July 2019

Sarina Bakić: Kultura sjećanja ne cementira odnose među ljudima, već otvara vrata pomirenju i povjerenju

Profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Sarina Bakić sudjelovala je kao predavačica u dvodnevnoj biciklističkoj  posjeti  historijskim mjestima („ReCycle the Past Site Visits“)  održanoj prošlog mjeseca, tokom koje su desetine srednjoškolaca iz nekoliko gradova Bosne i Hercegovine posjetili i učili o mjestima stradanja civila  proteklog rata u Sarajevu, Srebrenici, Potočarima i Tuzli. Ova aktivnost organizovana je u okviru projekta “Mobilizing Youth for Reconciliation – Be the Inspiration” (Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija) koji je podržan od strane Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID), a realizuje ga Nacionalni Demokratski Institut (NDI) u saradnji sa Inicijativom mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR BiH) i Fondacijom INFOHOUSE (IH). Za Interview.ba Bakić je kazala da mladi ljudi današnjice treba da budu svjesni da se kultura sjećanja koristi kako bi se generacije mladih ljudi obrazovale, tako da se zločini nikada ne ponove, da se u društvu stvara atmosfera saradnje, prijateljstva, međusobnog uvažavanja i ljubavi. 

POMOĆI MLADIM LJUDIMA: „Iz razgovora s njima, osjetila sam umor i razočarenje u situaciju u našoj zemlji, ali i vjeru da se može živjeti “kao sav normalan svijet”. Mi, kao društvo im trebamo pomoći u tome, tako da ćemo raditi na ukazivanju i pokazivanju trajnih društvenih vrijednosti, ukazivati na greške, dati im potporu da se aktiviraju, dati im vjeru i mogućnosti da mijenjaju stvari u svom i tuđim životima.“

INTERVIEW.BA: Prva stanica u okviru biciklističke vožnje, na kojoj ste vi imalu ulogu predavača, bio je Historijski muzej u Sarajevu gdje su učenici imali priliku informisati se o stradanjima u Sarajevu tokom rata u BiH od 1992.-1995. godine. Održali ste im kratko predavanje o važnosti suočavanja s prošlim dešavanjima, a učenici su imali priliku pogledati stalnu izložebnu postavku sa eksponatima iz opkoljenog Sarajeva. Kakva je bila reakcija mladih?

BAKIĆ: Ono što je bilo najvažnije, a kada je u pitanju posjeta Historijskom muzeju u Sarajevu, jeste izrazita zainteresovanost učesnika za postavku „Sarajevo u opsadi“, s obzirom na to da su učesnici, naročito oni koji nisu iz Sarajeva, veoma malo ili nikako nisu znali o životu građanki i građana svih nacionalnosti i religijskih pripadnosti u opkoljenom Sarajevu. Naročito zbog činjenice, a koja se ogledala u svim projektnim aktivnostima, da ova generacija mladih ljudi nema direktno iskustvo rata. Najveći broj pitanja je bilo postavljeno s aspekta svakodnevnog života stanovnika Sarajeva, kako su prevazilazili teškoće života nametnute ratom, kako su se snalazili u nabavci vode, kako su sami pravili različita pomagala za što dostojanstveniji život. Mlade je najviše dojmila činjenica da kulturni život i obrazovanje u opkoljenom Sarajevu nije prestajalo, te smo zajedno zaključili kako je ova vrsta duhovnog otpora bila jedan od najvažnijih segmenata odbrane Sarajeva uopšte. Mnogo su zapitkivali o duhovnom stanju stanovništva i humoru stanovnika za vrijeme opsade. Bili su potreseni fotografijama, najviše fotografijama djece opkoljenog Sarajeva. 

INTERVIEW.BA: Nakon Sarajeva, posjetili ste Srebrenicu, gdje se desio jedan od najstrašnijih genocida moderne historije. Iz ovog gradića učenici su biciklima otišli i do Memorijalnog centra Potočari. Koliko je važno animiranje mladih u procesu pomirenja da  izađu iz škola, kuća i posjete mjesta stradanja i svjedoče izjavama učesnika strašnih stradanja?

BAKIĆ: Kultura sjećanja je jedan od najvažnijih segmenata obrazovanja mladih naraštaja u cijeloj Bosni i Hercegovini i regionu. Ona ne služi za stvaranje predrasuda i neprijateljstava prema drugom, već da se na adekvatan način mladi ljudi osvijeste o ratu, te da sukobi, konflikti i rat nisu nikada nijednom čovjeku donijeli bilo šta dobro. Mladi ljudi današnjice trebaju biti svjesni da kultura sjećanja ne predstavlja barijeru za bolju budućnost, da kultura sjećanja ne cementira odnose i nepovjerenje među ljudima, već da upravo suprotno, otvara vrata toliko potrebnom pomirenju i povjerenju. Kultura sjećanja koristi da se generacije mladih ljudi obrazuju tako da se zločini nikada ne ponove, da se u društvu stvara atmosfera saradnje, prijateljstva, međusobnog uvažavanja i ljubavi. 

INTERVIEW.BA: Posljednja stanica bila je Tuzla, a srednjoškolci su tom prilikom posjetili vječno počivalište žrtva masakra na Kapiji, nakon čega su se biciklima odvezli i do same Tuzlanske kapije. Kako vam se čini ideja „jedan vikend vožnje kroz prošlost BiH“ i šta je to što biste Vi u ovom susretu mladih sa prošlošću izdvojili kao najzačajnije?

BAKIĆ: Kao najznačajnije izdvojila bih činjenicu koliko su naši mladi ljudi pametni i dobronamjerni. Mnoga prijateljstva i kontakti su ostvareni ovim projektom. Oni će tu mrežu, što je sasvim prirodno i nadasve ljudski, širiti među svojim vršnjacima, ispričati svoja iskustva članovima svoje porodice, širiti pozitivnu atmosferu drugarstva i saradnje, prevazilaženja barijera koje mladi po svojoj prirodi odbacuju i ne vole. Vrlo je važno što su vidjeli mjesta na kojima su ubijeni ljudi, naročito mladi ljudi, kojima je oduzeta mogućnost za rast, razvijanje, za ljubav i život. Učinilo mi se da su mjesta koja su obišli potvrdili i koliko je Bosna i Hercegovina lijepa zemlja, za koju vrijedi raditi na njenom razvoju i boljitku. A to mi, stariji, s pravom očekujemo od naših učenika, studenata, svih mladih ljudi. Mogli smo uvidjeti iz razgovora s njima koliko su im obrazovanje i posao važni te koliko su otvoreni i vrlo upoznati sa svim manjkavostima društvenog i političkog sistema Bosne i Hercegovine. 

INTERVIEW.BA: Kada govorimo o obrazovnom sistemu, koliko je on efektivan kada je u pitanju suočavanje s prošlošću, s obzirom na to da imamo različite nastavne planove i programe u školama, a samim time i različite historije…da li se nudi poticajno okruženje u BiH za prevladavanje različitih mono-etničkih narativa?

BAKIĆ: Naš obrazovni sistem, mislim na cijelu Bosnu i Hercegovinu, nije efektivan u promoviranju elementarnih civilizacijskih vrijednosti, koja podrazumijeva suočavanje s prošlošću na jedan racionalan način, na jačanju razumijevanja prema drugima, a ne da podriva animozitete i produbljuje konflikte. Teško je govoriti o poticajnom okruženju u Bosni i Hercegovini, kada mi i danas u 21. vijeku imamo „zombije“ obrazovnog sistema tzv. dvije škole pod jednim krovom, gdje se sistemski, kako ideološki tako i fizički, naša djeca dijele/odvajaju, i segregacija društva se tako još više ohrabruje. Ona utiče na razvoj svakog pojedinca, njegov odnos prema drugome, njegov odnos i stav prema društvu i svijetu uopšte. Ljudi koji ne žele djeci dobro jesu najveći neprijatelji bosanskohercegovačkog društva i civilizacije uopšte. U segmentima obrazovanja, kada gledamo udžbenike i nastavne planove i programe, možemo naći eklatantne primjere indoktrinacije naših mladi ljudi preko obrazovanja, što je i najopasniji vid indoktrinacije. Sistemska i kvalitetna, nadasve dobronamjerna rješenja u ovoj oblasti, trebaju biti u fokusu pažnje i konkretnih aktivnosti. 

INTERVIEW.BA: Koja je to, po Vašem mišljenju, snaga mladih ljudi na putu ka trajnom pomirenju? Šta je odgovornost mladih u kontekstu pomirenja u Bosni i Hercegovini, a šta je odgovornost društva?

BAKIĆ: Još jednom ponavljam da je snaga mladih ljudi upravo u njihovoj mladosti, u njihovoj potrebi da uče i upoznaju nešto i nekoga novog, da šire svoje vidike i obogaćuju životna iskustva. Nadalje, iz razgovora sa ovim mladim ljudima, a veoma su mladi, osjetila sam umor i razočarenje u situaciju u našoj zemlji, ali i vjeru da se može živjeti “kao sav normalan svijet”. Mi, kao društvo im trebamo pomoći u tome, tako da ćemo raditi na ukazivanju i pokazivanju trajnih društvenih vrijednosti, ukazivati na greške, dati im potporu da se aktiviraju, dati im vjeru i mogućnosti da mijenjaju stvari u svom i tuđim životima. Ovdje prvenstveno mislim na sve oblike i stepene obrazovanja, potrebno je uključiti stručnjake koji će pomoći školama da se i same “trgnu” iz opšte nastale društvene letargije, te da obrazovanje učinimo odskočnom daskom u pravom smislu, te riječ za jačanje pomirenja i mira u društvu, tako da ćemo obezbijediti uslove za to. Nadalje, mladima treba omogućiti da vide kulturne i umjetničke sadržaje koje u svojoj osnovi nose ideju mira, ideju da se ratovi ne smiju više ponavljati, te da svi trebamo prihvatiti i naučiti važne lekcije iz svega: a to je da nijedan član našeg društva ne smije patiti. 

