July 2019Stranica 2

Safeta (26) i Hata (25): Srebrenica će uvijek ostati u srcu kao najveća rana i najveća ljubav

Prošlo je 27 godina otkad je pala granata ispred kuće Safete Hodžić u Srebrenici i ubila njenog oca. Ona je još uvijek bila u majčinom stomaku i nije bila svjesna na kakav će svijet doći. Svijet u kojem će tri godine poslije, tačnije 11.7.1995. godine biti počinjen jedan od najstrašnijih genocida u modernoj historiji, genocid u Srebrenici. Safeta je tad izgubila skoro sve muške članova svoje porodice, samo su trojica uspjeli preživjeti. Porodicu Hate Mehmedović iz Srebrenice su protjerali u Potočare već u martu 1992. godine. Početkom jula 1995. u ovaj grad došli su konvoji kojima su odvezene žena i djeca, dok su muškarci odvedeni u šumu, navodno do puta kojim bi trebali doći do Tuzle, što se nikada nije desilo, baš kao što ni Hata nikada svog oca više nije vidjela. I Safeta i Hata danas su odrasle i uspješne žene. Obje su završile fakultete, zaposlile se, jednostavno nastavile živjeti. Na današnji dan kada se svi sjećamo strašnih zločina u Srebrenici, pitali smo ih šta se to tokom svih ovih godina promijenilo, da li imaju snage otići u Potočare, te da li će ikada moći oprostiti…

PONOSNO KAŽEMO DA SMO IZ SREBRENICE: „Baš 09.07.2019. godine u trenutku kada su tabuti s 33 žrtve genocida prolazile mojim lijepim Sarajevom, ja sam branila svoj magistarski rad, branila sam ga dostojanstveno, ponosno i prkosno. Branila sam ga sa željom da pokažem zločincima da nisu uspjeli u svojoj ideji, iako su nam oduzeli naše voljene, nisu nam oduzeli dostojanstvo, volju i želju da postanemo neko, da ponosno stojimo uzdignutih glava, da ponosno kažemo da smo iz Srebrenice“.

INTERVIEW.BA: Kada ste prvi put otišle u Potočare i kakve je bila prva reakcija, koja je bila prva pomisao?

HODŽIĆ: U Potočare sam išla redovno do unazad tri godine. Otkad je moja mama preselila više nemam snage da gledam bolna lica majki, sestara i supruga. Bolna je činjenica da upravo u Potočarima, u moru bijelih nišana, mirno počivaju i moji najmiliji. Od članova svoje porodice koje sam izgubila 1995. godine, nikoga se ne sjećam. Imam svega nekoliko fotografija koje me podsjećaju na one, moje najmilije, koji su život dali za moju domovinu da bih ja danas mogla mirno spavati.

MEHMEDOVIĆ: Moj prvi odlazak u Potočare bio je 11. jula 2007. godine kada sam ukopala babu. Osjećaje koje sam tada imala kao 13-godišnjakinja teško da mogu opisati. Bila sam jako izgubljena. Nisam znala gdje sam došla, te šta se oko mene dešava. Pitanje koje mi se motalo tada po glavi, a koje se i danas sjećam jeste: Zašto ljudi oko mene plaču? Nije mi bilo jasno, zašto sam ja došla nekom nepoznatom čovjeku na dženazu, čovjeka kojeg sam samo na slikama vidjela. Da li je realno da plačem za čovjekom kojeg znam samo po slikama? Iako mi je mama pričala o svemu tome, jednostavno se nisam mogla pomiriti, ni prihvatiti da je tako moralo biti. Imala sam tako jaku volju i želju i nadala se da će se odnekud pojaviti, a ja odjednom na dženazi. Kasnije kada sam sazrela, i kada sam počela realno gledati stvari oko sebe, pomirila sam se s činjenicom da je to tako, i da se ne može tu ništa promijeniti, te da moraš s tom istinom živjeti!

INTERVIEW.BA: Godine prolaze, vi ste danas odrasle žene, šta se promijenilo?

HODŽIĆ: Čak iako sam odrasla žena još uvijek u meni živi jedan dio djeteta koje je željno ljubavi svoga oca, željno Srebrenice i svojih najdražih. Baš 09.07.2019. godine u trenutku kada su tabuti s 33 žrtve genocida prolazile mojim lijepim Sarajevom, ja sam branila svoj magistarski rad, branila sam ga dostojanstveno, ponosno i prkosno. Branila sam ga sa željom da pokažem zločincima da nisu uspjeli u svojoj ideji, iako su nam oduzeli naše voljene, nisu nam oduzeli dostojanstvo, volju i želju da postanemo neko, da ponosno stojimo uzdignutih glava, da ponosno kažemo da smo iz Srebrenice.

