Mirsada Poturković: Raste prag tolerancije na nasilje, zakoni su loši, institucije nemaju ljudi

09.10.2023.

Mirsada Poturković iz Centra za socijalni rad Novi Grad Sarajevo, na žalost, gotovo svakodnevno se susreće sa žrtvama, ali i posljedicama nasilja kod nas. Kaže nam kako se osim fizičkog, sve češće evidentira i psihičko nasilje, ali i ekonomsko. Sve to treba dokazati, evidentirati, tražiti rješenja. Moramo tražiti da sistem reaguje u skladu s potrebama žrtava. Ali istovremeno moramo ozbiljno raditi na roditeljskim kompetencijama, partnerskim odnosima i na prevenciji nasilja u svakoj porodici. Svi imamo odgovornost za to

Razgovarala: Rubina ČENGIĆ

Interview: U posljednje vrijeme djeluje kao da više govorimo o nasilju nad ženama –  da li tog nasilja ima više nego prije ili se o njemu samo više govori, pa je vidljivije?

Poturković: Iz cipela nekog ko direktno i indirektno radi sa žrtvama nasilja mogu reći da nasilja,  ne samo u porodici, već i vršnjačkog nasilja, cyber nasilja i generalno nasilja u javnom prostoru ima više nego ranije. Ali, činjenica je i da se sve više govori o nasilju, da žrtve nasilja, bez obzira na to što to nije egzaktno evidentirano, pokazuju više povjerenja u institucije, više se obraćaju institucijama i otvorenije govore o onome što im se dešava. Uz to, kroz rad s pojedincima i porodicama primjećujemo da je nasilja mnogo prisutnije nego je zvanično prijavljeno – u svakom upravnom postupku u kojem se utvrđuje neko pravo, bilo da se radi o pravu na materijalnu pomoć, o pravu na smještaj u institucije socijalne zaštite ili o pravu na neku uslugu, kroz rad s korisnicima evidentiramo informacije koje upućuju na to da je prisutno nasilje u porodici.  Nažalost, osobe u tim predmetima nisu prepoznale da su žrtve nasilja, one nasilan način komunikacije, odnos ili ponašanje članova porodice ne vide kao nasilje. Vrlo su česte situacije, o tome ne govorimo mnogo, da su roditelji, odnosno starije osobe žrtve nasilja svoje djece. Ne samo svojih partnera, već i djece. Ali roditelji ili starije osobe prijavljuju nasilje samo kad problem eskalira i kada dođu u poziciju da su im život i zdravlje ugroženi. Takvih situacija u posljednjem vrijeme imamo sve više, a nasilnici su najčešće ovisnici o alkoholu, narkoticima ili osobe s mentalnim smetnjama i, nažalost, roditelji to tolerišu do trenutka kada eskalira.

U općinskim službama socijalne zaštite sve češće evidentiramo i psihičko nasilje. Ovaj oblik nasilja teško prepoznaju i osobe koje su izložene, ali i profesionalci u institucijama koji rade na toj problematici. Ono je teško dokazivo i najmanji broj zaštitih mjera se izriče počiniocima te vrste nasilja. Istina, u službama socijalne zaštite kolege uz psihičko nasilje najčešće evidentiraju i  fizičko i ekonomsko nasilje, pa u tim situacijama imamo drugačiju reakciju i policije i suda  jer žrtva  donese ljekarski nalaz i vidite da postoje povrede. Policiji je teže postupati kod prijave psihičkog nasilja, teže ga je dokazivati na sudu. Centri za mentalno zdravlje su institucije kojima je lakše i jednostavnije evidentirati postojanje psihičkog nasilja, a policiji i sudu je lakše postupati na temelju njihovih nalaza i rješenja, ali ti centri, kao i centri za socijalni rad, imaju po jednog ili dva zaposlena psihologa, imaju enormno mnogo posla i s građanima  rade na temelju zakazivanja termina, a do zakazanog termina žrtve psihičkog nasilja promijene stavove, mišljenje, situaciju u porodici  i odustaju od prijava nasilja. Pokušavam da kažem da bi mnogo toga mogli uraditi bolje kada bismo imali pretpostavke da prepoznamo elementa koje upućuju da nasilje postoji, da sistem funkcioniše u skladu s potrebama građana.

