June 2018

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Bosanski pulpfiction po kućama

Kako, kome i čemu se raduju udate žene ove naše napaćene zemlje? Gdje su in mjesta za izlazak, s kim treba biti viđen i čiju karticu drže u novčaniku…Na ova i druga brojna pitanja odgovorila je naša kolumnistica, neobično vesela u ovo kišno popodne…

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

Lijepo mi kaže moja drugarica S “kad ćeš napisati ŠTA se dešava kod tebe i muža a ne šta se ne dešava, što je inače sramotno.”

Natjerala me je na razmišljanje, što jest jest. Moram priznati, kako je drugima meni je odlično! Zamišljam o čemu razmišlja ili razgovara za ručkom supruga gospodina Novalića. “Dragi nisi baš trebao reći radnicima koji štajkaju nek gladuju, nije lijepo…” Vjerujem da žena sarajevskog gradonačelnika protrne pred svaki praznik, valja ga naučiti da slavi oslobođenje od fašista, a ne antifašista. “Ponavljaj za mnom f a š i s t a …” Lako je Seki. Ona ima pristup lijekovima, svog može uvijek sedirati kad priča gluposti, a šta će druge obične žene…

E te druge, obične žene, ludo se provode. Na primjer ja! Ima nešto u onim bočicama dječijeg ulja kojeg djeca više ne koriste, a ne valja ništa da se baca je l tako? …Hmm ovo je za drugi tekst.

Neki dan, kasa u lokalnom Merkatoru i teta kuca na kasi a mi čekamo. “Ko plaća?” pita ona, a ovaj moj duhovit kao premijer Federacije kaže “ona plaća a meni kucaj Pike”. I pogleda ona mene onako ženski, solidarno i kaže “Ma ja, je l ovo i tebe tvoj izvodi na Pike? Još danas duple pa da te počasti?”

I ja shvatim da je žena u pravu. Najčešće izlazimo upravo u samoposlugu. I na sahrane. Da nije granapa i sahrana ne bih vidjela više od 3 poznata u sedmici. Jeste li primjetili kako su ljudi socijalni na groblju? Nakon jedne, dvije minute oborenog pogleda krenu oči lijevo-desno, a sve stari poznanici koje nisi vidio godinama i onda se ona povorka otegne jer dok svak sa svakim stane I popriča…gdje je onaj, ovaj,kud si s poslom, čuj oženio se ponovo… prođe sahrana u čas posla. Ko je izmislio običaj da se sa sahrane ne ide pravo kući već u kafanu? Pa oženjeni naravno!

Nemojte me pogrešno shvatiti, viđamo se mi i s ljudima koji nisu pod zemljom.  Onaj Instagram je čudo. Prvo nemaš troškova telefona dok ugovaraš viđenje. Samo klik. Onda ne moraš uopšte da se sređuješ nešto posebno ili kuću da laštiš!

Postave oni svoju sliku sa zalaskom sunca i čašom vina. Postavimo mi svoju sliku sa zalaskom sunca i čašom vina. Baš se fino družimo, a i suđe se manje prlja.

Tu je i bogatstvo koje se akumiliralo s godinama, u karticama. Dobar je muž, ne zamjera kad mu rovim po novčaniku. On ima petrol zlatnu karticu, hej džabna kafa , a ja imam tiffany –odlične su dječije gaće kod njih. Pa te pike – oboje imamo svoje, pa kad trznemo ko hadžije. Ne trebaju nama Poljine, niti kuće na moru, predsjedničko auto, tjelohranitelj ili dva, doktori u džepu, zemljište na svekru…mi imamo jedno drugo. I bočicu starog dječijeg ulja. Ne valja da se baca je l tako?

Dževad Karahasan: Najstrasnije su me linčovali ljudi koji nam utjeruju u kosti slobodu i demokratiju, individualizam i slobodu mišljenja (2)

Za osobe poput sebe kaže da je jedan od neprilagođenih ljudi, koji se uporno odbijaju prilagoditi i sebi dozvoljavaju najveći luksuz – da misle svjom glavom, da pitaju … Riječi su to Dževada Karahasana, bosanskohercegovačkog književnika, esejista, dramaturga, profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te gostujućeg profesora na različitim europskim univerzitetima. Dobitnik brojnih međunarodnih nagrada za Interview.ba govori o Vijećnici, o Karadžiću, o Luciću i Dežuloviću, o životu s ljudima koji imaju same odgovore, a niko nema pitanja.

POSAO PISCA JE DA RAZUMIJE, A NE DA SUDI: Ponavljam, posao pisca je da razumije, a ne da sudi. Mi danas imamo dojam da pisci, uglavnom, sude, jer je naša javna scena upravo zatrpana ljudima koji nisu imali petlje da odu u politiku, vojsku, biznis,  gdje moć i gdje vladanje nad ljudima igraju važnu ulogu, nego su se odali književnosti. I sad svakog živog sude, prozivaju, pljuju i napadaju. Nisu to pisci, vjerujte. To su ljudi željni moći, koji su se odali pisanju jer ih je to najmanje koštalo.

INTERVIEW.BA:Mnogi Vam zamjeraju zbog one Vaše izjave za Frankfurter Allgemeine Zeitung kada ste prilikom hapšenja ratnog zločinca Radovana Karadžića rekli da je on žrtva historije, da je samo čovjek itd. Koliko ste na svojoj koži direktno osjetili tu netrpeljivost određenih krugova, prije svega kolega intelekutalaca ?

KARAHASAN:Ja sam pisac. Moj je posao da razumijem, a ne da sudim. Ako ja kao pisac pišem o krađi automobila, moj posao nije da objasnim da ne valja krasti automobile, i da to ne valja činiti čak ni u suradnji sa policijom. Moj posao nije da objasnim  kako su kradljivci automobila propalice, lupeži i gadovi. Ne. Moj posao je da odgonetnem kako osjeća i kako misli kradljivac automobila, jer ja pretpostavljam da ljudi znaju da ne valja krasti automobile. Moj posao je da napišem nekoliko rečenica koje izgledaju kao da ih je mislio ili izgovorio kradljivac automobila. Jer, ponavljam, posao pisca je da razumije, a ne da sudi. Mi danas imamo dojam da pisci, uglavnom, sude, jer je naša javna scena upravo zatrpana ljudima koji nisu imali petlje da odu u politiku, vojsku, biznis gdje moć i  gdje vladanje nad ljudima igraju važnu ulogu, nego su se odali književnosti. I sad svakog živog sude, prozivaju, pljuju, napadaju. Nisu to pisci, vjerujte. To su ljudi koji željni moći i koji su se odali pisanju jer ih je to najmanje koštalo. Tako je bilo i u tom slučaju. Ja sam svom dragom prijatelju, novinaru lista  FAZ govorio da je glupo Karadžića stilizirati u monstruma. Jer niko monstrume ne izvodi na sud. Mosturmi su nešto posve drugo od nas ljudi. Niko ne sudi tigru i ne prigovara mu što ubija. Čovjeku se prigovara, jer je čovjek obdareno (ili prokleto) etičkim osjećanjem i obavezom on je, dakle, etičko biće.  Prigovaralo mi se što sam rekao da je on žrtva historije. Pa svi smo mi žrtve historije, historija je čudovište koje se hrani našim životima i tijelima, našom krvlju i očajanjem. Na poseban način su njezine žrtve oni ljudi koji su u jednom trenutku povjerovali da mogu praviti historiju, pa su napravili užasne svinjarije i zločine. Groblja su puna takvih – nevoljnika koji su htjeli biti tvorci historije, a ostali su njezin vic. I danas vjerujem da je Radovan Karadžić jedan od njih. Ja kao pisac moram razumjeti kako se desilo da liječnik, pjesnik, komšija, otac (ni u čemu od toga posebno dobar, ali ni posebno loš, sigurno ne najgori na svijetu) odjednom odluči praviti historiju i oblikovati svijet. Pazite, molim Vas: razumjeti ne znači oprostiti, ni osloboditi krivnje, ni proglasiti nedužnim, razumjeti znači samo razumjeti. Čovjeka koji je počinio zločine aborališu oni koji ga proglašavaju monstrumom, jer monstrumima se ne sudi pred ljudskim sudovima. Mene se Karadžić tiče zato što je čovjek , moj brat čovjek. Zanima me zbog onoga što on kao čovjek kazuje o meni kao čovjeku. Ja sam to rekao. A onda je jedan nezavisni list organizirao linčovanje moje skromne osobe koje je trajalo mjesecima.  Zanimljivo je da su najstrašniji u tome bili upravo oni koji nam već desetljećima utjeruju u kosti slobodu i demokratiju, individualizam i slobodu mišljenja. Nisam se, naravno, obazirao na to sve dok nisu počeli vrijeđati moju ženu, tek tada sam počeo reagirati. Računao sam sa činjenicom da sve to što govore i rade, govori o njima, sve što kažemo ili učinimo kazuje najprije o nama. Sve što činimo govori o nama.

Ali je zastrašujuće kako brzo se propovjednici individualizma pretvaraju u ostrašćenu rulju, koliko malo smo sposobni da mislimo svojom glavom i govorimo svojim glasom. Rulja jeste glasnija, ali slabije artikulira, gospodo!

INTERVIEW.BA:Boris Dežulović je nakon sedam godina saradnje objavio svoju posljednju kolumnu u “Oslobođenju,” naime prekinuta je saradnja jer je  njegova kolumna vrijeđa vjerska osjećanja muslimana i to još tokom mjeseca Ramazana kad su vjernici posebno osjetljivi. Kako Vi gledate ne to?

