October 2017

Alisa Bahić, studentica Pravnog fakulteta u Sarajevu, prethodne je godine, zbog izuzetnih rezultata koje postiže, dobila stipendiju iz Fonda Branka Inić. Alisa je mlada osoba koja je, kao i većina drugih, na svojoj koži osjetila poteškoće odrastanja u BiH ali i jedna od rijetkih koja zaista vjeruje da će sebi ali i bh. društvu, nakon studija, donijeti promjene. O svemu tome Alisa Bahić govorila je za interview.ba.

PRAVO ILI PRAVDA? “Jednom prilikom sam čula rečenicu da pravo ne znači pravda i to me zaintrigiralo. Kako pravo nije pravda? Šta je pravo? Tako sam se počela zanimati za to i sanjati da ću jednog dana biti ta promjena koja će donositi pravdu, zbog čega sam i upisala Pravni fakultet“.

INTERVIEW.BA: Prošle školske godine, zbog izvanrednih rezultata koje postižete, dobili ste stipendiju iz Fonda Branka Inić. Koliko Vam je taj novac pomogao?

BAHIĆ: Stipendija Fonda Branka Inić mi je zaista bila od velike pomoći. Budući da sam na Pravnom fakultetu redovan-samofinansirajući student, ovim novčanim sredstvima sam pokrila troškove svoje školarine, što je znatno rasteretilo i moju mamu jer mi je i sestra na drugom ciklusu studija na Univerzitetu u Sarajevu, kao i mlađi brat.

INTERVIEW.BA: Jedan od uslova da dobijete stipendiju bio je i da se bavite volonterskim radom. Kako ste doprinosili ili još uvijek doprinosite zajednici?

BAHIĆ: Volonterski rad me je uvijek privlačio jer sam željela dati dio sebe odnosno pomoći svojoj zajednici. Savršenu priliku za to sam dobila kada je Fondacija Mozaik i njihov program Omladinske banke došao u moje mjesto. Pomoću zajedničkih projekata omladine i same Fondacije koja je učestvovala, kako moralno tako i finansijski, ostvarili smo mnogo, kao što je uređivanje parka, igraonica za djecu i mnogi drugi projekti. Budući da trenutno živim u Sarajevu, prijavila sam se na volonterski program Stariji brat i starija sestra.

INTERVIEW.BA: Upisali ste četvrtu godinu na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Zašto ste se odlučili za studij prava?

BAHIĆ: Jednom prilikom sam čula rečenicu da pravo ne znači pravda i to me zaintrigiralo. Kako pravo nije pravda? Šta je pravo? Tako sam se počela zanimati za to i sanjati da ću jednog dana biti ta promjena koja će donositi pravdu, zbog čega sam i upisala Pravni fakultet. Zbog svega toga svoje znanje svakodnevno nadopunjavam raznim pravnim časopisima i knjigama.

INTERVIEW.BA: Znate da je pokojna advokatica Branka Inić bila poznata po radu koji je obavljala pro bono. Želite li krenuti njenim stopama nakon studija?

BAHIĆ: Naravno da bih željela jer ja sam upisala studij prava iz ljubavi, a ne radi materijalnih koristi. Nadam se da će ovaj moj san postati realnost.

INTERVIEW.BA: Kako je biti mlada u Bosni i Hercegovini?

BAHIĆ: Biti mlada osoba u BiH je zaista teško. Mnogima je poznata situacija u BiH, kako politička tako i ekonomska. I jedna i druga se direktno ili indirektno tiče i same omladine i njihovih ambicija. Mnogi se zapošljavaju jer su podobni, dok sposobni ostaju na birou. Zbog ekonomske situacije mnogi odlaze u druge zemlje kako bi ostvarili svoje snove, karijere. Oni koji ostaju svim silama se trude da budu promjena i da utječu na promjene.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća  ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

BAHIĆ: Naša država još uvijek je tradicionalno uređena i patrijarhalna zbog čega je i broj zastupljenih žena mali. Građani smatraju da su žene nedovoljno sposobne za obavljanje čelnih funkcija. Izborni zakon u BiH je usaglašen sa Zakonom o ravnopravnosti spolova gdje stoji da se mora voditi računa o ravnopravnoj zastupljenosti manje zastupljenog spola u upravljačkim strukturama, procesu odlučivanja i predstavljanju, no u praksi vidimo da se to jako malo ili nikako ne poštuje. Poražavajuća je činjenica da broj žena u zakonodavnoj vlasti ne prelazi 20%. Ako zamislimo izbore 2018., nadam se da će se ovaj zakon ispoštovati te da će broj žena biti veći od 50%.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

BAHIĆ: Teško je izabrati tri koje vidim kao članice Presjedništva, no jedna je zasigurno Maja Gasal-Vražalica, zastupnica u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i članica Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

BAHIĆ: Razloga je više, a neki od njih su ti da su žene bolje organizovane i predanije radu, ulažu mnogo više napora te rade za dobrobit svih građana. Žena je stub svake zajednice, veza koja drži na okupu.

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

Glumica, kolumnistica, humanitarka i majka. Sve ove riječi, niti jedna manje i niti jedna više, opisuju Vedranu Seksan. Upravo zbog toga, ona je žena koja se užasava stereotipa, otvorena je te potpuno svjesna sebe i okoline. U inspirativnom intervjuu za interview.ba Vedrana Seksan je govorila o sebi, svojoj porodici, položaju žena i društvenoj tradiciji koja nam navodno donosi sreću.

GDJE JE OVDJE SREĆA? “Često slušam o tome kako smo mi, srećom, još uvijek uspjeli sačuvati porodicu i tradicionalnu ulogu žene u njoj. Digresija – moram reći da kad se okrenem oko sebe, pitam se gdje je u ovome u čemu živimo sreća. Na stranu što se pojam porodice promijenio i mijenja se, ali se uvijek naježim na pominjane društvene tradicije generalno, a ove koja se tiče žena posebno. Tradicionalnu i najvažniju ulogu žene kao stuba kuće i porodice. Sve ostalo, valjda, vodi u raspad porodice i, konsekventno, raspad društva”.

INTERVIEW.BA: U jednom od Vaših tekstova ste napisali da ste se kao djevojčica najviše divili onim vršnjakinjama koje su se znale tući i koje su mogle prebiti bilo kojeg dječaka, a da ste se kao žena divili jakim ženama. Čemu se divite danas i jeste li žena kakva ste kroz život željeli postati?

SEKSAN: Pa, radim na tome. Izbjegavam svođenje računice, nemam univerzalni model kakva bih trebala biti, trudim se da slušam sebe i budem otvorena da mijenjam ono što shvatim da treba mijenjati, ma kako to bilo bolno ili teško. Uvijek se divim i ženama i muškarcima koji, ne ponižavajući nikoga, poštuju sebe.  

INTERVIEW.BA: Šta Vam je prioritet – profesionalni ili privatni život?

SEKSAN: Teško mi je to dvoje stavljati na vagu. I jedno i drugo sam ja. Ali je mit da je u svakom trenutku moguće imati oboje i da je u svakom trenutku oboje jednako.   

INTERVIEW.BA: Šta mislite o ženama u BiH? Mislite li da bi trebale biti, više ili manje, majke i supruge ili pak, manje ili više, predsjednice države, načelnice općina, direktorice kompanija?

SEKSAN: Morale bi moći biti šta god požele. I morale bi imati pravo da se predomisle. Često slušam o tome kako smo mi, srećom, još uvijek uspjeli sačuvati porodicu i tradicionalnu ulogu žene u njoj. Digresija – moram reći da kad se okrenem oko sebe, pitam se gdje je u ovome u čemu živimo sreća. Na stranu što se pojam porodice promijenio i mijenja se, ali se uvijek naježim na pominjane društvene tradicije generalno, a ove koja se tiče žena posebno. Tradicionalnu i najvažniju ulogu žene kao stuba kuće i porodice. Sve ostalo, valjda, vodi u raspad porodice i, konsekventno, raspad društva. Opasno je, licemjerno i tužno to “ili – ili”.

Vjerujem u potpuno ostvarene žene koje su odabrale da budu domaćice, supruge i majke i sretne su u tome, kao što vjerujem u potpuno ostvarene žene koje su odbrale da ne budu majke ili supruge nego su se profesionalno pronašle, ili one koje su i jedno i drugo.  

Ne vjerujem u tradicionalne uloge. Užasavam ih se. Vjerujem u pravo na izbor.

INTERVIEW.BA: Vi ste novinarka, kolumnistica, glumica i majka. Kako odgajate svoju kćerku?

SEKSAN: Voljela bih reći isto kao i sina. Ali nije tako. Jer dok njega učim da bude dio tima i da je važno učestvovati, njoj sam uvijek govorila da se ne boji biti solista i da je bitno pobijediti. Možda zato jer znam da će ih život ovdje učiti drugačije. Oboje učim da misle svojom, a ne mojom ili nečijom glavom, da donose vlastite odluke, prave svoje izbore uz obavezno upozorenje da se svaki izbor i odluka plaćaju. I da moraju biti spremni na to da su neke cijene jako visoke. I uvijek imam na pameti rečenicu da djeca ne poslušaju uvijek ono što govorite, ali uvijek ponavljaju ono što radite.

INTERVIEW.BA: Pored svega, nađete nekako vremena i za volontiranje. Biblioteka za slijepa i slabovidna lica u BiH predložila Vas je 2015. godine za Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva i obrazožila to tvrdnjom da cijelu deceniju dolazite u biblioteku i čitate knjige slijepim i slabovidnim osobama. Pomažete onima koje je država zaboravila?

SEKSAN: U cijeloj toj priči oko Biblioteke za mene je uvijek suština bio bahati odnos države prema jednoj instituciji kulture. Apsurd njene uhvaćenosti u sivu zonu kafkijanskih zakona Dejtonskog ustava. Potpuno ignorisanje njene važnosti, što je sudbina koju dijeli sa još šest institucija kulture od državnog značaja, ali i svim kulturnim institucijama čija bitnost počinje i prestaje dijeljenjem po političkom ili nacionalnom ključu. Po sudbini tih institucija, ako već ne po svemu drugom, jasno je kakva je ovo država.