Očekivanja i realnost

Interview: Vi radite u najmnogoljudnijoj općini u BiH. Samim tim, možemo zaključiti da na žalost imate i puno posla. Kako to savladavate?

Poturković: U službi socijalne zaštite na području Opštine Novi Grad koja pokriva potrebe 130.000 stanovnika imamo dva psihologa i oni teško da mogu pokriti sve potrebe po prijavama koje dolaze samo iz škola, a da ne govorimo o prijavama koje dolaze iz porodica zbog porodičnog nasilja i drugim poslovima  koje psiholozi moraju raditi po Porodičnom zakona  koji se odnosi i na usvojenje i na starateljstvo  i poremećene bračne i porodične odnose i razvod braka i posredovanje…  Samo jedna kolegica radi na praćenju zaštitih mjera  kojih je u ovoj godini izrečeno 68 –  da radi samo praćenje zaštitnih mjera i sve druge obaveze koje su joj propisane Zakonom o zaštitu od nasilja u porodici –  mnogo je posla, a uz to ona sarađuje s policijom i sa sudom  i radi na prikupljanju  drugih elementa koji sutra mogu uputiti na postojanje sumnje za izvršenje krivičnog dijela nad žrtvom nasilja. Ona  jednostavno može  da zadovolji one osnovne zakonske obaveze, a to je intervencija po prijavi, prijava policiji, saradnja s policijom, saradnja sa sudom,  praćenje izvršenja mjere i stvaranje pretpostavki da negdje otvara prostor sebi da sa žrtvom i s počiniteljem nasilja organizira bar par susreta kako bi osvijestila što se dešavalo u njihovoj porodici kako bi uticala na prevenciju ako žrtva i počinitelj ostaju u bračnoj zajednici ili ako se posreduje između djeteta i roditelja  koji žive u zajednici. Isti je slučaj i u centrima za mentalno zdravlje. Očekivanje javnosti od sistema su ogromna i logična, a mogućnosti sistema da pruže sve potrebne usluge žrtvama nasilja i da rade s počiniteljima  su vrlo male i ograničene.

Nasilje nije poseban oblik brige

Interview: Hoćete reći da u organizacijama koje bi trebale da rade na suzbijanju ili prevenciji nasilja nema dovoljno zaposlenih? Institucije  koje određuju broj zaposlenih ili količinu novca kojom ćete raspolagati  iz vaših godišnjih izvještaja jasno vide probleme  i potrebe. Ima li uopšte razgovora o tome kako unaprijediti vaš rad?

Poturković: Nasilje u porodici je samo jedna od  nadležnosti centara za socijalni rad. Centar u kom ja radim u prosjeku evidentira 1.200 do 1.300, a redimo 2018. i 2019.  čak 1.500 prijavljenih slučajeva nasilja u porodici. Ako uzmete tu statistiku i uporedite je s ostalim problemima koje dolaze u centar, a koje uključuju  oko 30.000 domaćinstava ili porodica, to je mali broj u odnosu na druge korisnike kojih je oko 28.500. No, ono što ja lično vidim kao problem jeste da to nasilje uzrokuje niz drugih problema. Najčešće su nam djeca počinitelji krivičnih djela, djeca koja dolaze iz porodica u kojima ima nasilja. Najčešće su osobe koje su korisnici različitih materijalnih davanja u centru za socijalni rad osobe iz porodica u kojima smo evidentirali neki oblik nasilja. Najčešće je u postupcima posredovanja,  dostavljanja mišljenja prema sudu, razvoda braka evidentirano da su prisutni neki oblici nasilja u porodici. Dakle, nasilje nije poseban oblik brige, nego je povezano s drugim poslovima koji se rade u centru za socijalni rad  i nešto što, nažalost, multiplicira kasnije probleme. Bilo da se radi o djeci kroz razvoj, njihovo ponašanje, način života, njihov brak ili porodicu u koju ulaze odrastanjem kazuje na to da zaista ozbiljna, sistemska prevencija znači prevenciju i drugih problema.