KARAHASAN: Glavna urednica “Oslobođenja” Vildana Selimbegović i Boro Dežulović poznaju se i surađuju bar 25 godina. To je duže nego što danas traje većina brakova, to je mala vječnost. Mislim da bi bilo opsceno, upravo perverzno, ako bih se ja sad izjašnjavao o nečemu što se zbiva među njima, posredovao, objašnjavao. Oni se poznaju i razumiju, ne trebam im ja. Uostalom, ja nisam ni znao da Boro Dežulović ima kolumnu u „Oslobođenju“, a ne vjerujem da bih ih čitao i o njima nešto mislio i u slučaju da sam to znao. Nemam dakle ni jedan razlog i ni mrvu prava da o tome nešto govorim. Ali je ovo dobar povod da upitam Vas, sebe, sve nas o jednoj opakoj bolesti koja hara u našem društvu. Primjećujete li da sve više ljudi ima „bolest javnosti“, naime potrebu da se javno izjasni o svemu. A još više me straše oni „bolesnici od javnosti“ kojima je malo da se sami izjasne o svemu, nego zaskaču nevine ljude oko sebe, vuku ih za rukav ili za jezik i zahtijevaju da se izjasne o ovome i onome…

Moj kolega sa fakulteta mi prije par godina šalje pismo u kojem zahtijeva  da se  izjasnim ideološki. Odgovorim mu da ne mogu, jer ja nisam ni ljevičar ni desničar, ni naprednjak ni nazadnjak , ni konzervativac ni revolucionar , ni refomist ni protivnik reformi, nisam bio komunist ni antikomunist, ja sam samo pisac, dakle tihi promatrač koji se trudi da razumije pojedinačne ljude i njihove sudbine. A godinu ili dvije kasnije isti kolega izruži u nekim novinama, portalu ili kako se to već zove, Društvo pisaca što se nije izjasnilo kad su neke novine iznervirale  njegovog jarana. Vjerujte da će taj isti kolega ove godine izružiti ANUBiH što šuti ako neki komšija bude neljubazan prema njemu. Otkud, molim Vas, ta zastrašujuća bolest?! Imam dojam ta ti ljudi hoće da da od svih nas naprave kolumniste. Hajde da još i razumijem kolumniste, oni su ljudi koji se za plaću ili honorar izjašnjavaju o svemu što ih se ne tiče i o čemu ništa ne znaju, ali o kome treba da od svih nas naprave kolumniste?! Zašto to hoće?! Pa je li njima jasno da je najstrašniji stupanj totalitarizma ostvaren u društvu u kojima je ljudima oduzeto pravo na šutnju?

INTERVIEW.BA:Da li čitate savremenu književnost BiH, ako da koga bi od mladih književnika ili pjesnika izdvojili, i zašto?

KARAHASAN: Strašno mnogo čitam. Doduše, malo više čitam klasičnu književnost, ali pratim i suvremenu. Ja čak sebe osjećam malo više kao čitaoca a ne  kao pisca. Radujem se što u Bosni mislim da nastaje jedna baš dobra književnost. Jedan od pisaca kome se zaista radujem je Asmir Kujović. Sjajan pjesnik. Jedan od onih pjesnika koji uspjevaju autentičnu inspiraciju povezati sa visokim stupnjem artikulacije, jedan od onih pjesnika kojima polazi za rukom u najboljim pjesmama, naravno, da snažno duboko mističko osjećanje izraze u perfektno izvednoj formi, jasno, kristalno čisto. Neke njegove najbolje pjesme bih čak bi usporedio sa Tin Ujevićem. Mislim da je on jedna od svijetlih tačaka naše književnosti danas. 

INTERVIEW.BA: Da niste Karahasan, ko bi bili? Kad Vam se neko zadnji put obratio kao Dževadu?

KARAHASAN: Da vam pravo kažem nemam pojma. Ne pamtim kad mi se neko zadnji put obratio kao Dževadu. (smijeh). Uglavnom, svi me zovu profesore ovdje. Ko bi bio da nisam Karahasan? Ne znam. Mislim da sam dosadan i nezanimljiv čovjek jer je kod mene od najranijeg djetinjstva, otprilike, sve bilo usmjereno na to da pišem. Pamtim dobro da sam već u četvrtom osnovne znao da sam pisac, tj. da ću biti. Tako da ja u šali kažem da u mom životu tragično nedostaje života i smrti. Sve je nekako u vezi sa pisanjem. Sve je podređeno pisanju, sve vodi prema pisanju. Najbolje poznajem nekoliko važnih dragih književnih likova, mnogo bolje nego ljude kojima sam okružen. Imam često dojam da me se oni malo više tiču. Ne znam ozbiljno. Ja sam sa svojim ocem rahmetli imao jedan ozbiljan žestok sukob. Kad sam završio osnovnu školu, jer sam htio ići na zanat. Mislim da mi i danas strašno nedostaje sposobnost da mislim rukom, jer mi mislimo i tijelom. Nama ova tehnička diktatura laže da se misli samo glavom. Ma gluposti. Plesač misli tijelom. Nogometaš. Dobar majstor misli rukom. Kad se otvaramo drugim ljudima svi mi mislimo mnogo više tijelom. Teško onome ko prilikom poljupca misli glavom. Gluho bilo. Ja sam oduvijek osjećao jaku potrebu, čežnju, da dobro naučim misliti rukom. Provodio sam dane u kovačnici Mahe rahmetli, htio da učim kod njega zanat. Eto, možda bih bio kovač, možda bih bio stolar da nisam pisac. Naravno, moj otac to nije dao da se pomisli. Gimnazija, fakulutet… Ja mu govorim: “Čovječe, ja ionako ću biti pisac. Daj da najprije završim zanat.”  U svakom slučaju mnogo bi se veselio da sam dobar starinski majstor u nekom zanatu.

 

Dževad Nekić: Nejasno gdje su bh. stranke utrošile 3,8 miliona budžetskog novca iz 2017. godine

Vlada FBiH je političkim strankama koje participiraju u domovima Parlamenta FBiH za 2017. godinu isplatila ukupno 3,8 miliona KM, a raspodjela ovog novca strankama predviđena je Zakonom o izvršenju budžeta FBiH. Naime, članom 38. ovog zakona političke stranke su dužne podnijeti izvještaj i navesti svrhu utrošenih sredstava. Za Interview.ba generalni revizor Ureda za reviziju institucija u FBiH Dževad Nekić kazao je kako su stranke podnijele izvještaje, međutim, da je revizijom utvrđeno da su oni prihvaćeni bez suštinske analize i relevantne dokumentacije koja bi potvrdila namjenu i svrhu uloženih sredstava. Stoga, građani, niti nadležne institucije, ne mogu znati u koje svrhe je utrošen novac od 3,8 miliona KM iz državnog budžeta.

KO SE U BIH JOŠ SANKCIJA BOJI, KAD NIKO KAŽNJEN BITI NEĆE! „Zaključkom Vlade FBiH od 21.03.2018. godine, zadužen je Generalni sekretarijat da postupi u skladu s odredbama Zakona o budžetima u FBiH, kojim je utvrđeno da se u slučaju nenamjenskog utroška sredstava izvrši povrat, a naredne godine korisniku uskratiti pravo apliciranja za dodjelu sredstava. Za 2017. godinu nisu korištene propisane sankcije, obzirom da su sve stranke dostavile izvještaje“.

INTERVIEW.BA: Vlada FBiH je političkim strankama koje participiraju u domovima Parlamenta FBiH za 2017. godinu isplatila ukupno tri miliona i 800.000 KM prema Zakonu o Izvršenju budžeta, međutim, opravdanje za ovaj novac nije tražila. Kome stranke FBiH moraju pravdati novac, ako uopće moraju?

NEKIĆ: Finansiranje političkih stranaka u Federaciji BiH uređeno je Zakonom o finansiranju političkih stranaka u BiH i Zakonom o izvršavanju Budžeta FBiH, prema kojima se za finansiranje političkih stranaka i koalicija izdvajaju sredstva u iznosu od 0,2 posto u odnosu na ukupne prihode. Po pitanju nadzora nad namjenskim utroškom sredstava, Centralna izborna komisija BiH uspostavlja Službu za reviziju finansiranja političkih stranaka koja pregleda i kontroliše finansijske izvještaje koje podnesu političke stranke i obavlja reviziju finansiranja političkih stranaka u skladu sa Zakonom o finansiranju političkih stranaka. CIK BiH nadležan je za izricanje novčane kazne u skladu s ovim zakonom i Izbornim zakonom BiH. Svaku sumnju o krivičnom djelu koja se može dovesti u vezu s finansiranjem političkih stranaka i izborne kampanje, CIK BiH je obavezan prijaviti nadležnom tužilaštvu i drugim organima nadležnim za provođenje zakona. U skladu sa Zakonom o reviziji institucija u FBiH, Ured za reviziju institucija u FBiH je vrhovna revizorska institucija FBiH, koja provođenjem revizija ima za cilj da osigura nezavisna mišljenja o izvršenju budžeta i finansijskim izvještajima. Prilikom obavljanja finansijske revizije Vlade FBiH u skladu s usvojenom metodologijom, obuhvaćeni su transferi političkim partijama o kojima su sačinjeni nalazi u okviru Izvještaja o finansijskoj reviziji. Za 2017. godinu transfer za političke stranke iznosio je 3.800.000 KM.

