Tri decenije nakon genocida, ime Srebrenice i dalje izaziva snažne emocije. Za preživjele ono je mjesto izgubljenih porodica, neispunjenih života i neprekidne potrage za posmrtnim ostacima najmilijih. Za Bosnu i Hercegovinu predstavlja otvorenu ranu koja ni nakon više od trideset godina nije zacijelila. Za međunarodnu zajednicu ostaje trajni podsjetnik na posljedice nečinjenja, dok je za pravnu historiju postala mjesto na kojem je međunarodno pravo jasno utvrdilo da je počinjen genocid
Pripremila: Redakcija Interview.ba
Ove godine, 11. jula u Memorijalnom centru Potočari bit će ukopano deset žrtava genocida u Srebrenici.
Konačno će naći smiraj uz svoje očeve, braću, rođake. U trenutku smrti imali su od 20 do 56 godina.
Memorijalni centar Potočari
Posmrtnii ostaci dvije žrtve pronađeni su i ekshumirani još 1997. godine, dok su posmrtni ostaci ostalih žrtava ekshumirani u periodu od 2001. do 2022. godine na lokalitetima Kamenica, Jelovačka česma, Budak, Glogova…
Članovi istih porodica
Ove godine bit će ukopani otac pored sina, brat pored brata, a jedna od žrtava će konačan smiraj pronaći uz svoja četiri rođaka.
– Ove godine u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima bit će ukopano deset žrtava genocida. Za ovaj broj žrtava porodice su do sada dale saglasnost za ukop. I ovo je konačan broj s obzirom na to da se danas (srijeda) zaključuje spisak žrtava koje će biti ukopane na kolektivnoj dženazi 11. jula u Potočarima – potvrdila je Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INOBiH).
Radi se o posmrtnim ostacima žrtava koje su ekshumirane u ranijim godinama.
– Dvije žrtve su čak ekshumirane 1997. godine. One su u ljeto 1995. ubijene na području Bratunca, Vlasenice, Srebrenice i od tada traje potraga za njihovim posmrtnim ostacima. Samo jedna od ovih žrtava je ekshumirana posljednjih godina, tačnije 2022. i tu se radi o najmlađoj žrtvi genocida koja će biti ukopana ove godine – pojasnila je Fazlić.
Tragedija srebrenog grada
Pripadnici Vojske Republike Srpske i njihovi pomagači su nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine ubili više od 8.000 bošnjačkih muškaraca u nizu masovnih pogubljenja.
U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari do sada je ukopano 6.765 žrtava genocida, dok je 250 žrtava ukopano u mjesnim mezarjima po odluci članova porodica.
Za više od hiljadu žrtava genocida u Srebrenici još uvijek se traga.
Međunarodni sud pravde u Hagu donio je 2007. godine presudu u kojoj se konstatira da je jula 1995. godine u Srebrenici, koja je tada bila zaštićena zona UN, Vojska Republike Srpske (VRS) počinila genocid.
Haški tribunal, Sud Bosne i Hercegovine te pravosuđa u Srbiji i Hrvatskoj do sada su za genocid i ratne zločine osudili ukupno 54 osobe na 781 godinu i pet doživotnih kazni zatvora. Na doživotne zatvorske kazne osuđeni su, među ostalim, ratni predsjednik RS i komandant vojske tog entiteta, Radovan Karadžić i Ratko Mladić.
Zato danas možemo reći: Srebrenica nije samo mjesto na karti Bosne i Hercegovine. Ona je ime koje je postalo sinonim za tragediju, ali i opomena svijetu šta se može dogoditi kada međunarodna obećanja ostanu bez stvarne zaštite.
Tri decenije nakon genocida, ime Srebrenice i dalje izaziva snažne emocije. Za preživjele ono je mjesto izgubljenih porodica, neispunjenih života i neprekidne potrage za posmrtnim ostacima najmilijih. Za Bosnu i Hercegovinu predstavlja otvorenu ranu koja ni nakon više od trideset godina nije zacijelila. Za međunarodnu zajednicu ostaje trajni podsjetnik na posljedice nečinjenja, dok je za pravnu historiju postala mjesto na kojem je međunarodno pravo jasno utvrdilo da je počinjen genocid.
Ali da bi se razumjelo zašto je Srebrenica postala simbol jednog od najmračnijih poglavlja evropske historije nakon 1945. godine, potrebno je vratiti se nekoliko godina unazad.
Grad koji je nekada živio od rudnika, šuma i ljudi
Prije rata Srebrenica je bila mali istočnobosanski grad poznat po rudnicima, šumama, ljekovitim izvorima i banji Guber. U njemu su zajedno živjeli Bošnjaci i Srbi, radeći u istim preduzećima, pohađajući iste škole i gradeći svakodnevni život bez svijesti da će ih historija ubrzo podijeliti.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, općina je imala nešto više od 36.000 stanovnika, od kojih su većinu činili Bošnjaci. Malo ko je mogao pretpostaviti da će za samo nekoliko godina upravo ovaj grad postati simbol najvećeg masovnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Rat mijenja sve
Početkom rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine istočna Bosna postaje jedno od najtežih ratišta. Brojna bošnjačka sela u okolini Srebrenice napadnuta su, stanovništvo je ubijano ili protjerivano, a hiljade ljudi tražile su spas u samom gradu.