INTERVIEW.BA: Zašto je prema Vašem mišljenju važan projekat “Mobilizing Youth for Reconciliation – Be the Inspiration” (Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija)? 

BAKIĆ: Projekat kao što je ovaj pokazuje svoju svrsishodnost i vrijednost, svoju dubinu kako u edukacijskom tako i u komunikacijskom i socijalnom smislu. Mladi trebaju da se obrazuju, mladi trebaju biti dovoljno jaki da se izbore za svoje mjesto, a to samo mogu znanjem. Znanje omogućava širinu, dubinu pogleda, znanje omogućava razbijanje predrasuda, znanje najviše pomaže u samoaktualizaciji i samorealizaciji mladih, konkretnije, njihovih ličnosti. Društvo treba konačno ozbiljno shvatiti situaciju u kojoj se bosanskohercegovačke mlade osobe nalaze, da razbiju konačnu atmosferu straha, bespomoćnosti i besperspektivnosti. Društvo mora konačno sistemski rješavati svaku problematiku, naročito probleme koje se tiču mladih. Zbog nedostatka ozbiljnih i sistemskih rješenja na teritoriji cijele države, mladi odlaze ili žele da to urade, a toj činjenici se nijedno društvo ne smije ponositi.

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Rato heroj, a ne zločinac!

Pa je Ratin čin stostruko bitniji od naprđivanja hiljadu i jednog profesionalnog naprđivača u raznoraznim naprđivaonicama. Jer, Rato, tamo daleko, desetinama tunela daleko u Rudom biva čovjek, dok mu jastrebovi iz Banjaluke dišu za vratom, sve sa posterima Ratka Mladića.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba 

Pitaju me do kad ću objavljivati priče o ratnim zločinima?

Pa dok se zadnja kost zadnje žrtve ne pronađe i ne iznese na svjetlost dana i dok se ne sazna kako je ubijena svaka žrtva ili dok moje kosti ne odu pod zemlju, pa šta prvo bude.

Toliko mogu!

Iznad suhe priče

To je stav potpisnika ovih redova i to je filozofija po kojoj ubijeni čovjek nije broj već ličnost koju moramo oteti od zaborava. Jednako tome, ubica ili ubice nisu narodi niti nekakve mistične horde, već opet pojedinci, antiličnosti sa imenima i prezimenima koje treba staviti pred lice pravde, pred ljudski i Božiji sud.

Ipak, nije to dovoljno.

Samo iznositi tešku i mučnu faktografiju u još mučnijem procesu pisanja i najmučnijem opetovanju diranja rana preživjelih čalnova porodice, može imati efekat makar katarze, ali, ponavljam, nedovoljno je.

Ima li konkretnog rješenja za iskorjenjivanje nacionalističkog zla u mojoj zemlji? Ima li išta što iskače iz relativno impotentnog obzorja «suočavanja sa prošlošću» u kojem se navijek istih desetak aktera suočava sa milion kilotona Bosne i Hercegovine i njene realnosti koju nam pljuje u zadnjih pedesetak godina? Ima li bilo kakav metod kojim se ubija nacionalizam, a pridonosi istini i da je sprovodiv u realnosti, a opet da nije tek idealističko maštanje o bratstvu&jedinstvu vol. 2?

Ima!

Budi Rato, a ne Ratko

Evo, ovaj načelnik opštine Rudo, Rato Rajak, svake godine polaže vijence na spomen-obilježje ubijenim Bošnjacima ove opštine bez obzira što mu to itekako zamjeraju političke elite u RS-u.

“S više međusobnog poštovanja život u BiH bio bi daleko bolji. Ne dotiču me neki, posebno zluradi, komentari. Oni dobri, od čestitih i časnih ljudi, mi jako gode kao čovjeku i mislim da radim pravu stvar. Tako da se puno oko toga, iskren da budem, ne uzbuđujem. Mislim da bismo svi trebali imati više saučešća prema drugima kada su u pitanju ovakve tragedije kao što je ova, nažalost, u nekom lošem vremenu obilježila i Rudo”, zaključuje Rajak.

I tu je Rajak kupio autora ovih redova. Neko će reći, pa on radi samo ono što bi svako normalan radio! Neko će reći, pa to je ljudska dužnost i to bi trebalo biti pravilo, a ne nekakv kuriozitet i izuzetak. I svi će biti u pravu. Ali u nakaradno postavljenoj državi, prelijepe zemlje Bosne i Hercegovine, Rato je tek «izdajnik» u entitetu jednog «heroja
đenerala Ratka», zar ne?

Pa je Ratin čin stostruko bitniji od naprđivanja hiljadu i jednog profesionalnog naprđivača u raznoraznim naprđivaonicama. Jer, Rato, tamo daleko, desetinama tunela daleko u Rudom biva čovjek, dok mu jastrebovi iz Banjaluke dišu za vratom, sve sa posterima Ratka Mladića.

A možete li zamisliti da recimo gradonačelnik Prijedora Milenko Đaković položi vijence na spomenik 102 ubijena prijedorska djeteta? Da ustane, pa krajem juna, ili bilo koji Božiji dan jednostavno ode i spusti cvijeće pod cvijet sa ispisanim imenima dječijim? Da u minutu ćutanja sublimira bol, kajanje, empatiju i ljudskost?

Naravno da ne možete, jer u Prijedoru NEMA nikakvog spomenika ubijenoj djeci ovog grada, a koja su ubijena samo zato što se drugačije zovu i što su im se roditelji na drugi način Bogu molili. Pa da je ubijeno 102 psa, a ne 102 djeteta, postojala bi barem bandera da šinterima srce zatreperi! A ovako…A ovako se čuje samo muk i jadna tišina nepoštovanja ubijenih ljudi.

I tako, kao za ovog gradonačelnika Prijedora, možemo postaviti retoričko pitanje i načelnicima i gradonačelnicima Banjaluke, Konjica, Foče, a bogme i Srebrenice, i većine naših mjesta, gdje ste na komemoracijima? I dobićemo nimalo retoricki, zapravo posve realan odgovor-zaboli nas donji dio leđa za ubijenim, jer to su bili ipak samo «njihovi», a «njihovi» i nisu ljudi niti su djeca, nego su talon za potkusurivanja opštinska i za predizborne lake poene, sa vjerom u koljače “naše», a koji su «heroji, a ne izdajnici».

Kao što vidite, a ne treba vam niti orlujski vidi, niti velika pamet, pa da dokučite da tako o(p)staje naš nacionalizam nasušni, a prvi ljudi opština i gradova (čast izuzecima), po pravilu su bastioni nacionalizma, a ne LJUDI. Na žalost.
E zato treba Zakon!

Ljudski Zakon

Hajmo za početak u svakoj, ali SVAKOJ opštini napraviti spomenik ubijenim civilima, a posebno ubijenoj djeci. Hajmo uvesti obavezu zakonsku da svaki načelnik ili gradonačelnik i ljudski i (opet) zakonski MORA održavati spomenik i posjećivati ga. Hajmo se onda povesti za prvim čovjekom opštine ili grada. Hajmo se desetak godina držati ovog pravila dok ne postane tradicija.

I za gradonačelnika Konjica, koji se moli Bogu ispred spomenika Petru i Pavlu i za gradonačelnika Prijedora, koji u minuti šutnje odaje počast za 102 ubijena prijedorska djeteta.

Mrtvi su barem toliko zaslužili, a i ljekovito je za žive u borbi protiv nacionalizma. Zapravo, to je najljekovitije. Ubijeni ljudi, nevino ubijeni u zadnjem ratu, za sve nas trebaju biti SVETINJA!

Mislim da toliko možemo, mislim da toliko dugujemo ubijenim u zločinima i genocidu, a još više svojoj živoj djeci. I zato ovaj Ratko Bajak, sa početka priče, a sa kraja svijeta, tamo od Rudog može i mora biti svjetionik svakom velmoži koji sjedi u gradskoj fotelji i za naše nove dijeli nekakvu pravdu, ljudskost i vlast.

Budimo Rato, a ne Ratko! Toliko možemo!

Mile Kekin: Jačanje ekstremne desnice vodi ka novim ratovima, a ja nisam spreman za takvu torturu

Uvijek rado viđen i Sarajlijama drag bend HLADNO PIVO, nastupio je drugu noć festivala Live stage, priredivši odličan štimung svim posjetiteljima. Mile Kekin kao i uvijek u svom duhovitom stilu komunicirao je s publikom, komentarisao majice bendova posjetilaca, šalio se na račun balkanskog mentaliteta, te u originalnom stilu najavljivao pjesme koje su se jedna za drugom redale od njihovih najstarijih do najnovijih pjesama sa do sada osam objavljenih studijskih albuma:  „Pjevajte nešto ljubavno“, „Ne volim te“, „Na ovim prostorima“, „Sreća“, „Pitala si me“, „Teško je ful biti kul“, Samo za taj osjećaj“ i mnoge duge. Za naš portal frontmen benda Mile govorio je o svom odrastanju u Njemačkoj, o starijim i novijim punk generacijama, svojim pogledima na rokenrol i punk koji su obilježili jugoslovenski prostor, ali i politici.

INTERVIEW.BA: Rođeni ste u Njemačkoj, koliko Vam je taj dio Vašeg života ostao u sjećanju, šta najviše pamtite?

KEKIN: Naravno da imam sjećanje i da je bitno onoliko koliko djetinjstvo utječe na čovjekov razvoj. Sjećanja ranog djetinjstva su me oformila, odgoj tamo, prve ljubavi…I ta osjećanja pripadnosti i potrage za identitetom- jer si ti tu bez obzira na sve za njih stranac, pomogla su mi da se na kraju formiram kada sam počeo pisati pjesme.