Vlada FBiH je 03.02.2017. godine donijela odluku o usvajanju Programa utroška sredstava s kriterijima raspodjele „Tekući transferi neprofitnim organizacijama – Za političke stranke i koalicije“. Odlukom je regulisano da se 40% od utvrđenog iznosa raspoređuje na sve političke subjekte koji su zastupljeni u Parlamentu FBiH u jednakim iznosima, a 60% prema broju poslanika u domovima Parlamenta FBiH, izabranim na neposrednim izborima održanim u oktobru 2014. godine. Ovom odlukom, kao ni Zakonom o izvršavanju Budžeta FBiH za 2017. godinu, nije utvrđena svrha korištenja sredstava, kontrola namjenskog utroška sredstava, niti je predviđeno izvještavanje korisnika sredstava tj. političkih partija.

 

Odlukom je samo utvrđeno kvartalno izvještavanje Generalnog sekretarijata Vlade FBiH prema Federalnom ministarstvu finansija, koje će dalje izvijestiti Vladu FBiH.

INTERVIEW.BA: Koliko se poštuje Zakon o izvršavanju budžeta u dijelu izvršavanja budžeta po prioritetima?

NEKIĆ: Zakonom o izvršavanju Budžeta FBiH utvrđeni su prioriteti plaćanja, gdje je transfer političkim partijama na posljednjem mjestu prioriteta, pod „ostalo“. Međutim, odlukom o usvajanju programa utroška sredstva političkim strankama, regulisano je da će se sredstva isplaćivati u četiri jednake tranše na početku svakog kvartala, što nije u skladu s utvrđenim prioritetima prema Zakonu o izvršavanju Budžeta FBiH. Federalno ministarstvo finansija je kvartalno isplatilo sredstva političkim partijama (15.02.2017., 14.04.2017., 17.07.2017. i 07.11.2017. godine).

INTERVIEW.BA: Koliko je stranaka opravdalo utrošena sredstva iz budžeta Federacije BiH za 2017. godinu i koje su to stranke?

NEKIĆ: Generalni sekretarijat Vlade FBiH je kvartalno upućivao svim političkim strankama zahtjev za dostavu izvještaja o namjenskom utrošku sredstava, te o tome izvještavao Federalno ministarstvo finansija. Također je sačinjen i dostavljen Izvještaj o utrošku sredstava za period 01.01.-31.12.2017. godine, 24.01.2018. godine. Osim toga, Sekretarijat je pripremio i dostavio Vladi FBiH na razmatranje informaciju o utrošku sredstava tekućeg transfera političkim partijama i koalicijama za 2017. godinu, koja je usvojena 21.03.2018. godine. U ovoj informaciju je utvrđeno, da je za plate i naknade troškova zaposlenih utrošeno 36%, za doprinose poslodavca 3%, za izdatke, materijal i usluge 52%, za nabavku opreme 0,1%, za donacije i stipendije 0,9% i ostale rashode 8%. Također je navedeno da Liberalna stranka nije dostavila izvještaje niti za jedan kvartal, te nije opravdala utrošak u iznosu od 116.332 KM. Izvještaj Liberalne stranke je naknadno dostavljen, i to 19.04.2018. godine, kojim je opravdan iznos od 108.656 KM.

Interview.ba saznaje!

Za 2017. godinu pregled utroška sredstava na osnovu dostavljenih izvještaja je sljedeći: 

• Plate i naknade troškova zaposlenih 1.308.068 KM

• Doprinosi poslodavca 103.016 KM

• Izdaci za materijal i usluge 1.901.460 KM

• Nabavka opreme 3.624 KM

• Humanitarne pomoći i stipendije 27.908 KM

• Ostali rashodi 307.201 KM

• UKUPNO 3.651.278 KM

Revizijom je utvrđeno da su izvještaji prihvaćeni bez suštinske analize i relevantne dokumentacije koja bi potvrdila namjenu i svrhu uloženih sredstava.

INTERVIEW.BA: Na koji način su stranke dužne pravdati utrošeni budžetski novac?

NEKIĆ: Programom utroška sredstava „Tekućeg transfera – Za političke partije i koalicije“ nije utvrđena svrha finansiranja, niti način i rokovi izvještavanja političkih partija. Zbog navedenog onemogućeno je utvrđivanje namjenskog utroška sredstava i mjerenje efekata uloženih sredstava. Izvještaji korisnika su više formalnog karaktera i dostavljaju se bez prateće dokumentacije kojom bi se dokazao namjenski utrošak sredstava.

INTERVIEW.BA: Koje su sankcije, ukoliko stranke FBiH ne ispoštuju date obaveze iz Zakona o Izvršenju budžeta FBiH?

NEKIĆ: Zakonom o budžetima u FBiH i Zakonom o izvršavanju Budžeta FBiH za 2017. godinu, propisano je izvještavanje korisnika sredstava o namjenskom utrošku odobrenih sredstava tekućih i kapitalnih transfera, odnosno izvještavanje budžetskih korisnika o utrošenim sredstvima prema Federalnom ministarstvu finansija i prema Vladi FBiH. Zaključkom Vlade FBiH od 21.03.2018. godine, zadužen je Generalni sekretarijat da postupi u skladu s odredbama Zakona o budžetima u FBiH, kojim je utvrđeno da se u slučaju nenamjenskog utroška sredstava izvrši povrat, a naredne godine korisniku uskratiti pravo apliciranja za dodjelu sredstava. Za 2017. godinu nisu korištene propisane sankcije, obzirom da su sve stranke dostavile izvještaje.

 

Željko Majstorović: Ekstremne promjene u vremenu dešavat će se i u budućnosti

Utjecaj globalnog zatopljavanja na području cijele planete Zemlje je svakim danom sve veći. Povećanje teperature za jedan stepen možda se ne čini puno, ali upravo zbog tog povećanja dešavaju nam se različite ekstremne promjene. Suše, poplave, klizišta, ekstremno hladne zime su posljednjice klimatskih promjena odnosno globalnog zatoljavanja. Koliki čovjek ima utjecaj na vrijeme kao i kakvo vrijeme nas očekuje idućih dana za Interview.ba govorio je najpoznatiji bh. klimatolog Željko Majstorović.

OD SUTRA LAGANO POBOLJŠANJE VREMENA: “U subotu će biti toplije i sunčanije vrijeme, ali od nedjelje će već biti pravo ljeto (smijeh). Temperature se ponovo vraćaju na neke prethodne vrijednosti. Sredinom slijedeće sedmice temperature i do 30 stepeni”.

 INTERVIEW.BA: Kalendarski je počelo ljeto, međutim kiša i dalje pada, temperature su ispod prosjeka za ovo doba godine. Zašto je to tako?

 MAJSTOROVIĆ: Poslije velike toplote koju smo imali u prethodnom periodu, ovo je velika promjena. Što se tiče  nekih srednjih temperatu za ovaj mjesec nije previše hladno, ali je velika promjena i to ljudi osjećaju. Čovjek to individualno ocijeni bez obzira na termometar. Ovo je naravno uzrok klimatskih promijena.

 INTERVIEW.BA: Kada onda možemo očekivati ljeto?

 MAJSTOROVIĆ: Od sutra lagano poboljšanje vremena. A u subotu će biti toplije i sunčanije vrijeme, ali od nedjelje će već biti pravo ljeto (smijeh). Temperature se ponovo vraćaju na neke prethodne vrijednosti. Sredinom slijedeće sedmice temperature i do 30 stepeni. Što se tiče karakteristika vremena, cijelo ljeto će biti jako promjenljivo. Ipak jedan malo duži, stabilniji period bit će krajem jula i početkom augusta, tako da možemo očekivati prave ljetne temperature u tom periodu. Nisu ni isključne temperature rekordnih vrijednosti, s obzirom na klimatske promjene i sve učestalije ekstreme svih vrsta kada je u pitanje vrijeme.INTERVIEW.BA: Da li je istinita teorija da Rusija bombarduje nebo kako bi imali vrijeme pogodno za Svjetsko prvenstvo, pa je zbog toga kiša u našoj zemlji i regiji?MAJSTOROVIĆ: Oni vjerovatno osiguravaju vrijeme bez kiše putem raketa koje su punjene otopinom srebro-jodida. Tim uspjevaju da lokalno bude manje oblaka i vrijeme bez kiše, ali nema to nema globalnog utjecaja na vrijeme. Samo lokalno se može osigurati da utakmica bude bez kiše, ali to nema nikakvog globalnog utjecaja na vrijeme. Rusija ne utječe na naše vrijeme. (smijeh)

 INTERVIEW.BA: U zadnjih nekoliko godina suočeni smo sa ekstremnim promjenama vremena, bile su to ekstremno hladne zime sa puno snijega, kao i ekstremno topla ljeta koja su izazvala suše, a također smo imali period obilnih kiša koje su prourokovale poplave i klizišta. Zašto se to dešava?

 MAJSTOROVIĆ: Klimatske promjene napreduju, sve je toplije. Kada je u pitanju planeta  prošlih nekoliko godina su bile među najtoplijim godinama otkako se mjeri vrijeme u meteorologiji, tačnije od polovine 19 stoljeća. Stepen ili stepen i po ne izgledaju puno, međutim to je globalni proces i da se dešava na cijeloj planeti i onda taj jedan stepen ili stepn i po znače itekako puno. Grije se okean, grije se kopno, grije se atmosfera i to uslovljavala da  procesi u atmosferi budu intenzivniji. Brže se premiještaju cikloni i druga polja putem cijele planete i zbog toga se dešavaju brže promjene, ekstremi su učestaliji, narodski rečeno „zakuhalo“ se u atmosferi, što nam na kraju donosi ekstremno topla ljeta ili ekstremno hladne zime. Odnosno donosi nam jako promjenljivo vrijeme.

 INTERVIEW.BA: Šta možemo očekivati u narednom periodu, kakvo nas vrijeme čeka u budućnosti?