Svi smo kao ljudi potpuno obespravljeni, iako su svim nivoima vlasti puna usta priče o jednakosti svih građana. Uzeto nam je građansko i svako drugo dostojanstvo, generalno.  

Ali je populacija slijepih osoba ovakvom nebrigom dodatno ponižena. Rad svih nas volontera, jer ja tu nikako nisam jedina osoba, valjda je pokušaj da se, u okviru svojih mogućnosti, borimo za to da ne živimo u društvu poniženih.

INTERVIEW.BA: Na šta ste u svom životu najviše ponosni, profesionalno ali i privatno?

SEKSAN: Do sad sam ustala svaki put poslije pada. I na pad gledala kao na nešto korisno.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

SEKSAN: Ne razmišljam na taj način. Jasno mi je da zahtjevi za procentualnom zastupljenošću predstavljaju poticaj i vjerovatno ohrabrenje ženama da se bave politikom. Međutim, mislim da dokle god se bavimo procentima žena u politici, ove ili one nacije i populacije u ovoj ili onoj sferi javnog života, školovanja, kulture ili bilo čega drugog, znači da je nešto suštinski pogrešno. Dokle god se prebrojavamo ne živimo u društvu jednakih mogućnosti koje se podrazumijevaju za sve. Osim deklarativno. Teško se mirim sa životom u takvom hipokritskom društvu. Ne mijenja se svijest, ne mijenja se suština, pa su sve eventualne promjene kozmetičke prirode.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

SEKSAN: Iskreno, sanjam o danu kada će u Predsjedništvu sjediti samo jedna osoba. Muškarac ili žena, to mi je manje bitno. Sanjam o državi bez nacionalnog ključa. I kada bi i ako bih ikada išta mogla zaista izabrati, izabrala bih to.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

SEKSAN: Zato jer je kompetentna, jer želi da radi za one koji su je birali, ne daje nerealna obećanja i ne spominje naciju, tradiciju i vitalne nacionalne interese. Samo nikako samo zato što je žena. Ili muškarac. Ili, možda i najgore, “naš(a)”.

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

D.B iz Sarajeva odlučila se Mreži ACCOUNT prijaviti pokušaj kršenja zakona prilikom imenovanja novog v.d direktora u Osnovnoj školi „Fatima Gunić“. U vrijeme kada je situacija došla do tog momenta da nema drugog izlaza. I uspjelo je. Međutim, ovo je samo jedan od primjera iz mreže korupcije koja je prisutna u školstvu – politički i lični interesi, kupovina radnih mjesta. Sve o čemu se zna, ali se šuti. Bez razmišljanja o tome kakve su posljedice po djecu i šta bi sve prijavljivanje nezakonitosti i koruptivnih radnji moglo promijeniti. Ovo je njena priča.

KORUPCIJA JE JAVNA TAJNA „Kolegice šute jer se boje odmazde. I naravno, nikada niko neće priznati da je dao pare da bi radio, a javna je tajna da se u toj školi zapošljavalo samo ako si dao pare. Kako jedna osoba u aprilu može pričati da će raditi u određenoj školi, a tu još nije upražnjeno radno mjesto, kolegica  „iznenada“ odlazi u penziju u augustu i po konkursu prime baš tu osobu . Naravno, dogovor sa direktorom je postignut ranije“. 

INTERVIEW.BA: Vi ste ste odlučili prijaviti pokušaj kršenja zakona pri zapošljavanju u sarajevskoj školi ‘Fatima Gunić’ i time spriječili korupciju. Je li vam bilo teško odlučiti se na ovaj čin, je li vas bilo strah?

D.B: Da, u momentu sam se odlučila na ovaj korak i nije me strah. Popunila sam formular i poslala. Nakon dva dana nisam ni znala šta sam napisala jer je to bilo u trenutku kada sam shvatila da sam „došla do zida“ i da dalje nema.

INTERVIEW.BA: Odluku o nezakonitom imenovanju na mjesto v.d direktora pokušao je provesti odbor škole. Šta se krije iza čitave priče? Lični interesi, porodične veze, politika?

D.B: Mislim da su u pitanju lični interesi koji su dobro „podgrijani“ i koje podržava stranka na vlasti, a samim tim i resorni ministar. U nekoj drugoj školi su vjerovatno porodični ili politički. Po zbornicama se ne priča ništa ali se u četiri oka  priča svašta.

INTERVIEW.BA: Zbog čega je vama bilo stalo da prijavite ovaj slučaj Antikorupcijskoj mreži ACCOUNT?

D.B: Tokom proteklih par godina obraćala sam se na više adresa ali nije bilo rezultata. Inspekciji su svezane ruke ili se tako čini? Direktor plati kaznu (od sredstava škole) i opet nanovo. Odučila sam da probam i na ovaj način jer sam čitala rezultate koje je Mreža ACCOUNT objavljivala.

INTERVIEW.BA: Da li ste se nakon prijave korupcije našli u bilo kakvoj opasnosti odnosno da li je iko uspio prozreti da ste baš vi osoba koja je izvršila prijavu?

D.B: Ma ne. Opasnosti nema. Pojedinci u foteljama su suviše zabavljeni „igranjem Boga“ da bi obraćali pažnju na agoniju kroz koju armija prosvjetnih radnika prolazi svakog augusta i septembra. Ne misle da ih nešto može pomjeriti, i tako…svako od nas se bori na svoj način. Neko angažuje advokate, neko šalje milion pisama inspekciji i onda je pitaju : “Gospođo da nije do vas? Vi se stalno nešto žalite na konkursnu proceduru?“, neko šalje u Transparency International, neko nastupa javno.

INTERVIEW.BA: Je li ovo zapravo jedini slučaj koji povezan sa korupcijom u ovoj osnovnoj školi ili je bilo još sličnih, s obzirom da iza svega stoji školski odbor, dakle, više ljudi?

D.B: Nije jedini slučaj. Nažalost. Negdje su komisije ucijenjene od strane direktora. Znam da je prošle godine u pojedine škole došla telefonska instrukcija iz Ministarstva ko treba biti primljen na pojedina radna mjesta na neodređeno. Ako direktor ne postupi po naređenju, Ministarstvo ima raznih mogućnosti da opstruira rad njemu i školi. Sve fino i u rukavicama.

INTERVIEW.BA: Jeste li upoznati sa sličnim slučajevima na području Kantona Sarajevo odnosno ima li korupcije u obrazovanju i na šta se ona odnosi?

D.B: Korupcija postoji u dosta škola. Pojedini kolektivi su jedva dočekali ili čekaju smjenu direktora da malo odahnu. Najčešće se namještaju radna mjesta. Poznajem nekoliko ljudi od  kojih je traženo da plate za određeno radno mjesto, ima svega. Kolegice šute jer se boje odmazde. I naravno, nikada niko neće priznati da je dao pare da bi radio, a javna je tajna da se u toj školi zapošljavalo samo ako si dao pare. Kako jedna osoba u aprilu može pričati da će raditi u određenoj školi, a tu još nije upražnjeno radno mjesto, kolegica  „iznenada“ odlazi u penziju u augustu i po konkursu prime baš tu osobu . Naravno, dogovor sa direktorom je postignut ranije.  Srećom nisu svi korumpirani, a u  pojedinim kolektivima je zadovoljstvo raditi. Žao ti bude kada ministarstvo baš na to mjesto pošalje tehnološki višak .

INTERVIEW.BA: Zbog odmazde ili različitih drugih razloga ljudi se boje prijaviti bilo šta što asocira na korupciju ili kršenje zakona. Zašto je važno odvažiti se i uraditi to?

D.B: Važno je prijaviti jer to je oblik borbe za pravo na rad. Oblik građanske neposlušnosti. Kada bi svi prijavili svaki oblik korupcije i svaku mutnu radnju prilikom zapošljavanja, mnoge stvari bi se brže rješavale ili do njih ne bi došlo. Također, smatram da treba primjereno novčano kazniti (da lično pate) počinioce ovih djela i naravno suspendirati ih sa poslova. Jer čemu će naučiti učenike ako im se dozvoli dalji rad? Koje su to prave vrijednosti koje oni promiču?

Napomena: Za ovaj intervju korišteni su izmišljeni inicijali. Ime sagovornice je poznato redakciji. 

Šta uraditi kada dobijete prijetnje smrću zbog posla kojim se bavite? Najprije zaštiti sebe i svoju porodicu. To se desilo Draganu Bursaću, kolumnisti magazina Buka i AlJazeere Balkans zbog tekstova koje je pisao. Međutim, je li ga to prestrašilo toliko da prestane pisati? Nije. I dalje je kritičan prema bh. stvarnosti, a posebno prema narodu kojeg drži za glavnog krivca koji i dalje kupuje jeftine političke priče. Za interview.ba on analizira naše stanje za koje kaže da se neće promijeniti. Iz prostog razloga jer se narod neće promijeniti.

UVIJEK ISTI PRODAVAČI UBLEHA “Po meni, potrebno je da ljudska pamet prekorači plot “tri nacionalna korpusa”. Potrebno je da se građanin ove zemlje počne osjećati kao odgovoran pojedinac, a ne pripadnik nacionalnog stada. Potrebno je da taj pojedinac bude obrazovan, edukovan i hrabar, e da bi prepoznao navijek iste prodavače ubleha i trgovce ljudskim sudbinama. Tražim li puno? Na žalost, DA”.

INTERVIEW.BA: Nakon prijetnji smrću koje ste primili, šta se promijenilo? Koliko je to utjecalo na posao koji radite, je li vas zastrašilo?

BURSAĆ: Prije svega, promijenio se moj odnos prema porodici. Osjetio sam da su oni ugroženi zbog mojih stavova od strane klerofašista. Sa moje strane bilo bi jako egoistično ne razmišljati o bezbjednosti familije. A, svi oni su na jedan način žrtve moga rada. Kretanje mi nije ograničeno, ali je kontrolisano. Što vam u isto vrijeme stvara osjećaj nekakve sigurnosti, ali i nelagode, pritiska. Poprilično šizofrena situacija.