INTERVIEW.BA: Vi ste ’71. godište. Punk je krenuo 1976. godine. S obzirom na to da je Hladno pivo počelo kao pankerski bend i pretpostavljam da ste bili fan nekih od tada aktuelnih bendova kao klinac, preko svoga odrastanja do možda i danas, koliko možete povući paralelu između punka na Zapadu i punka na ex-jugoslovenskim prostorima? Da li se on kao takav po nečemu razlikovao?

KEKIN:  Da, ja sam odrastao na punk bendovima, djelomično na tome, a djelomično na nekim protestnim pjesmama i autorima kao što je Dylan, nisam dakle bio punker isključivo. Kada bih sada morao povući paralelu između Ramonesa, Dead Kennedysa, svih tih bendova kao velikana nekog svjetskog punka i naših punkera, mogu reći da smo mi puno zaostajali izuzev Zabranjenog Pušenja na primjer.  Njihov album „Das Ist Walter“ meni je totalni punk album, samo što smo mi uzeli tu formu i prebacili je u nešto svoje. Nismo htjeli samo imitirati strane punk bendove, nego smo htjeli pjevati o našim temama na naš način. Punk je jedan od muzičkih pravaca koji nam je puno pomogao jer nismo znali svirati na početku. Našli smo se kao klinci gdje ja nikad nisam stao pred mikrofon, bubnjar nikada nije bubnjao, basist nikad nije svirao bas i punk nam je dao da mi to možemo reproducirati, tako da nam se, kada smo npr. prvi put svirali s Ramonesima činilo da mi to možemo bolje odsvirati.

INTERVIEW.BA: Da li postoje razlike u mentalitetu Njemačke u odnosu na Hrvatsku koja je sada također u Evropskoj Uniji  i u kojoj mjeri su one izražene?

KEKIN:  Razlika je evidentno velika, mentalitet mislim dosta utječe na sve, tako i na ekonomski razvoj. Pridržavanje zakona i reda npr. vjerojatno pomaže svim tim naprednijim zemljama da bolje napreduju, a kod nas je zakon nažalost uvijek bio nešto relativno, od one famozne Titove izjave da se „zakona ne treba držati ko’ pijan plota“, pa je to utjecalo, mentalitet na sve to utječe, i na radne navike, i na pridržavanje reda i zakona. Mada meni sada glupo zvuči da ja kao punker koji bi trebao da zagovaram neko rušenje zakona, stalno se nešto bunim, pričam o redu i disciplini, ali iskreno, teško je da ćemo uspjeti napraviti neke pomake u tome.

INTERVIEW.BA: Koliko se rokerska raja u Hrvatskoj, alternativci danas razlikuju od vremena kada ste Vi bili mladi?

KEKIN:  Mi sad već više nismo alternativa. Hladno Pivo je bend za koji već sad svi znaju, ne bih baš rekao mainstream, ali za nas sada zna i jako puno ljudi koji ne slušaju tu vrstu muzike, a kamoli da su alternativni. Teško je donijeti tu procjenu koliko su današnji alternativci drugačiji nego što smo mi bili, ali drugačija je tehnologija, sada informacije puno brže dopiru, mi kad smo izdali album trebalo je godinu-dvije da dođe do publike, a sad stisneš klik i dođe ti ta pjesma u bilo kojem dijelu svijeta da živiš. Mislim da je današnjim alternativcima dosta lakše prezentirati svoju muziku jer imaju You Tube, imaju internet, a s druge strane mislim da je teže jer ima puno veća količina muzike s kojom moraš konkurirati, gdje se moraš dokazati. Puno toga se razlikuje, ali i dalje vjerujem da je opet najbitnija dobra pjesma i da će to uvijek ostati najbitnija stvar.

INTERVIEW.BA: Ima li danas skinheadsa u Hrvatskoj kao što ste o njima pjevali u svojim pjesmama, da li više nego ranije?   Šta mislite o narastanju radikalne desnice u Evropi i koliko se ovakvi procesi odražavaju na Hrvatsku?

KEKIN: Što se skinheadsa tiče, mislim da njih ima sada manje u Hrvatskoj, jer su postali mainstream, obukli košulje i kravate, imaju frizure kao neki naši političari koji su puno ekstremniji u nekim svojim izjavama nego što su to bili skinheadsi. To je dokaz da ekstremna desnica jača u Evropi,  i kod nas i općenito, to je zabrinjavajuće jer znamo kamo desnica vodi, da uvijek vodi u nove ratove, a ja nisam spreman za takvu torturu.

INTERVIEW.BA: Svoje pitanje ću nadovezati na prethodno- Jeste li dakle, konkretno Vi imali neki fizički okršaj sa pripadnicima ove subkulture, jer je opštepoznata stvar da se u pravilu „skinheadsi“ i punkeri ne podnose zbog njihovih oprečnih ideologija, te da ovi prvi odvajkada napadaju ove druge? Kako je nastala stvar vezana za same početke Hladnog piva kao benda i parodija „Zakaj se tak’ oblačiš“?

KEKIN:  Pjesma „Zakaj se tak’ oblačiš“ je istinita, inspirirana stvarnim događajem našeg gitariste koji je jednom tako stradao zbog jedne majice i kožne jakne, ali vidim da je sada u Nišu isto tako nedavno zboden jedan dečko zbog odijevanja, u Italiji je to isto tako postalo sada aktuelno kako im je desnica ojačala, pa su malo češće napadi na sve one koji se malo drugačije oblače i naravno to je zabrinjavajuće.

INTERVIEW.BA: Poznajete li Džonija Štulića i šta mislite o njegovom odnosu prema rodnoj Hrvatskoj?

KEKIN: Džonija Štulića ne poznajem lično, ali naravno, njegova lirika je utjecala na ono što ja radim. On je bio na neki način pjesnik grada i njegove pjesme su isto tako utjecale, naročito u nekim mojim fazama na moju želju da isto tako opišem grad u svojim pjesmama, tu noćnu atmosferu usamljenika po opskurnim kafićima. To je jedno vrijeme bila moja inspiracija.

INTERVIEW.BA: Jeste li ostali u kontaktu sa prijateljima iz Bosne po Vašem preseljenju iz Tuzle u Zagreb,  ima li među Vašim prijateljima muzičara iz drugih bendova?

KEKIN:   Što se tiče mog kontakta sa muzikantima u Tuzli, ne mogu izdvojiti baš puno kontakata, dosta sam u kontaktu sa jednim prijateljem iz osnovne škole koji isto tako ima bend i tu i tamo se čujemo oko toga, ali ja sam gotovo stalno na putu od „Vardara do Triglava“ i cijelo vrijeme upoznajem ljude, tako da se nađemo ovako kada negdje sviramo, ali većina mojih prijatelja je, kada sad bolje razmislim, van muzike. Ovim poslom kada se baviš je normalno da upoznaješ ljude. Prvi susret koji sam zadnji obavio je sa Šemsom iz Brkova, on i ja odemo često na tržnicu skupa, obojica imamo klince…

Učenici Muratović i Imamović: Obilazak mjesta stradanja u BiH iz proteklog rata svrstati u obaveznu aktivnost u školama

Biciklistička posjeta historijskim mjestima („ReCycle the Past Site Visits“) kroz Sarajevo, Srebrenicu, Potočare i Tuzlu organizovana je prošlog mjeseca u okviru projekta “Mobilizing Youth for Reconciliation – Be the Inspiration” (Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija) koji je podržan od strane Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID), a realizuje ga Nacionalni Demokratski Institut (NDI) u saradnji sa Inicijativom mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR BiH) i Fondacijom INFOHOUSE (IH). Učenici srednjih škola iz nekoliko bosanskohercegovačkih gradova posjetili su mjesta stradanja civila iz proteklog rata. Među njima bili su i Fatima Muratović iz Mješovite srednje škole Bugojno, te Adnan Imamović iz gimnazije „Meša Selimović“ Tuzla. Za Interview.ba ovi sedamnaestogodišnjaci govorili su o tome kako su se osjećali kad su posjetili Potočare, zbog čega bi mladi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine trebali posjetiti mjesta stradanja civila u cijeloj državi, te o tome kakvu budućnost žele.

OBAVEZNA AKTIVNOST U ŠKOLI: „Smatram da bi mladi trebali da posjećuju Potočare i sva ostala mjesta stradanja da bi uživo vidjeli dokaze proteklog rata i sve ono što je ostalo iza njega. Potočari su, nažalost, mjesto gdje ja nisam imala priliku otići do sada, a smatram da bi bilo jako dobro da se obilazak ovih mjesta stradanja svrsta u obaveznu aktivnost u školi.

INTERVIEW.BA: Učešćem u biciklističkoj vožnji, koja je organizovana u sklopu USAID Projekta Budi inspiracija, imali ste priliku posjetiti neka od mjesta stradanja civila iz proteklog rata. Krenuli ste iz Sarajeva, a zatim ste bili u Srebrenici, Potočarima i Tuzli. Za vaše vršnjake, koji se nisu mogli pridružiti, kakve biste utiske željeli prenijeti? Šta je to što ste novo naučili i šta će vam najviše ostati u sjećanju?

MURATOVIĆ: Ono što bih ja željela prenijeti svojim vršnjacima koji su propustili ovu edukativnu biciklističku vožnju jesu dobri utisci i nešto novo naučeno i viđeno. Većinu informacija koje smo dobili od profesorice, koja je držala historijske lekcije, sam znala, ali će mi u sjećanju ostati njeno objašnjavanje i pojašnjavanje detalja iz nekad opkoljenog Sarajeva.

