Za osobe poput sebe kaže da je jedan od neprilagođenih ljudi, koji se uporno odbijaju prilagoditi i sebi dozvoljavaju najveći luksuz – da misle svjom glavom, da pitaju … Riječi su to Dževada Karahasana, bosanskohercegovačkog književnika, esejista, dramaturga, profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te gostujućeg profesora na različitim europskim univerzitetima. Dobitnik brojnih međunarodnih nagrada za Interview.ba govori o Vijećnici, o Karadžiću, o Luciću i Dežuloviću, o životu s ljudima koji imaju same odgovore, a niko nema pitanja.
POSAO PISCA JE DA RAZUMIJE, A NE DA SUDI: Ponavljam, posao pisca je da razumije, a ne da sudi. Mi danas imamo dojam da pisci, uglavnom, sude, jer je naša javna scena upravo zatrpana ljudima koji nisu imali petlje da odu u politiku, vojsku, biznis, gdje moć i gdje vladanje nad ljudima igraju važnu ulogu, nego su se odali književnosti. I sad svakog živog sude, prozivaju, pljuju i napadaju. Nisu to pisci, vjerujte. To su ljudi željni moći, koji su se odali pisanju jer ih je to najmanje koštalo.
INTERVIEW.BA:Mnogi Vam zamjeraju zbog one Vaše izjave za Frankfurter Allgemeine Zeitung kada ste prilikom hapšenja ratnog zločinca Radovana Karadžića rekli da je on žrtva historije, da je samo čovjek itd. Koliko ste na svojoj koži direktno osjetili tu netrpeljivost određenih krugova, prije svega kolega intelekutalaca ?
KARAHASAN:Ja sam pisac. Moj je posao da razumijem, a ne da sudim. Ako ja kao pisac pišem o krađi automobila, moj posao nije da objasnim da ne valja krasti automobile, i da to ne valja činiti čak ni u suradnji sa policijom. Moj posao nije da objasnim kako su kradljivci automobila propalice, lupeži i gadovi. Ne. Moj posao je da odgonetnem kako osjeća i kako misli kradljivac automobila, jer ja pretpostavljam da ljudi znaju da ne valja krasti automobile. Moj posao je da napišem nekoliko rečenica koje izgledaju kao da ih je mislio ili izgovorio kradljivac automobila. Jer, ponavljam, posao pisca je da razumije, a ne da sudi. Mi danas imamo dojam da pisci, uglavnom, sude, jer je naša javna scena upravo zatrpana ljudima koji nisu imali petlje da odu u politiku, vojsku, biznis gdje moć i gdje vladanje nad ljudima igraju važnu ulogu, nego su se odali književnosti. I sad svakog živog sude, prozivaju, pljuju, napadaju. Nisu to pisci, vjerujte. To su ljudi koji željni moći i koji su se odali pisanju jer ih je to najmanje koštalo. Tako je bilo i u tom slučaju. Ja sam svom dragom prijatelju, novinaru lista FAZ govorio da je glupo Karadžića stilizirati u monstruma. Jer niko monstrume ne izvodi na sud. Mosturmi su nešto posve drugo od nas ljudi. Niko ne sudi tigru i ne prigovara mu što ubija. Čovjeku se prigovara, jer je čovjek obdareno (ili prokleto) etičkim osjećanjem i obavezom on je, dakle, etičko biće. Prigovaralo mi se što sam rekao da je on žrtva historije. Pa svi smo mi žrtve historije, historija je čudovište koje se hrani našim životima i tijelima, našom krvlju i očajanjem. Na poseban način su njezine žrtve oni ljudi koji su u jednom trenutku povjerovali da mogu praviti historiju, pa su napravili užasne svinjarije i zločine. Groblja su puna takvih – nevoljnika koji su htjeli biti tvorci historije, a ostali su njezin vic. I danas vjerujem da je Radovan Karadžić jedan od njih. Ja kao pisac moram razumjeti kako se desilo da liječnik, pjesnik, komšija, otac (ni u čemu od toga posebno dobar, ali ni posebno loš, sigurno ne najgori na svijetu) odjednom odluči praviti historiju i oblikovati svijet. Pazite, molim Vas: razumjeti ne