Sin izbjeglica rođen u Americi, čija je porodica preživjela masakr u Srebrenici, pomaže ratom razorenu zemlju da ponovo definiše samu sebe
Autor: Scott M. REID/ The Orange County Register
Duhovi Srebrenice nikada nisu daleko.
Oni i dalje lebde nad Bosnom i Hercegovinom i dotiču je više od 30 godina nakon ludila jula 1995. godine – ljeta kada su bosanski Srbi, pripadnici paravojnih jedinica, ulice, livade i šume Srebrenice pretvorili u stratišta.
„Zemlja ovdje“, rekao je jednom preživjeli za BBC, „natopljena je krvlju.“
Ista ona krv koja je tekla venama bosanskog veznjaka Esmira Bajraktarevića dok je 31. marta stajao iza bijele tačke na stadionu Bilino Polje u Zenici. Duhovi Srebrenice ispunjavali su tu noć jednako kao i baklje koje su obasjavale nebo zadimljenim narandžastim sjajem.
Utakmica baraža između Bosne i Italije za posljednje mjesto na Svjetskom prvenstvu došla je do tog trenutka na kraju dramatičnog izvođenja jedanaesteraca. Ako bi Bajraktarević, 21-godišnjak iz Appletona u Wisconsinu, uspio poslati loptu pored Gianluigija Donnarumme, jednog od najboljih golmana svijeta, Bosna i Hercegovina bi se vratila na Svjetsko prvenstvo prvi put nakon 2014. godine.
„Evo ga. Mogu ovo završiti“, govorio je sebi, potpuno svjestan da je za Bosnu na kocki bilo mnogo više od samog plasmana na Mundijal.
Bajraktarević je sin bošnjačkih muslimanskih roditelja, izbjeglica koji su pobjegli od masakra u Srebrenici u kojem je u julu 1995. godine ubijeno više od 8.300 bošnjačkih muškaraca i dječaka – prvog pravno priznatog genocida u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Među žrtvama masakra bili su i njegov djed, amidže i drugi duhovi Srebrenice koje Bajraktarević nikada neće upoznati.
„Srebrenica je dio mene“, rekao je Bajraktarević. „Nosim je u svojoj krvi.“
Fudbal se često naziva „jednostavnom igrom“. Ipak, uprkos svoj ljepoti njegove jednostavnosti, Svjetsko prvenstvo je također odraz mjesta i vremena u kojem se održava, kao i decenija i stoljeća kroz koja su njegovi učesnici prošli; aparthejd i kolonijalizam, Foklande, Bliski istok, Balkan – sve to često ostavlja trag na turniru, čak i kada se igra na drugim kontinentima.
Zato su duhovi Srebrenice pratili Bajraktarevića i Bosnu i Hercegovinu do ovog Svjetskog prvenstva i njihove utakmice Grupe B protiv Švicarske u podne u četvrtak u Inglewoodu.
Autorica Amela Koluder, i sama bivša bosanska izbjeglica, napisala je:
„Izbjeglica je neko ko je preživio i ko može stvarati budućnost.“
Na bosanskom jeziku, „Bajraktarević“ znači – onaj koji nosi zastavu.
Svojim pogotkom protiv Donnarumme te noći u Zenici, Bajraktarević nije samo odveo Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo. Pokazao je zemlji put naprijed, vodeći je prema budućnosti punoj nade i mogućnosti.
„Cilj genocida nad Bošnjacima u istočnoj Bosni nije bio samo ubiti ljude u sadašnjosti; cilj je bio uništiti budućnost jedne zajednice“, rekao je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica i bivši zamjenik ministra odbrane BiH, za Southern California News Group.