IMAMOVIĆ: Utisci su izuzetno pozitivni jer ovaj projekat osigurava posjete određenim mjestima u našoj domovini za koje niko sa sigurnošću ne može reći da bi ih sam posjetio. Shodno tome, stičemo mnoštvo iskustava i znanja o određenim stvarima koje su se desile u prošlosti. Također, uz činjenicu da veliki broj mladih direktno participira u ovom projektu, druženje s njima osigurava lakoću putovanja i uživanje u zajedničkom druženju, razmjenu iskustava, informacija i slično, te svakako zajedničko komentiranje naučenih stvari.

INTERVIEW.BA: Da li smatrate da je ova aktivnost bila bolji način učenja o prošlosti BiH, u odnosu na ono što učite u sklopu časova historije? Zbog čega?

MURATOVIĆ: Da, ova aktivnost je bila bolji način učenja o prošlosti BiH. Mi smo kao srednjoškolci kroz zanimljiv i neinvazivan način učili o svojoj historiji, za razliku od klasičnog odnosa profesor-učenik u kojem isključivo profesor iznosi svoje znanje, stavove i mišljenja. 

IMAMOVIĆ: Smatram da je ovo mnogo bolji način učenja o historiji BiH, s obzirom na to da u školskim udžbenicima skorašnja historija naše države nije ispisana te se, samim tim, uopće na nastavi i ne uči o tome.

INTERVIEW.BA: U julu je punih 24 godine od strašnog zločina koji se desio u mjestu Potočari kod Srebrenice. Mjesto koje ste imali priliku posjetiti i u sklopu biciklističke vožnje. Kako ste se osjećali i kakve su bile reakcije ostalih učenika?

MURATOVIĆ: Osjećala sam se tužno i zgroženo jer sam prvi put vidjela Potočare uživo. Šokirala sam se kad sam vidjela sve nišane, svu bjelinu koja se ondje nalazi. Reakcije su najčešće bile slične mojoj, naravno, popraćene tišinom.

IMAMOVIĆ: Ovo mi je bila prva posjeta Memorijalnom centru Potočari. Nikad do sada nisam imao priliku da prisustvujem emitovanju  izuzetno potresnog filma vezanog za dešavanja u Srebrenici i Potočarima. Tom prilikom smo se informisali o najgorim ljudskim osobinama koje su proizilazile iz neosnovane mržnje.

INTERVIEW.BA: Koji su razlozi zbog kojih bi mladi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine trebali posjetiti Potočare, ali i sva ostala mjesta stradanja civila u cijeloj državi?

MURATOVIĆ: Smatram da bi mladi trebali da posjećuju Potočare i sva ostala mjesta stradanja da bi uživo vidjeli dokaze proteklog rata i sve ono što je ostalo iza toga. Potočari su, nažalost, mjesto gdje ja nisam imala priliku otići do sada, a smatram da bi bilo jako dobro da se  obilazak ovim mjestima svrsta u obaveznu aktivnost u školi – u okviru predmeta Historija.

IMAMOVIĆ: Mnogi ljudi pogrešno tumače sva ova dešavanja jer misle da se zaboravom i prelaskom preko svega može doći do pomirenja. Naprotiv, uzajamnim priznanjem i prihvatanjem činjenice da se u Srebrenici desio genocid, a što je jednostavno pokazivanje ljudskih osobina i humanosti, može se doći do prirodnog i već našim djedovima poznatog suživota svih naroda na prostoru BiH.

INTERVIEW.BA: Da li cijenite da mlade nepoznavanje stvarnih činjenica o prošlosti BiH ponekad može udaljiti jedne od drugih, te da li ovu aktivnost smatrate korisnom na putu trajnog pomirenja?

MURATOVIĆ: Mislim da se ovaj problem u velikom dijelu već prevazilazi i da mladi, poznavajući svoju historiju i upoznavajući drugog i drugačijeg, prelaze preko barijera predrasuda i osude. Ova aktivnost je bila jedna od onih koje vode ka putu pomirenja u našoj zemlji.

IMAMOVIĆ: Živim u Tuzli, gradu koji po pitanju zajedničkog života, saradnje i pomirenja treba da bude primjer ostalim gradovima u Federaciji i Republici Srpskoj, ali i primjer samog funkcioniranja Bosne i Hercegovine kao države. Ipak, ja ni po kojem kontekstu nisam primijetio netrpeljivosti, tenzije ni bilo kakvu vrstu udaljenosti mladih po pitanju etničke pripadnosti.

INTERVIEW.BA: Budućnost Bosne i Hercegovine je u rukama mladih, to je sigurno. Kakvu budućnost vi predviđate?

MURATOVIĆ: Ja svakako želim da budućnost bude krojena rukama mladih koji su sposobni i snalažljivi te rukama onih koji će svoj posao obavljati iz ljubavi prema ovoj zemlji. Smatram da je odgovarajuća grupa mladih u našoj zemlji itekako sposobna da je „dovede u red“.

IMAMOVIĆ: Iskreno, ja trenutno ne vidim direktan prosperitet Bosne i Hercegovine na bilo kojem polju. Predviđam da će se tek za generaciju ili dvije moći nešto postići po pitanju izgradnje jake države i doma, ukoliko ne postanemo država staraca i penzionera.

Sejo Sexon: Kvalitetni i dobri ljudi na kraju najčešće završe u ludnici, a ludaci vode

Ovogodišnji i prvi festival Live stage, koji će Sarajevo zasigurno pamtiti, u nadi da će kao takav postati tradicionalan, otvorila je u petak 26. jula, kultna sarajevska i ex-jugoslovenska grupa Zabranjeno pušenje pjesmom „Pos’o, kuća, birtija“  sa albuma „Agent tajne sile“. Zatim su se redale publici uvijek drage i omiljene pjesme i vječni hitovi iz opusa još prijeratnog Pušenja poput: „Balade o pišonji i Žugi“, „Bos ili hadžija“, „Šokiraš me“, „Guzonjin sin“, „Kažu mi da novog frajera imaš“,  pa do poslijeratnih pjesama „Jugo 45“, „Karabaja“ , kao i onih sa najnovijeg albuma „Šok i nevjerica“,  „Kupi nas Ali“ i mnogih drugih. Dvor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon prije nastupa za naš portal govorio je o nekim od najpoznatijih pjesama ove grupe, trenutnim projektima na kojim rade, te njihovom novom albumu „Šok i nevjerica“.

NAJDRAŽI HIT: „Balada o Pišonji i Žugi“, jer je dugačka, jer je nezgrapna, nepraktična i sve ono što hit ne treba da bude, a postala je hit”. 

INTERVIEW.BA: U pjesmi „Na straži pored Prizrena“ govorite o apsurdu rata, da „zbog sumnjive slave i tuđih grijeha ginu mladi lavovi“, jeste li Vi služili vojsku tamo?

SEXON: Ona nije uopšte vezana za Prizren, to je više neki tok svijesti…Taj događaj se desio na jednom svjetioniku kod Herceg Novog gdje sam ja služio mornaricu, i tada se prvi put uplašio ježa koji je napravio veliku buku  i kada sam ja stavio metak u cijev  jer ovaj nije reagovao na upozorenje, mislio sam tada da ću morati ubiti čovjeka jer nije reagovao na upozorenje (smijeh).  Onda sam više puta razmišljao o svojim prijateljima koji su zaista služili vojsku na Kosovu, a bilo je tamo i nekih mojih prijatelja iz razreda, pitajući se šta bih ja uradio ako bih morao biti u situaciji da nekome oduzmem život, pošto imaš 18 godina, tako da je ova pjesma više varijanta – šta bi bilo kad bi bilo.

INTERVIEW.BA: Osim što je očigledno taksista, Šeki iz pjesme „Šeki is on the road again“ doima se kao neki zeznut tip. Je li on stvaran lik iz predanja naše čaršije i je li bio bezopasan ili sa potencijalno ili stvarno kriminalnim bacgroundom?

SEXON: Šeki je naš bivši bubnjar koji je dosta izostajao s proba vozajući taksi i prodajući kafu i najlonke, tako da je to pjesma vezana za njegov alter ego i njegov život mimo muzike (smijeh)“.

INTERVIEW.BA: Koja je Vama lično najdraža pjesma Zabranjenog pušenja?

SEXON: „Balada o Pišonji i Žugi“, jer je dugačka, jer je nezgrapna, nepraktična i sve ono što hit ne treba da bude, a postala je hit. Kada bih nekome trebao reći kako se ne piše hit, onda je to „Pišonja i Žuga“, to je promjena tempa, 6-7 minuta traje… Danas je primjenjiva jer je more prilično skupo (smijeh) i daleko ljudima. Ja sam bio ove godine, moja je majka odatle i imamo kuću.

INTERVIEW.BA: Koji su trenutno aktuelni projekti na kojima radite?

SEXON: Radimo jedan film o Skenderiji i o Zabranjenom pušenju, vezano za naš jubilej koji je bio zimus. Italijani su se zainteresirali za tu priču o našem životu i svirci koja je vezana za ovu zgradu, prostor, pošto smo tu imali i probe,  tu smo vježbali, tu je taj Dom mladih koji nam je prvi davao neku šansu. Oni su se zainteresovali za to da istorija zgrade bude vezana na neki način za tu našu karijeru i kako se naši životi isprepliću sa istorijom zgrade, to je dokumentarac na temu „Godišnjica Skenderije – godišnjica Pušenja“. 

INTERVIEW.BA: Šta mislite o tome da se Vaše pjesme koriste za špice serija komercijalnog karaktera, koje okupljaju širi auditorij i nerokersku publiku svih uzrasta?

SEXON: Koliko god ljudi konzumira muziku na ovaj ili onaj način, mislim da nema loših mjesta za muziku.

INTERVIEW.BA: Izdali ste novi album „Šok i nevjerica“, koja pjesma na albumu Vam je bila najveći izazov da je napišete?