Na to sve, treba ostati normalan, treba odagnati paranoju, ali sa druge strane čovjek mora i treba biti oprezan zbog svojih najbližih i na kraju zbog sebe. Ne bih rekao da su nedavni događaji uticali autocenzorski na mene. Na kraju krajeva, tu je javnost koja može dati sud o tome. Opet, žalosno je da u jednoj evropskoj zemlji u 2017. godini preko noći doslovno mijenjate mjesto boravka, izigravate nekakvog nomada i (kvazi)disidenta, samo zato što vam se “ne garantuje sigurnost”.

INTERVIEW.BA: Evidentno je da živimo u vrlo nasilnom društvu i ljudima je nekako najlakše svu agresivnost i frustracije izraziti na društvenim mrežama. Zašto tog bunta nema u stvarnom životu i protiv onih koji im istinski čine život izuzetno mizernim?

BURSAĆ: Da, naše (i ne samo naše društvo) je violentno. Ta banalnost svakodnevnog zla je očigledna na svakom koraku. Društvene mreže su samo kanal preko kojeg se nekažnjeno isijava to zlo. Ne bih se složio sa vama da bunta nema u stvarnom životu. Ima ga, ali je on potpuno obesmišljen i, dakako, krivo usmjeren. Vršnjačko nasilje, zlostavljanje u porodicama i drugi vidovi agresije su svakodnevna pojava. Jednako kao i na društvenim mrežama, uzrok je duboka nesreća i nerealizovanost pojedinca, a ovakvi vidovi agresije su, shvatićete me, najmanje opasni po pojedinca.

Zamislite kada bi svi oni atakovali na imovinu npr. lokalnih tajkuna? Pa, pojela bi ih prva mračna noć. Ljudi jesu socijalna bića, ali nisu mnogo odmakli od životinja. Pogotovo na Balkanu.

Zar mislite da postoji dovoljan broj ljudi koji će poduzeti konkretne akcije protiv nosilaca moći u našim palankama? A, nosioci moći su političari i tajkuni sa pratećom logistikom. Ja sam po pitanju takvog bunta izuzetno skeptičan.

INTERVIEW.BA: Kriza je permanentno stanje u BiH. Ovih dana svjedočimo pravoj drami u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Je li ovo početak kraja režima i samog Milorada Dodika?

BURSAĆ: “Drama” u NS RS je jedan igrokaz, preciznije ulazak u igru Dodikovih izazivača u vidu opozicije, koji na sebi svojstven način privlače medijsku pažnju. Što je u redu, ako ima nekog efekta. A, to će se pokazati za godinu dana. Početak kraja Dodikovog režima? Ne! Igrarije opozicije nemaju, sad za sad, nikakve veze sa krajem Dodikove vladavine. Lično smatram da opozicija nema kapacitet da ozbiljnije ugrozi Dodika i svitu mu.

A, stvar je vrlo jednostavna. Dodik kao pragmatičar jako dobro nacionalnim opijumom kontroliše mase, a sa druge strane on ima sve poluge vlasti i većinu medija u RS da to nastavi činiti. Jedina enigma je – koju će funkciju izbrati Dodik 2018. pošto po Ustavu ne može biti predsjednik. A, Dodikov pad? Dabome, desiće se iznutra, od strane nekog od SNSD jastrebova, onda kada nestane novca koji služi za podmirivanje njihovih potreba. 

INTERVIEW.BA: Je li Dodik sam najveći problem ove zemlje ili ga ne možemo odvajati od ostale dvojice suparnika Izetbegovića i Čovića?

BURSAĆ: Nije Dodik najveći problem ove zemlje, a pogotovo mu nisu Čović i Izetbegović nikakvi suparnici. Oni su tek troglava simbiotička nacionalistička aždaja koja samo tako može egzistirati na vlasti. To prvo. A, drugo, pravi problem je koncept, preciznije inkubator ideja i duha u ovoj nesrećnoj zemlji koji navijek isto kreira sve nove i nove Dodike, Čoviće, Izetbegoviće. Dakle, i prije njih, a bojim se i poslije njih, doći će isti ili slični sa istom nacionalističkom dogmom kojom će hraniti narod, dok budu posve lijepo živjeli od šuplje demagogije. Da rezimiram – kriv je narod.

INTERVIEW.BA: Po vama, šta je potrebno da tri nacionalna korpusa shvate da njihovi lideri vrte stvari u krug i da od vječite zaštite nacionalnih interesa neće biti hljeba i boljeg života koji iščekuju?

BURSAĆ: Po meni, potrebno je da ljudska pamet prekorači plot “tri nacionalna korpusa”. Potrebno je da se građanin ove zemlje počne osjećati kao odgovoran pojedinac, a ne pripadnik nacionalnog stada. Potrebno je da taj pojedinac bude obrazovan, edukovan i hrabar, e da bi prepoznao navijek iste prodavače ubleha i trgovce ljudskim sudbinama. Tražim li puno? Na žalost, DA.

INTERVIEW.BA: Lideri se opet trude da nekako da vlastite narode nazor vežu za Hrvatsku, Srbiju i Tursku, dok im je njihova domovina i život u njoj vrsta privremenosti. Kako ovo utječe ne samo na identitet nego i praktični život preostalog stanovništva?

BURSAĆ: Ne trude se lideri uopšte. Samo koriste tu primitivnu narodnu osobinu oličenu u rusofiliji, srbofiliji, kroatofiliji, turkofiliji i ko zna kakvoj “filiji”, kako bi ojačali svoje predizborne pozicije. Ne rade oni to što su preko noći zavoljeli gore pobrojane države, nego zato što je to najjeftinij način da (opet) dobiju vlast. Ne vjerujete? Pogledajte malo oko sebe i vidite gdje smo, šta smo i ko smo zadnjih četvrt vijeka.

Pitate me za identitet. Ovaj narod, osim rodnog i religijskog, ima još jedino nacionalni identitet. Jer u zemlji bez privrede i poljoprivrede, bez kulture, umjetnosti i sporta, teško da i može imati neki drugi identitet.

INTERVIEW.BA: Kako ocjenjujete ulogu susjednih zemalja u svemu što se dešava u BiH? Prečesto se čini da se previše bave nama, i tada kada se bave, nama je situacija sve zamršenija.

BURSAĆ: Ma, susjedne (i manje susjedne zemlje) imaju svoje interese – političke, ekonomske, vojne, kulturne…pa u skladu s njima i djeluju. A, baš te zemlje su zadojene istom ili sličnom bolešću nacionalizma, tako da je vrlo lako vidjeti kako lideri istih na retorici krvi i tla (u ovom slučaju prema BIH) dobijaju političke poene svog plebsa. Ta matrica je uvijek ista. Npr. Hercegovac iz Zapadne Hercegovine u Zagrebu je seljak, ali za vrijeme izbora je “uzoran obiteljski čovjek i dobar katolik”. Srbin iz Banjaluke u Beogradu je Bosanac, a šta bi drugo mogao biti, ali ako srbijanskom rukovodstvu zatreba, u retoričkoj formi, dabome, postaje “kršni Krajišnik”.

INTERVIEW.BA: Očekujete li ikakve promjene na političkoj sceni nakon izbora 2018-te ili manje-više vjerujete da su pozicije već utvrđene?

BURSAĆ: Kako sada stvari stoje, očekujem da će nacionalističke partije osvojiti još ubjedljiviju pobjedu i da će samim tim doći do ukrupnjavanja političke scene na kojoj neće biti vidljive neke manje stranke. Dakle, što se mene tiče, sa lošeg na gore.

INTERVIEW.BA: Opozicija u RS-u pomalo pokazuje znake otpora prema vladajućoj garnituri, ali generalno gledajući stranke opozicije nikako da ojačaju i okupe se oko zajedničkog programa. Zašto? 

BURSAĆ: Već sam kazao da se program opozicije u RS-u bazira na populističkim igrokazima, a ne na konkretnim stvarima. Ideološki, to je posve logično. Jer, pazite, SNSD je već odavno prisvojio desni i ultradesni dio glasačkog kolača. Pa, šta narodu da ponudi jedan SDS, koji je sam po sebi, po unutrašnjoj dijalektici, ultradesna partija? U Federaciji postoji neki mikrospektar lijeve provenijencije, ali on je otužno impotentan, elitistički i, rekao bi, potpuno infantilan kada je u pitanju pristup realnosti. Ponekad zaista nisam načisto da li ti ljudi žele da se bave surovom politikom balkanskom ili su u kakvom bridž klubu. 

INTERVIEW.BA: U isto vrijeme traje egzodus naroda ka Zapadnoj Evropi. Kakve mislite da će biti posljedice ovoga?

BURSAĆ: U normalnim vremenima ovo bi bilo kulturno bogaćenje Evrope. U smutnim vremenima, kao što je ovo, seoba naroda predstavlja pogonsko gorivo za kojekave fašističke režime koji kao gljive poslije kiše niču diljem Evrope. Mogu se oni zvati kako hoće, ali im je populistički fašizam imanentan. Pa, pogledajte, nema desne partije u Evropi koja nije gradila svoj pobjednički program upravo na islamofobiji, na strahu od drugih i drugačijih.

INTERVIEW.BA: Zvuči kao šala, ali građani BiH se brže integrišu u EU od same zemlje i to doslovno fizički. Kako vama izgleda trenutno ono što se naziva “evropski put Bosne i Hercegovine”?

BURSAĆ: Evo konkretan slučaj. Više je prvačića iz Mrkonjić Grada ove godine upisano u osnovne škole u Beču, nego u rodnom mjestu i to je logično. Bilo bi potpuno licemjerno tražiti od ljudi da ostaju ovdje na ovoj opustošenoj zemlji. Na kraju krajeva, mislim da ni političarima to nije cilj. Ne znam jeste  li primijetili, oni se u posljednjih par godina ne obraćaju više “svom narodu” ili “svojim građanima”, ne, oni se obraćaju “svojim glasačima”. To su dobro utvrđene baze uhljeba po državnim preduzećima ili kamarile tajkuna čiji je jedini posao izaći na izbore i glasati za ISTE. Pa dolazimo do apsurdne situacije u kojoj ni briselske birokrate ne žele nas ovakve u EU, a najveći saveznici su im upravo političari na vlasti koji svojim neradom samo daju povod Briselu za uvođenje nekog novog viznog režima u skorije vrijeme.