 MAJSTOROVIĆ: El Niño-južna oscilacija i Sjevernoatlanska oscilacija su parametri koji pomažu meteorolozima u dugoročnoj vremenskoj prognozi. Interesantno je da ni jedan od ovih parametara nije izražen, odnosno oni su u nekom neutralnom položaju, s toga bi se moglo očekivati da je vrijeme mirnije. Međutim, visoke temperature mora i okeana dovode do toga da se površina okeana intenzivno isparava, ta velika količina vlage uslovljava da nam svaki čas val za valom stižu nove padavine i da je vrijeme zbog toga vrlo promjenljivoi vrlo nepredvidivo.

 INTERVIEW.BA: Koliko čovjek utječe na klimatske promjene?

 MAJSTOROVIĆ: Postoje razne teorije o utjecaju čovjeka na klimatske promjene. Neki tvrde da je čovjekov utjecaj na klimatske promjene 90 posto, u svakom slučaju više od polovine uzroka upravo je čovjekov utjecaj. Ta neprekidna emisija štetnih stakleničkih plinova u atmosferi uslovljava efekat staklenika što na kraju znači lagano zagrijavanje cijele planete. Planeta Zemlja je sada kao u staklenoj bašti ili sada popularnim plastenicima, jednostavno bilans zračenja se dosta promijenio. Jedan dio sunčevog zračenja se vraća u Kosmos, međutim taj procenat je sve manji „zahvaljujući“ ovim stakleničkim plinovima, koji u atmosferi stvaraju jedan sloj i taj sloj zaustavlja reflektovano zračenje koje ostaje na Zemlji i na taj način lagano zagrijava cijelu planete.

 

INTERVIEW.BA: Šta možemo uraditi da spriječimo globalno zatopljavanje?

 

MAJSTOROVIĆ: Velike konferencije na kojima se priča o globalnom zatopljavanju su u zadnjih nekoliko desetljeća učestale. Zadnja održana je bila Priška konferencija, prije toga sklopljen je Kyoto sporazum. Međutim, sporazum nema snagu zakona i zbog toga države to nedoživljavaju kao nešto što moraju uraditi. U sporazumu su preporuke šta treba da se radi, kako bi se poboljšalo stanje na cijeloj planeti i da bi se smanjila emisijia šetnih plinova,jer su oni najveći krivci za globalno zatopljavanje. Država BiH je potpisnica Pariškog sporazuma, međutim ne poštuju se preporuke niti se radi na poboljšanju kvaliteta življenja na prostorima BiH. Naša država treba iskoristiti priliku, jer su zemljama u razvoju obećana velika sredstva u te svrhe. Tako da bismo mogli sa tim sredstvima poboljštati stanje koliko možemo što se tiče naše države.

 

 

 

 

 

 

Dževad Karahasan: Kad je čovjek u mojim godinama optimist to je pouzdan znak da nešto s njegovom glavom nije u redu (1)

Za osobe poput sebe kaže da je jedan od neprilagođenih ljudi, koji se uporno odbijaju prilagoditi i sebi dozvoljavaju najveći luksuz – da misle svjom glavom, da pitaju … Riječi su to Dževada Karahasana, bosanskohercegovačkog književnika, esejista, dramaturga, profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te gostujućeg profesora na različitim europskim univerzitetima. Dobitnik brojnih međunarodnih nagrada za Interview.ba govori o Vijećnici, o Karadžiću, o Luciću i Dežuloviću, o životu s ljudima koji imaju same odgovore, a niko nema pitanja.

U BOSNI JOŠ UVIJEK IMA BOSNE:  Nikad nisam bio optimist, niti sam imao razloga za to. Ali što se tiče Bosne, još uvijek bi prijatelju u Kanadi, na Novom Zelandu, pisao da je baš šteta što nije ovdje, jer u Bosni još uvijek ima Bosne! Još uvijek se u Sarajevu niko ne čudi prijateljstvu između jednog islamskog mistika i jednog profesora kristologije na Katoličkoj teologiji. Svima je to normalno. Još uvijek je u Bosni potpuno normalna  stvar da muslimanska familija krene obnavljati pravoslavnu crkvu.

INTERVIEW.BA: Trilogija “Što pepeo priča” Dževada Karahasana je omaž jednom od najznačajnijih ljudi srednjeg vijeka, Omaru Hajamu, ali i sarajevskoj Vijećnici. Kako danas gledate na činjenicu da Vijećnica nema čitaonicu koja je otvorena za građanstvo, prije svega studente? 

KARAHASAN:Vijećnica je bila jedno izuzetno važno mjesto za generacije ljudi, ne samo u Sarajevu, nego ljudi u BiH uopće. Ne mogu ni sanjati, ne može niko od nas ni zamisliti, koliko je ljubavi začeto, koliko je brakova pripremljeno u Vijećnici. Vijećnica je bila mnogo više od biblioteke. Vijećnica je bila mjesto odrastanja. Da sad obnovljena Vijećnica nema čitaonicu i nema knjiga potpuno je u skladu sa ovim vremenom, jer mi živimo u vremenu dekultiviranja. To se ne događa samo u Bosni. To se događa svugdje u svijetu. U današnjem svijetu traje proces dekultiviranja. U Finskoj ukidaju u školama obuku u pisanju rukom, u EU traje reforma univerziteta prema nacrtu usvojenom u Bolonji, Bolonjska reforma, koja univerzitet pretvara u jednu malo lošiju gimnaziju. U čitavom nizu država ukida se državna pomoć za studiranje humanističkih disciplina. Mi živimo u epohi koja klasično obrazovane ljude i klasičnu humanističku kulturu sistematski uništava. Mi živimo u epohi koja nas ljude pretvara u manje od robova, u mašine kapitala i bogatih. Danas ćete još samo u tzv. zaostalim društvima sresti ljude koji misle da im je njihova obitelj, djeca, žena, koju vole, važnija od firme u kojoj rade. Današnji čovjek na Zapadu, zaista se osjeća, doslovno vlasništvom firme u čitavom nizu tzv. razvijenih zemalja. Ljude ne možete nagovoriti da uzmu godišnji odmor, jer što će on na svijetu ako neće služiti firmi. To je objašnjenje sudbine naše Vijećnice. Obnovljena je, uđiđana, dotjerana, potpuno sterilna i služi turizmu. A ne zaboravite da turizam ljude pretvara u kelnere i u goste. U svijetu s turizmom niko nije kod kuće.

INTERVIEW.BA: Rekli ste da je fundamentalist čovjek koji nema više vjere, a ima malo znanja, i pokušava s to malo znanja nadoknaditi vjeru. To je Hajjamova epoha, ali i ova naša u kojoj živimo, radimo i stvaramo. Da li su neki naši mikrosvjetovi svojevrsni spas? Kako objašnjavate fenomen luksuza neprilagođenosti?

KARAHASAN:  Dok sam radio na romanu o Hajjamu ni na kraj pameti nisam imao sličnosti njegove epohe s našom. Tek reakcije na moju knjigu upozorile su me na to koliko su te dvije epohe slične. Godine 2012.-te imao sam čast primiti jednu nagradu u Düsseldorfu (Heinrich Heine op.a) i sjajni kritičar  Lothar Miller koji je govorio laudaciju, pita me šta radim: “Pišem jedan historijski roman, tebe to neće zanimati.” A moja prevoditeljica, koja je upravo bila završila prijevod, prvog dijela trilogije o Hajjamu “Sjeme smrti” kaže: “Historijski roman, pa ja aktualniju knjigu nisam u životu pročitala. Čitava ta knjiga je aktualnija od dnevnih novina.” To je bila prva reakcija koja me upozorila na to koliko je ta knjiga aktualna, i koliko su naše epohe slične. Pokušajte se sjetiti kad ste posljednji put razgovarali sa čovjekom koji je imao pitanja, ja doslovno ne pamtim. Kako sretnete nekoga na ulici, on vas zaspe odgovorima, na pitanja koja niko nije postavio. Mi živimo okruženi ljudima koji imaju same odgovore, niko nema pitanja. Mi živimo okruženi ljudima koji sve znaju. Ako vidite nekog nevoljnika poput mene (smijeh) koji priznaje da ništa ne zna, ili da zna malo, znate da imate posla sa jednim od neprilagođenih ljudi, koji se uporno odbijaju prilagoditi  i sebi dozvoljavaju najveći luksuz – da misle svojom glavom, da pitaju. Epohe fundamentalizama su totalitarne epohe u kojima ljudi moraju, žele, trebaju, ali najstrašnije što zaista žele izgovarati ono što se od njih očekuje. Lijepa distanca između riječi, misli i iskaza u tim epohama se gubi. To su epohe u kojima ljudi recitiraju naučeno, izgovaraju floskule, doslovno se boje vlastite misli. Boje se mišljenja svojom glavom. Preuzimaju odgovore koje im tzv. javnost nudi, socijalni mediji, mediji masovne komunikacije nudi odgovore. Oni ih preuzimaju. Klasična škola, klasični univerzitet ljude je obrazovao, odgajao tako da oni moraju sa skepsom primati i ono što im nudi sama škola. Svega toga u epohama fundamentalizama nema. Neprilagođeni ljudi su unaprijed osuđeni na poziciju autsajdera, nepoželjnih, problematičnih, ali je lijepo.

 

Kad god počinjem saradnju sa novom generacijom studenata, održim jedan te isti govor, kažem: “Raja, na nastavi kod mene je, haman,  sve dozvoljeno, samo jedna stvar strogo zabranjena  – slagati se unaprijed sa mnom. Nemojte, molim vas. Ne vjerujte mi unaprijed. Provjerite.”

Radi se o tome ako mi na kraju suradnje budemo slično mislili, mašala. Uradili smo dobar posao. Ali do tog sličnog mišljenja vi morate doći svojim putem. 