SEXON: „Gospođa Senada“ mi je bila ovako interesantna, izazov za  pisanje. Ova pjesma je priča o tome kako svi neki normalni ljudi ispadaju danas na kraju ludi. Ljudi koji se jedva snalaze, koji žive po nekim ljudskim i poštenim, dobrim  principima ispadaju na kraju van trenda i van sistema. Danas kvalitetni i dobri ljudi na kraju najčešće završe u ludnici, a ludaci vode.

Bend Zabranjeno pušenje nastao u podrumu zgrade u Fuada Midžića u sarajevskom naselju Koševo davne 1979. godine, oformila su tada dva tinejdžera, prijatelja i komšije koji su zajedno pohađali Drugu gimnaziju u Sarajevu, 16-godišnji Nenad Janković (poznatiji kao dr. Nele Karajlić) i 18-godišnji Davor Sučić, alijas Sejo Sexon, te kao takvi zauvijek obilježili muziku jugoslovenskog rokenrola i novog vala.

Vječno zapamćeni kao rodonačelnici i osnivači novog talasa ovih prostora, od tada do danas, prelomili su brojne turbulencije u svojoj muzičkoj karijeri koja život znači, od svima već poznate priče o ratnom razilaženju nekada dva dobra druga Neleta i Seje, koje je izrodilo i dvije verzije Zabranjenog Pušenja- sarajevsku i beogradsku, pa do promjene postave benda koji u našoj i nama dragoj sarajevskoj varijanti  danas djeluje u šestočlanom sastavu.

Pod originalnim i vrhunskim vodstvom njegovog frontmena Davora Sučića, alijas Seje Sexona, pjevača  i gitariste, bend danas čine i dugogodišnji bubnjar benda Branko Trajkov, gitarista Toni Lović, bas-gitarista Dejan Orešković, violinista i klavijaturista Robert Boldižar, te jedina pripadnica ljepšeg spola u bendu, saksofonistica  i flautistica  Lana Škrgatić, a bend je nedavno izdao i novi album „Šok i nevjerica“ čijih je 14 pjesama sa zanimljivim gostima na albumu poput Sassje i Damira Imamovića, prošle godine završeno sa snimanjem u zagrebačkom studiju „Plavi film“. 

 

Damir Filipović: Potrebne stotine miliona KM da bi se poboljšao kvalitet zraka u KS

Nivo zagađenosti zraka tokom prošle godine u Sarajevo dospijevao je čak i preko 400 mg/m3, dok u drugim europskim gradovima nije prelazio ni 4 mg/m3. Iako su svi svjedočili ogromnom zagađenju, reakcije nadležnih vlasti tada su bile blage ili su u potpunosti izostale. Svjesni problema koji ih svake godine muči, građani glavnog grada požalili su se premijeru Edinu Forti prilikom druženja, koje je održano u okviru projekta „Čitaj više, misli više“ Heinrich Boll Stiftung organizacije, početkom jula ove godine, te ga zamoli da učini nešto po tom pitanju. Stoga smo razgovarali s ministrom prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Damirom Filipovićem o tome koji su to planovi nove vlade kada je u pitanju ovaj problem, te koliko je potrebno jednom gradu poput Sarajeva da se u potpunosti približi standardima Evropske unije i da se usvoji njihova okolišna politika.

ZAPOČETE AKTIVNOSTI NA USPOSTAVI CENTRA ZA UPRAVLJANJE KVALITETOM ZRAKA: “Trenutno analiziramo najadekvatniji model. To će sigurno ojačati spremnost Kantona da se adekvatnije bori sa zagađenjem zraka”.

INTERVIEW.BA: Sarajevo je među gradovima s najzagađenijim vazduhom na svijetu. Da li ste već definirali preventivne mjere, jer se bliži zima, a samim time i veće zagađenje vazduha?

FILIPOVIĆ: Što se tiče mjera koje se preduzimaju, treba znati da Ministarstvo prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša, u skladu sa važećim propisima, organizuje upravljanje kvalitetom zraka, što podrazumijeva provođenje niza mjera na sprečavanju i smanjivanju zagađenja zraka. Ovi poslovi se obavljaju u saradnji sa drugim kantonalnim ministarstvima, upravnim ustanovama, općinama i stručnim institucijama. Inače, prema aktuelnom Zakonu o zaštiti zraka Federacije BiH, za kvalitet zraka su odgovorni Federacija, Kanton, Grad i općine, kao i privredni subjekti, pravna i fizička, kao i građani. Ključni ciljevi koji se žele postići i na kojima Ministarstvo kontinuirano radi su definisani federalnim strateškim dokumentima, kao i Kantonalnim planom zaštite okoliša i drugim aktuelnim studijama, elaboratima i planovima. Radi se o poboljšanju planiranja kvaliteta zraka kroz donošenje i provedbu prostorno – planske dokumentacije, ograničenju emisije iz pojedinačnih izvora, te unaprjeđenje korištenja energije smanjivanjem energetske intenzivnosti i provođenjem projekata energijske sanacije objekata različite namjene. Potrebna su značajna finansijska sredstva, bolje institucionalno i kadrovsko okruženje, te sinergijska postupanja različitih nivoa i međusektorski rad organa nadležnih za planiranje, privredu, saobraćaj, energetiku, itd. Dakle, mjere koje se provode su kontinuirane, a pripremamo i novi Plan interventnih mjera u situacijama prekomjerne zagađenosti zraka, koji ćemo predložiti Vladi Kantona Sarajevo na usvajanje. Što se tiče predviđanja kakva će biti zima koja je pred nama, to je vrlo nezahvalno imajući u vidu uzroke zagađenja koje sam naveo.

INTERVIEW.BA: Koliko se stimuliše upotreba prirodnog gasa, te da li će i ove godine biti redukovan saobraćaj?

FILIPOVIĆ: Mi sa jedne strane stimulišemo korištenje prirodnog gasa i ulažemo napore da se poveća broj korisnika, a s druge strane se povećava cijena gasa što će se sigurno negativno reflektovati i na problematiku zagađenja zraka. Poznat je i problem sa saobraćajem i propisima na višim nivoima vezano za tehničku ispravnost vozila i vršenje eko testa. Tek 01.01.2020. godine treba očekivati provođenje odredbi federalnog Pravilnika o ispitivanju izduvnih gasova motornih vozila (Eko test) u stanicama za tehnički pregled, a koje podrazumijeva da će se mjerenje izduvnih gasova, koje se već odavno vrši, iščitavati i utvrđivati da li je emisija povezana sa tehničkom ispravnosti/neispravnosti vozila. Međutim i pored četverogodišnjeg prijelaznog perioda, to automatski ne znači da će vozila koja imaju prekomjerne emisije biti isključena iz saobraćaja. Ako imamo najnovije spoznaje da saobraćaj u Kantonu Sarajevo participira u zagađenju između 30 i 40 posto, upitno je kakva će nam biti naredna zimska sezona i u ovom pogledu.

Problem zagađenog vazduha u Sarajevu višedimenzionalne prirode!

– Prije svega, mora se znati da osim ljudskog djelovanja, na kvalitet zraka u Kantonu Sarajevo utiču značajno prirodne, termičke, meteorološke pojave. Za Sarajevsku kotlinu karakteristična je pojava temperaturnih inverzija u zimskom periodu, a utjecaj na kvalitet zraka imaju i tzv. pojave toplotnih otoka. Također, s obzirom na kotlinski položaj, jako je slabo provjetravanje, odnosno česte su situacije potpunog odsustva vjetra, što doprinosi kumuliranju zagađujućih materija nisko pri zemlji. Ako na ove pojave dodamo tri izvora zagađenja uzrokovana antropogenim utjecajima, kao što su saobraćaj, industrijski i stambeni sektor u kontekstu zagrijavanja prostora, može se zaključiti da je problem zagađenja zraka u Kantonu Sarajevo višedimenzionalan. Inače, u Kantonu Sarajevo kvalitet zraka se može ocjenjivati kroz prisustvo PM10 čvrstih čestica, koje su problem posebno u toku zimske sezone. Ostali parametri koji se mjere, poput azotnih oksida, sumpor – dioksida itd. u zadovoljavajućim su mjerama – kaže Filipović.

INTERVIEW.BA: Koliko će nova Vlada KS izdvojiti novca u narednom periodu da se zagađenje vazduha smanji i u koju svrhu?

FILIPOVIĆ: Da bi se realizovali projekti koji će bitno poboljšati kvalitet zraka u Kantonu Sarajevo potrebne su na stotine miliona KM. Ova Vlada je već pokazala da želi ulagati daleko više sredstava da bi se saniralo nezadovoljavajuće stanje i to kroz više primjera. U tom smislu, povećali smo izdvajanja za projekte energijske efikasnosti tako da u ovoj godini u saradnji sa UNDP-ijem radimo na energijskoj obnovi 39 javnih objekata, a u dosadašnjim godinama je rađeno samo po 7 objekata. S tim u vezi, povećala su se i finansijska ulaganja, tako da je u tekućoj godini izdvojeno oko 5.55 miliona KM za pomenutu namjenu. Pored ovoga, Vlada Kantona je prihvatila i pokretanje procedure kreditnog zaduženja kod Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) u iznosu od 8 miliona eura kako bi se proveli projekti energijske efikasnosti na dodatnih 40 javnih objekata. Uz kreditna sredstva EBRD obezbjeđuje i 2 miliona eura granta za istu svrhu.

INTERVIEW.BA: Kazali ste da se stimuliše upotreba prirodnog gasa koliko ste za tu svrhu izdvojili novca?