Stvari se mijenjaju

Interview: Često se nakon slučaja ubistva ili nasilja nad ženom čuje da je centar za socijalni rad znao za probleme. Kako uopšte saznajete za nasilje? Šta tada možete uraditi s obzirom na sve ovo što ste rekli  o nedostatku osoblja, velikim brojem obaveza? 

Poturković: Mi za nasilje saznamo kada ono kulminira. Stvari se mijenjaju u posljednje vrijeme. Uspostavljena je međusektorska saradnje, ozbiljniji je rad drugih institucija na prevenciji nasilja, stižu ranije informacije o tome da je prisutno nasilje u nekoj porodici. Također, škole nas obavještavaju o ponašanja djece koji imaju probleme, tu su i policija, centri za mentalno zdravlje, centra za socijalni rad. Na temelju tih informacija  službe socijale zaštite se uključuju i reaguju u saradnji sa centrima za mentalno zdravlje,  školama, policijom, sudom i drugim subjektima koje je potrebno uključivati.  Informacije da se dešava nasilje dobijamo  i radeći s porodicom. Ranije smo informacije imali samo kada prijave komšije, policija, škola ili zdravstvene institucije ili kada osoba sama dođe u centar za socijalni rad, što se najčešće dešava.

Interview: Šta centar radi nakon prijave nasilja?

Poturković: Centar za socijalni rad odmah kontaktira policiju, koja kod suda inicira izricanje zaštitnih mjera i provodi druge aktivnosti koje su u njihovoj nadležnosti. Ako u saradnji s policijom  i žrtvom procjeni da je žrtvu potrebno izmjestiti iz toga ambijenta onda Centar donosio odluku o tome i smješta je u sigurnu kuću. I u saradnji sa stručnim timom  u sigurnoj kući organizuje rad sa žrtvom i s počiniteljem nasilja. Ali samo ako žrtva to želi. Mi na to ne možemo nikoga prisiliti.

Tamo gdje počinitelj nasilja sarađuje i pokazuje interes da promijeni svoje ponašanje zaštitne mjere i rad stručnih timova centra za socijalni rad, sigurne kuće i centra za mentalno zdravlje daju rezultate i utiču na promjenu ponašanja počinitelja nasilja i značajan broj nasilnika ne ponavlja nasilje.  Nažalost, značajan broj njih ponavlja nasilje. Ono gdje centar za socijalni rad ne ispunjava očekivanje javnosti jeste da ne izriče kazne. Ako počinilac nasilja ne želi da radi s centrom ili ne želi kontakt s centrom mi možemo samo obavještavati sud ili policiju i ništa više. Centar za socijalni rad ne može sankcionisati ili prisiliti ili prisilno privesti ili uspostaviti sistemski kontinuirani rad s takvom osobom.

No, praksa pokazuje da počinitelji nasilja kojima je izrečena mjera psihosocijalnog tretmana, koji se provodi u centrima za mentalno zdravlje u saradnji s centrima za socijalni rad  i koji to prihvate –  daje najbolje efekte. Mjere obaveznog liječenja za počinitelje nasilja daju najbolje rezultate. Ali većina počinitelja apsolutno ne želi da prihvati te mjere. Centar za socijalni rad može tražiti izricanje drugih mjera – zabranu približavanja i slično, ali sve daju mnogo manje efekte od psihosocijalnog tretmana.  Sud može izreći obavezno liječenje, centar nastoji doći do te osobe odlazeći na adresu, ali je ne može prisiliti ili ne može doći do te osobe i onda nema efekta.

Interview: Kada govorite o saradnji – koliko je ona jaka, je li jasno definisana, koliko možete uticati jedni na druge preporukama? Ukratko, koliko ste zadovoljni drugim institucijama?