MEHMEDOVIĆ: Mnogo toga se promijenilo. Planovi koje je moja porodica imala srušili su se za samo nekoliko sekundi s nekoliko pucnjeva. Iako sada svi imamo nova mjesta življenja, drugačije poglede na život, Srebrenice će uvijek biti ta koja će nam tjerati suze na oči! Sada kao odrasla osoba nikada mi neće niti jasno kako uopće mogu postojati tako zlobni ljudi koji mogu učiniti ovakav jedan zločini, i šta se to motalo po njihovim glavama kada su ubijali toliko ljudi! U Potočarima sam zadnji put bila prije deset godina kada je tetka ukopala svoga muža, mog tetka. Poslije toga jednostavno sam shvatila da nisam dovoljno jaka da idem 11. jula na dženazu.

INTERVIEW.BA: Niste zapamtile vaše očeve… Koje su to najljepše prepričane uspomene koje nosite sa sobom?

HODŽIĆ: Majka je u našem odrastanju pokušavala da nadomjesti svu ljubav koja nam fali, voljela nas je i za majku i za oca, udovaljala nam, mazila nas i pazila. Danas kada i nje više nema, kao da nema pola moga svijeta. Odrastati bez oca bila je bolna činjenica, dok su ostali drugari i drugarice igrali sa svojim očevima, ja nisam imala nikoga da zovnem babo, da ga zagrlim, da mu kažem da ga volim.

MEHMEDOVIĆ: Oca znam samo preko fotografije, bio je vojnik, mlad i zgodan, koji bi sve učinio samo da njegovim djevojčicama ne fali ništa. Mama kaže da je tom svojom dobrotom osvojio.

INTERVIEW.BA: Izbjegle ste iz Srebrenice u Ilijaš. Gdje osjećate da je vaš dom?

HODŽIĆ: Svoj dom nazivam Ilijaš. To je jedno prelijepo mjesto s predivnim ljudima, koji imaju toplu dušu. Međutim, Srebrenica će uvijek ostati u mom srcu kao moja najveća rana i najveća ljubav, jer tamo u srebrenom gradu zauvijek su ostali one koje beskrajno volim.

MEHMEDOVIĆ: U Ilijaš smo došli 1998. godine. Tetka je sa svojom djecom i mojom sestrom došla ranije, kako bi nas prijavila. Nakon toga iz Živinica smo stigle mama i ja. U Ilijašu sam imala kako predivno, tako i teško djetinjstvo. Kada se malo situacija stabilizovala, mama je počela raditi kako bi sestri i meni omogućila da imamo sve ono što nam je potrebno za normalan i stabilan život. Međutim, sada kad sam odrasla znam da mi je nedostajao babo, kao mala to sam pokazivala na drugačije načine, ali nisam bila svjesna toga. Mogu slobodno reći da je Ilijaš moj dom. Tu sam odrasla, provela najljepše godine. U Srebrenicu ne idemo toliko često, jer sve to jako emitivno doživljavam.

INTERVIEW.BA: Koliko se često sjećate? Da li pričate s vašim članovima porodice i prijateljima o tome što se desilo i šta najviše boli?

HODŽIĆ: Sjećam se priča koje mi je majka pričala o ocu. Ponosno je govorila da je on bio najdivniji čovjek na svijetu, blag i uvijek nasmijan, „imao je najljepše plave oči, baš onakve kekve ti imaš kćeri moja“, zborila je.

MEHMEDOVIĆ: Sjećanja su uvijek prisutna. Najteže i najbolnije doživljavam praznike. Ne volim da slavim bajrame, rođendane i ostale događaje. Bajrame isključivo zbog toga što nemam koga da dočekam s Bajram-namaza, da čujem riječi “Hato, hajde babi popeglaj ovu košulju, hoću je obući sutra za Bajram!”. Nedavno sam diplomirala, i taj dan koliko sam bila sretna što sam završila fakultet, bila sam više tužna što moj babo nije s mnom da mi kaže “bravo, kćeri jako sam ponosan na tebe!”. Tako da šta god se desi bitno u mom životu, uvijek imam scenu u glavi kako bi to izgledao da je i on tu s nama. A svako okupljanje porodice uvijek se spomene Srebrenica i neka nova priča i saznanja. Nisam taj tip osobe da govorim odakle sam, ne zato što se stidim, nego jednostavno ne želim da to toliko potenciram, jer svaka osoba ima različito mišljenje o cijelom tom događaju.

INTERVIEW.BA: Slogan je ove godine „da se ne zaboravi i ne ponovi“. Hoćete li ikada moći oprostiti?

HODŽIĆ: Nikada zločincima neću oprostiti i nikada Srebrenicu NEĆU zaboraviti! Trudit ću se da sutra svojoj djeci prenesem istinu o genocidu. Pričat ću im ko je bio njihov djed, ko su bili svi Srebreničani koji su nevino ubijeni zbog ideala bolesnih umova.