FILIPOVIĆ: U ovoj godini smo izdvojili 400.000 KM za stimulaciju priključaka prirodnog gasa kao ekološki prihvatljivog energenta kroz projekat koji realizujemo sa KJKP ‘‘Sarajevogas‘‘-om. Spremna su i sredstva za subvencioniranje projekata energijske obnove i stambenih objekata koje realizujemo u saradnji sa Sarajevskom regionalnom razvojnom agencijom SERDA. Kako bi se smanjila potrošnja energije i emisije u zrak od grijanja, kreiran je Model energijske efikasnosti koji podrazumijeva grant sredstva za fizička lica u iznosu od 45 posto, 30 posto su općine i 15 posto je Kanton. Ostatak sredstava su ili lična ulaganja, a osigurani su i povoljni kreditni aranžmani. Dosad je pokazan veliki interes za ovaj projekat. Pokrenut je i projekat energijske efikasnosti sa Ministarstvom za rad i socijalnu politiku, raseljena lica izbjeglice , u okviru koga bi se provodile mjere na objektima osoba u stanju socijalne potrebe. Na ovaj način, osim smanjenja budžetskih sredstava koja se izdvajaju u svrhu pokrivanja troškova energenata, dodatno se može smanjiti produkcija toplote, pa i zagađenje zraka. Do sada je sačinjena evidencija objekata, a rebalansom Budžeta smo predvidjeli 200.000 KM za detaljniju razradu i elaboraciju svakog objekta i korisnika ponaosob. Također, prvi put ove godine izdvajamo 100.000 KM za nabavku Kalcijum hlorida za primjenu mokrog postupka u smislu održavanja saobraćajnica u Kantonu Sarajevo tokom zimskog perioda. Nabavku će izvršiti KJKP ‘‘Rad‘‘, a cilj je smanjivanje i ’’obaranje’’ čestica prašine sa saobraćajnica i sprečavanje ponovnog dizanja u zrak, što je evidentirano već odavno kao problem.

INTERVIEW.BA: Kakvo ste stanje zatekli na ministarskoj poziciji prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša, kada je u pitanju kontrola i osiguravanje kvalitet vazduha?

FILIPOVIĆ: Moram reći da je u odnosu na kadrovske i institucionalne kapacitete preduzeto puno različitih aktivnosti u ovoj oblasti. Tu prije svega mislim na regulatorni okvir u smislu postojanja posebne Odluke o zaštiti i unaprjeđenju kvaliteta zraka, Plana interventnih mjera za situacije prekomjerne zagađenosti zraka, zatim strateških dokumenata KEAP-a i Akcionog plana za smanjenje čvrstih čestica itd. Isto tako, između ostalog pokrenuti su i drugi projekti kao što je napr. priprema Studije o utjecaju visoke gradnje na kvalitet zraka, te izrada Metodologije za ocjenu utjecaja na kvalitet zraka za nove zahvate u prostoru, kao i izrada Baznog disperzionog modela. Cilj ovih projekata je da se osposobi Zavod za planiranje razvoja Kantona za prognoziranje promjena u prostoru i bolje urbanističko planiranje u kontekstu donošenja planskih dokumenata. Uz regulativu, treba istaći da Kanton Sarajevo ima dobar monitoring kvaliteta zraka koji se radi u saradnji sa Zavodom za javno zdravstvo Kantona i to putem 5 automatskih stanica. Ove godine smo u funkciji poboljšanja monitoringa planirali i nabavku nove opreme u vrijednosti od 400.000 KM. Već sam napomenuo, da je Ministarstvo i dosad realizovalo projekte energijske efikasnosti, a što smo nastavili jačim intenzitetom. No, i pored navedenog ima dosta prostora za unaprjeđenje, ali prije svega treba nadograditi i jačati finansijske, organizacione, institucionalne i kadrovske kapacitete za provođenje ciljeva očuvanja čistoće zraka koji su definisani zakonskim i strateškim dokumentima. Počeli smo aktivnosti na uspostavi Centra za upravljanje kvalitetom zraka i trenutno analiziramo najadekvatniji model. To će sigurno ojačati spremnost Kantona da se adekvatnije bori sa zagađenjem zraka.

INTERVIEW.BA: Koliko je potrebno raditi da bi se jedan grad poput Sarajeva približio standardima Europske unije kada je u pitanju kvalitet vazduha, s obzirom na to da je tijekom prošle godine zagađenost u nekoliko navrata iznosila više od 400 mg/m3, dok je u Amsterdamu bila 4 mg/m3?

 

FILIPOVIĆ: Teško je praviti poređenja u tom kontekstu. Svi gradovi imaju određene predispozicije koje utiču na kvalitet zraka, od topografskog položaja, meteoroloških prilika, stepena izgrađenosti prostora, uređenosti sistema, materijalnog standarda industrije i stanovništva, itd. Sigurno je da imamo i sličnosti i razlika sa različitim gradovima, ali mi svojim problemima trebamo pristupati koristeći i strana iskustva, te ih konkretizovati na naše specifičnosti. Pomoć stranih eksperata u ovom smislu imamo i kroz pripremu Zelenog akcijskog plana, gdje sa stručnjacima iz Londona razmatramo dodatne mjere u oblasti zraka u odnosu na Kantonalni plan zaštite okoliša. Međutim, treba imati u vidu da se sa zagađenjem zraka nisu izborili ni brojni evropski gradovi, čemu u prilog govori i stalno inoviranje regulative Evropske unije, kao i uspostavljanje novih ciljeva i donošenje programa za čisti zrak. Da bi dosegnuli kvalitet zraka približan standardima Evropske unije, trebat će nam značajno vrijeme, sredstva, a prije svega zajednički rad na svim nivoima vlasti i intersektorska saradnja.

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Fa-fa-fašista nemoj biti ti, jerbo ću te ja Zlatku poslati

Ne znam šta se desilo 50tih prošlog vijeka ali šta god bilo, dobro nas je zajebalo. Dodo rođen 50tih, Najveći graditelj od Gazihusrefbega 50tih, Bakir 50tih i naravno sumnjivo lice Z.L pogađate isto 50tih.

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

Kakve su njihove majke lijekove pile, zrak udisale, hranu jele ne znam ali posljedice itekako znam i osjetim. I na moju veliku žalost stalno slušam.

Sumnjivo lice Z.L. Ili kako voli sebi tepati Crveni Beg ne silazi sa malih ekrana i ne prestaje da nas zasipa glupostima, koje nisu čak ni smiješne. Na primjer “Ja Bakira znam od gimnazije, jednom smo se i na moru sreli, on je bio s djevojkom. Nije tada s ovom suprugom bio na moru. Izgleda sam ja Bakiru sihre bacio”.

Onaj ko skonta zašto, zbog čega i čemu vodi ova izjava dobiće od mene gajbu pive!

Šta se to desi u mozgu i srcu jednog dobrostojećeg prpošnog sina uspješnih roditelja koji je sa nekakvim uspjehom držao profesuru kad bi se pojavio na fakultetu, a s mnogo manjim vodio nekad najveću stranku, da je spreman sve baciti niz vjetar za 3 sata facebook slave?

Meni je degutantno kako sa svoje 64 godine nije u stanju da prihvati da je vrijeme da:

-dostojanstveno stari, a ne da se upoređuje sa jednom Mešom Selimovićem “Arogantan sam kao Meša, a i on jeste. Nije dao na sebe. Zato sam i doktorirao – zbog njegove rečenice da ima neka budala, i da ne dozvolim da nemam papir”,

– prepusti drugim ljudima a naročito mladim da pokušaju izvaditi iz s..nj. stranku, a bogami i državu koju je on lično strovalio,

– svaki dan ide u 7 braće da se moli da ga Tužilaštvo konačno ne počne pitati za zdravlje. Prošle godine su mediji pisali da su samo od Lagumdžijinog asistenta Elvedina Grabovice, kao generalnog direktora Elektroprivrede BiH, partnerske firme porodice Lagumdžija dobile ugovore vrijedne najmanje 10 miliona maraka,

-i začepi. Da, da jednostavno osjeti, realizuje, prihvati kao realnu mogućnost da ne mora reći sve što mu prođe kroz glavu. Samo je James Joyce (što Z.L. sigurno nije) mogao od pripovjedanja toka svijesti napraviti hit.

Svi drugi koji omoguće live prenos u svoje misli rizikuju da se ljudi zapitaju sljedeće:

-Kako je osoba koja vlada svojim mentalnim, emotivnim i socijalnim kapacitetima uopšte mogla insinuirati da su Lana Prlić i Ivan Boban fašisti?

Pa samo Lana ima veća muda nego 80 posto stare antifašističke garde koja se okrenula vjeri i nacionalizmu čim je zafalilo para. U sred tvrde Hercegovine ona kao političarka, žena, mlada žena, uz to SDP, ustala je za BiH, protiv podjela, izbornih prevara, pa i dijela svoje porodice… Lana. Političarka, žena, mlada žena, uz to SDP, u sred tvrde Hercegovine kaže:

 “Kao socijaldemokratkinja duboko žalim za svakom žrtvom koja je patila zbog djelovanja Herceg-Bosne”.

Za to vrijeme Z.L. je sjedio ili sa Baketom ili po nekim bliskoistočnim konferencijama citirajući svoju Nanu po Kairu:

“My grandmother, illiterate women that lived life with dignity, praying five times a day, was among top persons whose two rules I am trying to follow: First, always say inshAllah and second, do whatever you can – be the best version of yourself!”

E pa inshAllah da se hoće Z.L. učlaniti u centar za zdravo starenje pa da se zabavi o sebi… Ako do 64 nije postao najbolja verzija sebe, bolje mu je da požuri…

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Šešeljev genocidni smrad

A njegova kuća vonja na genocid, od Banjaluke do Hrtkovaca, od Vukovara do Sarajeva, od Knina do Srebrenice. I njegovom smradu su, barem u jednom dijelu, BiH širom otvorena vrata.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba 

Pročitali ste sigurno kako je vreća fekalija koja se odaziva na ime Vojislav Šešelj verbalno napala i izvrijeđala srbijansku novinarku Danasa Snežanu Čongradin što je u svojoj kolumni napisala da se u Srebrnici desio genocid.