Poturković: Prije svega, jasno mi je da javnosti ništa ne znači priča o potkapacitiranosti. Javnost brinu samo posljedice, a one su užasne ako izgubimo jednu osobu, ženu, dijete… No, posljednjih godina, govorim samo o Sarajevu, imamo  sjajnu saradnju s policijom i sudovima i s centrima za mentalno zdravlje i tužilaštvima.  Najveći broj izrečenih zaštitnih mjera je na području kantona Sarajevo. Ali u poređenju sa evidentiranim slučajevima nasilja – to je malo.  Ako smo prošle godine imali 1.300 slučajeva nasilja, a štićena 301 osoba sa 600  izrečenih zaštitnih mjera protiv 273 počinitelja nasilja – to znači da je jedan počinitelj je dobio dvije ili više mjera. To je jedna četvrtina sankcionisanih nasilnika ili jedna četvrtina zaštićenih žrtava.

Nasilje postaje svakodnevnica

Broj izrečenih mjera bi morao biti veći, najmanje isti kao i prijavljenih slučajeva nasilja. Mjere izriče sud, prijave podnosi policija. I u tom dijelu se stvari moraju mijenjati. Mora se izjednačiti broj mjera s brojem prijava. No, moraju se stvoriti i pretpostavke da se izrečene mjere izvršavaju. Jer mi sada nemamo kvalitetne pretpostavke da se zaštitne mjere izvrše. Ako se one ne izvršavaju Sud može novčano kazniti  počinitelja, ali efekti su slabi i ne daju konačan rezultat. U kontekstu saradnje važno je naglasiti da  postoji komunikacija između institucija nadležnih za postupanje u slučajevima nasilja u porodici, ali je ona ograničena s jedne strane nesaradnjom počinioca nasilja, a s druge strane –  kapacitetom institucija. Sudski postupci za izricanje mjera zaista traju kratko i sudovi izriču mjere. Ali krivični postupci traju godinama i najveći procenat žrtava odustaje od tih postupaka, mijenja iskaze, a to je ozbiljan problem. Također želim naglasiti da mi u centrima za socijalni rad primjećujemo da prag tolerancije nasilja, bilo da se radi o fizičkom ili ekonomskom i ekonomskom, raste iz dana u dan i nasilje postaje svakodnevno  sastavni dio života

Interview: Zašto je to tako?

Poturković: To je pitanje za sociologe, psihologe i samo na osnovu egzaktnih istraživanja. Mislim da  smo skloni proizvoljnim procjenama onog što se dešava i tumačenjima. I zbog tih proizvoljnih procjena i tumačenja imamo loše stanje. Različite edukacije na nivou kantona Sarajevo, od škola pa dalje, gdje se djeci šalju poruke da nasilje ne treba tolerisati nego prijaviti i da svako dijete ima pravo da prijavi bilo koji oblik nasilja nastavniku, učitelju, centru za socijalni rad i slično ima rezultat da djeca u školi ustanu i kažu da su doživjela nasilje. Ali reakcija sistema, da se s tom porodicom ili osobom koja je počinila nasilje radi sistemski, stručno ili kroz sankcije, nisu onakve kakve trebamo imati. Mislim da zbog toga raste taj prag tolerancije na nasilje. Ne mogu se oteti utisku da smo posljednjih 30 godina u javnom prostoru otvorili poziv na nasilje. Na žalosti naša svakodnevna komunikacija na ulici, u prevozu, u institucijama… na različitim mjestima sadrži elemente  nasilja. A ako na javnom mjestu tolerišemo psihičko nasilje – kako možemo očekivati da djeca to ne kopiraju. Sada svi očekujemo od sistema da riješi problem nasilja. No, nikako da se vratimo na izvor nasilja i ozbiljnije uspostavimo sistem prevencije počevši od izvora, od samih sebe.

Važno je prijaviti

Interview: No važno je da naglasimo da je, bez obzira na potkapacitiranost institucija, nasilje treba prijavljivati.

Poturković: Vrlo je važno da se nasilje prijavi. I vrlo je važno da prva manifestacija nasilja bude registrovana. A tu mislim na ružne poruke koje svakodnevno roditelji šalju djetetu kako bi se radilo s roditeljima s ciljem da shvate šta te poruke znače za dijete…

Sve se nosi iz porodice

Interview: To je  možda i 80 posto porodica?