znači oprostiti, ni osloboditi krivnje, ni proglasiti nedužnim, razumjeti znači samo razumjeti. Čovjeka koji je počinio zločine aborališu oni koji ga proglašavaju monstrumom, jer monstrumima se ne sudi pred ljudskim sudovima. Mene se Karadžić tiče zato što je čovjek , moj brat čovjek. Zanima me zbog onoga što on kao čovjek kazuje o meni kao čovjeku. Ja sam to rekao. A onda je jedan nezavisni list organizirao linčovanje moje skromne osobe koje je trajalo mjesecima. Zanimljivo je da su najstrašniji u tome bili upravo oni koji nam već desetljećima utjeruju u kosti slobodu i demokratiju, individualizam i slobodu mišljenja. Nisam se, naravno, obazirao na to sve dok nisu počeli vrijeđati moju ženu, tek tada sam počeo reagirati. Računao sam sa činjenicom da sve to što govore i rade, govori o njima, sve što kažemo ili učinimo kazuje najprije o nama. Sve što činimo govori o nama.
Ali je zastrašujuće kako brzo se propovjednici individualizma pretvaraju u ostrašćenu rulju, koliko malo smo sposobni da mislimo svojom glavom i govorimo svojim glasom. Rulja jeste glasnija, ali slabije artikulira, gospodo!
INTERVIEW.BA:Boris Dežulović je nakon sedam godina saradnje objavio svoju posljednju kolumnu u “Oslobođenju,” naime prekinuta je saradnja jer je njegova kolumna vrijeđa vjerska osjećanja muslimana i to još tokom mjeseca Ramazana kad su vjernici posebno osjetljivi. Kako Vi gledate ne to?
KARAHASAN: Glavna urednica “Oslobođenja” Vildana Selimbegović i Boro Dežulović poznaju se i surađuju bar 25 godina. To je duže nego što danas traje većina brakova, to je mala vječnost. Mislim da bi bilo opsceno, upravo perverzno, ako bih se ja sad izjašnjavao o nečemu što se zbiva među njima, posredovao, objašnjavao. Oni se poznaju i razumiju, ne trebam im ja. Uostalom, ja nisam ni znao da Boro Dežulović ima kolumnu u „Oslobođenju“, a ne vjerujem da bih ih čitao i o njima nešto mislio i u slučaju da sam to znao. Nemam dakle ni jedan razlog i ni mrvu prava da o tome nešto govorim. Ali je ovo dobar povod da upitam Vas, sebe, sve nas o jednoj opakoj bolesti koja hara u našem društvu. Primjećujete li da sve više ljudi ima „bolest javnosti“, naime potrebu da se javno izjasni o svemu. A još više me straše oni „bolesnici od javnosti“ kojima je malo da se sami izjasne o svemu, nego zaskaču nevine ljude oko sebe, vuku ih za rukav ili za jezik i zahtijevaju da se izjasne o ovome i onome…
Moj kolega sa fakulteta mi prije par godina šalje pismo u kojem zahtijeva da se izjasnim ideološki. Odgovorim mu da ne mogu, jer ja nisam ni ljevičar ni desničar, ni naprednjak ni nazadnjak , ni konzervativac ni revolucionar , ni refomist ni protivnik reformi, nisam bio komunist ni antikomunist, ja sam samo pisac, dakle tihi promatrač koji se trudi da razumije pojedinačne ljude i njihove sudbine. A godinu ili dvije kasnije isti kolega izruži u nekim novinama, portalu ili kako se to već zove, Društvo pisaca što se nije izjasnilo kad su neke novine iznervirale njegovog jarana. Vjerujte da će taj isti kolega ove godine izružiti ANUBiH što šuti ako neki komšija bude neljubazan prema njemu. Otkud, molim Vas, ta zastrašujuća bolest?! Imam dojam ta ti ljudi hoće da da od svih nas naprave kolumniste. Hajde da još i razumijem kolumniste, oni su ljudi koji se za plaću ili honorar izjašnjavaju o svemu što ih se ne tiče i o čemu ništa ne znaju, ali o kome treba da od svih nas naprave kolumniste?! Zašto to hoće?! Pa je li njima jasno da je najstrašniji stupanj totalitarizma ostvaren u društvu u kojima je ljudima oduzeto pravo na šutnju?