Pisac Bekim Sejranović, dobitnik nagrade Meša Selimović za roman „Nigdje niotkuda“, nedavno je u sarajevskom Buybooku imao promociju novog romana „Dnevnik jednog nomada.“ Sa Sejranovićem, koji je de facto bh., hrvatski i norveški pisac i praktični nomad jer živi u tri zemlje, razgovarali smo o ovom novom romanu, nomadskom životu, Norveškoj, Evropskoj uniji i mjestu gdje bi se mogao skrasiti. Nije optimista kada je budućnost u pitanju, ali kaže da se mora biti. Zbog djece.

PRAVIM UMJETNIČKI FESTIVAL KOD ORAŠJA „Prijatelj Crnac i ja smo kupili neko zemljište od 5000 kvadratnih metara u Orašju, pored nasipa. Tu je bila neka stara kuća koja je bila oštećena od poplave, ali zidana. To smo sredili. Mislim nabaviti jednu kamp-prikolicu, još jedan brodić, napraviti splav od plastičnih flaša.  Namjeravam napraviti festival „Huckleberry Finn“. Cilj mi je, ne da to bude neki široki turizam,  pa da dođe ko god hoće, već ljudi koje pozovem trebaju da ispune neke uslove. Pozvati ljude koji se inače ne bi nikad sreli, tipa argentinski pjesnik i japanski slikar.“

INTERVIEW.BA: “Dnevnik jednog nomada” je putopis, ali i dnevnik čitanja, te  zbirka zapisa o svakodnevnoj borbi sa životom. O kakvoj tačno borbi?

SEJRANOVIĆ: Prvo treba definisati o kakvoj se knjizi radi. U Hrvatskoj neće da kažu da je to roman, u Srbiji kažu da je roman, u Bosni se još nisu usaglasili, ali Damir i Goran (Buybook) kažu da ako ja želim da to bude roman, onda ćemo se dogovoriti da je roman. Definitivno to je roman. Kao što postoji episturalni roman – roman pisan u obliku pisama, roman u obliku putopisa, eseja, biografije, autobiografije – tako je ovo, kao što sam napisao,  mješavina putopisa, pa ne bih rekao književne kritike, nego više  književne preporuke.

INTERVIEW.BA: Kažu da je „Dnevnik jednog nomada“ više autobiografski u odnosu na prethodne Vaše knjige?

SEJRANOVIĆ: Kako neko može znati koliko je nešto autobiografsko? Sad ako ja kažem bio sam i Buybooku i kažem popio sam pivu. A nisam, popio sam đus. Sad jel’ to istina ili nije? Ili sad smo ovdje na istom mjestu u isto vrijeme i otići ćemo svako svojoj kući, ti moraš napisati jednu priču, ja bi imao sasvim drugu priču o tome. Ili recimo ti mi ispričaš svoj život i ja ga ubacim u roman, čija je to priča – moja ili tvoja? Tvoja je priča, ali ja sam je prepričao.

Ja ne pišem tu samo o sebi, pišem o barem  60-ak romana. U tim romanima  postoje likovi koji su izmišljeni, a možda su i stvarni. Ne znam. U suštini mislim da sve što se napiše može se smatrati autobiografskim. Uzmite npr. Ivu Andrića – „Travnička hronika“,  on je u jednoj jedinoj rečenici taj roman mogao napraviti autobiografskim da je napisao „20 godina sam živio u Francuskoj, kopao sam po arhivima, po starim pismima i tu sam našao građu za jednu interesantnu priču koju sam napisao, i priča ide ovako“. On je pisao o tome šta je on radio, on je 20 godina to proučavao.

I ono što kažu, čak i fantazija i snovi, to opet  dolazi iz tebe. Čak, i ako nešto namaštaš, potpuno izmisliš, postoji razlog zašto je nešto baš tako. Tipa, izmisliš junaka koji ima duge crne brkove i ima ženu plavušu. Ono zašto si izabrala baš nju?! Neki razlog ima. Ti ćeš reći bez veze, neko će ti iskopati i reći: „Ti si to zato što ti je …. ne znam.“  Tako meni isto nalaze u knjigama.

INTERVIEW.BA: Evropska unija ljudima omogućuje da budu nomadi, barem što se slobode kretanja tiče. Kako to utiče na identitet pojedinca, govoreći iz vašeg iskustva?

SEJRANOVIĆ: Kao prvo, Evropska unija nije baš tako slobodna. Iz Ljubljane da bi došao do Brčkog moram tri granice proći. Meni je bilo lakše putovati dok je nije bilo. Znači, mogao si putovati od Vardara do Triglava bez ijedne granice, a sada u šest sati moraš proći kroz šest različitih kontrola. Da ne pričamo ako ideš dalje. Mislim da je Evropska unija podbacila. Ne znam šta će se dalje dešavati, prilično sam razočaran u taj projekat, tako da kažem, koji  je trebao da donese nekakvo bar izjednačavanje nekog nivoa, da se Istočna Evropa malo približi Zapadnoj Evropi.  

Mislim da se Evropa također polarizira. Ima doseljenike muslimane koji postaju sve više radikalni muslimani, bore se, postaju teroristi. Neki to rade legalno, neki se bore za muslimanska prava legalnim načinima, neki ne. Ali još svašta se može desiti u Evropi.

Naša generacija shvata u čemu je problem, ali ga ne možemo riješiti. Mi smo hendikepirani odrastanjem u starom sistemu, jednostavno smo okošteni. Eventualno bi naša djeca mogla smisliti neko rješenje koje ja još uvijek ne vidim, ali po meni bi to trebao biti nekakav povratak prirodi. Živjeti u skladu sa prirodom, živjeti da se možeš sam održavati u nekakvim manjim skupinama  ko’ Indijanci, recimo. Samo što bi imali kompjutere, facebook, zvučnike, slušali bi muziku… Mislim da bi se trebali vratiti prirodi, čista voda, čisti zrak. To i namjeravam pomalo.

INTERVIEW.BA: Da li ste umorni od stalne promjene boravka, te da li ste zadovoljni izborom Zagreba gdje danas stanujete? Da li je to Vaš  dom za život gdje planirate ostati ili?

SEJRANOVIĆ: Ne. Zagreb je privremeno odabran iz jednostavnog razloga jer mi mlađa kćerka živi u Ljubljani. Prije toga sam dvije godine bio u Ljubljani, zatim sam se vratio u Norvešku. Bilo je nemoguće viđati ćerku redovito finansijski, fizički i psihički. Imao sam sreću da sam dobio stipendiju od norveškog ministarstva za kulturu i na osnovu toga sam uspio doći u Zagreb. To, nažalost, ističe za dva, tri  mjeseca.

U januaru se vraćam u Oslo. Mislim, idem da prezimim, da zaradim nešto novca, pa se vraćam opet ovamo. Ali ovaj put u Brčko, ne u Zagreb. Nemam nikakav odnos prema Zagrebu, ne veže me ništa za Zagreb, osim izdavačke kuće. Rijeka je od mojih gradova meni najdraži grad. Bar tri, četiri puta sam se pokušao vratiti u Rijeku. Svake tri, četiri godine me pukne neki film, dođem u onaj stan, budem četiri, pet ili šest mjeseci, i onda skontam da više nema tih starih prijatelja, ljudi se poženili, pomrli, svako svojim putem. Sve je to super, ali ja sam tu stranac i više se osjećam kući u Oslu onda, nego u takvoj nekoj Rijeci. Ali, opet, da moram da biram Oslo ili Rijeka, Rijeku bi izabrao.

INTERVIEW.BA: Najbolje zemlje za egzistenciju i poštivanje ljudskih prava jesu te skandinavske zemlje. Studirali ste i radili u Oslu, ali kroz Vaše knjige primjećujemo da niste zadovoljni jer  kažete da je npr. Norveška jako depresivna zemlja sa velikim procentom samoubistava. Koliko ste u tome subjektivni?

SEJRANOVIĆ: Nije stvar u hladnoći, stvar je u mraku. Mrak i svjetlost. Vi zimi ne vidite sunca po četiri mjeseca, nekad i pet. Noć traje po 18 ili 19 sati. To jednostavno ne može a da ne utiče na čovjekovu psihu. Ljeti je ‘pak obratno. Sunce zađe u ponoć, izađe u dva, moraš imati roletnu da bi uopšte mogao zaspati. To je neka stvar na koju se niko nije naviknuo, čak ni Norvežani. Oni ako ikako mogu, zimi pobjegnu negdje bar 15 dana samo da im sunce razbije tu depresiju. Mislim da bi meni život u Norveškoj bio puno jednostavniji da sam izabrao neki „normalniji“ posao osim pisanja. Preživljavam od toga što radim kao sudski tumač što je prilično uzbudljiv posao, težak, dobro plaćen i stresan. Ali možeš sam da biraš kad hoćeš da radiš. Mislim, ako nemaš para moraš raditi svaki dan.

Moja taktika je da čim imam dovoljno novaca nazovem tu agenciju i kažem neće me biti sljedećih mjesec, dva. Oni znaju da se ja bavim pisanjem i jednostavno me puste. Ja to radim već 20 godina. Oni znaju da sam jedan od kvalitetnijih prevoditelja. Ljudi ne žele da žive kad imaju tako nesiguran posao, to ljudi rade dok su studenti i onda, ako ikako mogu, uzmu stalni posao. Tamo se sve uzima na kredit. Moraš imati stalni posao da bi mogao kupiti stan, kuću, auto… A kad izgubiš stalni posao, gubiš sve.

Mi njima izgledamo kao nekakvi presenzibilni, primitivni, kukamo zbog svega, plačemo,  pa se malo svađamo i kad pričamo isto kao da se svađamo. Onda im moraš objašnjavati: „Nije, mi samo tako pričamo.“ Oni su nekako svi utišani, zakočeni, zapravo, do petka, subote. Što je taj društveni pritisak veći jača je eksplozija kad popuste lanci. To je kao kad kera zavežete, pa ga pustite i on poludi od sreće.