Poturković: Apsolutno, možda i 90 posto u kantonu Sarajevo. U svakoj definiciji problema s kojima radimo moramo krenuti od sebe, kako mi komuniciramo, pa onda ka drugim ljudima koji iz različitih razloga komuniciraju na pogrešan način. A djeca komuniciraju kako su naučila u porodici i onda to prenose u vrtić. I ako je tamo prihvatljivo i izostane reakcija – ide dalje i prenosi se u školu, pa u veze s partnerima, pa u porodicu. I dobijemo transgeneracijski prenos nasilja. Taj prenos je po mom mišljenju, a godinama radim i pratim šta se dešava, i najčešće naše reakcije koje manifestiramo na svakom koraku su posljedica trauma koje nosimo i na kojima nismo radili, možda nismo imali načina da radimo na njima da ih prevaziđemo. Zato iz godine u godinu situacija postaje sve ozbiljnija. Ako ne shvatimo da je sve ono što dajemo djeci nešto što nam se vraća –  teško ćemo promijeniti situaciju u kojoj živimo. Preteško mi pada kada na ulici čujem rječnik djece od 5-6 godina, a svi to čujemo – to je nešto što djeca nose iz porodice.

Kome ostaju djeca?

Interview: Kad već govorimo o djeci,  kakva su prava djece koja ostanu na brigu društva kada su majke ubijene, a očevi izvrše samoubistvo ili završe u zatvoru. Ko definiše ta prava i ko prati njihovo poštivanje?

Poturković: Teško je generalizirati. Pitanje je da li djeca imaju srodnike, da li su srodnici spremni da prihvate dijete, da li imaju kapacitete za to… Ukoliko centar za socijalni rad ocijeni da su srodnici najbolje rješenje, nastoji ostaviti djecu u biološkim porodicama. Jer je to najbolji interes djece, a ne izmještati ih iz ambijenta u kom su živjeli. Uz strašni emocionalni gubitak, ako gube svoj prostor, igračke i slično  – gube identitet. Naša sreća je, bar za kanton Sarajevo, da smo status djece rješavali tako da ih smještamo u srodničke porodice, koje uz našu podršku imaju odgovarajuće uvjete za rast i razvoj. Ta djeca će uvijek nositi traume gubitka roditelja, a posebno svjedočenja  tragičnim događajima. A to traži poseban rad svih institucija kako bi se sanirale posljedice trauma iako se ne mogu sasvim izliječiti. Tamo gdje nema srodnika, tražimo hranitelje. I tu obezbjeđujemo stalnu podršku u rješavanju bilo kog pitanja koje se tiče problema u razvoju djece. Nažalost, imamo situacija da djecu moramo premjestiti u drugu hraniteljsku porodicu ili dom, odnosno instituciju socijalne zaštite. To je za dijete dodatna trauma. Ali ako nema srodničkih porodica koje imaju kapacitete i kompetencije moramo tražiti drugo rješenje, ali to je izuzetno. Tamo gdje je jedan roditelj ubijen, a drugi u zatvoru, uključuje se centar, ako taj roditelj u zatvoru traži traži kontakt s djetetom. Tada centar uključuje sve institucije i ocjenjuje da li je interes djeteta da ostvari bilo kakav kontakt s tim roditeljem. I ako ocijeni da nije interes – idemo u postupak da izreknemo mjeru zabrane. Ili da se ide na postupak oduzimanja roditeljskog prava roditelju za kog procijenimo da ugrožava ili da će ugrožavati  budućnost djeteta.

Interview: Da li to traže hranitelji/staratelji  ili centar samoinicijativno poduzima mjere?

Poturković: Mi nadziremo, ali i staratelji skrenu pažnju ako se kontakt ostvaruje bez znanja centra za socijalni rad. Centri za socijalni rad postupaju po zakonu i u s nastojimo hitno postupati i zaštiti interes djeteta koji je ispred svega. Važno je da imamo te informacije i da se sve informacije o ugrožavanju zdravlja i sigurnosti djeteta dijele s centrom.