Naravno, reći će mnogi, srbijansko i republikosrbijsansko društvo sa ove strane Drine je ustrojeno tako da su negatori i izvršioci genocida heroji, a ljudi koji konstatuju genocid i koji kažu-Ne u moje ime, tek plaćeničke kukavice i izdajice. Pa ipak, groteskni lik ratnog zločinca Šešelja koji vrijeđa nekog drugog na račun fizičkog izgleda gotovo je pop-fenomen.

Zločinački pop-fenomen

A to da je ratni zločinac pop-fenomen u Srbiji, ne govori toliko o Šešelju, koliko o samoj Srbiji koja već tri decenije njeguje heroiku i epiku ratnih zločinaca. Pa je korisni idiot Šešelj, pijunčić Miloševićev, kum Nikolićev i duhovni otac Vučićev zapravo modus operandi čitavog jednog sistema koji kao kancer izjeda Balkan, duže od trideset godina.

U tom nakaradnom sistemu, koji veliča ono najgore u narodu, u tom neofašizmu, valjda samo tu je moguće da ratni zločinac, a sad (ponovno) skupštinski odbornik sa govornice iste te Skupštine Srbije kaže:

“Danas u pola šest ujutru, kad čitam dnevnu štampu, u ruku mi dođe današnji broj Danasa i tamo članak Snežane Čongradin. Znate, čuli ste za Snežanu Čongradin, vrlo je ružna, ružnija čak i od Staše Zajović. Staša Zajović je starleta prema njoj. Ova liči na mungosa. Pravi mungos, očiju mi. Ta Snežana Čongradin, koja liči na mungosa, zamislite piše – novinarka sam u državi koja je pre 24 godine počinila genocid i koji ni dan danas, ne da se nije suočila sa tim, već je celokupno društvo u načelu sve dalje od tog procesa. I, kako vreme odmiče, državni aparat koji naziva raznozločinačkim itd, to vas naziva ratnozločinačkim. Hajde za mene se zna, meni je zločin u krvi, ali što vas kad ste vi tako mirni i pitomi. Sad ste zato ratnozločinački režim”. 

Zavada je to zdravom logikom, ali jako opasna. Prvo Šešelj se sprda sa fizičkim izgledom novinarke, pa onda cinično i sa kvalifikacijom sebe kao ratnog zločinca i na koncu sa genocidom kao takvim. A Snežana je u svom tekstu «Zašto sam napsiala izveštaj iz Srebrenice» samo konstatovala puke pravne, civilizacijske, povijesne i biološke fakte. Konkretno. E ta konkretnost je problem u državi Srbiji.

(https://www.danas.rs/drustvo/suocavanje/zasto-nisam-napisala-izvestaj-iz-srebrenice/)

Narodoni PR

Jer ratni zločinac Vojislav Šešelj govori ono što oko  70% naroda polupismenog misli. Na koncu konaca, kad smo kod postotaka, isti taj Šešelj je devedesetih izjavio, dok je meni nepsimenog naroda, ne brinem se za svoju političku budućnost. Kao što vidimo i slušamo, bio je u pravu. Pa se sprdati sa Šešeljom na jednak način na koji on to radi predstavlja utopističku iluzornost. Tu personu treba posmatrari isključivo u okviru državnog velikosrBskog projekta. Nema laži-nema prevare! Na koncu isti je vlasnik izdavačkog trubo-folk preduzeća znanog kao «Velika Srbija», koje je godinama jedno od najposjećenijih na Beogradskom sajmu knjiga. Ništa novo, ali treba predočiti.

Robija za one koji priznaju genocid

Napad na Čongradinovu i njen tekst nije zato napad nekog dilejičnog nakaznog klovna, nego napad «duboke države Srbije» na slobodu novinarskog izričaja i na slobodu čovjeka uopšte. A za taj shvatanje suštine tog napada, mnogo je bitniji citat narednog zlostavljanje istine i realnosti od strane Šešelja, od nekakvih njegovih diskvalifikacija na račun fizičkog izgleda. U sljedećem poglavlju, na istoj toj Skupštini Srbije Šešelj izgovara riječi koje su esencija današnje srbijanske politike:

“… a ja bih svakog ovakvog novinara , koji ovo napiše poslao na 20 godina robije, pa nek od njega grade opozicionog lidera, neka grade mučenika”.

Budite pažljivi dok ovo čitate. Ovo nije interpretacija ili izvlačenje iz konteskta. Ovo je javno priznanje od strane skupštinskog poslanika i vođe jedne od viđenijih srbijanskih političkih partija da bi u zatvor slao svakog onog koji prizna srebrenički genocid. E to je esencija!

To je faza poslije osme faze u negiranju geocida, a na šta potpisnik ovih redova uporno podjseća. Ne, negiranje genocida nije kraj, to je zapravo početak nečega što se zove zabrana pisanja i svjedočenja o postojanju genocida. I to zakonska zabrana.

Mnogi su se smijali svim Šešeljevim verbalnim ispadima od ’91 do danas, a onda su pod kišom granata bježali od «izvođača grubih radova» velikosrBskog zla. I promislite, pod ovakvim okolnistima (čitaj) pod rukovodstvom Vučića i kamarile, šta mislite-hoće li prije u Srbiji biti usvojen Zakon o zabrani negirnja genocida ili Šešeljev lex specialis, po kojem će na robiju svako ko prizna genocid? Odgovor sami znate i podilazi vas dabome jeza od njega.

Pionirska  genocidnost u RS-u

Pa se onda neko, na koncu može zapitati, a kakve veze ima ratni zločinac Šešelj i njegvo ispadi sa nama u Bosni i Hercegovini? Prvotno, njegova politika pretenzija na suverenitet i nedjeljivost BiH, nikad nije bila dominantnija. Drugo, taj nazovi čovjek drži skajp-predavanja banjalučkim studentima prava. Pazite, na državnom fakultetu. A treće i najkonkrenije-znate li ko je prije dvije godine napao gotovo jednakim riječima istu tu gorepomenutu beogradsku novinarku Snežanu Čongradin, na gotovo jednako dobar tekst o Srebernici?

Pa bio je to Pero Simić, Dodikov medijski guru i oficijelni glasnogovornik režima u RS-u. Zapravo pisane gnusobe su bile takve i tolike, da ih beogradski «Danas» iz pristojnosti nije niti pustio u javnost.

Dodikov režim je bezbroj puta ksenofobijom, nacionalizmom, profašizmom, protočetništvom pokazao šta misli o drugim i drugačijim. Dodikov režim je bio taj koji je in vivo restarurirao Šešeljevu umobolnu filozofiju sve sa bilbordima ratnih zločinaca i na koncu, Dodikov režim je u mržnji prema drugom i drugačijem uspio ustoličiti verbalni delikt i preteći Šešelja.

Zato Dodikovom režimu i nisu potrebni domaći Šešelji kao «manje zlo» i «prijetnja opoziciji». Dodikov režim je poput biološkog oružja uništio sve što valja i misli svojom glavom u RS-u, pa je u tom sistemu zabrana konsatatacije isitine i genocida na snazi zadnjih deset godina. Bez ikakvih problema.

Neonski smrad genocida

Ono što Šešelj sanja u Srbiji, Republika Srpska ostvaruje koracima od sedam milja.Pa je sjajna Snežana Čongradin u pravu kad konstatuje da su zaista Dodik i njegova klika produžena ruka genocida. RS je sigurna zona za sve protuve pa i Šešelja u konačnici. Kretauru jebe jedino zakon koji mu zabranjuje ulazak u BiH. Ali, kako smo krenuli u rastakanje države, mogla bi se logorejična vreća fekalija pojaviti slavodobitno negdje u Bijeljini, Ugljeviku i slično. Ne vjerujete? Piajte stanovnike hrtvatskih Hrtkovaca, koje je Šešelj prvo protjerao, a onda tamo kupio kuću i neonskim svjetlom ispisao-kuća Vojislava Šešelja.

A njegova kuća vonja na genocid, od Banjaluke do Hrtkovaca, od Vukovara do Sarajeva, od Knina do Srebrenice. I njegovom smradu su, barem u jednom dijelu, BiH širom otvorena vrata.

Pa se onda još neko pita, treba li nam Zakon o zabrani negiranja genocida i zločina?! Da, treba, da bi se hapsile ovakve budale i zlotvori! Ako ne bude usvojen, vrlo brzo ćemo dočekati Zakon kojim se negira genocid. Riječi u skupštini Srbije su pale. Kao i do sada, samo naivni mogu nijekati njihovu težinu.

Puna podrška Snežani Čongradin, primjeru ljudskosti i profesionalnosti, a nama svima za nauk, ne ignorišite Šešelja, jer on sigurno neće ignorisati vas, samo ako mu se ukaže prilika.

(VIDEO INTERVJU) Rukotvorine Udruženih žena iz BiH obišle svijet

Bh. rukotvorine koje krase svjetske časopise poput Vogua, saradnja sa dizajnerima iz Azije, SAD i Evrope, učešće na sedmicama mode u Parizu – sve se to čini kao jedan nerealan scenario za dizajnere male zemlje poput Bosne i Hercegovine. Ipak, to je svakodnevnica članica koje čine Udruženje žena za očuvanje rukotvorina BiH koje su poznatije pod brendom „Udružene“. Razgovarali smo sa predsjednicom Nadirom Škaljić koja nam je objasnila kako je izgledao put od kada je „Udružene“ činilo deset žena koje su plele u garaži, do 350 žena, koje svaki dan oduševljavaju svjetsku modnu scenu.

Nadira je ratne 1993. godine otišla živjeti u Pariz, gdje je osnovala porodicu i počela svoju karijeru o modnom dizajnu. Dosta godina kasnije, vraća se u Sarajevu, gdje je jedna žena iz Srebrenice, koja je preživjela genocid, inspiriše da osnuje “Udružene”.