MEHMEDOVIĆ: Srebrenicu ne smijemo zaboraviti zbog majki koje su izgubile svoje sinove, majki koje još i dalje tragaju za kostima svoje djece, majki koje su se vratile u Srebrenicu, majki koje su preživjele silovanje, žene koje su izgubile svoje muževe, žene koje su izgubile svoju djecu, zbog djece koja su ostale bez svojih roditelje, zbog svih njih iz Srebrenica ne smije da se zaboravi i više nikada i nikome ne ponovi!

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać : Nada i Mustafa

I stoje tako Nada i Mustafa, na dva kraja moje zemlje, kao svjetionici ljudskosti. Stoje kao dva Titana i drže sve nas. I neko će reći, kako su Nada i Mustafa mrtvi. O ne, nisu. Oni su živi itekako. Zapravo oni nisu umirali, oni su vječno živjeli.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Znate li priču o Nadi Ostojić iz Zvornika? Jeste li čuli za Mustafu Avdagića iz Bosanske Krupe? I na koncu, znate li šta je zajedničko ovim ljudima? Matičarka i stolar.

Hajmo ih upoznati:

Dok nas smrt ne rastavi

Nada Ostojić je matičarka. Ima 160 cm visine i srce od pet kilometara širine. Vjenčanje i sreća su njen posao u Zvorniku.

A sreća se iz Nade i njenih 160 cm širi kao kakav virus, pa su svi oko nje srećni.

I nije samo to. Nada je čudo. Pomaže kome stigne. Da ti ne zna lijeva, šta ti radi desna, a opet za Nadinu dobrotu su čuli svi u Zvorniku. I dalje, jer takve osobe slabo gdje ima!

I sad Nada sjedi u svojoj kući. Gleda preko stola na oca i sina iz porodice Hudović. Komšije, pretrnule od straha. Ekonomista Asim Hudović i njegov otac Taib, gledaju netremice u Nadu.

-Ne brinite se, kako bude meni, biće i vama. Ma, za komšiju i u smrt bih skočila, reče Nada!

Zvuk zonceta zapara zidove i uši . Nekoliko četnika sa “fantomkama” pokucaše Nadi na vrata.

-Ti se, Nado sklanjaj, da ne ubijemo i tebe, prodera se jedan!

-Samo preko mene mrtve, uspravi se Nada, od 160 cm visine i 5 kilometra ljubavi. Moraćete prvo mene ubiti, e da bi ubili moje komšije Hudoviće! Pa ja sam ovog mlađeg Asima vjenčala. Iza mu je otac. Bježite sa vrata! Sram vas bilo!

Čuo se zvuk repetiranja kalašnjikova. Nada je sasvim mirno stala ispred puške. Tri rafala. Jedan za oca, jedan za sina i jedan za Nadu Ostojić.

Poginula je pokušavajući da spasi porodicu Hudović. Oca i sina. Bilo je to u Zvorniku, aprila ‘92. Neispričana priča.

Tih 160 cm visine, 5 kilometra ljubavi i stotinu kilotona hrabrosti u smrt je otišlo sa komšijama.

Nada Ostojić, matičarka iz Zvornika. HEROINA! Po njoj se ništa ne zove!

A ima li nade za nas?

Vrata kuće Božije

Stolar Mustafa Avdagić nosi neobičan poklon na svojim znojavim leđima. Radio je bezmalo pola godine na svom djelu.

Znoj curi niz leđa i slijeva se po nogama. Težak, a opet lagan teret. Jer nije to teret, to je poklon!

Nosi Mustafa vrata izrezbarena. Nosi ih na poklon komšijama Srbima u Crkvu Rođenja Presvete Bogorodice u centru Bosanske Krupe. Obradovaće se sigurno. Nije mala stvar. Bogomolja treba nova vrata. A ova su jaka, stamena, ljubavlju i dlijetom izrezbarena. I nema te vrućine i tog znoja koji će skinuti Mustafi osmijeh sa lica.

Na otvor ispred crkve lagano i oprezno je spustio vrata. Svetinja ispred svetinje. Ispravio se Mustafa, a komšije ga obasuše poljupcima, zagrljaima, i aplauzima. Sav njegov rad, svo umijeće, iskustvo višedecenijsko stalo je na dva kvadrata drveta koja više nisu samo njegova. Jer, to drvo je postalo inventar Božije kuće.

Bila je to jesen ‘91.

Pola godine poslije, sjedi Mustafa Avdagić ispred svoje kuće na lijevoj obali Une i gleda
preko rijeke. Vidi crkvu. Vidi ona vrata kako mu mašu. Onaj njegov rukorad.