„Muškarci i dječaci Srebrenice su ubijeni, porodice su uništene, čitave populacije protjerane iz svojih domova. Esmirova priča nas podsjeća da je genocid konačno napad na kontinuitet – na djecu, unuke i generacije koje tek dolaze. Zato je ovaj trenutak toliko snažno odjeknuo. Esmir nije poseban zato što je potomak žrtava. Poseban je zato što je, uprkos svemu što je učinjeno njegovoj porodici i njegovom narodu, odrastao, slijedio svoje snove i uspio na najvišem nivou. Smijeh, radost i uspjesi mladih Bosanaca danas dokaz su da je projekat istrebljenja propao. Život je pobijedio tamo gdje su drugi namjeravali smrt.“
„To je u mojoj krvi“
Svjetsko prvenstvo također ima moć iscjeljenja, dajući nacijama platformu da pred očima cijelog svijeta ponovo definišu sebe. Zato je Koluder u pravu – put Bajraktarevića i Bosne i Hercegovine zapravo je priča preživjelog, ispričana kroz dijete izbjeglica, dijete odlučno da posljednje poglavlje priče svoje porodice i svoje zemlje ne napiše neko čudovište.
„Ako Esmirova priča nešto govori“, rekao je Suljagić, „onda je to da budućnost pripada onima koji su preživjeli i ponovo izgradili svoj život, a ne onima koji su pokušali da ih unište.“
Bajraktarevićevi roditelji, Elmer i Emina, rođeni su u Srebrenici, malom rudarskom gradu – čije ime doslovno znači rudarenje srebra – u planinama istočne Bosne, blizu granice sa Srbijom.
„Moji roditelji su izgubili veliki dio svoje porodice“, rekao je Bajraktarević nedavno novinarima. „To je tragedija i nešto što nikada neću zaboraviti. Srebrenica je nešto što nikada neću zaboraviti. Ona je dio mene i onoga što jesam. To je u mojoj krvi.“
Rat u Bosni i Hercegovini počeo je 6. aprila 1992. godine, nakon međunarodnog priznanja nezavisne Republike Bosne i Hercegovine poslije raspada Jugoslavije. Osamnaest dana kasnije general Ratko Mladić postavljen je na čelo Vojske bosanskih Srba (VRS), vojske Republike Srpske, samoproglašene secesionističke republike unutar novoformirane nezavisne Bosne i Hercegovine.
Dana 2. maja, snage pod Mladićevom komandom blokirale su Sarajevo, čime je počela četverogodišnja opsada Sarajeva – najduža opsada jednog grada u modernoj historiji ratovanja. Mladić je prekinuo dovod vode i električne energije u grad, kao i sve puteve koji su vodili u i iz Sarajeva. Grad je stalno granatirala VRS, a snajperisti su redovno pucali na civile koji su čekali u redovima za hljeb ili vodu.
Drugi ključni dio Mladićeve strategije bilo je etničko čišćenje. Srebrenica se nalazila unutar teritorije Republike Srpske. U to vrijeme gotovo tri četvrtine njenog stanovništva činili su bosanski muslimani, dok su preostalih 25 posto bili bosanski Srbi. Mladić i separatistički zvaničnici vjerovali su da bi zauzimanjem Srebrenice i uklanjanjem njenog muslimanskog stanovništva oslabili mogućnost opstanka bošnjačke države.
Bošnjačka sela oko Srebrenice također su bila među prvim metama Mladića. Samo u prva tri mjeseca rata VRS je uništila gotovo 300 sela u okolini Srebrenice.
„Bili bismo siromašniji bez muslimana“, rekao je Mladić novinarki CNN-a Christiane Amanpour. „Dobro je imati ih u blizini, ali u manjim koncentracijama.“
U julu 1995. godine snage VRS-a opkolile su Srebrenicu, koja je bila proglašena sigurnom zonom Ujedinjenih nacija. Holandski vojnici, dio međunarodnih mirovnih snaga, nisu bili ravnopravni Mladićevim jedinicama.
„Ne bojte se. Ne bojte se“, govorio je Mladić okupljenima dok su njegovi vojnici djeci dijelili slatkiše.