Ideja se razvila uskoro u djelo, ali se Nadira našla u životnoj neodumici: ostati u obećanoj zemlji Francuskoj i voditi, kak kaže, jedan standardni život ili rizikovati i preseliti se sa porodicom u Sarajevo. Prevagnula je ljubav prema poslu, alii želja da se životi žena promijene na bolje, tako što će im se pružiti prilika za rad, zaradu ali i mogućnost da shvate koliko su bitne.

U nastavku pogledajte video priču o njenom uspjehu, lekcijama koje je naučila, te na koji način inspiriše sve žene koje čine “Udružene” da shvate da mogu sve, ali ako dovoljno jako žele i trude se.

 

{youtube}_lmh28lc6GQ&feature=youtu.be&fbclid=IwAR2RoJoy3Q0ZbAegQ6WYtVMZ7OmGdeJs00DvwX5_oqa-Y8mSFH_jLCrjrec{/youtube}

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Tri godine za Karmen!

To Ranka zajedno sa svoje dvije četnikuše gura djetetu među noge trnov vijenac, ne bi li osramotila dijete u predmortalnoj agoniji. Tri godine. A Karmen ječi od bola i sramote. Tri godine. Jer srami se dijete za sve, za ovakav svijet, za ovu zlobu, za svoju nevinu golotinju i na koncu za ove četnike mučitelje oko nje i u njoj. Tri godine. Jer, čisto dijete, ta Karmen, na toj poljani, tog juna ’92 brani ime čovječanstva u očima Boga, a pred zvijerima. Tri godine. Brani ga nevinošću, ljepotom, ponosom i dobrotom. Tri godine.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba 

Znate li ko je Karmen Kamenčić? Tri godine! Znate li da je to najmlađa BiH ratna bolničarka? Tri godine! Znate li da je sa nepunih 18 godina papir i olovku zamijenila prvom pomoći, sa nešto gaze i VELIKIM SRCEM? Tri godine! Znate li da je otišla u Armiju BiH da brani zemlju od pomahnitalih četničkih hordi? Tri godine! Bez oružja, samo sa voljom da pomogne unesrećenim. Tri godine!ž

Tri rane neprevijene

I leži Karmen Kamerčić tri puta ranjena na proplanku u selu Radić nadomak Bosanske Krupe. Tri godine! Leži i gleda oko sebe svjetinu. Tri godine! Tri rane je peku, ali malo šta je priprema na ono što slijedi. Tri godine! Zarobile su je četničke jedinice. Tri godine! Mislila je Karmen, dijete drago, da će je nenaoružanu sa bolničkim komlpetom barem previti. Tri godine!

Umjesto toga gleda četnikuše na čelu sa Rankom Tomić, kako joj prilaze. Tri godine. Smiju se. Tri godine. Bol u Karmen se miješa sa strahom. Tri godine. I onda počinje pir pakleni pripadnica ženskog četničkog odreda «Front žena Petrovac”. Tri godine.

Vuku tri četnikuše Karmen u jednu dolinu u blizini škole, tu u mjestu Radić. Tri godine. Vuku je i smiju se, dok krvav trag urezuje bol djeteta u travi. Tri godine.Na sredini polja svjetina, kao u srednjevjekovnim linč-hajkama čeka, gladna mesa i žedna krvi. Tri godine.

Ranka Tomić se dere na Karmen i naređuje joj da skine svu odjeću sa sebe. Tri godine. Djevjčica tako gola, između onog puka puže dok joj granje reže kožu i nova krv se miješa sa onom iz rana. Tri godine.

Da, tri godine, tri po tri, a onda joj Ranka naređuje da kopa sebi grob. Tri proklete godine. Ehej, pameti, nenaoružano dijete među narodom i vojskom kopa sebi grob. Tri godine. I kopa Karmen grob svoj, svoj izlaz iz agonije, svoj spas i svoju svjetlost na kraju ovog tunela zla, kad osjeti među nogama bol. Tri godine. To Ranka zajedno sa svoje dvije četnikuše gura djetetu među noge trnov vijenac, ne bi li osramotila dijete u predmortalnoj agoniji. Tri godine. A Karmen ječi od bola i sramote. Tri godine. Jer srami se dijete za sve, za ovakav svijet, za ovu zlobu, za svoju nevinu golotinju i na koncu za ove četnike mučitelje oko nje i u njoj. Tri godine. Jer, čisto dijete, ta Karmen, na toj poljani, tog juna ’92 brani ime čovječanstva u očima Boga, a pred zvijerima. Tri godine. Brani ga nevinošću, ljepotom, ponosom i dobrotom. Tri godine.

Dva krsta na tijelu djeteta

Tri godine traje u očima Karmen Kamenčić agonija kroz koju prolazi, a trajanje se mjeri minutama i satima u očima četnika. Tri godine. I osjeća Karmen, ako išta može osjećati udarce lopatom po leđima. Tri godine. Osjeća ljeskove štapove po leđima.Tri godine.  Gleda Karmen, kao da se nekom drugom dešava, kako joj monstrum Ranka Tomić nožem reže kosu djevojačku. Tri godine preduge! Ćuti Karmen na polju radićkom curke krvi na čelu i crvene kapljice u očima. Tri godine. Tri preduge godine! To joj Ranka urezuje krst na čelu. Tri godine. Vrišti dijete dok je okreću na leđa. Tri godine. Vrišti i glas gubi dok joj Ranka urezuje isti onakav krst i na leđima, samo preko leđa cijelih. Tri godine. Krvi na sve strane. Za tri godine. Narod u ekstazi. Tri godine. Smijeh i bol na livadi. Tri godine. Ali monstrum Ranka Tomić ne postustaje. Tri godine. Monstrum djetetu reže uho. Tri godine. A onda zločinka gura glavu djetetovu u balegu na zemlji. Tri godine. Sve vrijeme Karmen osjeća, ako osjećati može, kako je drugi udaraju po leđima, koja su sad tek fragmenti pokidanog mesa. Tri godine.

“Ostavi to”, začu se ženski glas. “Nećemo ti ništa, ‘ajde ovamo”. Tri godine je vidjela Karmen kad je čula ovo. Ponadalo se dijete da je ubiti neće. Tri godine. I da je samo uludo raku kopala. Tri godine. A onda vidje Kramen dole ispod poljane iskopan grob. Tri godine. Pa to su sa mnom šegu tjerali, a grob me čeka, pomisli posve mirna Karmen. Tri godine. I smogla je snage, prohodala do groba, čula je kako se svjetina glasno smije, legla je u grob bez bilo čijeg naređenja, sjetila se svog oca Velida i sklopila oči. Tri najduže godine!

Smrt dječačkog lica

Očekivala je pucanj, mrak, očekivala je neko čudo, ali onda najednom začu čudan glas. Tri godine. Glas koji mutira. Tri godine. Otvori oči i ugleda dječaka. Tri godine. Posljednje što možete vidjeti u takvom momentu je nekakav dječak. Tri godine. Samo, ovaj se nije smijao, kako su to činili drugi dječaci u njenom prisustvu. Tri godine. Ovaj je škiljio očima i u ruci čvrsto stezao kalašnjikov. Tri godine. Ovaj je isijavao mržnju i po ovoj humci, i po selu Radiću, i po osnovnoj školi u blizini, i po Bosanskom Petrovcu, i Bosanskoj Krupi, i svijetu cijelom. Tri godine. Ovaj je slušao naređenja svog superiornog monstruma Ranke Tomić. Tri godine.

Jedan rafal, sedam metaka. Tri godine.

Ubijena je bolničarka Karmen Kamenčić. Tri godine. Ponos Velidov, ponos Sanskog Mosta, ponos Bosanske Krajine, ponos Bosne i Hercegovine. Tri godine.

Tako to biješe u julu ’92 na nekoj cesti petrovačkoj, samo četnicima premreženoj. Tri godine.

Karmen je sahranjena tek 2016. u rodnom selu Trnova kod Sanskog Mosta. Tri godine. Njen otac Velid umro je ranije i nije ukopao svoju kćerku. Tri godine.

Koliko vrijedi dječiji život?

A žena montrum, žena koja je mučila Karmen na smrt, šta je sa njom???

TRI GODINE!

Eto, toliko je dobila Ranka Tomić za ubistvo nevinog djeteta u bolničkoj odori. Tri godinice za smrt koju je posijala negdje kod petrovačke ceste. Tri godine.

Objašnjenje beogradskog Suda, objavljeno ovih dana i glasi-«Protok vremena i nemogućnost ponavljanja krivičnog djela su olakšavajuće okolnosti za optuženu za ratne zločine Ranku Tomić.»

Tri godine, dobri čovječe! Za ubijanje djece. Pa da je Ranka znala kako je lako i nekažnjivo ubila Karmen, ubijala bi ona još jače silnije i više. Jer, protok vremena je čudo za srbijanski sud. Ako na vrijeme bježite i skrivate se od pravde, sve od druge polovine devedesetih, pa do hapšenja u 21. vijeku, pa vi ste spasen čovjek ili barem slobodna dvonožna kreatura.

Ratne drugarice po krvi su već slobodne osobe, a onaj mali koji se odaziva na ime Veselko Đukić kada je počinio ubistvo po naredbi Ranke Tomić bio je maloljetan. Ubica je danas slobodan čovjek.

I leži Karmen, najveća BiH heroina-bolničarka mrtva na groblju u selu Trnova kraj  Sanskog Mosta, pored svog oca Velida, koji je umro tražeći ubijeno dijete i ne našavši ga. Leži za vječnost, za narednih tri milijarde godina i tri eona pride.

Iznad nje svi mi, Branka ubica i njeni pomagači, jer šta je mučenje, ranjavanje, ponižavanje i ubistvo djeteta, do li tri godine u svijetu nakaradnom?!

Tri godine za Karmen, a koliko za nas?