-Dok je onih vrata mojih i naših i vaših na crkvi, ima nade za sve nas, misli se Mustafa pa ni sam ne zna da li je to misao ili je rečenica izgovorena.

Pucanj. Snajperski pucanj sa četničkih položaja.

Mustafa leži smrtno pogođen ispred svoje kuće i posljednje što vidi su ona vrata na crkvi
Rođenja Presvete Bogorodice. Namjesto grča, lice mu se istim onim osmijehom koji je imao kad je nosio vrata komšijama Srbima, spojilo u Bogu. 21. April ‘92.

A ti stranče, ako kad navratiš u Bosansku Krupu i ako ti se domaćini pohvala kako u istoj avliji praktično čuće tri bogomolje-islamska, katolička i pravoslavna posjeti sve tri.

A kad dođeš pred pravoslavni crkvu, dodirni vrata. To su vrata Božija, vrata tvoja i pomalo vrata onog dobrog rahmetli Mustafe Avdagića, stolara naših duša.

Dok je onih vrata mojih i naših i vaših na crkvi, ima nade za sve nas!

Apendix:
Znamo li za Nadu i Mustafu? Zašto ovi ljudi nemaju spomenike u mojoj zemlji? Jesu li ih pretekli kojekavi ratni zločinci, fašsiti i ine fukare, koje se diče svojim trgovima i ulicama? Kako smo p(o)stali takve zvijeti? Piatnja je (pre)mnogo. Teoretišemo, umujemo, ludujemo, dok je ovo dvoje ljudi kao i hiljade onih čija imena ne znamo jednostavno ustalo i u vremenu zla pokazalo svu veličinu ljudskosti.

I stoje zato Nada i Mustafa, na dva kraja moje zemlje, kao svjetionici humanosti Stoje kao dva Titana i drže sve nas. I neko će reći, kako su Nada i Mustafa mrtvi. O ne, nisu. Oni su živi itekako. Zapravo oni nisu umirali, oni su vječno živjeli. I živjeće dok je sjećanja na njih.

Kristina Ljevak: U slučaju da budem izabrana za generalnu direktoricu TVSA, angažovala bih nezavisnu revizorsku agenciju da utvrdi na šta se trošio budžet posljednjih 5 godina

Za samo mjesec dana rada kao v.d. direktorica TV SA Kristina Ljevak izazvala je Sarajevo da pokaže kakav je on danas grad. Širok i uskogrudan, podmukao i velikodušan, jake desnice i vaspitane ljevice, pod blagom sjenom nekadašnje multietničnosti… Izbor ove novinarke, feministice, LGBTI aktivistice na poziciju koju je do posljednjih izbora tradicionalno svojatala SDA izazvala je sve, od šestorke do portira, da daju svoje mišljenje  da li je Ljevak pogodna za direktoricu ili ne. Do sada sposobnost se nije dovela u pitanje, već samo onaj čuveni kriterij- pogodnost.  I prije nego što je njen program rada ocjenjen od strane Nadzornog odbora, desničarski mediji pokrenuli su javni linč jer im se ne sviđa njeno ime, njeno porijeklo, kao i otvoreni aktivizam za ljudska prava. Šta Ljevak kaže na sve ovo, da li je znala u šta se upušta, ko i kako proizvodi program vrijedan 4,5 miliona KM, te kako planira pratiti prvu bh.paradu ponosa u septembru…čitajte na Interview.ba.

LJEVAK: Došla je i podrška svih ljudi koji su na mom primjeru pomislili da je moguće doći do profesionalnih rezultata, bez rođačkih i nekih drugih veza. Također je došla podrška i od ljudi iz struke i kulturnog života, koji su u tome vidjeli spas za obim produkcije posvećene umjetnosti. Intimno mi je bila najbitnija podrška mama sa djecom sa poteškoćama u razvoju, jer kada su me one nazvale, shvatila sam da je sve što sam uradila do sada u životu imalo smisla. Ne treba mi podrška nijednog političara i političarke, a ako se majke djece sa poteškoćama u razvoju obraduju da će konačno njihovi problemi biti vidljiviji, to mi je najveći kompliment.

INTERVIEW.BA: Kristina, već mjesec dana si v.d. generalna direktorica TVSA. Do kad planiraš ostati na toj poziciji?

LJEVAK: Dok ne budu rezultati konkursa. Konkurs je zatvoren 29. juna, do kada su mogle stizati prijave za tri rukovodeće pozicije. Pretpostavljam za nekih mjesec dana će se znati rezultati, intimno, voljela bih da to bude koliko sutra. 

INTERVIEW.BA: Da li si se uopšte prijavila na konkurs?

LJEVAK: Prijavila sam se  i  zadovoljna sam svojom misijom i vizijom koju sam priložila uz konkursnu dokumentaciju. Planiram da ona bude dostupna javnosti, bez obzira da li ću biti imenovana ili ne. 