Jedan Norvežanin je dobro rekao: „Mi jednostavno ne znamo da se nosimo sa osjećajem sreće i slobode.“ Jer moraju imati za sve pravila. Inače, ne znaju šta da rade. Mislim da je to na duge staze jako loše za ljude, ne razmišljaš svojim mozgom. Super je poštovati zakone, samo zakoni mogu biti glupi.

INTERVIEW.BA: S druge strane, rekli ste da maštate o kućici u prirodi. Da li je ona u BiH, negdje u blizini Save i rodnog Brčkog? Da li rado dođete u ovaj grad na Savi i šta Vas veže za Brčko, osim brodice „Savska buba“?

SEJRANOVIĆ: Zapravo ništa. Majka i djed su umrli, mama živi u Belgiji. Ja sam naslijedio taj stančić. Mama je bila prosvjetni radnik, profesorica matematike u srednjoj školi. Po onom jugoslovenskom sistemu dobila je stan koji je otkupila.  Nikad nisam živio u tom stanu, nego sam živio kod djeda i bake u kući. To je jako blizu, zračne linije nekih 300, 400 metara.

Prijatelj Crnac i ja smo kupili neko zemljište od 5000 kvadratnih metara u Orašju, pored nasipa. Tu je bila neka stara kuća koja je bila oštećena od poplave, ali zidana. To smo sredili. Mislim nabaviti jednu kamp-prikolicu, još jedan brodić, napraviti splav od plastičnih flaša. Namjeravam napraviti festival „Huckleberry Finn“. Cilj mi je, ne da to bude neki široki turizam,  pa da dođe ko god hoće, već ljudi koje pozovem trebaju da ispune neke uslove. Pozvati ljude koji se inače ne bi nikad sreli, tipa argentinski pjesnik i japanski slikar. Sve nove ideje uvijek nastaju miješanjem. Ne može nešto nastati iz ničega. Moraju biti dvije stvari da bi nastala treća. A, Crnac stvarno postoji, nadimak mu je Crnac. Svi ga tako zovu, čak i sin.

INTERVIEW.BA: Dosta ljudi iz regije sreću, egzistenciju, novi identitet traži negdje na Zapadu. Hoće li naći sve ovo odnosno šta gube odlaskom iz vlastite domovine?

SEJRANOVIĆ: Svako gleda ono što njemu fali. Niko to ne vidi u cijelom paketu. Ti dobijaš jedan cijeli paket kad negdje odeš. Da, dobijaš veću platu, dobijaš veći stan ako ćeš dobiti bolji posao, neke druge stvari gubiš koje sad uopšte ni ne vidiš. Ima puno stvari za koje ti ne znaš da ne znaš. Ima stvari koje znaš da ne znaš, ali ćeš naučiti. Ima stvari za koje ne znaš da uopšte postoje. I meni je u Norveškoj bilo najbolje prvih pet, šest godina, kad sam tek počeo učiti jezik. Tada nisam ništa shvatao manje-više. Tek poslije kad počneš da razlikuješ sve te detalje, nijanse,  ironiju, sarkazam kod Norvežana shvataš da nikad nećeš postati dio.

Ima taj neki plafon do kojeg te puste. Možeš raditi kao zubar, liječnik, inžinjer, ali ako dođeš kao stranac, pogotovo s  Balkana i da im soliš pamet o ekonomiji, kulturi, političkoj korektnosti – prilično ponižavajuće te otresu. Ne znači da ako je neko s Balkana da je glup. Ili, ako dođem kući u tri ujutro i pojačam muziku do daske, to nije zato što sam s Balkana, nego zato što sam „budala.“ Ne moraju sad svi Bosanci ispaštati zbog mene jer sam ja pustio muziku. Njima je isto i Makedonac i Bosanac. Njih to apsolutno ne zanima. Onda su najbolji naši ljudi koji njima počnu objašnjavati razliku između Srba, Hrvata… A oni ih gledaju, vidite da to njih apsolutno niti zanima niti kontaju.

INTERVIEW.BA: Također prevodite knjige sa norveškog na naš jezik. Postoji li interes Norvežana za književnost iz naše regije ?

SEJRANOVIĆ: Jako malo. Problem je taj ko će platiti prijevod. Što se tiče prevođenja uvijek imaju dvije stvari, prvo ko plaća prevod. Prevod sa norveškog plaća agencija NORLA (Norveška književnost u inostranstvu/ Norwegian Literature Abroad). Svaka knjiga koja je prvobitno izdana u Norveškoj da bi je neko preveo na bilo koji drugi jezik dobiva automatski potporu te agencije. Ta potpora nije velika za norveške prilike, ali možeš otići u Bosnu i to raditi, tada se to isplati jer su troškovi života jeftiniji. 

Za jednu knjigu od 300 stranica ti treba četiri do pet mjeseci, možeš zaraditi  kako kad, od dvije do četiri hiljade eura. Sad zavisi kakva je knjiga, da li ti se sviđa. U jednom trenutku sam odlučio neću da prevodim knjige koje mi se ne sviđaju, jer nema ništa gore kada čitaš tekst koji ne valja i ti šta god da napraviš i dalje ne valja. Jednostavno dođeš u iskušenje da počneš da brišeš i da pišeš.

INTERVIEW.BA:  Jednom ste rekli da su vaši čitatelji uglavnom žene, dakle, čitateljice. Zbog čega privlačite žene?

SEJRANOVIĆ: Žene čitaju knjige. Nema to veze sa mnom. 70 posto kupaca knjiga su žene i to je činjenica. To je nešto što su otkrili već Beatlesi. Prvo su osvojili žene, a  gdje su žene tu će doći i muškarci,  prije ili kasnije. 

U okviru održavanja ovogodišnjeg 57. po redu MESS-a, jednog od najznačajnijijih teatarskih festivala u jugoistočnoj Evropi, bh. javnosti je predstavljena fotomonografija sarajevskog fotografa Hidajeta Delića “Žene opkoljenog Sarajeva”. Direktor festivala Nihad Kreševljaković sa kolegicom Hanom Bajrović uredio je ovu fotomonografiju koja predstavlja izuzetno vrijednu dokumentarnu zabilješku o nedavnoj historiji Sarajeva. Za interview.ba Kreševljaković govori o važnosti sjećanja, ulozi žena u ratu i današnjem bh. društvu.

UPOZNATI PROŠLOST RADI BUDUĆNOSTI “Ne bih rekao da smo mi okrenuti prošlosti. Naprotiv, ovo čime se bavimo smatram apsolutno poptunom posvećenošću budućnosti. Bez poznavanja prošlosti, kao i bez svijesti o važnosti sadašnjosti, ne postoji ideja budućnosti.  Sjećanje je važno ali ne samo zbog toga da bi pokazali da nam je ta karakteristika svojstvenija nego slonovima. Sjećanje zbog samog sjećanja nema puno smisla ako nas to sjećanje ne čini boljim ljudima.”

INTERVIEW.BA: Kroz Modul Memorije (2016.) organizirana je izložba fotografa Hidajeta Delića “Žene pod opsadom” koja je obuhvatila dio fotografija nastalih u prvoj godini opsade Sarajeva. Zbog čega ste se zainteresirali za ovu temu?

KREŠEVLJAKOVIĆ: Ima nekoliko razloga. Prije svega radi se o temi sa kojom se nismo dovoljno bavili. Zbog toga, kada smo se Velija Hasanbegović i ja sreli sa rahmetli Hidajetom te pregledali dio njegove nevjerovatne arhive, predložili smo da upravo žene opkoljenog Sarajeva budu tema na koju ćemo se fokusirati. Postoji još jedan razlog a taj je bio jedan podatak sa kojim sam se susreo a prezentiran je od strane UN Woman… Po jednoj njihovoj anketi, preko 70% od ispitanih 1.200 mladića u našoj zemlji reklo je da opravdava nasilje nad ženama. Zgroženi takvim podatkom željeli smo reći da se takvi ljudi ne razlikuju ni po čemu od onih koji su grad držali pod opsadom. Položaj žene ni danas u BiH nije dobar, a to je porazno i zbog onoga što je bila uloga i značaj žena u ratu.

INTERVIEW.BA: Zanimljivo je da Delić do tada nije imao izložbu kojom bi prikazao građanstvu šta se to sve nalazi na stotinama rolni filma koje je napravio. Kolika je dokumentarna vrijednost njegove arhive i šta će se desiti s njom?

KREŠEVLJAKOVIĆ: Jedan od zadataka programa Modul Memorije je upravo pronaći i prezentirati rad onih ljudi koje smatramo zapostavljenim i zanemarenim. Zvuči skoro nevjerovatno da smo kao dio Modula Memorije organizirali prvu poslijeratnu izložbu Hidajeta Delića!? Upravo zbog toga pored publicirane fotomonografije, nastojimo u što više gradova postaviti njegovu izložbu sa željom da nekako ublažimo tu nelogičnost. U pogledu arhive, koliko mi je poznato, ona je u posjedu obitelji Hidajeta Delića i iskreno se nadam da će je sačuvati na najbolji mogući način. Nažalost, u našoj zemlji institucije koje bi se trebale baviti tako važnim stvarima ne bave se ni sa onim puno jednostavnijim. Da su stvari onakve kakve bi trebale biti, država bi trebala otkupiti njegovo kolekciju i pohraniti je u nekom od naših arhiva ili muzeja.

INTERVIEW.BA: Šta sadrži Delićeva arhiva koju ste imali priliku vidjeti? Kakve su to bile Sarajke u periodu agresije, osim toga što su bile uvijek dotjerane i uredne, čak i u redovima za vodu?

KREŠEVLJAKOVIĆ: Hidajet ima toliko fotografija da smo mogli za bilo koju temu uraditi podjednako snažnu monografiju. Što se tiče žena one su bile žene i to je vjerovatno najprecizniji opis, uz napomenu da očigledno puno ljudi u nekoj svojoj gluposti zanemaruje značaj onoga što su žene značile u tom periodu. Sigurno da npr. povijest napisana iz perspektive žena izgledala bi mnogo manje agresivno i sa puno više emocija, te kao takva bila bi nam svima poučnija.

INTERVIEW.BA: Nažalost, fotomonografija “Žene opkoljenog Sarajeva” je izašla nakon Delićeve smrti, ali Vi nastavljate i dalje baviti se ovom temom kroz MESS i okrugli sto o temi “Žene opkoljenog Sarajeva nekad i sad”. Zašto je to važno i danas?