 

INTERVIEW.BA: Kakav bi danas poslali izvještaj iz “Tamnog vilajeta” nekom prijatelju u dalekoj Americi ili Novom Zelendu?

KARAHASAN: Kad je čovjek u mojim godinama optimist  to je pouzdan znak da nešto s njegovom glavom nije u redu. Ljudi u mojim godinama se, uglavnom,  pripremaju za ono što im slijedi: bolest, osama, smrt, nerazumijevanje. (smijeh) Koji crni optimizam? Naravno da nisam optimist u vezi sa mnom. Što se mene tiče ja nikad nisam bio optimist, niti sam imao razloga za to. Ali što se tiče Bosne, još uvijek bi prijatelju u Kanadi, na Novi Zeland, pisao da je baš šteta što nije ovdje, jer u Bosni još uvijek ima Bosne! Još uvijek se u Sarajevu niko ne čudi prijateljstvu između jednog islamskog mistika i jednog profesora kristologije na Katoličkoj teologiji. Svima je to normalno. Još uvijek je u Bosni potpuno normalna  stvar da muslimanska familija krene obnavljati pravoslavnu crkvu. Još uvijek se u Bosni ljudi sjećaju kako su 80-ih godina, u Ljubuškome katoličke žene hranile radnike koji su popravljali džamiju. Bosna je tvorevina kulture. Nije postojala vojska koja je htjela Bosnu, pa je napravila. Nije postojao politički pokret, nisu postojale političke stranke koje su gradile Bosnu. Bosna je rođena iz jednog određenog načina života i iz kulta komšiluka. Bosna je rođena iz osjećanja da ti je komšija važan. Dalekim vladama u dalekim metropolama svaka čast, ali komšija je tu. Iz tog osjećanja je rođena Bosna. Iz osjećanja da čovjek ne mora misliti kao ja, ne mora živit kao ja, ne mora se Bogu moliti na moj način. Ali svi se mi molimo istom Bogu ako se zaista molimo Bogu. Ja vjerujem da tog osjećanja još uvijek ima u Bosni iako politika koja se vodi u ovoj zemlji, iako međunarodna zajednica koja se pravi da nam pomaže, iako svi koji imaju moć marljivo rade na tome da je unište. To dobro osjećaju i pamte moji prijatelji koji sada uživaju život u Kanadi, Novom Zelandu, Australiji…

Neke godine zove me prijatelj koji živi u Vancouveru, koji zaista dobro živi. Pita me kako sam. I kao svi ljudi koji to neoprezno pitaju, mora čuti moju tiradu, kako sam brate loše. Loše, star, ters, ne mogu podnositi sebe. Ne mogu raditi. Sve teže pišem, i sve manje i sve lošije. Govori on, ma nije ni lahko pisati po tim žegama. “Otkud, velim, ti znaš da su ovdje žege?” Pa svako jutro kad ustane iz kreveta, on uključi kompjuter da vidi u internetu kakvo je vrijeme u Sarajevu. Svima njima je dobro, ali nigdje ne mogu naći ono što su ostavili u Sarajevu. To sjećanje na Sarajevo, to čuvanje onoga što su u Sarajevu imali, i ovdje ostavili, ozaruje ih i dan danas. I dan danas im uljepšava dane, i dan danas im mnogo znači.

INTERVIEW.BA: Jednom ste rekli da živimo u takvim vremenima da ljudi kritikuju nešto tek kad je dostupno javno, pa se nerijetko čovjek nađe u situaciji da radi i dopunjena izdanja knjiga. Ali, evo na promociji knjige eseja “Nedoumice”, rekli ste da je Predrag Lucić znao čitati Vašu knjigu u rukopisu?

KARAHASAN: Predrag Lucić je čitao mnoge knjige koje sam napisao u vrijeme našeg prijateljevanja. Književnost je, prije svega, razgovor. Umjetnost je važna forma komunikacije, a to je najočiglednije upravo u književnosti. Nažalost, kod nas je već jako dugo zaboravljena ta klasična forma književnosti kao razgovora. Ljudi pišu knjige da bi izrazili svoja osjećanja ili da bi popljuvali bližnjeg svoga ili da bi se obračunali sa ovim ili onim, ili da bi bili važni, da bi imali knjigu ili mlatnuli honorar. Sve manje ljudi se sjeća da su nekada pisci razmijenjivali rukopise, jedan drugome govorili šta u tim rukopisima njima nije dobro, jedan drugom pomagali da taj svoj rukopis poprave. Vi ne možete ne govoriti sebe. O čemu god govorite vi kazujete sebe. Dakle, zašto se oko toga truditi? Meni je otprilike jasno šta sam ja htio reći, i šta želim reći. Ali mi nije, i ne može biti jasno bez razgovora sa čitaocem, kako to na njega djeluje, kako on to razumije? Imao sam sreću da sa Predragom Lucićem godinama prijateljujem i u tim godinama smo, naravno, razmijenjivali rukopise, čitali jedan drugoga, raspravljali o tome, svađali se. Naravno da je ponekad taj razgovor itekako bolio, da smo znali biti itekako ljuti, ali je bilo dragocjeno. Ja Predragu Luciću dugujem jednu važnu ispravku,  u romanu “Noćno vijeće” moji junaci sa Sicilije putuju u Bari. Jer su to uradili ljudi iz stvarnosti prema kojima sam ja ove moje junake  pravio. I kaže mi Lucić: “Majstore, samo bi luđak iš’o u Bari, ozbiljni ljudi idu u Napulj.” To su sitnice, ali dragocjene sitnice. Dostojevski kaže  na jednom mjestu u sitnicama se objavljuje dragi Bog. To prijateljstvo s Lucićem, razgovori s njim o onome što pišemo bili su mi dragocjeni. I dan danas osjećam zahvalnost za te razgovore, i za to vrijeme.

INTERVIEW.BA: Kako uspijevate ignorisati modernu tehnologiju, ne koristite mobitel, jel’ moguće? Tu su i sve prisutne društvene mreže na kojima se i neke Vaše kolege prozivaju i plasiraju lošu sliku fakulteta kao institucije, i međuljudskih odnosa?

KARAHASAN: Dobro pamtim jednu prelijepu žestoku diskusiju iz  vremena moje mladosti između tzv. modernista i tzv. tradicionalista, realista u književnosti. Jedan kolega govori: “Ma, ne možemo mi danas pisati onako kako su pisali ljudi u 18. stoljeću. Danas od Beograda do Kragujevca putujem dva i po/ tri sata, aeroplanom sam za manje od pola sata, a moj djed je putovao dva dana. Na to kaže jedan kolega koji sjedi pored mene, ma da, ali  tada, a i danas je žena nosila dijete devet mjeseci. Budući da mi živimo u epohi tehničke i tehnološke diktature mi ozbiljno vjerujemo da se svako tri dana kako se izbaci novi model telefona na tržište svijet temeljito mijenja. Historija iznova počinje. Ja vam se kunem da mi je danas kao i prije 35 godina, kao što je bilo i mome dedi rahmetli,  bilo puno važnije, da me prijatelji poštuju, i da me moja žena voli, nego da proizvedem novi telefon i da ga posjedujem. Naš život se prividno odvija u tehnologiji. Stvarno se odvija u nama. Radi se o tome da tehnika nas ljude porobljuje i ispražnjava. Naše sposobnosti prenosi u strojeve i od nas pravi puke robove tih strojeva. Ne zaboravite da je svaki Helen “Ilijadu” i “Odiseju” znao napamet. Platon nije volio pisati zato što je mislio da će pisanje umanjiti našu sposobnost pamćenja. A tvoje je ono što pamtiš. Ono je dio tebe. Nije dio tebe ono što si zapisao. Ti si ga zapisao da bi ga zaboravio. Ne zaboravite da je u klasičnom islamskom svijetu dijete od 15 godina znalo Kur’an napamet. Vi danas ne znate napamet ni svoju adresu. I nju ste zapisali u mobitel. Vi ne pamtite više ništa. Mi danas vjerujemo da je knjiga samo tekst, a ona je mnogo više. Knjiga je djelo. Knjiga je i miris.  I težina u ruci, i boja. Mi smo se potpuno preselili u mašine. Mi smo ostali prazna ljuštura koja opslužuje nekoliko mašina. Na kraju svega su izmišljeni tzv. socijalni mediji da bi se svijet pretvorio u seosku krčmu u kojoj svaka budala može mlavit šakom po stolu i svojom drekom smetati ljudima da na miru piju i razgovaraju. Zahvaljujući toj preobrazbi svijeta u seosku krčmu,  mi danas živimo u gradu u kojem se svako 10 dana organizira nova oluja u čaši vode koja ni o čemu ne odlučuje, koja ništa ne mijenja, u kojoj uopće nema događaja. Ali ima mnogo buke, dreke, nepristojnih izraza, pljuvanja. Od toga nisu mogli ostati pošteđeni ni fakulteti poput ovoga na kojem radim, ni redakcije listova. Ne možete se od te buke sakriti, a stidite se da je uopće slušate, jer vam je jasno da tu niti ima misli, niti ima smisla.

Napomena redakcije; U drugom dijelu intervjua koji će biti objavljen… donosimo nastavak razgovora sa književnikom Dževadom Karahasanom o njegovoj izjavi o Karadžiću, Borisu Dežuloviću i Oslobođenju. Ko bi on bio da nije Karahasan, živa legenda?

Dragan Bursać: Naser vodi srBsku čast

Šta znam, ako se iko razumije u srpske civilne žrtve, to je Naser Orić sigurno. Ne kaže to moja malenkost, gluho bilo, nego Sud BiH, bestraga im glava.