INTERVIEW.BA: Kako je došlo do toga da postaneš v.d. generalna direktorica?  

LJEVAK: Kao i sve priče i moja je počela jednog dana kada su me pitali iz Naše stranke da li bih prihvatila ovu poziciju, s obzirom da je to mjesto raspodjelom šestorke „pripalo“ Našoj stranci. 

INTERVIEW.BA: Jesi li ti njihova članica?

LJEVAK: Nisam. Prijedlog o mom imenovanju stigao je i iz nekih nestranačkih i meni vrlo bliskih krugova. 

INTERVIEW.BA: Da li si znala u šta se tačno upuštaš kad si prihvatila njihovu ponudu? 

LJEVAK: Ta je ponuda koincidirala sa nekim drugim okolnostima, koje su mene kao racionalnu i ateističnu osobu navele da pomislim da postoje „znakovi.“ Četiri i po godine, nakon svjesnog izbora da napustim Federalnu televiziju, bila sam van televizije. A onda mi je to počelo nedostajati. U vrijeme kada mi je stigla ponuda, imala sam pregovore sa još dvije televizijske kuće. Kad je stigla i ova, treća ponuda, pomislila sam „ ako si se već odlučila vratiti se na televiziju, možda je ovo najbolje rješenje“. Poznajući atmosferu u Sivom domu, bez obzira o kojem mediju govorimo, znala sam u šta se upuštam. Moj jedini strah je bio, s obzirom na narušen imidž kuće i loše međuljudske odnose,  sam posao na televiziji. 

INTERVIEW.BA: Ko je u stvari najviše protiv tebe? Neki mediji navode da je to  SDA koja je nezvanično dugo godina držala kontrolu nad ovom kućom a neki čak i Dino Konaković, predstavnik Naroda i pravde u šestorci?

LJEVAK: Za početak, ako govorimo o SDA i linču koji je kreiran iz njihovih medija, mislim da je riječ o njihovoj Općini koja je imala najviše utjecaja na uređivačku politiku TVSA. Zgrada se nalazi preko puta televizije, tako da komunikacija nije otežana (smijeh). Kako su se dešavali određeni moji profesionalni potezi na televiziji, tako su odmah dolazile i reakcije. Bez namjere da pravdam SDA, jer to je posljednje što želim učiniti, ne možemo govoriti o kompletnoj SDA strukturi koja je protiv mene. Mislim da u šestorci niko pojedinačno protiv mene, već samo da su pogriješili u procjeni, tj. da nisu dovoljno informisani.

INTERVIEW.BA: Šta misliš da je tvoj najveći problem kod tih fašista: što nemaš muslimansko ime, što si LGBT aktivistica ili što si feministkinja?

LJEVAK: Kad je riječ o desničarskim portalima i drugim vrstama desničarskih medija smatram da je najveći problem ime i LGBT aktivizam, a sigurno i feminizam. Kada sam popunjavala prijavu za konkurs za generalnu direktoricu TVSA, smijala sam se samoj sebi. Uz sve ostale dokumente, trebam priložiti i kratku biografiju. Tu sam istakla kako sam LGBT aktivistica i feministica i pitala sam se postoji li osoba koja se prijavljuje za posao u javnom preduzeću a koja to ističe u biografiji. Ali, meni zaista ništa od toga ne može biti važnije. Davno sam čula prekrasan savjet od Vedrane Rudan, koju sam pitala kako se nosila sa otkazima na početku karijere. Ona mi je odgovorila da je nju činjenica da ne misli da je privilegovana jer je novinarka,  spašavala od gorčine i straha. Upravo je to moja prednost jer svijet koji je meni važan, okruženje do čijeg mišljenja mi je stalo, imat će jednak odnos prema meni, nebitno da li sam kasirka ili generalna direktorica.

INTERVIEW.BA: Ako znamo da je utjecaj desničarskih stranaka i dalje iznimno jak, koliko možeš vjerovati konkursnoj komisiji da će donijeti nepristrasno, nezavisno mišljenje?

LJEVAK: Komisija se, prema mojim informacijama, sastoji od tri člana/članice koji trebaju provjeriti samo regularnost prijava i da li su svi dokumenti u koverti. Odluku donosi Nadzorni odbor TVSA, i ja se također pitam prema kojim metodama? Mi u korumpiranim, javnim ustanovama na višim nivoima, imamo ta famozna testiranja, odnosno barem postoji ta procedura… Ja zaista ne znam u ovom slučaju kojim kriterijima se rukovode. Ako recimo neko ima isti stupanj obrazovanja, pa možda čak i isti radni staž i vrijeme provedeno na rukovodećim pozicijama, šta nas to razlikuje? Ako bude izabrana osoba koja ima bolje reference od mojih, ja ću joj čestitati.  

