U otvorenom i vrlo depresivnom razgovoru, autor i glavni urednik portala Moja Hercegovina objašnjava kako je Istočna Hercegovina uništena, ko je za to odgovoran i kakvoj se perspektivi može nadati jedva 70.000 stanovnika, koliko ih danas živi u ovoj regiji
Dragiša Sikimić je prije nekoliko godina pokrenuo web-portal mojahercegovina.com s namjerom da bude glas slobodne misli i riječi na području čitave Hercegovine. Iako je redakcija ovog medija sastavljena od svega nekoliko ljudi, vlastima su se učinili kao velika opasnost. Razlog? Ne boje se stvari nazvati pravim imenom! A to ima svoju cijenu. Pokretač projekta Dragiša Sikimić objašnjava za interview.ba kolika je ona zapravo i zbog čega slijedi odumiranje Istočne Hercegovine.
INTERVIEW.BA: Šta je glavna ideja koja stoji iza Moje Hercegovine? Među desetak portala koliko ih danas ima u Trebinju, vi ste odlučili da budete drugačiji.
SIKIMIĆ: To je bila glavna ideja, jer svi liče jedni na druge. Nedostajalo mi je objektivnosti, stav o bilo kojoj temi: religiji, korupciji, politici, ljudskim pravima… Rekao sam, hajde da pokrenemo medij koji će biti slobodan, objektivan i da svaki član redakcije ima slobodu da odabere temu, da piše apsolutno o svemu. Nema beznačajnih tema. Odnosno, najbeznačajnije teme su najbitnije. Želio sam medij koji će krenuti odozdo, a ne odozgo.
INTERVIEW.BA: Očito da to ima svoju cijenu i da je ovdje teško napraviti takav medij.
SIKIMIĆ: Apsolutno je teško napraviti takav medij. Nadao sam se da ćemo kroz godine rada otvoriti neka vrata za bezuslovne prihode. Međutim, nema šanse za to. Jedino nam neka strana donacija daje prostor da bude onako kako mi zamišljamo da treba biti.
INTERVIEW.BA: A, šta je razlog tome?
SIKIMIĆ: Apsolutni politički uticaj na privrednike i bilo koji grant koji bismo dobili uslovljen je apsolutnom ćutnjom. Njima više nije potrebno da ih hvalimo, da pišemo hvalospjeve o njima, samo je bitno da ćutiš. Super je sve, isprati neki sportski događaj, neku manifestaciju, i to je to.
INTERVIEW.BA: Odlučili ste da govorite. Šta je to značilo, kakve su posljedice?
SIKIMIĆ: Posljedice su takve da imamo i komentare i dobacivanja i poruke, prijetnje, blokade izvora finansiranja, jer ne možemo uopšte doći u poziciju da s nekim ljudima razgovaramo o bilo kakvoj saradnji zato što znamo ko pripada kojoj partiji. Znamo apsolutno sve.
INTERVIEW.BA: Čak i u varijanti da ste vi jedna mala ekipa?
SIKIMIĆ: Oni se najviše i boje takvih projekata. Ovdje imate opozicione i novinare s pozicije. Nemate nijednu ekipu naivnih sanjara koji žele da stvari gledaju iz oba ugla istovremeno. Neka ljudi vide ko su ti koji odlučuju o našim životima, o našim osnovnim ljudskim pravima, pa neka procjenjuju. To u ovoj situaciji nije moguće. Kao neko ko vodi medij u Republici Srpskoj, mogu o nekim temama slobodno govoriti jedino u Federaciji, jer ovdje na medijima koji imaju nacionalnu frekvenciju to nije moguće.
INTERVIEW.BA: Kako biste opisali situaciju u Trebinju i Istočnoj Hercegovini?
SIKIMIĆ: Politički je mirnija nego ranije jer je 2012. došlo do promjene vlasti. SNSD je izgubio vlast pa su se smirile tenzije. Što se tiče medija, na području šest opština živi 70.000 ljudi, a imamo samo šest portala u Trebinju. Druge lokalne zajednice i nemaju slobodne medije, samo one koji funkcionišu u okviru javnih institucija. I mi smo tu došli kao tračak svjetla. A ja namjeravam da to tako i zadržim.
INTERVIEW.BA: Za Trebinje se veže priča koja je prerasla u vic o aerodromu koji je namjeravao napraviti Milorad Dodik.
SIKIMIĆ: To je bio vic od početka. Maloprije smo pomenuli koliko ova regija ima stanovnika, a u okolini imamo pet aerodroma; moramo se složiti da to nije prioritet ove regije ni u kom smislu. Ovdje više nisu prioritet ni radna mjesta – jer nas, jednostavno, nema. Ovdje nema radne snage, nema ljudskih resursa. Tako da je priča o aerodromu suvišna, osim ako ga neće napraviti privatnik, za šta je bilo planova. Ali za Vladu RS, koja nema para da isplati penzije i borački dodatak u jednom selu koje se zove Istočna Hercegovina, to je apsurdno i nemoguće.
INTERVIEW.BA: Je li to opisuje i odnos Vlade RS prema ovom kraju?