Piše: Dragan Bursać

Ovih dana samo ko nije htio, nije vidio fotografiju sa koje nam se zajednički smiješe komandant odbrane Srebrenice, Naser Orić i prvi čovjek srBske časti za BiH, Igor Bilbija.

Najbolji primjer pomirenja u istoriji

Bilo je tu šoka i nevjerice, slabašnog pokušaja guranja prstiju u oči, ali džaba. Jesu, boga mi, Orić i Blibija. Jesu paradigme bošnjačkog i srBskog nacionalizma zajedno. Zabranjeni, slatki brak…

No, postavite to ovako. Više će fotografija Nasera i Igora uraditi za pomirenje zavađenih naroda od stotinu, ma šta stotinu, od hiljadu impotentnih okruglih NVO stolova, na kojima se mire uglavnom već pomireni. Ovako, u kost brate mili. U srž! Kad mogu da se izmire Naser i Igor, može svako. Ono jeste, nisu oni nikad ni bili posvađani, rade iste ili slične poslove iz oblasti prometovanja i distribucije ljudi, materijalnih sredstava i ostalog, ali opet… Nije mala stvar vidjeti ova dva domoljuba na jednom frejmu.

Za uokviriti i strancima pokazivati. Lijepo me čudi, kako se neka NVO udruga nije dosjetila pa saopštila kako je do istorijskog susreta došlo u njenoj režiji. Silne bi novce od donatora dobila. Doduše, ne bi dobila onoliko koliko dobijaju Naser i Igor od svojih poslova, ali svejedno.

Pa je ovdje nabacano nekoliko prijedloga, kako učvrstiti saradnju, kako produbiti to prijateljstvo, kako osnažiti istetovirane bošnjačke i srBske desnice.

Od Slobe do Zlatnog Ljiljana

Za početak, ne bi bilo loše da se dogodine prilikom paradiranja srBske časti na neustavni Dan republike u Banjaluci, istima pridruži i Naser Orić. Može paradirati na već tradicionalnom lupetanju ispred Boske, a može lupetati i u Skupštini RS-a, gdje svoje stolice odavno imaju Bilbija i društvo mu. Šta znam, ako se iko razumije u srpske civilne žrtve, to je Naser Orić sigurno. Ne kaže to moja malenkost, gluho bilo, nego Sud BiH, bestraga im glava. Može Naser velim podučiti srBske časnike kako borbama na otvorenom, tako i kursom teoretske nastave. Recimo da se predavanje zove –Od Slobinog tjelohranitelja do uspješnog bošnjačkog heroja i Zlatnog ljiljana. Ili kako sam slušao gazimestanski govor iz prvog reda. Ili kako sam hapsio Vuka Draškovića. Ili kako sam bio srpski specijalac na Kosovu…Ihaaj, ima toga na vazdan.

Kako se kaže, Potočari ili Potočani?

A za dobro gostoprimstvo, Naser bi se mogao odužiti Bilbiji i kamaradima, tako što će ih odvesti na komemoraciju u Potočare. Sjetiće se mnogi kako su prošlog ljeta pripadnici srBske časti pokušali doći u Srebrenicu, ali zbog nepoznavanja pismena, završiše u nekakvim Potočanima. Naser bi im stoga mogao prvo pojasniti razliku između ćirilice i latinice, pa onda bogme i toponimije, jer Potočari i Potočani nisu isto, a nisu ni blizu.
Odmah potom, mogao bi im Orić pokazati i okolinu Srebrenice, doduše iz helikopterske perspektive se bolje vidi i poznaje, ali i sa zemlje nije loše. A kad su već tu, red je da se poklone svi zajedno sjenima mrtvih ubijenih u genocidu. Neki nisu odavno, a neki nisu nikako.

Ne bi bilo loše ama baš nikako da Bilbija objasni urbi et orbi, ko su to «njegovi Bošnjaci», kako ih je prošle godine nazvao prvi čovjek srBske časti za BiH. Jesu li to ovi sa fotografije? Na njoj su inače osim Orića, bajkeri Armin i Nermin Ćulum, te Elvis Hodžić, svi od ranije poznati organima gonjenja. Neki su penziju zaradili radeći u kolektivu Ramiza Delalića-Ćele, a neki su trgovali narkoticima i družili se sa ruskim «Noćnim vukovima», putinovom ulično-motroraškom paravojskom. Tako kažu barem ovi iz murije.

I nemojte biti maliciozni. Jer ako se ovi rehabilitovani prestupnici mogu lijepo družiti, ako ne gledaju na vjeru i naciju, ako im je poslovni interes ispred religijskih dogmi, pa šta tebe sprječava narode ludi da se ne izmiriš????

Od Gazimestana do današnjih dana

A tako, nemaš primanja iznad 2000 eura mjesečno, pa se moraš baviti tuđim prknom, a ne kao gopsoda sa fotografije, šampanjac, motori, teretane, visokakcizna roba, brzi konji i silikonske žene. Pa ono jeste, narode glupi, kad se baviši klimoglavljenjem i mučanjem, kad zaokružuješ Baketa, Milu i Čovketa, dok se prava raja relaksirano fotografiše i bavi humanitarnim radom.

Nema sumnje, svaki srBski nacionalista poštuje bošnjačkog i obratno. Braća po krvi, steroidu i ostalim materijama. Braća po interesu. Braća po svemu. Od Gazimestana do današnjih dana.

Šta, šta kažete, nisu svi isti? Normalno da nisu. Neko pliva iznad granice od 2000 eura mjesečno, a neko se klati ispod 200 eurića. Neko se fotografiše, a neko se ne smije u ogledalo pogledati. Neko se bavi poslom i visokakciznom robom, a neko stalno biva robom dok škilji i mantra nad sobom da li je fotografija možda fotomontaža.

Za to vrijeme Naser vodi srBsku čast, a srBska čast voli Nasera!

Cale Official: Blaženka i Ljubica su nastale spontano, kao i svi moji videi

Stefan Pavlović, na društvenim mrežama poznatiji kao Cale Official je srbijanska Instagram i YouTube zvijezda, koji ima ogroman broj pratilaca iz Bosne i Hercegovine. Naime, on na svom Instagram profilu ima više od 500 hiljada pratilaca, dok na YouTube kanalu ima više od 140 hiljada subscribera. Odjeven u žensku odoru sa specifičnim glasom i životnim situacijama kroz koje smo svi mi prošli, nasmijava široku publiku koja uvažava njegov rad i trud. Cale Official za sebe kaže da je jedan prosječan momak koji voli život, te da ga mogu nasmijati njegovi prijatelji, porodica i njegovi videi. Za Interview.ba govorio je o tome koliko spontanosti ima u njegovim videima, negativnim komentarima na njegov rad, kao i pehu koji mu se desio tokom snimanja, a koji se kasnije ispostavio kao dobar za video.

MUŠKARAC U ŽENSKOJ ODORI, PA NIJE BAŠ SVAKODNEVNICA?! „Postojala je određena doza straha. Živimo u državi u kojoj to baš nije svakodnevnica, zar ne? Treba imati hrabrosti takav izaći u javnost“.

INTERVIEW.BA: Šta je bio okidač da postavite prvi video na YouTube? Da li je neko prije govorio da biste mogli postati neko vrlo interesantan ljudima u Srbiji, pa evo i drugim državama Balkana, čak i šire?

CALE OFFICIAL: Iskren da budem, ne znam! Oduvek sam bio zabavan svom društvu i govorili su mi da to treba da podelim sa ostatkom sveta. Možda je to bio okidač.

{youtube}W9VAve4VgfI{/youtube} 

INTERVIEW.BA: Da li je postojala određena doza straha kada ste se počeli eksponirati u javnom prostoru, s obzirom da to radite na neuobičajan način – odjeven u žensku odoru?

CALE OFFICIAL: Naravno! Živimo u državi u kojoj to baš nije svakodnevnica, zar ne? Treba imati hrabrosti takav izaći u javnost.

{youtube}8vOpj7twHuo{/youtube} 

INTERVIEW.BA: Kako je reagovala Vaša porodica kada su prvi put vidjeli Vaše videe?

CALE OFFICIAL: Sjajno. Moji su, znaju me u dušu, i niko mi to nije zamerio.

{youtube}UlBtWxqmgXw{/youtube} 

INTERVIEW.BA: Koliko je bilo negativnih komentara i pokušaja sputavanja u tome čime se bavite?

CALE OFFICIAL: Mnogo. Često ih objavljujem da pokažem omladini da postoji i druga strana medalje.

{youtube}X9YqnNYIsEI{/youtube} 

INTERVIEW.BA: Na jedan zabavan način pokušavate kroz naš mentalitet zabaviti ljude, pa obično radite videe o malim životnim situacijama koje smo ili kao djeca prošli, ili kao školarci, ali i kao odrasle osobe. Otkud inspiracija za sve to, je li Cale neiscrpan izvor?

CALE OFFICIAL: Cale jeste neiscrpan izvor. Sami ste rekli, upravo je ta svakodnevnica izvor ideja.

{youtube}chq3BgRePcQ{/youtube} 

INTERVIEW.BA: Kako su nastale Blaženka i Ljubica?

CALE OFFICIAL: Nastale su spontano. Moju pratioci su odlično reagovali tako da sam samo nastavio.

{youtube}zzlNZG7KeT4{/youtube} 

INTERVIEW.BA: Da li pripremate tekst kada želite da radite video ili to radite u potpunosti spontano?

CALE OFFICIAL: Sve u mojim klipovima je spontano. Uključim kameru i sve se stvara i smišlja u tom trenutku.

{youtube}d67-WCO-G4E{/youtube} 

INTERVIEW.BA: Recite nam najveći peh koji Vam se desio prilikom snimanja, a da ste ga kasnije iskoristili u jednom od Vaših videa?