INTERVIEW.BA: Kako izgleda tvoj jedan radni dan, imaš li vozača, sekretaricu, biznis karticu…?

LJEVAK: Moj radni dan zvanično traje osam i po sati, nekada znam i duže ostati, ali znam i otići ranije ako imam sastanaka mimo zgrade. Imam i vozača, što je također dio neobičnosti mog novog ritma življenja. Ne mislim da je nužno da generalni direktor ili direktorica ima vozača, ali to je bila dosadašnja praksa i nečije radno mjesto, pa za početak ne dižem revoluciju zbog toga. Nakon dolaska na posao, moja preljubazna šefica kabineta me dočeka sa čajem, i to je jedini napitak koji popijem na tu famoznu reprezentaciju. Nisam uzela business karticu, ona je na sigurnom, i tako je bolje posebno s obzirom na neizvjesnost dužine mog boravka na ovoj poziciji. Zatim se brinem – za opstanak šuma. Naime, toliko papira potpisujem i to sve u 3 primjerka dnevno da se zaista brinem šta će ostati od šuma.

INTERVIEW.BA: Čitaš li pažljivo šta potpisuješ, da ne potpišeš u neznanju na primjer neki zahtjev za paušal? 

LJEVAK: Čitam naravno i to neke dokumente po više puta. Imam tim kojem vjerujem kad mi donesu papire na potpis ali i dalje čitam…Da odgovorim na pitanje o radnom danu…Prvih radnih dana me dočekala atipična situacija. Godišnji odmor urednika koji sam nazvala egzodusom. Zatekla sam u programu samo urednicu web portala, a u desku samo urednicu vijesti. Sve se to dešava u pola devet ujutru, kada u jednoj redakciji treba da vrvi sve! Saznala sam tad da se sastanci deska ni inače ne održavaju. 

INTERVIEW.BA: Kako onda nastaje program?

LJEVAK: Po inerciji i zahvaljujući ličnoj odgovornosti ljudi koji nemaju privilegije beskonačnih bolovanja.

INTERVIEW.BA: Budžet TV SA iznosi oko četiri i po miliona KM godišnje. Na šta se tačno troši?

LJEVAK: U slučaju da budem izabrana, angažovala bih nezavisnu revizorsku agenciju kako bi napravili analizu barem u prethodnih pet godina na šta se troši budžet. Trenutno je 109 uposlenih (od kojih je 30 posto uvijek na bolovanju). Tvrde kako je taj novac dovoljan samo za plate i hladni pogon, a dio se izdvaja i za kupovinu programa iz vanjske produkcije. Šta je sa prihodom od marketinga, šta je sa razlikom u novcu koji se isplaćuje umanjeno tokom bolovanja za plate? U svojoj prijavi na konkurs sam navela da se treba napraviti ozbiljna analiza realnih programskih potreba, i onoga što se kupovalo do sada. Ukoliko ja budem izabrana za direktoricu, tako će se i kupovati u budućnosti. 

INTERVIEW.BA: Da li je „egzodus“ okončan? 

LJEVAK: Uredništvo je na čelu sa glavnom urednicom programa bilo na tom godišnjem egzodusu, pod opravdanjem da moraju po zakonu iskoristiti stari godišnji odmor do 30. juna. Međutim neko je morao potpisati odluku o njihovom nesinhronizovanom odlasku na odmor, što je jasna poruka prethodnog menadžmenta meni. Neki ljudi su se vratili, što sam shvatila kao znak podrške, neki su sa godišnjih odmora slali planove programa koje planiramo realizovati. Već je drugi dan mog angažmana bila drugačija slika i sastanci u pola devet ujutro su postali redovni. Koordinatorica tih sastanaka je inače vrlo brzo od strane jednog desničarskog portala optužena za homoseksualnu veza sa mnom ili kako oni to zovu „homoseksualni aktivizam.“ 

INTERVIEW.BA: Kakve odluke možeš donositi kao v.d. generalna direktorica?

LJEVAK:  Da sam drugačijeg  temperamenta, možda bih donosila neke radikalne odluke, pa bi se neko kasnije morao pozabaviti time.  Moj cilj je da detektujem probleme u ovoj fazi i da zajednički dođemo do određenih formata koje bismo realizovali u jesenskoj programskoj šemi. Tokom vremena prethodnog menadžmenta informativni program je bio prioritet. Slažem se, ali ne možemo imati dva centralna dnevnika sa ovim kapacitetom, kao što je bio slučaj prije. BH dnevnik je prestao sa emitiranjem. Svoj intimni stav sam iznijela i uredniku tog dnevnika, koji je novinarstvo očigledno učio na drugačijim školama od mojih. 