KREŠEVLJAKOVIĆ: Važno je jer je to iskustvo iz perioda opsade inspirativno i oplemenjujuće za sve ljude.

INTERVIEW.BA: Dok mnogi zagovaraju drugačije teme i okreću se budućnosti, Vi insistirate na dokumentovanju prošlosti kroz različite projekte. Kako bi najkraće objasnili važnost kulture sjećanja?

KREŠEVLJAKOVIĆ: Ne bih rekao da smo mi okrenuti prošlosti. Naprotiv, ovo čime se bavimo smatram apsolutno potunom posvećenošću budućnosti. Bez poznavanja prošlosti, kao i bez svijesti o važnosti sadašnjosti, ne postoji ideja budućnosti. Sjećanje je važno ali ne samo zbog toga da bi pokazali da nam je ta karakteristika svojstvenija nego slonovima. Sjećanje zbog samog sjećanja nema puno smisla ako nas to sjećanje ne čini boljim ljudima.

INTERVIEW.BA: 57. po redu MESS odvija se u više gradova, dok u isto vrijeme drugi međunarodni festivali polako nestaju. Šta čini MESS jakim i izdržljivim da je počeo da se širi i po BiH?

KREŠEVLJAKOVIĆ: MESS je jedan od najznačajnijih teatarskih festivala u jugoistočnoj Evropi, a to nije ni čudo s obzirom da se radi i o jednom od najstarijih evropskih festivala. Nakon 57. godina MESS nije više samo kulturni događaj već jedna ideja o samim nama. MESS je važna potreba našeg društva, a kao takav on nije samo sarajevski… Nije samo ni bosanski… MESS je jedna univerzalna ideja o važnosti umjetnosti za čovjeka.

INTERVIEW.BA: Već nekoliko godina ne postoji više obaveza da obrazovne institucije, škole i fakulteti, kao dio obaveznih aktivnosti trebaju posjećivati sarajevske teatre. Je li ovo minus samo za škole ili i za teatre?

KREŠEVLJAKOVIĆ: To je minus za društvo i njegovu budućnost.

INTERVIEW.BA: Grupa kulturnih i javnih radnika je proteklih godina ukazivala na namjerno uništavanje festivala i instituciju koje njeguju međunarodnu saradnju od strane vlasti. Vidite li da se išta tu mijenja ili i dalje traje proces provincijalizacije?

KREŠEVLJAKOVIĆ: Problem je vidljiv. Nastupio je nakon što je na poziciju ministrice kulture i sporta Federacije došla gospođa Dujmović a koja očigledno sprovodi politiku jednog blago rečeno kontroverznog političkog projekta koji insistira na etniciziranju kulture te podjeli novaca između Hrvata i Bošnjaka bez ikakvih viših kriterija. Očigledno je da su ovi problemi započeli nakon prepuštanja ministarstva kulture HDZ-u te krivce treba tražiti i među onim koji su iako su znali da će se ovo dogoditi zanemarili ovaj resor.  

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA:  Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

KREŠEVLJAKOVIĆ: Ne vjerujem da će se ta slika značajno promijeniti od ove koju imamo danas. Malo će biti žena i koliko god to zvučalo grubo, za to ipak najveću krivicu snose žene. Njihova zakonska ravnopravnost nije nešto što tu ravnopravnost čini realnošću. Moraju se više angažirati, a ne zaboravimo da su upravo žene najčešće vrlo agresivne braniteljice patrijarhalnog društvenog modela.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

KREŠEVLJAKOVIĆ: Najveći procenat žena u vlasti je u nekim od najrazvijenih zemalja poput nordijskih. Mogu zamisliti tri žene u Predsjedništvu i dao bih svoj glas spsobnim ženama, ali ne znam sada koga bih izdvojio. Meni je od političarki bila draga Azra Hadžiahmetović… Da sam u Visokom, glasao bih za Amru Babić… Ipak ima i žena u politici koje se ni po čemu ne razlikuju od onih loših političara muškaraca, a prva žena izabrana za predsjednicu manjeg entiteta završila je kao ratni zločinac…zločinka. Ne bih nikad glasao za ženu samo zato što je žena već zbog toga što bih joj vjerovao.  

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

KREŠEVLJAKOVIĆ: Žene bi po nekoj logici trebale biti razumnije i manje agresivne u politici, ali iz dosadašnjih iskustava nemam neke jake argumente za to. U biti nema niti jedan razlog da glasamo niti za ženu niti za muškarca. Jedini kriterij kojim se vodim na glasanju je glasati za one kojim vjerujem, za one koji/e se bore za pravdu, koji/e govore istinu, koji/e se ne boje kriminalaca, koji/e se bore protiv korupcije, za poštene, sposobne, profesionalne, posvećene…

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

Šta će donijeti nove akcize građanima BiH? Prema ocjeni prof. Adise Omerbegović-Arapović, prorektorice na Internacionalnom Univerzitetu Burch u Sarajevu, to će biti sistematsko povećanje cijena osnovnih životnih namirnica. Pored ovoga, nijedan od entiteta nema razloga za trijumf jer je životni standard, uprkos razlikama u veličini ekonomija, izuzetno nizak. A od masovnog odlaska stanovništva u inozemstvo ne možemo očekivati ništa dobro – osim da možda jednog dana, od ljudi koji su finansijski nezavisni, stigne željno očekivana politička promjena. Iz prostog razloga – uvjetovana visinom dotacija dijaspore.

ZAJEDNO PLOVIMO ILI ZAJEDNO TONEMO “Stanje duga i parametri zaduženosti po glavi stanovnika su bolji u FBiH i to je dokaz da je RS u mnogo goroj fiskalnoj poziciji usljed većeg debalansa javne potrošnje i javnih prihoda. RS se brže zadužuje i ima duplo veću zaduženost po glavi stanovnika u odnosu na FBiH. Količina prikupljenih indirektnih poreza se koristi kao indikator boljeg stanja ekonomije FBiH, ali je ona odraz veličine ekonomije FBiH, a ne nužno brže rastuće ekonomije, što gore navedene statistike jasno pokazuju. Dakle, slika nije crno-bijela i nema se razloga za trijumfovanje niti u FBiH niti u RS. Ova zemlja je jedan brod, pa zajedno plovimo ili zajedno tonemo”.  

INTERVIEW.BA: U fokusu politike Vlade Federacije već duži period je tzv. Reformska agenda. Gledajući u generalnim okvirima, šta vidite da je dosadašnji konkretan rezultat?

OMERBEGOVIĆ-ARAPOVIĆ: Rezultat može biti pozitivan i negativan, a neka svako protumači šta je od ovoga što su spomenuti pozitivno a šta negativno. U generalnim okvirima konkretni rezultati Reformske agende su: tzv. budžetski balans u Federaciji BiH je u suficitu, ali zbog tereta duga Vlada se i dalje mora zaduživati dodatno da bi servisirala dug. Nadalje, donijeli su novi Zakon o radu, ali ne znam s kojim efektom. Zaposlili su nekoliko hiljada ljudi u privredi dajući im plate iz budžeta. Prodali su vlasnički udio Vlade FBiH u dvije profitabilne kompanije: Bosnalijeku i Fabrici duhana Sarajevo, a od tog novca dali plate ovim novim budžetskim korisnicima. Zaustavljene su javne investicije u infrastrukturu, jer su uslovljene kreditima i novim poreskim opterećenjima tj. akcizama. Sve drugo čime se neko hvali, može a ne mora, imati veze s radom vlada i Reformskom agendom.

INTERVIEW.BA: Na nivou BiH traje borba za povećanje akciza. Njihovom usvajanjem automatski očekujemo povećanje cijena i osnovnih životnih namirnica. Kakav efekat Vi očekujete ako budu povećane?

OMERBEGOVIĆ-ARAPOVIĆ: Dodatni porez može pasti na leđa građana – ako poskupe dobra tj. proizvodi ili usluge, ili na leđa firmi – ako cijene ostanu iste, a firme realizuju manju dobit. Ishod isključivo zavisi od toga kolika je potražnja i ponuda proizvoda ili usluga, u koji gorivo ulazi kao trošak. Osnovne životne namirnice imaju potražnju koja je relativno neosjetljiva na promjenu cijene, te možemo očekivati da će proizvođači teret povećanja njihovih toškova prebaciti na krajnjeg kupca, to jeste građane.

Dakle, očekujem da povećanje akciza preraste u sistemsko povećanje cijena osnovnih životnih namirnica, a time i ukupnih troškova života. Pod uslovom da nove akcize u predloženom obliku prođu kroz Parlament BiH.

INTERVIEW.BA: No, bar Vlada Federacije se pohvalila budžetskim suficitom. Vi ste suštinski kritikovali njihovo preuranjeno slavlje. Je li federalni budžet baš u tako dobrom stanju ako se s druge strane vlada i dalje zadužuje?

OMERBEGOVIĆ-ARAPOVIĆ: FBiH je osvarila suficit, čiji iznos je sporan zbog računovodstvene akrobatike i izvještaja državne revizije. Prema podacima Centralne banke, suficit FBiH je na kraju 2016. godine iznosio 384 miliona KM, I to uzimajući u obzir sve nivoe vlasti, javne fondove i sl. To znači da je javna potrošnja bila manja od prihoda. Vlada se dodatno zadužuje jer to što uštedi na javnoj potrošnji u odnosu na prihode nije dovoljno da servisira dug, pa je zaduženje jedini način da plaćaju svoje obaveze . Građani trpe kroz lošije javne usluge i manjih javnih ulaganja jer se sve više novca prikupljenog putem poreza mora koristiti za otplatu javnog duga.

INTERVIEW.BA: Stanje u Republici Srpskoj čini se još haotičnijim sa ogromnom budžetskom dubiozom. Prema Vašoj ocjeni, kakve instrumente ima entitetska vlada da stabilizira situaciju gledajući na aktuelnu politiku opstrukcija? 