Ali 11. jula VRS i srpska paravojna jedinica prikladno nazvana „Škorpioni“ započeli su 11 dana sistematskog ubijanja bošnjačkih muslimanskih muškaraca i dječaka iz Srebrenice i okolnih sela. Njihova tijela su zakopavana u masovne grobnice na livadama, poljima i u šumama.
Do kraja masakra ubijeno je 8.372 ljudi. Još između 25.000 i 30.000 Bošnjaka, uglavnom žena i djece, silovano je, pretučeno, mučeno i prisilno protjerano iz Srebrenice.
Suljagić, Bošnjak iz Srebrenice, također se susreo s Mladićem tokom opsade. Tada je Suljagić, koji je imao 20 godina, radio kao prevodilac za UN, posao koji mu je spasio život. Mladić je pogledao njegovu legitimaciju, pitao ga šta radi i rekao mu da može ići, napisao je Suljagić u svojim memoarima iz 2005. godine „Razglednice iz groba“.
„Preživio sam jer se tog dana Mladić osjećao kao Bog“, napisao je Suljagić. „Imao je apsolutnu moć da odlučuje o životu i smrti. Mjesecima sam ga sanjao, ponovo proživljavajući taj susret… Bojao sam se da ću poludjeti pokušavajući sebi objasniti zašto je mene poštedio, mene koji sam njemu bio jednako beznačajan kao i moji prijatelji čiju je egzekuciju naredio. Nikada nisam pronašao odgovor.“
Kada se otpornost susretne s prilikom
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju proglasio je Mladića krivim za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid 2017. godine te ga osudio na doživotni zatvor.
Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Kofi Annan kasnije je masakr u Srebrenici opisao kao „užasan zločin – najgori na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata“.
Među ubijenima bio je i Bajraktarevićev djed, Elmerov otac, kao i dvojica Elmerove braće.
Dvojica Eminine braće također su ubijena dok su pokušavali pobjeći iz Srebrenice. Elmer i Emina uspjeli su pobjeći iz Srebrenice, provevši dvije godine u bijegu prije nego što su konačno pronašli sigurnost u Švicarskoj.
U Sjedinjene Američke Države preselili su se 2001. godine kroz program za izbjeglice, a na kraju su se nastanili u Appletonu, gradu koji ima bosansku zajednicu sastavljenu uglavnom od izbjegličkih porodica poput Bajraktarevića, koje su pobjegle od ratova u bivšoj Jugoslaviji.
„Esmirova priča je na kraju jednako američka koliko i bosanska“, rekao je Suljagić. „Porodica preživi genocid, pronađe utočište u Sjedinjenim Američkim Državama, odgaja dijete u slobodi, a to dijete izraste u sportistu sposobnog da inspiriše milione ljudi. To je dokaz otpornosti preživjelih, ali i mogućnosti koje izbjeglištvo i sigurnost mogu pružiti. U tome postoji nešto duboko ispunjeno nadom.“
U Appletonu su Bajraktarevići sačuvali mnoge porodične tradicije iz Bosne: hranu, jezik i fudbal. Jedan od prvih porodičnih videozapisa prikazuje mladog Esmira kako dribla preko travnjaka ispred kuće noseći dres reprezentacije Bosne i Hercegovine sa imenom njegovog idola Edina Džeke.
Ubrzo nakon toga Bajraktarević je počeo prolaziti kroz protivnike širom američkog Srednjeg zapada, zbog čega je dobio nadimak „Milwaukee Messi“, u čast argentinskog fudbalskog superstara Lionela Messija.
Bajraktarević je imao samo 17 godina kada je potpisao ugovor sa klubom New England Revolution u američkoj Major League Soccer ligi. Privukao je pažnju i trenera uključenih u razvoj američke reprezentacije. Debitovao je za reprezentaciju SAD-a do 19 godina 2022. godine, a potom je šest puta nastupio za selekciju SAD-a do 23 godine tokom 2023. i 2024. godine.
U januaru 2025. godine New England Revolution prodao je Bajraktarevića holandskom velikanu PSV Eindhoven. Istog mjeseca debitovao je za reprezentaciju SAD-a u utakmici protiv Slovenije.