CALE OFFICIAL: Bilo ih je mnogo, ali bih izdvojio pad sa garaže. Jedva ostadoh živ.

{youtube}J7CfkLKXgWc{/youtube} 

INTERVIEW.BA: Šta bi Blaženka poručila za kraj čitateljima portala Interview.ba?

CALE OFFICIAL: Ljubi vas i voli vaša Blaža!

Caleta možete pratiti na YouTube i Instagramu

Gostujući komentator Sanjin Latifić: Mali ne daju fore velikima

Za mnoge je Svjetsko prvenstvo najnezanimljivija stvar za svijetu. Dok ne poslušaju kako ga opisuje Sanjin Latifić u čijem su timu ove godine pored selektora Cabrere i imena kao što su Burić, Šukalo, Jukić/Filipović, Hodžić, Tanović, Nadarević, Samarah, Sulejmanović, Biščević, Vuletić, Musemić, Kamerić i Bugarin. Ko je kome dao gol, šta koristi mali zeleni te šta nas čeka u idućoj sedmici.

Piše: Sanjin Latifić

KO JE GLAVNI FAVORIT: Brazil, možda i glavni favorit uoči ovog SP-a, u grupi E nije pretjerano ubjedljiv, niti je nakon 2. kola siguran da će se plasirati u nokaut fazu takmičenja, a VAR (Video Assistant Referee) radi punom parom i generalno pomaže poštenijem suđenju.

Deset dana i 26 utakmica nakon početka 21. prvenstva svijeta u fudbalu napola sam iscijeđeni limun, a napola agilni veznjak koji i dalje drži loptu, organizuje igru svoje ekipe i trudi se da preciznim pasovima uposli nekoga od saigrača u napadu koji će tu magičnu i kožnu napravu poslati u mrežu. Već dvanaesti Mundijal kojeg pratim tokom svog skromnog bivstvovanja na kugli što okreće se u trećem redu od Sunca nije (ovog puta) tek „sveti mjesec“ u kojem se isključivo i samo gledaju po 3 vrhunske utakmice dnevno, te u preostalih 16 sati kontemplira i sanja o njima. Valja raditi i to udarnički, pa su barem jedno popodne ili veče u kojem ću razgaćen i opušten ostati u vlastitom domu i nasamo uživati u majstorijama najboljih svjetskih nogometaša tek želja pusta ili misaona imenica. 

Ipak, sretan sam jer proteklih se dana intezivno bavim onim što ponajviše volim, a u mom timu pod budnom paskom selektora Cabrere igraju i takva (prez)imena kao što su Burić, Šukalo, Jukić/Filipović, Hodžić, Tanović, Nadarević, Samarah, Sulejmanović, Biščević, Vuletić, Musemić, Kamerić i Bugarin, pa je sve nekako ugodnije i lakše. 

Mundijal kojeg gledamo je (zasad) i dobar i interesantan i uzbudljiv, pa je uživancija zagarantovana i, što je možda i najvažnije, moguće je i ovoga ljeta prepustiti se njegovim (dokazanim) iscjeljiteljskim moćima koje nas, bar na mjesec dana, odvoje od surove realnosti i problema sa kojima živimo i borimo se u ostatku godine. Lopta se kvalitetno kotrlja i svako malo završi u kanafi, pa iako je par mečeva bilo turobno i pomalo naporno odgledati od početka do kraja, još nijedan nije završen sa nepopularnih 0:0. 

Postiže se solidnih 2,2 gola po utakmici (58 u 26), „mali“ ne daju fore „velikima“, a pojedine reprezentacije su već nakon nepotpunog 2. kola grupne faze takmičenja stekle status prijatnih iznenađenja, te nadmašile vlastita, kao i očekivanja javnosti u sredinama iz kojih su krenuli u Rusiju.

Reprezentacija domaćina je tako, već nakon svoje druge utakmice u grupi A i pobjede nad Egiptom (3:1) obezbijedila plasman među 16 najboljih, a sve to uz vrlo efikasnu, taktički zrelu i borbenu igru u kojoj nije bilo mjesta, ni potrebe za globano najavljivane i očekivane sudijske „vjetrove u leđa“. Marokanski „Atlaški lavovi“ su dali sve od sebe, ali prejaka konkurencija u grupi B, pa i nedostatak sportske sreće će ih nakon posljednje utakmice sa Španijom u ponedjeljak poslati kući. Slična je sudbina zadesila i peruanske „Inke“ u grupi C, a svi koji su gledali duele ove reprezentacije (koje na svjetskoj sceni nije bilo dugih 36 godina) protiv Danske i Francuske složit će se da je zaslužila više od 2 minimalna poraza. U grupi D Hrvatska cvjeta i dijeli fudbalske lekcije rivalima, a aktuelni viceprvak planete Argentina guši u problemima i na travnjaku izgleda poput razbijene vojske u kojoj se ne zna nit’ ko pije, a još manje ko će to sve na kraju platiti. 

Brazil, možda i glavni favorit uoči ovog SP-a, u grupi E nije pretjerano ubjedljiv, niti je nakon 2. kola siguran da će se plasirati u nokaut fazu takmičenja, a VAR (Video Assistant Referee) radi punom parom i generalno pomaže poštenijem suđenju.Ipak, ponekad i “igrom slučaja” baš onda kada igra reprezentacija države u kojoj na adresi Strasse 20, P.O. Box 8044 Zurich stanuje FIFA, neobjašnjivo “zaštopa”, pa “ne vidi” očigledne prekršaje koje igrači švicarskog “Nati”-a rade pred vlastitim i golom svojih protivnika. Aktuelni prvak svijeta i uvijek moćna Njemačka si je uvodnim porazom (Meksiko, 0:1) u grupi F dopustila da drhtulji meču odluke protiv Švedske. 

Tokom nedjelje u grupama G i H (u kojoj, uzgred budi rečeno, baš svak’ svakoga pobijediti može) okončati će se 2. kolo grupne faze najvećeg i najvažnijeg fudbalskog, a i svakog drugog takmičenja na majčici Zemlji. U ponedjeljak će se u grupama A i B odmotati i filmovi posljednjeg, trećeg kola nakon ćemo saznati konačne poretke u istim, te koji su prvi parovi osmine finala. No, dva dana ta na mene možete računati jednako kao i na “malog zelenog” Maradonu koji siše kubanske paukove u nakani da se skine sa ovisnosti i nekako proguta degutantne partije svoje “Albiceleste” u prve 2 partiture ruskog kazačoka 2018-e.

Bit ću tad na stanki, obratite se Branki!

Džinić, Duraković i Handžar: Naš blog je pokazatelj da se s nula KM može pokrenuti posao

Studenti treće godine Odsjeka za komunikologiju, Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, pokrenuli su studentski blog na kojem pišu o mladima u Bosni i Hercegovini. Uz pomoć asistentice i profesorice počeli su pisati prve stranice njihove novinarske karijere, a kako su nam kazali želja im je da ona teče u profesionalnom smjeru koliko god je to moguće. Za Interview.ba Lejla Džinić, Maida Duraković i Erol Handžar govorili su o tome kako njihov blog može utjecati na bh. stvarnost i mijenjati je, kao i o tome da li će poticati mlade da budu više uključeni u izborni proces, s obzirom na to da se sve manji broj mladih ljudi odlučuje da glasa, a izborna je godina.

SAMO POZITIVNE TEME: „Nismo nešto razmišljali da pišemo o predstojećim izborima jer smo se fokusirali samo na pozitivne teme (smijeh). Ideja da pišemo o izborima u smislu da pozivamo mlade da sudjeluju više u izbornom procesu je dobra. Imamo jedan tekst gdje su naše kolege pisale o tome da li građani BiH žele biti građani drugog reda u nekoj drugoj državi ili da ostanu ovdje i da nešto učine. Mislim da bismo u tom smjeru trebali pisati“.

INTERVIEW.BA: Kako ste došli na ideju da pokrenete blog?

DŽINIĆ: Tokom predavanja asistentica nam je predložila da pokrenemo blog, gdje ćemo osim teoretskog dijela koji imamo u sklopu nastave, imati i taj praktični dio. Prvesntvena ideja je bila da pišemo priče i intervjue za bodove. Platforma je također bila zamišljena kao prostor gdje bi druge kolege  iz novinarstva mogli čitati naše radove, ali i kako bi bili predstavljeni medijskim organizacijama u smislu, ako bi neko od nas sutra poželio da radi u medijima da ima pokazati da je već nešto pisao, odnosno da je imao taj praktični segment novinarstva. Bili smo jako entuzijastični kada smo počeli pisati, zapravo, nismo ni znali koje su sve naše mogućnosti. Kasnije nam bodovi uopće nisu bili važni, ali nam je puno značajniji bio besplatan prostor gdje možemo objavljivati naše priče, intervjue i TV-priloge, koji se uglavnom tiču mladih u BiH.

DURAKOVIĆ: Cilj platforme jeste razviti profesionalno novinarstvo, naročito među grupama koje najčešće posjećuju portale. Ovo je praktični prikaz kako s budžetom od nula KM možete razviti posao.

INTERVIEW.BA: Šta je to što bi u bh. društvu mogli promijeniti, a na šta vi možete utjecati?

HANDŽAR: Razmišljanje mladih! Kada mladi počnu razmišljati i shvatati da imaju platforme na kojima se mogu iznositi stavove i mišljenja, onda ćemo mi učiniti nešto društvenokorisno. Dok god mladi misle da u BiH nema prostora da iskažu svoje mišljenje, nismo ništa uspjeli. Ovaj portal ne bi imao smisla da nismo mlade promovisali i da nisu došli u žižu javnosti. Već su neki mediji prenosili naš priče. Svi su ušli i pogledali su naš rad. Svakog mladog su vidjeli. Ti mladi su samim time dobili platformu putem koje će biti viđeni.