OMERBEGOVIĆ-ARAPOVIĆ: Saniranje situacije u javnim finansijama u RS-u prije svega određeno je kontrolom trošenja javnog novca tj. fiskalnom politikom. Entitetska vlada ima sve poluge da upravlja ovom politikom na entitetskom nivou. “Političke opstrukcije” stvaraju poremećaj i baziraju se na optužbama vezanim za nepotizam, klijentelizam i korupciju. Istina je da kada izaberete vladavinu zakona u isto vrijeme i vladajuće elite i oni koji je opstuiraju jednako propadaju ukoliko rade za partikularni interes. U trenutnom kontekstu, gdje vladavina zakona nije iznad svega, politička opstrukcija je i potencijalni blagoslov jer bi bez iste oni koji imaju poluge moći još lakše isisavali javni novac za svoje partikularne interese. Uspostavljanjem vladavine zakona i vladajuće elite i politike opstrukcija, čitaj opozicija, koje su same sebi cilj propadaju vrlo brzo. I jednih i drugih ćemo se lišiti istovremeno kada izaberemo i uspostavimo vladavinu zakona iznad vladavine ljudi.

INTERVIEW.BA: Je li stanje u Federaciji bolje nego u Republici Srpskoj gledajući na prvom mjestu ekonomske parametre i aktivnosti?   

OMERBEGOVIĆ-ARAPOVIĆ: Postoje razni pokazatelji koji stavljaju jedan entitet ispred drugog, kako kome odgovora. Vrijednost ukupne industrijske proizvodnje na polovini 2017. iznosi 6 milijardi KM u RS-u, a 9 milijardi u FBiH, dok je taj iznos u 2015. godini iznosio 5 milijardi KM u RS-u, a 8 milijardi u FBiH. Dakle, industrijska proizvodnja je u periodu između 2015. i 2017. godine porasla za 22%  u RS-u a 15% u FBiH. Za prvih šest mjeseci 2017. godine vrijednost industrijske proizvodnje je porasla za 1000 miliona u RS-u dok je u FBiH taj rast za 700 miliona KM. FBiH dakle nema bolju izvedbu po ovom parametru. Duplo veća ekonomija FBiH, kada je vrijednost industrijske proizvodnje u pitanju, zahtijevala bi da FBiH ima iznos od 12 milijardi KM u odnosu na 6 milijardi ostvarenih u RS-u.

Životni standard mjeren prosječnom plaćom i cijenom potrošačke korpe nije se značajno mijenjao u protekle tri godine i razlike između entiteta su u okviru 5% kada su ove kategorije u pitanju.

RS je u boljoj poziciji kada je broj nezaposlenih radno sposobnih osoba u pitanju, jer je evidenciona stopa nezaposlenosti značajno veća u FBiH (44%), u odnosu na RS (32%). Stanje duga i parametri zaduženosti po glavi stanovnika su bolji u FBiH i to je dokaz da je RS u mnogo goroj fiskalnoj poziciji usljed većeg debalansa javne potrošnje i javnih prihoda. RS se brže zadužuje i ima duplo veću zaduženost po glavi stanovnika u odnosu na FBiH. Količina prikupljenih indirektnih poreza se koristi kao indikator boljeg stanja ekonomije FBiH, ali je ona odraz veličine ekonomije FBiH, a ne nužno brže rastuće ekonomije, što gore navedene statistike jasno pokazuju. Dakle, slika nije crno-bijela i nema se razloga za trijumfovanje niti u FBiH, niti u RS. Ova zemlja je jedan brod, pa zajedno plovimo ili zajedno tonemo.

INTERVIEW.BA: Kakav utjecaj odlaska stanovništva iz zemlje možemo očekivati na ukupan društveni razvoj?  

OMERBEGOVIĆ-ARAPOVIĆ: Krajnje negativan. Manje resursa, uključujući ljudske resurse, znači manju sposobnost za ekonomsku aktivnost tj. za kreiranje BDP-a. Onima koji svakako ne rade na tome da se naš potencijalni BDP poboljša ulaganjem u kapitalnu osnovu nacionalne ekonomije, uključujući ljudski kapital, ovo ne smeta. 

Međutim, ima i onih koji likuju nad ovim trendom, jer nam odlazi aktivna populacija koja je možda najglasniji dio društva, koji bi se mogao pobuniti protiv loših politika. Ali, šta kada se vrlo brzo nađu pred snagom ljudi koji su finansijski nezavisni i izvana odlučuju o sudbini ove zemlje?

Možda će to biti pozitivan uticaj dijaspore, jer ga već sada, iako na vrlo pasivan način, osjetimo kroz milijarde dotacija. Nadam se da će barem dugoročno njihova uloga sufinansiranja naše socijalne krize prerasti u pozitivnu političku snagu i pokretača promjena i razvoja naše zemlje.

INTERVIEW.BA: Vi direktno radite sa mladima, prorektorica ste na Internacionalnom Burch Univerzitetu u Sarajevu. Ali ste odnedavno i u političkim vodama jer ste izabrani za potpredsjednicu SBB-a. Zbog čega ste ušli u politiku i šta dobijate time?

OMERBEGOVIĆ-ARAPOVIĆ: U politiku sam ušla zbog toga što duže vrijeme osjećam da oni koji odlučuju o našim sudbinama itekako profitiraju od toga što bolji od njih ostaju izvan politike, jer istu vide kao prljavu i izuzetu od bilo kakvih ideala i viših principa. Vjerujem da su ljudi Božiji namjesnici na zemlji, te da je i istinska vjera na testu ako svojom zemljom upravljamo na ovako loš način i ako nismo u stanju podnijeti vlastitu žrtvu za bolje društvo.

Vječite principe pravednosti, poštenog rada, meritornosti, zabrane krađe i varanja, u našem društvu srozali su oni koji se zaklinju da rade za narod i da štite vjeru. Pravi državnici bi do sada od svoje nacije, svog naroda i građana napravili ponosne i dostojansvene ljude, pravedno društvo i prosperitet u svakom pogledu, uključujući ekonomski. Mi državnike tek trebamo napraviti. Ne dobijam ništa ulaskom u politiku u materijalnom smislu i želim ostati jednako čista kada jednog dana budem izlazila iz politike. Ukoliko budem nagrađena nekim javnim poslom, to će biti zakonito i transparentno.

INTERVIEW.BA: Izabrani ste i za članicu Upravnog odbora Nezavisnog operatora sistema koji se bavi nadzorom nad tokovima električne energije u BiH. Zamjera Vam se da ste tu došli zbog političkih veza. Šta kažete na to?

OMERBEGOVIĆ-ARAPOVIĆ: Ne, potpuno netačno. Nisam članica Upravnog odbora NOS-a niti ću to biti.

Bila sam predložena od strane Vlade FBiH za članstvo u Upravnom odboru NOS-a i to na prijedlog SBB-a, što se nije realizovalo. Nisam se prijavila na raspisani konkurs jer se to kosi s mojom stranačkom funkcijom. Nije zakonito istovremeno biti u organu stranke i upravnom odboru javne kompanije.

Dakle, nema tajnih političkih veza koje trebam objašnjavati, nisam ni na kakvoj poziciji od koje imam naknadu iz budžeta i tako će ostati do izbora. Želim se na veoma transparentan način, kao potpredsjednica SBB-a, baviti javnim politikama, promišljati bolja rješenja za ovu zemlju i pridobijati ljude za to.  

INTERVIEW.BA: U medijima i široj javnosti važite za veliku i nezavisnu kritičarku politike aktuelnih vlasti. Samim ulaskom u politiku, hoće li se to izgubiti? Hoćete li moći tako oštro kritikovati i poteze SBB-ovih kadrova?

OMERBEGOVIĆ-ARAPOVIĆ: Moj profesionalni integritet bio je osnov za moj javni angažman koji je, između ostalog, kako kažete, bio često kritičan prema aktuelnim vlastima i njihovim potezima. Moj ulazak u politiku podudara se s potrebom da se napravi politička većina koja će vladati na drugim principima od onih koji su ovu zemlju uništavali prethodne dvije dekade. Izbaciti partikularni interes iz javnih poslova i iskorijeniti korupciju iz svih pora ovog društva znači iste principe primijeniti i u političkim strankama. Mislim da će politička pobjeda pripasti onima koji će raditi na etičkim, poštenim i stručnim principima i na tome kreirati ciljeve i politike. Dakle, branit ću principe a ne neprincipijelno partizanstvo. Ne vjerujem u partizanstvo bez principijelnosti, pa zato niko sa suprotnim djelovanjem neće biti pošteđen moje kritike.  

Razija Mujanović je najbolja bosanskohercegovačka košarkašica i sportašica svih vremena. Od početka karijere do danas, osvojila je gotovo sve trofeje, a njen uspjeh krunisan je ulaskom u FIBA-inu Kuću slavnih. Posljednjih devet godina nije u svijetu košarke. Poziv da se pridruži našem košarkaškom savezu nikada nije dobila, ali su joj istovremeno ljudi iz Saveza tražili novac kako bi je zaposlili. Razija Mujanović za sebe kaže da nikada nije bila ničija, da nije bila podobna te da niti jednom nije nikoga molila. Zato je sve ove godine ostala ponosna i velika. Za interview.ba govorila je o svojim profesionalnim ali i ličnim pobjedama. Kao i o tuđim porazima.

U KUĆI SLAVNIH I NA BIROU “Posljednjih 10 godina sam prijavljena na biro za zapošljavanje što, vjerovatno mislite, nije uopće normalno!? (smijeh) Ja sam sve ovo vrijeme živjela od novca koji sam sama zaradila.” 

INTERVIEW.BA: Nedavno ste ušli u Kuću slavnih, to je najveći uspjeh za svakog sportistu. Ko Vam je prvi čestitao a čiju čestitku ste očekivali, a niste je dobili?

MUJANOVIĆ: Među prvima mi je čestitao bivši general Jovan Divjak i to mi je jako drago jer čovjek nije iz svijeta sporta. Drago mi je što prati sve to i vidjela sam da se istinski obradovao. Čestitku sam očekivala od premijera Kantona Sarajevo, Elmedina Konakovića, s obzirom da je on bio i još uvijek je u svijetu košarke, u Košarkaškom savezu BiH, ali tu čestitku još nisam dobila. No dobro, svako ima svoj način ophođenja, ja se iskreno ne opterećujem tim.  