INTERVIEW.BA: Ukoliko budeš izabrana na konkursu, kako će TV SA pratiti prvu bh. Paradu ponosa?

LJEVAK: Uživo!

INTERVIEW.BA: Ko Ti daje podršku na ovoj poziciji?

LJEVAK: Među prvim ljudima koji su mi čestitali i ponudili pomoć bili su direktor programa N1 Amir Zukić i Al Jeezera Balkans Tarik Đođić. Oni su bili svjesni gdje sam došla, s kakvim kapacitetima raspolažem Tu je i podrška v.d.direktora Filmskog centra Sarajevo Jasmina Durakovića, koji je i moj bivši direktor FTV-a, koji je rekao da će nam FC putem Protokola o saradnji dati na emitiranje dio fundusa tog centra, posebno dokumentarnog filma. Došla je i podrška svih ljudi koji su na mom primjeru pomislili da je moguće doći do profesionalnih rezultata, bez rođačkih i nekih drugih veza. Također je došla podrška i od ljudi iz struke i kulturnog života, koji su u tome vidjeli spas za obim produkcije posvećene umjetnosti. Intimno mi je bila najbitnija podrška mama sa djecom sa poteškoćama u razvoju, jer kada su me one nazvale, shvatila sam da je sve što sam uradila do sada u životu imalo smisla. Ne treba mi podrška nijednog političara i političarke, a ako se majke djece sa poteškoćama u razvoju obraduju da će konačno njihovi problemi biti vidljiviji, to mi je najveći kompliment. 

INTERVIEW.BA: Iz ove perspektive gledano, da li bi se vratila živjeti u Sarajevo 2019 kao što si početkom 2000-tih? Da li je ovo još ono nekadašnje Sarajevo?

LJEVAK: U Sarajevo sam se vratila 2000. godine, zahvaljujući Visokoj školi novinarstva Media plan koja mi je promijenila život. Moja mama nije bila sretna jer živim u Istočnom Sarajevu i htjela je da idem u Italiju, ali ja nisam htjela da idem iz ove zemlje i Media plan je bila moj argument za „neodlazak“. Zahvaljujući toj školi i predavačima i predavačicama, shvatam da je novinarstvo jedina stvar koja me zanima. Godinu dana kasnije, zahvaljujući Media plan-u, odlazim u Berlin na studijski boravak i tamo srećem prekrasnu ženu, porijeklom iz BiH a koja je radila na jednom radiju. Ponudila mi je posao i da ostanem u Berlinu ali ja imam 21 godinu i volim Sarajevo najviše na svijetu. U tom trenutku vjerujem da će u glavnom gradu BiH uvijek biti bolje. Nakon povratka u Sarajevu bilo mi je dovoljno da sjedim u Imperijalu, kojeg nažalost danas više nema ili da sjedim u Velikom parku i razmišljam kako sam sretna i ponovo u svom gradu. Danas, 2019. godine, razmišljam da pitam sve te prijatelje koji se vraćaju ljeti na „Dane Sarajeva u Sarajevu“ kako ja zovem susrete sa prijateljima koji već odavno ne žive ovdje, o mogućnostima mog odlaska. Drugu opciju nemam. Šta mi ostaje nakon ovog iskustva, da se učlanim u SNSD i postanem profesionalna Srpkinja? Ili da budem freelancerica, da radim tri posla, a da od imovine i dalje imam samo laptop? A imam skoro 40 godina i  20 godina staža. 

Tanja Topić o blokadama u vlasti: Naši političari kompromis vide kao slabost, jer su klasičan tip „macho“ političke kulture

„Hello darkness my old friend. I’ve come to talk with you again“,  početak je pjesme „The Sound of Silence“ Simona i Garfunkela, koji bi mogao djelomično opisati situaciju na političkoj sceni Bosne i Hercegovine kada su u pitanju blokade u vlasti kojima redovno svjedočimo. Mnogi stručnjaci smatraju da je od tih blokada puno opasnija činjenica što su one postale dio habitusa bosanskohercegovačkih građana, koji uljujkano posmatraju zagušen prostora nacionalizmom i nedostatkomk osnovnih ljudskih prava. Politička analitičarka Tanja Topić za Interview.ba govorila je o tome kako su građani privolili blokade, ko su glavni bh. machosi, ali i o tome kako deblokirati BiH i da li uopće postoji kritična masa koja bi to mogla učiniti.

SVE JE LAŽ:  „Mnogo obećanja, mnogo obmana, a onda se postavlja pitanje, šta se dešava s nama prosječnim građanima kada svaki put nasjednemo na isti prototip manipulacije?“. 

INTERVIEW.BA: Posljednja blokada kojoj svjedočimo je u Parlamentu Bosne i Hercegovine, koju forsira SNSD zbog toga što novi sastav Vijeća ministara još uvijek nije počeo s radom. Građani naše države su u jednoj konstantnoj blokadi. Kako je došlo do toga da je privole i prihvate?