Ali do jula iste godine Bajraktarević je promijenio odluku – ili bolje rečeno, shvatio je gdje je njegovo srce oduvijek bilo. Podnio je zahtjev FIFA-i da promijeni sportsko državljanstvo i nastupa za Bosnu i Hercegovinu. Dana 7. septembra debitovao je za BiH u utakmici Lige nacija protiv Nizozemske.
„Odluka za mene bila je veoma jednostavna“, rekao je tada novinarima. „To je nešto što sam znao da želim još od kada sam bio mali. Samo je proces trajao neko vrijeme. Veoma sam sretan što sam to uradio.“
„Esmirov izbor pokazuje nešto važno o bosanskoj dijaspori“, rekao je Suljagić. „Integracija i pripadnost novoj zemlji ne brišu povezanost sa starom domovinom. On je proizvod oba svijeta. Činjenica da je izabrao Bosnu podsjeća nas da identitet može biti dodatak, a ne isključivanje. To govori o trajnoj vezi koju mnoge porodice iz dijaspore održavaju sa zemljom koju su njihovi roditelji bili prisiljeni napustiti.“
Najveća osveta
Prvi gol za Bosnu i Hercegovinu Bajraktarević je postigao u kvalifikacionoj utakmici za Svjetsko prvenstvo protiv Rumunije u novembru. Primio je loptu na desnoj strani kaznenog prostora, povukao je ulijevo prema vrhu šesnaesterca, a zatim snažno šutirao preko rumunske odbrane. Lopta je završila u gornjem uglu gola.
„Ovo je nešto o čemu sam sanjao još kada sam bio mali“, rekao je.
A onda je četiri mjeseca kasnije stajao iza bijele tačke u Zenici – nakon što je pomogao PSV Eindhovenu da osvoji jednu titulu prvaka Nizozemske i krenuo prema novom velikom uspjehu – u još jednom trenutku o kojem je on, ali i cijela jedna država, sanjala cijeli život.
Nekoliko metara iza njega, među ostalim reprezentativcima Bosne i Hercegovine, stajao je Džeko – bivša zvijezda Manchester Cityja, Bajraktarevićev idol iz djetinjstva, a sada njegov saigrač. Džeko je zatvorio oči. Isto je učinio i selektor Bosne i Hercegovine Sergej Barbarez.
„A onda sam čuo eksploziju radosti“, napisao je Džeko.
Taj pogodak bio je istinski prelomni trenutak i za Bajraktarevića i za Bosnu i Hercegovinu, ali i čin prkosa djeteta Srebrenice. Mladić nikada neće imati posljednju riječ.
„Za malu zemlju koja se u svijetu tako često povezuje s ratom, genocidom i političkom krizom, to je bio rijedak trenutak kolektivne radosti“, rekao je Suljagić.
„Sport ne može riješiti naše probleme, ali nas može nakratko podsjetiti ko smo izvan tih problema. Tokom 90 minuta, Bosanci u domovini i širom dijaspore doživjeli su nešto što je prevazišlo politiku, etničke podjele i geografiju. Sam jedanaesterac bio je trenutak izuzetne smirenosti mladog igrača koji je nosio ogroman pritisak. Za mnoge Bosance simbolizirao je samopouzdanje, vjeru u sebe i osjećaj da nova generacija počinje sama određivati priču o svojoj zemlji.“
Dok je Bosna slavila obasjana vatrenim sjajem baklji te noći i sve do narednog jutra, Suljagić je na društvenim mrežama objavio fotografiju Bajraktarevića neposredno nakon penala koji je Bosnu odveo na Svjetsko prvenstvo – sa rukom na srcu dok su njegovi saigrači slavili oko njega.
„Postojao je plan da se ovaj dječak nikada ne rodi“, napisao je Suljagić uz objavu, „da se moja djeca nikada ne rode, da se nijedno naše dijete nikada ne rodi. Njihov smijeh je naša najveća osveta.“