Program zaštite žrtava

Interview: Često žrtve nasilja utočište nalaze u sigurnim kućama. Jesu li one stvarno dobro rješenje? Da li bi trebalo razmišljati o socijalnim stanovima ili nekom drugom rješenju?

Poturković: One su rješenje za prekid nasilja i za prevenciju težih posljedica koje bi se mogle desiti bez intervencije i izmještanja žrtve u sigurnu kuću. I  za žrtvu i za djecu to je korak u zaštiti njihovog života i zdravlja. I poruka žrtvi da je sistem tu da je zaštiti i da joj pomogne. Važno je da ona u toj intervenciji sarađuje.

Nažalost, najveći broj žrtava se vraća počinitelju nasilja. To pokazuju sve statistike. One koje se ne vrate, ne nastavljaju život kakav su imale prije sigurne kuće i traže rješenje. Kanton Sarajevo posljednjih nekoliko godina, kroz program zaštite žrtava koje su odlučile da izađu iz nasilne zajednice pruža i druge oblike pomoći poput  plaćanje podstanarstva, režijskih troškova i to je rješenje najbitnijeg problema – da žrtva stvara pretpostavke za osamostaljenje. Realizovani su i neki programi zapošljavanja žrtava nasilja. Ali, nismo primijetili da su oni efikasni u smislu da je veliki broj žrtava riješio svoj status putem službi za zapošljavanje. Ali činjenica je da sistem traži načine da ekonomski osnaži žrtve nasilja i pošalje poruku da preduzima mjere na stvaranju pretpostavki da one donose odluke da izađu iz nasilnih veza.

Nasilnik se ne rađa

Interviw: Nerijetko počinitelji nasilja ne budu kažnjeni u skladu s očekivanjima javnosti: suđenja dugo traju, kazne su blage… Koliko to odmaže sistemu socijalne zaštite ili prevenciji nasilja?

Poturković: Često smo skloni da odgovornost prebacujemo na druge iako ne poznajemo  njihove mogućnosti. I po mom mišljenju to je neprofesionalno i nemoralno. Činjenica je da ne mogu govoriti o postupcima drugih institucija. No, uvjerena sam da bez kvalitetnih zakonskih rješenja i odgovornog postupanja svih nas po tim rješenjima – pitanje nasilja ili prevencije neće biti riješeno na način koji svi očekujemo. Počinilac nasilja mora biti adekvatno kažnjen, žrtva mora imati obezbjeđen kvalitetan sistem zaštite. A koliko god javnost ne vidi, mnogo je urađeno na planu promocije prevencije nasilja, motiviranju žrtava da prijave nasilje, reakcijama institucija… Koliko su one efikasne po žrtvu možemo diskutovati. Baš kao i koliko je  sistem generalno dovoljno educiran, vješt, kapacitiran. Pa i koliko je pravni osnov dovoljan za kvalitetno sankcionisanje počinitelja nasilja  je drugo pitanje. Moram da kažem da praksa pokazuje da se s nasilnik ne rađa. Najčešći počinioci nasilja su osobe koje su bile žrtve nasilja kao djeca i to je generalno naučen model ponašanja i života, generacijski se prenosi s rodilje na djecu i dalje. Djeca koja su bila žrtve nasilja, s kojima smo radili godinama, kojima smo pružali razne oblike podrške, su danas roditelji-nasilnici. Zašto? Tako su naučili rješavati probleme i ne znaju drugi način. Mi moramo tražiti da sistem reaguje u skladu s potrebama žrtava. Ali istovremeno moramo ozbiljno raditi na roditeljskim kompetencijama, partnerskim odnosima i na prevenciji nasilja u svakoj porodici, svi imamo odgovornost za to.

Interview: Kažete da nam trebaju i dobri zakoni i dobre institucije – da li su naši zakoni dovoljno dobri?

Poturković: Mislim da nisu. Tu se mora uraditi ozbiljna analiza i ozbiljno inovirati zakonodavstvo. No, nema svrhe to raditi ako ne uspostavimo kvalitetnu infrastrukturu koja će moći da primjenjuje kvalitetne zakonske norme.

 

Idi naVrh

Don't Miss