INTERVIEW.BA:Da li čitate savremenu književnost BiH, ako da koga bi od mladih književnika ili pjesnika izdvojili, i zašto?
KARAHASAN: Strašno mnogo čitam. Doduše, malo više čitam klasičnu književnost, ali pratim i suvremenu. Ja čak sebe osjećam malo više kao čitaoca a ne kao pisca. Radujem se što u Bosni mislim da nastaje jedna baš dobra književnost. Jedan od pisaca kome se zaista radujem je Asmir Kujović. Sjajan pjesnik. Jedan od onih pjesnika koji uspjevaju autentičnu inspiraciju povezati sa visokim stupnjem artikulacije, jedan od onih pjesnika kojima polazi za rukom u najboljim pjesmama, naravno, da snažno duboko mističko osjećanje izraze u perfektno izvednoj formi, jasno, kristalno čisto. Neke njegove najbolje pjesme bih čak bi usporedio sa Tin Ujevićem. Mislim da je on jedna od svijetlih tačaka naše književnosti danas.
INTERVIEW.BA: Da niste Karahasan, ko bi bili? Kad Vam se neko zadnji put obratio kao Dževadu?
KARAHASAN: Da vam pravo kažem nemam pojma. Ne pamtim kad mi se neko zadnji put obratio kao Dževadu. (smijeh). Uglavnom, svi me zovu profesore ovdje. Ko bi bio da nisam Karahasan? Ne znam. Mislim da sam dosadan i nezanimljiv čovjek jer je kod mene od najranijeg djetinjstva, otprilike, sve bilo usmjereno na to da pišem. Pamtim dobro da sam već u četvrtom osnovne znao da sam pisac, tj. da ću biti. Tako da ja u šali kažem da u mom životu tragično nedostaje života i smrti. Sve je nekako u vezi sa pisanjem. Sve je podređeno pisanju, sve vodi prema pisanju. Najbolje poznajem nekoliko važnih dragih književnih likova, mnogo bolje nego ljude kojima sam okružen. Imam često dojam da me se oni malo više tiču. Ne znam ozbiljno. Ja sam sa svojim ocem rahmetli imao jedan ozbiljan žestok sukob. Kad sam završio osnovnu školu, jer sam htio ići na zanat. Mislim da mi i danas strašno nedostaje sposobnost da mislim rukom, jer mi mislimo i tijelom. Nama ova tehnička diktatura laže da se misli samo glavom. Ma gluposti. Plesač misli tijelom. Nogometaš. Dobar majstor misli rukom. Kad se otvaramo drugim ljudima svi mi mislimo mnogo više tijelom. Teško onome ko prilikom poljupca misli glavom. Gluho bilo. Ja sam oduvijek osjećao jaku potrebu, čežnju, da dobro naučim misliti rukom. Provodio sam dane u kovačnici Mahe rahmetli, htio da učim kod njega zanat. Eto, možda bih bio kovač, možda bih bio stolar da nisam pisac. Naravno, moj otac to nije dao da se pomisli. Gimnazija, fakulutet… Ja mu govorim: “Čovječe, ja ionako ću biti pisac. Daj da najprije završim zanat.” U svakom slučaju mnogo bi se veselio da sam dobar starinski majstor u nekom zanatu.