Srebrenica je vrlo brzo postala prenapučena enklava. Grad projektovan za nekoliko hiljada stanovnika morao je primiti desetine hiljada izbjeglica koje su stigle iz okolnih mjesta noseći sa sobom tek ono što su uspjeli ponijeti.
Uslovi života bili su izuzetno teški. Hrane je bilo malo. Lijekova gotovo da nije bilo. Humanitarna pomoć stizala je povremeno. Bolnice su radile u gotovo nemogućim uslovima. Stanovništvo je živjelo pod stalnim granatiranjem, u strahu od novih napada.
Zaštićena zona koja nije bila zaštićena
U aprilu 1993. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvojilo je Rezoluciju 819, kojom je Srebrenica proglašena “zaštićenom zonom”. Nekoliko sedmica kasnije uslijedila je i Rezolucija 824, kojom je taj status dodatno potvrđen.
Za stanovnike enklave to je značilo nadu. Mnogi su vjerovali da prisustvo međunarodnih snaga garantuje sigurnost.
U grad su raspoređeni pripadnici Zaštitne snage Ujedinjenih nacija, a kasnije je odgovornost za područje preuzeo nizozemski bataljon, poznat kao Dutchbat.
Međutim, stvarnost je bila daleko složenija. Vojnici su imali ograničen mandat, nedovoljno ljudstva i opreme, a političke odluke o mogućoj vojnoj intervenciji donosile su se sporo i često uz ozbiljna neslaganja.
Kasniji izvještaji i analize pokazali su da međunarodna zajednica nije uspjela zaštititi stanovništvo kojem je sigurnost bila obećana.
Tadašnji generalni sekretar Ujedinjene nacije Kofi Annan godinama kasnije priznao je:
– Kroz grešku, pogrešnu procjenu i nesposobnost da prepoznamo razmjere zla s kojim smo se suočili, nismo učinili svoj dio posla da pomognemo spasiti narod Srebrenice.
Te riječi ostale su jedno od najvažnijih priznanja odgovornosti međunarodne zajednice za propust da zaštiti civile.
Dani koji su promijenili historiju
Početkom jula 1995. godine započela je završna ofanziva na enklavu.
Dana 11. jula snage Vojska Republike Srpske ušle su u Srebrenicu.
Hiljade civila krenule su prema bazi UN-a u Potočarima, vjerujući da će tamo pronaći zaštitu. Istovremeno je više hiljada muškaraca pokušalo šumskim putem stići do teritorije pod kontrolom Armija Republike Bosne i Hercegovine.
Ono što je uslijedilo postalo je predmet brojnih sudskih postupaka i detaljnih historijskih istraživanja.
Muškarci i dječaci bošnjačke nacionalnosti sistematski su odvajani od žena, djece i starijih osoba. U danima koji su uslijedili hiljade njih ubijene su na više lokacija oko Srebrenice, uključujući škole, skladišta, poljoprivredna dobra i livade, a potom pokopane u masovne grobnice. Kasnije su mnoge od tih grobnica premještane u sekundarne i tercijarne masovne grobnice s ciljem prikrivanja zločina, što je dodatno otežalo identifikaciju žrtava.
Kako su međunarodni sudovi definisali ono što se dogodilo?
Presudom u predmetu protiv Radislav Krstić, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prvi je međunarodni sud nakon Drugog svjetskog rata utvrdio da događaji u Srebrenici predstavljaju genocid.
Sud je zaključio da su ubistva bošnjačkih muškaraca i dječaka izvršena s posebnom namjerom da se uništi značajan dio bošnjačke zajednice u Srebrenici, što ispunjava elemente genocida prema međunarodnom pravu.
Taj pravni zaključak kasnije je potvrđen i u drugim predmetima pred ICTY-em, kao i u presudi Međunarodni sud pravde iz 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije, u kojoj je Sud utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid, te da Srbija nije odgovorna za njegovo izvršenje, ali jeste prekršila obavezu da ga spriječi i kazni počinioce.
Više od brojeva
Kada se govori o Srebrenici, često se navodi broj od više od 8.000 ubijenih muškaraca i dječaka. Taj broj jeste važan jer govori o razmjerama zločina, ali iza svake brojke nalazio se čovjek – dječak koji nije stigao završiti školu, otac koji nije dočekao rođenje svog djeteta, brat, sin, komšija ili prijatelj.
Genocid nije ostavio prazninu samo u porodicama žrtava. Promijenio je čitavu društvenu i demografsku sliku istočne Bosne. Mnoge porodice izgubile su po nekoliko generacija muškaraca, a brojna sela ostala su gotovo bez stanovnika.
Srebrenica nakon jula 1995.
Iako je genocid okončan za nekoliko julskih dana, njegove posljedice traju i danas.
Godinama nakon rata trajala je potraga za masovnim grobnicama i identifikacija posmrtnih ostataka. Zahvaljujući radu domaćih institucija, međunarodnih stručnjaka i primjeni DNK analize, identificirane su hiljade žrtava. Ipak, mnoge porodice još tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih kako bi ih dostojanstveno ukopale.
Za preživjele, kraj rata nije značio i kraj patnje. Pred njima je bio dug put povratka, obnove domova i pokušaja da se život nastavi na prostoru obilježenom nezamislivim gubitkom.
(Sutra: Povratak među ruševine: Kako je Srebrenica ponovo učila živjeti nakon rata?)