TOPIĆ: Imamo jednu vrstu stalnog negodovanja dijela građana stanjem, lošom situacijom i političkim neprilikama, ali isto tako ne bismo smjeli amnestirati odgovornost građana, jer oni većinom odlučuju u izbornom procesu da imamo na vlasti iste političke aktere već deset-dvadeset godina. Onaj dio koji je neposredno vezan za sistem, koji ga stalno potvrđuje. Postoji jedan dio onih koji posmatraju politiku prljavom djelatnošću, tako da su i oni odgovorni za ovakvo stanje. Vrteći se u začaranom krugu posljednjih 20 godina smo došli u tu situaciju da građani svoje stanje letargije, apatičnosti i nezadovoljstva rješavaju na najgori mogući način pakujući kofere i napuštajući BiH.

INTERVIEW.BA: Interesi političara koji predvode glavne partije, ujedno i odgovorne za ovakvo stanje u BiH, su prema brojnim stručnjacima najbitniji onima koji obnašaju odlučujuće pozicije u BiH. Kako naši političari koriste bh. sistem u svrhu ostvarivanja sopstvenih interesa?

TOPIĆ: Politika je prevashodno postala zanimanje zarad ostvarivanja ličnih interesa. Imamo vrlo loše političko-kulturno nasljeđe na ovim balkanskim prostorima gdje se razgovor i kompromis smatraju slabošću.Naše političke elite ne umiju međusobno da razgovaraju.Kod nas se koristi autoritarni način komuniciranja. Kompromis se doživljava kao slabost, kao nešto što nije primjerno balkanskom “macho” tipu političke kulture i to je ono što smo jasno vidjeli pogotovo nakon oktobarskih izbora. Svi drže monologe, a dijalog je nešto što tek trebaju da nauče.

INTERVIEW.BA: Ko su bosanskohercegovački “machosi”?

TOPIĆ: Dominante pozicije zauzimaju muškarci. Žene nisu na vladajućim pozicijama ili su tu samo kada to muškarac odluči. To je onaj patrijarhalni okvir u kojem se mi krećemo. Tražimo onog političara koji će lupiti šakom od sto, koji će biti snažan vođa, koji bi nas trebao da vodi. U takvoj konstelaciji odnosna mi jednostavno ne znamo graditi sistem funkcionalnih institucija. Dajemo prednost političarima kojeg obožavamo do idolopoklonstva, jedan od takvih jeste svakako i Milorad Dodik.

INTERVIEW.BA: Sažaljevaju se nas as iz regiona, pa zatim iz Evrope, pa i Svijeta. Je li to slika koju BiH šalje?

TOPIĆ: Šaljemo jednu ružnu poruku, ali očito da se oni koji šalju takvu poruku, ne uzbuđuju zbog takvog stanja. Oni će vam uvijek kao izgovor naći ono na zapadu što ne valja i onda to bude reper ili tačka poređenja.Oni ne uzimaju one vrijednosti koje su civilizacijske da bi se s njima poredili, već se traže oni loši primjeri kako bi na neki način našli opravdanje za svoje postupke i svoje ponašanje.

INTERVIEW.BA: Koje je to glavno oružje naših političara kada su u pitanju blokade?

TOPIĆ: Oni se koriste ucjenama i manipulacijama. Sredstvo na osnovu kojeg se godinama vlada jeste strah jednih od drugih, od unutrašnjih neprijatelja… Ljudima ovdje se vrlo često prodaje šarena laža, projekat u koji bi trebali da vjeruju, a onda se ispostavi da se taj projekat nikada ne ostvari. Mnogo lažnih obećanja, mnogo obmana, a onda se postavlja pitanje, šta se dešava s nama prosječnim građanima kada svaki put nasjednemo na isti prototip obmane i manipulacije? 

INTERVIEW.BA: Kako deblokirati Bosnu i Hercegovinu?

TOPIĆ: Teško. Prevashodno proces osvješćivanja je dugotrajan. Naš nivo političke prosvijećenosti je na niskoj razini. Svi bi se trebali bazirati na osnovnoj percepciji koja bi trebala da znači da smo mi građani, poreski obveznici, kojima izabrani funkcionieri trebaju da budu servis i kojima treba da polažu račune. Neophodna je ta neka vrsta resetovanja cjelokupnog društva, odnosno prosvjećivanja da se ove teze o kojim sam govorila o pitanju odgovornosti i odnosu građana prema vlasti zapravo sistemski promijeni. Sad me strah kada postavljamo to pitanje da li postoji kritična masa u BiH koja može izazvati tu promjenu. Potrebna su nam nova lica u politici BiH s jasnim vizijama.