DŽINIĆ: Možemo se promovisati na različite načine. Društvene mreže su danas pristupačne, ali tu može pisati svako i svašta. Ovdje ipak postoji neki nivo kvaliteta i neki nivo stručnost, jer naši tekstovi prođu filtere i prođu priče koje imaju smisla. Želimo da pokažemo pozitivne priču naše stvarnosti, ali i da ukažemo na neke probleme koji nas okružuju. Na našem blogu možete vidjeti profesionalne i objektivne priče.

INTERVIEW.BA: Da li ćete na svom blogu pisati o predstojećim izborima, u smislu da promovirate veću uključenost mladih u izborni proces?

DŽINIĆ: Iskreno nismo nešto razmišljali o tome jer smo se fokusirali samo na pozitivne teme (smijeh). Ideja da pišemo o izborima u smislu da pozivamo mlade da sudjeluju više u izbornom procesu je dobra. Imamo jedan tekst gdje su naše kolege pisale o tome da li građani BiH žele biti građani drugog reda u nekoj drugoj državi ili da ostanu ovdje i da nešto učine. Mislim da bismo u tom smjeru trebali pisati.

INTERVIEW.BA: Navedite tri razloga zbog kojih bi svaki student trebao posjetiti vaš blog?

HANDŽAR: Na blog bih ušao zato postoji pregršt tema, tako da barem jedan mora zanimati nekog studenta. Radio sam članak o pank muzici, neko sluša hip-hop muziku, pa je radio nešto o tome, čak imamo nešto i o plesu, zapravo, razne članke koji mogu privući sve ljude. Pokrili smo dosta tih tema koje su zanimljive za sve mlade. Važno je kazati da postoje teme koje neće čitati na svakodnevnim portalima.

DŽINIĆ: Mislim da će možda neke starije kolege ući na blog kako bi mogli pronaći neke potencijalne saradnike. Neko će ući na blog  čisto iz profesionalnog iskustva kako bi vidio kvalitet naših sadržaja, sve ovisi od interesa.  

DURAKOVIĆ: Svi naši posjetitelji mogu pronaći na našem blogu objektivne priče koje imaju motivacijsku notu, platformski prikaz i profesionalno novinarstvo. Nema tu nametanja. Pružamo ljudima mogućnost da biraju ono šta žele čitati.

INTERVIEW.BA: Da li u sklopu fakulteta imate praksu, te ako je imate da li ste zadovoljni?

DŽINIĆ: Imamo praksu u sklopu fakulteta. Bilo je tu nekih stvari koje smo teoretski naučili, pa potvrdili u praksi, ali smatram da je 15 dana jako malo vremena. Naša profesija je zanat na kojem mora svakodnevno da se radi i svakodnevno morate da učite na novim medijima.

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: U kantonu Belisima

U četvrtak uveče, u Kamernom teatru u nekadašnjem Sarajevu, Enko Mehmedbašić kao da se opraštao od samoga sebe i nas, tačno pedeset dvoje sretno sjetnih ljudi u publici. Došli nekadašnji lokalci da se uz njega vrate vremenu vedrine u onom birvaktile našem gradu, danas svačijem. A sluti da je u vlasništvu onih koji eto ne znaju ko je Enko, šta je humor koji poštuje i glupost ako je dobronamjerna i iskrena ali uveseljava umjesto da mrzi. Onih koji pojma nemaju kako to da prisutni sentimentalci znaju šta su hektolitri tinte a kamoli ona jedna, Enkina “Kap tinte”.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Do danas ponavljam obadvije greške. Džaba. Pobjeđuje ona zamka, posebno: Ma pravo je uživanje čitati svašta od onog starog, i iz svijeta i odavde. Nekada bilo i ko važno, a sada urnebesno smiješno. Ili obratno.

Tako nedavno zamalo da ne bacim tekst iz osamdesetih, prepoznajem “Bisericu”, i poslat redakciji sarajevskog “Svijeta”, gdje sam bio urednik.Vojislav Šešelj, tada asistent na FPN u Sarajevu, napisao nam pismo puno bijesa, optužbi i žuči protiv dr. Fuada Muhića, tada ne baš pravolinijskog visprenog partijskog fukcionera i univerzitetskog profesora koji je znao ideološki “meziti” Voju.

U tekstu čije smo opširnije dijelove objavili, mada mi to danas mnogi ne vjeruju, Šešelj odgovara Muhiću u ono doba rijetko oštrim vokabularom i tezama na kojima bi mu pozavidio svaki ortodoksni partijski sekretar i komitetlija. Dokazivao je u pismu Redakciji “kojoj vjeruje”, kako je zapravo on, sto puta veći partijac i komunista od “Fu Mu-a” koji se eto iživljava na njemu optužujući ga za nepostojeće disidentstvo i napad na socijalističke vrijednosti.

Pa ti ne kopaj po starim tekstovima, svjedočenjima, optužbama i zaklinjanjima, o dokazima šta je to koliko jučer, u istoj generaciji, bilo zlatno a danas je pod zakletvom crno, i obratno, još više.

Naravno, postoje i mnogo benigniji zapisi koji isplivavaju na drugačiji način. Oni što čak i ne pokazuju nikakvo konvertitstvo i lako ih je razumjeti. Čitaoca sada nagone na smijeh generalno u poređenju sa onom pameću koja je dominirala društvom i logikom na različit način. I nisu davnih datuma.

Minulih dana, tako, naletih na zagrebački Večernji List iz maja prošle godine. Baš zanimljiv naslov koji u samo malo nestašnijem tumačenju doista može poslužiti kao prilog aktuelnim groteskama koje bi prije bile nesuvisle, a danas čovjeka natjeraju da pomisli kako “o tome” sada stvarno nije skandal razmišljati i tim se povodom zafrkavati.

Naslov veli: “Heroin zaobilazi BiH, a razlog – loše ceste i teren”. E mašala, ili aferim! Pa ti ne pročitaj sve ispočetka. Sadržaj je bio, starinski kazano informativan, edukativan i – indikativan. Riječ o drogama, sudstvu, koridorima, kaznama u BiH. Sve prema statistici iz prethodne, 2016. godine. Zanimljivi su i oni podaci da se naprosto zna, jer svašta se šuškalo. Uz ostalo, recimo, da se zaplijenjena droga uredno uništava u TE Gacko. Pa i zato tukne oko Gacka. I onaj užasni dim iznad elektrane, omiriše ga namjernik u prolazu, kažu. Pa onda isto i u vojnoj bazi “Ciljuge” kod Živinica itd.

Ipak, zanimljivije u današnjem čitanju ove priče jeste ono da prvo mjestu među kaznenim djelima sa drogom pripada – “posjedovanju i omogućavanju uživanja opojnih droga”. To je krivično djelo i do zatvora, mahom uslovnog, ali i za posjedovanje  jednog ili dva džointa. Impresivan dokaz za uspjehe u borbi protiv “teškog kriminala”. Na drugom mjestu te pravosudne efikasnosti, veli tekst, jeste neovlaštena proizvodnja i promet droga. Dakle proizvođači i dileri mu dođu kao cilj tek na drugo mjesto. Šta se može, teži su po dobitku koji se može i podijeliti.U ovisnosti o “institucijama” naslonjenim na velike lopovske poslove.

No, ovo su, je li, špekulacije. Znamo kako se na njih odgovaram u vrijeme približavanja  izbori, recimo. Uostalom, ona loša navika sa čitanjem starih tekstova nije bitna radi ovog. Nekada su važnije teme zgodne tek za smijanje. Takav vakat. Smijeh je ovdje došao  nakon golog podatka iz naslova: Heroinu u nas ne odgovaraju loše ceste! Samo što ne rekoše, eto razloga što ih ne gradimo.Nisu nam valjda one važnije od borbe protiv droge. Nešto kontam, pitanje je dana kada će se pojaviti patriote koji su inače opuhali milijarde za ceste po cijeloj zemlji, da kažu – nema cesta iz humanih i medicinskih razloga!

I bilo bi smiješno, makar i na nategnut način, da narod doista nije bukvalno na silu prisiljen što na akcize po svaku cijenu, što na kredite, budžete, vrtoglavo dizanje cijena goriva i sve druge načine na koje će karteli, naravno, “graditi ceste”. Eto onda, odmah iza onog ubitačnog kanabisa, i profitabilnijeg heroina. Da ne ide kaldrmom. Nadamo se zato da se uspjesi u obustavi gradnji cesta ipak pošteno knjiže u borbi protiv heroina. Naravno, mora biti i zahvalnosti. Pa svjetski dileri neprohodnost heroina, kažu stare novine, kompenziraju upumpavanjem teških sintetičkih droga. Brzo, čisto, prohodno i djeluje odmah bez limita, vazda. Broj hapšenja tim povodom nije ni blizu onom zbog ubitačnog kanabisa, poznatijeg kao “trave”. Tu kvalitet cesta nije najbitniji ali, “svi smo tu dobri”.

 

Nešto kontam, kad bi se šalili, baš je fol ne graditi ceste. Uostalom evo, mi to i ne radimo jer neko ili krade pare, ili ne umije da gradi. A u pitanju je, ispada, lukava borba protiv heroina. Zato valja šutiti i ne otkrivati lukavost. Ili kazati narodu istinu pa neka ide i kroz parlament i kroz medije. Demokratski, a pošteno. I da smo ponosni, a ne nasekirani dok vozimo.              E baš mi drago što nađoh onaj tekst. Ma ništa ne treba bacati.