobuniti.

Prethodna vijest

Sanela Klarić, zastupnica Naše stranke u Parlamentu FBiH: Mi nismo siromašna zemlja, samo imamo vladajuće političare koji uzimaju

Naredna vijest

VSTIM Konjic, ASA osiguranje i Fondacija CURE podrška ženama iz posebno ranjivih kategorija u sticanju obrazovanja