SIKIMIĆ: Ne samo da opisuje odnos Vlade nego i pokazuje da ona nema nikakvu strategiju ni prema čemu. Ako govorimo o novim radnim mjestima, Vladin projekat je bila firma “Nikola Tesla”, što je bilo sporno jer ne može neka firma nositi takav naziv. Mi kao medij smo otkrili da mnogi radnici rade za iznos manji od minimalnog prihoda propisanog zakonom. To je projekat u kojem su ljudi radili za 250 KM, što ih ponižava, a jedna je žena primila 12 KM na kraju mjeseca, i to po učinku. I Milorad Dodik je taj projekat otvorio kao spasenje ove regije. I sad će regija koja obiluje ovakvim prirodnim resursima da se spasi tekstilnom industrijom, kojom ne mogu da se bave mnogo razvijenije zemlje.
INTERVIEW.BA: Kažete da ovdje nema ljudi. Odlaze?
SIKIMIĆ: Ljudi odlaze kao i iz cijele Bosne i Hercegovine. Ne postoji privreda, a ovaj dio je manje razvijen od Zapadne Hercegovine, slabija je komunikacija s dijasporom, ljudi se ne osjećaju sigurno kad su u pitanju ulaganja. Ne možete vi u Trebinju, koje je 20 kilometara od Dubrovnika, da zadovoljite mladog čovjeka platom od 500 KM. Sada ćemo u elektroenergetskom sektoru imati smjenu generacija i doći ćemo do toga da će nedostajati inženjera pa ćemo morati da uvozimo radnu snagu. Lokalno stanovništvo ćemo održavati platama od 300 do 500 KM. I koja je budućnost? Apsolutno raseljavanje Hercegovine.
INTERVIEW.BA: Ali, imali smo isto tako medijske napise da Trebinje prednjači po prodaji stanova, vjerovatno zbog lokacije i blizine mora?
SIKIMIĆ: Vi biste sada rekli da Trebinje cvjeta, kupuju se stanovi više nego u Banjaluci, sve sjajno. A, nigdje ne postoji podatak da te stanove iko kupuje osim lokalnih tajkuna i ljudi koji rade u elektroenergetskom sektoru i imaju plate od 2.500 do 3.000 KM. Stanove kupuju i strani turisti stariji od 55 godina, ljudi koji su odlučili da se vrate, penzionerski da žive 20-30 godina i da umru na ovako lijepom suncu i dobroj hrani. Mladi ljude odlaze. Nama da dođu Rusi i Arapi s milijardama, ne mogu naći radnu snagu. U Trebinju ne možete naći konobara da vam radi u kafiću.
INTERVIEW.BA: Znači, u pitanju je biološki opstanak?
SIKIMIĆ: Biološki opstanak je takav da ne vidim rješenje osim politike naseljavanja ove regije. U šali sam rekao da nas jedino Sirijci mogu spasiti – da se nasele ovdje. Sami smo sebi najveći neprijatelji, a zvanična politika nas tjera da gledamo na Istok i Zapad. I gluposti kojima se bavimo. Mojih deset prijatelja je otišlo u Norvešku, Švedsku i Njemačku u posljednih pet godina. Najbliži ljudi. Znam još dvadeset koji su se spakovali i čekaju priliku. Ne može ih zaustaviti ni plata od 800 KM.
INTERVIEW.BA: Postoji li neka smislena politika koja može razriješiti stanje u Trebinju?
SIKIMIĆ: Ovdje je osam godina, do 2012., vladao SNSD, koji je potpuno ekonomski uništio Trebinje, opustošio ga. Poslije toga je došao PDP-ov gradonačelnik Slavko Vučurević, nakon čega se smirila situacija, ali nije bilo realno da se za četiri godine izmijeni stanje. On je obišao brojna mjesta, napravio razgovore, i vide se neki rezultati. Ali pošto nemamo nikakvu saradnju s republičkim vlastima, teško je dati komentar o tome koliko je uopšte moguće nešto uraditi. Trebinje je, naprimjer, najviše stradalo propašću Bobar banke, u kojoj je izgubilo pet miliona maraka. Šta biste vi da ste gradonačelnik?
INTERVIEW.BA: Znači, gradonačelnik tu ne može mnogo uraditi?
SIKIMIĆ: Generalno ne vidim ljude koji ovdje razumiju problem nedostatka ljudskih resursa i brzine raseljavanja Hercegovine. Još niko nije ponudio rješenje, ali mi nismo svjesni toga i kojom brzinom će se stvari dešavati kada krene da umire generacija 1955., koja je trenutno preovlađajuća ovdje. Isto kao što u nekim lokalnim zajednicama prije 30 godina niko nije mogao da vjeruje da će se mjesta prepoloviti. To će se isto desiti nama. Imamo selo kod Ljubinja u kojem živi pet stanovnika, a 1960. godine je imalo 300 đaka. Samo to treba pogledati pa da vas uhvati panika.
INTERVIEW.BA: Šta u ovom kontekstu želi i može uraditi vaš portal?
SIKIMIĆ: Cilj nam je da se približimo ljudima, da na njih utičemo tako da svako od nas bude bolji, odgovorniji. Ne možemo popraviti nijednu vlast, ali ako budemo mijenjali pojedince, možemo mnogo. U protekle četiri godine išli smo od čovjeka do čovjeka i mijenjali stavove o mnogim pitanjima koja čine društvo zrelijim, odgovornijim. Ne zamajavamo ljude velikim stvarima, već tražimo odgovornost među svima nama. To je kurs kojim namjeravamo da se krećemo.