INTERVIEW.BA: U Ženevi nije bio niko iz BiH da Vaš veliki uspjeh podijeli s Vama – da li bi bilo isto da je ta čast pripala muškarcu?

MUJANOVIĆ: Vjerovatno bi bilo drugačije da je neki muškarac bio na mom mjestu, vjerovatno bi tada bilo i više kandidata za odlazak u Ženevu da to sve isprate. Možda nekima ne odgovara što sam ja žena ili im ne odgovara ova žena. Možda bi bilo drugačije da je neka druga žena, neka sa drugačijim životnim stavovima, neka koja je podobna jer ja nisam. Iako niko nije došao u Ženevu, ja moram istaći veliku podršku ambasadorice Lucije Ljubić koja je prisustvovala gala večeri i koja mi je posvetila i sutrašnji dan. Ja mislim da nije mogla biti bolja osoba od nje.

INTERVIEW.BA: Zašto niste na čelu Košarkaškog saveza BiH?

MUJANOVIĆ: Taj odgovor mogu dati ljudi iz Košarkaškog saveza BiH. Moram biti iskrena, s obzirom na moje rezultate i na moje uspjehe, ja mislim da bih trebala biti na čelu Saveza. Ipak, ja se nisam nikada nametala i nisam nikada isticala da bih trebala biti tu. Ako neko misli da trebam biti tu, da mogu da pomognem Savezu i razvoju košarke u BiH, ja sam spremna.

INTERVIEW.BA: Prije nekoliko dana pojavila se i informacija da Vam je tražen novac za rad u Košarkaškom savezu. Šta je zapravo istinita priča iza toga?

MUJANOVIĆ: Istina je! Vjerujte da ne bih da kvarim sve ovo tako što ću uopće pominjati osobu koja mi je tražila novac. On uopće ne zaslužuje da se njegovo ime nađe pored moga. On može da se oglašava samo putem društvenih mreža jer ga niti jedan medij više ne kontaktira. On svakako nije više u svijetu košarke.

INTERVIEW.BA: Vaša posljednja utakmica je bila prije devet godina, 2008. i to baš u BiH. Šta ste radili ovih 10 godina?

MUJANOVIĆ: To sam vrijeme iskoristila da se posvetim sebi. Radila sam stvari koje sam propustila dok sam se profesionalno bavila košarkom. Putovala sam, provodila vrijeme sa porodicom i sa prijateljima.

INTERVIEW.BA: Kako ste u tom periodu zarađivali za vlastiti opstanak?

MUJANOVIĆ: Posljednjih 10 godina sam prijavljena na biro za zapošljavanje što, vjerovatno mislite, nije uopće normalno!? (smijeh) Ja sam sve ovo vrijeme živjela od novca koji sam sama zaradila.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene?

MUJANOVIĆ: Uvijek je manji broj žena, nekako je to kod nas normalno mada su žene u svijetu dokazale da su, da ne potcijenim muškarce, čak i sposobnije i da odgovornije rade svoj posao.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za tri članice Predsjedništva, koga biste izabrali?

MUJANOVIĆ: Izabrala bih, recimo, Svetlanu Cenić. Ustvari, radije bih neku dovela iz inostranstva. (smijeh) Jedini spas bi nam bila Angela Merkel, da spasi Bosnu i Hercegovinu. Ne pratim politiku mnogo ali ovo što sam vidjela je zaista katastrofalno.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu.

MUJANOVIĆ: Žene uvijek daju svoj maksimum, možda baš zato jer su uvijek u sjeni muškaraca. Kada žene dođu na vlast, žele da pokažu da mogu raditi dobro kao muškarci, vjerovatno i bolje. 

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

Direktorica Agencije za ravnopravnost spolova BiH Samra Filipović-Hadžiabdić vrlo precizno dijagnosticira probleme kada je u pitanju politička predstavljenost žena – izborni sistem im jednostavno nije naklonjen. To se odražava i na stanje u političkim partijama kojima je već tradicija da ženama ne daju moć i pozicije na kojima mogu odlučivati. One su samo brojke za popunjavanje izbornih kvota. Da bi se ovo promijenilo treba vremena, a mali koraci su već napravljeni, naprimjer u redovima Ministarstva odbrane.

DRŽAVA NE PODRŽAVA ŽENE “U političkim strankama nemamo potpuno izražen demokratski sistem, što svakako ne pogoduje niti demokratiji niti ženama. Problem je i servisa. Država ne omogućuje servise koji će podržati žene. Nažalost, još uvijek su žene te koje najviše brinu o porodici, starim osobama, djeci, a nemamo dovoljno razvijenu ekonomiju brige. U ratu su ti servisi uništeni, došla je i tranzicija, nikad se nisu potpuno oporavili  servisi koji bi dali podršku porodici i ženama.”

INTERVIEW.BA: Izborni zakon i izborni sistem u BiH je kompliciran i ne ide u prilog ženama, jer im se dodjeljuju mjesta gdje nemaju veliku političku moć. Na koji način žene mogu ovo preokrenuti u svoju korist?

FILIPOVIĆ-HADŽIABDIĆ: Naš sistem nije uopšte prijateljski naklonjen ženama, kao što ste i naznačili u pitanju. Naime, mora se imati u vidu da je u samom Izbornom zakonu BiH u nekoliko navrata došlo do unaprijeđenja zakonodavstva  vezanog za unaprijeđenje položaja žena na liste kandidata/kinja. Izborni zakon u BiH propisuje obavezu da  da na svakoj listi kandidata/kinja osobe manje zastupljenog spola moraju biti zastupljene najmanje u 40%, ovom odredbom također se propisuje pozicioniranje osoba manje zastupljenog spola na kandidatskim listama, te u konačnici Centralna izborna komisija BiH ima pravo da odbije kandidatske liste koje ne ispunjavaju ove kriterije.

Na međunarodnim konferencijama kada se upoređuju izborni rezultati,  izborni rezultati koji mi imamo su oko 22 posto izabranih žena na svim nivoima vlasti, što predstavlja prosjek zastupljenosti žena u političkom životu u Europi. . Ženama kandidatkinjama u BiH svakako u prilog idu otvorene kandidatske liste što predstavlja mnogo  veći uspjeh za naše žene nego u onim državama u kojima su kandidatskeliste zatvorene.

Automatski kad prođe određena kandidatska lista, prolazi i žena. Kod nas ne samo što su kandidatske liste otvorene i otvaraju mogućnost kalkulacije, nego imamo i preferencijski izborni sistem. Tako da i sa tim dodatnim sistemom žene apsolutno gube na izborima, kao i zbog ponašanja političkih stranaka i političkih lidera, jer žene – kandidatkinje na adekvatan način nisu predstavljene u izbornim kampanjama u predizbornom periodu.

Za pred prošle izbore  smo radili analizu naziva “Žene, to je slika koje nema”, međutim stanje vezano za učešće žena u političkom životu BiH se još uvijek nije popravilo. Nadalje, 2014. godine smo u saradnji sa Misijom OSCE-a u BiH  političkim partijama u BiH ponudilina potpisivanje Izjavu o opredjeljenosti političkih partija o opredjeljenosti za ravnopravnost spolova, čime smo postigili da se političke partije direktno opredjele za   za implementaciju Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH, te je 7 političkih partija potpisalo ovu izjavu. Međutim, potrebna je veća opredjeljenost   političkih partija da učine žene vidljivim, a ne samo da zadovolje zakonsku regulativu.

INTERVIEW.BA: Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH predviđa najmanje 40% političke zastupljenosti žena na svim nivoima vlasti. Po Vašoj procjeni, kada bi se ova brojka mogla ostvariti? Šta je to što bh. ženama ne dozvoljava da se ozbiljnije počnu baviti politikom?

FILIPOVIĆ-HADŽIABDIĆ: Ova zakonska odredba je vezana za 40% manje zastupljenog spola, a budući da su žene manje zastupljen spol u BiH onda govorimo o ženama. Tu ima niz faktora. Kao prvo, vođenje politike u  demokratskom smislu vrlo je bitno da postoji poštivanje vladavine prava. Dalje, bitno je da imamo poštivanje institucija i vođenje politike u okvirima institucija, a ne van institucija. To su tereni koji nisu baš ugodni za žene. Nadalje, jako je bitno da se uspostavi  određeni sistem. Vidimo da i u političkim strankama nemamo potpuno izražen demokratski proces, što svakako ne pogoduje niti demokratiji niti ženama.

Problem je i servisa. Država ne omogućuje servise koji će podržati žene. Nažalost, žene su još uvijek te  koje najviše brinu o porodici, starim osobama, djeci, a nemamo dovoljno razvijenu ekonomiju brige. U ratu su ti servisi uništeni, došla je i tranzicija, nikad se nisu potpuno oporavili servisi koji bi dali podršku porodici i ženama. Nema dovoljno mjesta u obdaništima, a da ne govorimo o nekim dodatnim servisima.

INTERVIEW.BA: Da li mi u BiH dovoljno radimo na promociji i implementaciji aktivnosti u oblasti ravnopravnosti spolova i prava LGBT osoba? Npr. činjenica je da se u zemljama regiona ova populacija okuplja na pride-ovima, a kod to nas to još nije slučaj?

FILIPOVIĆ-HADŽIABDIĆ: Vezano za promocije ravnopravnosti spolova mislim da je dosta aktivnosti koje nevladine organizacije koje se bave zaštitom i promocijom ovih pitanja rade u saradnji sa nama, gender institucionalnim mehanizmima u BiH, ako neko hoće i želi da prati ove aktivnosti na raspolaganju im  je naša web stranica kao i web stranice gender centara. Zahvalnost dugujemo i medijima.Imamo zadovoljavajuću medijsku pažnju kada organizujemo određene događaje, što ne znači da mediji sami ne bi mogli možda određene teme malo više uopšteno obrađivati, pridavati pažnju ovim temama kako bi se širila svijest građana i kako bi se javnost u širem kontekstu informisala.   

Vezano za prava i vidljivost LGBT populacije, to je sad stvar pristupa. Tek nedavno je Beogradu  organiziran pride bez problema. Jako dobro sarađujemo sa Sarajevskim otvorenim centrom i mislim da smo krenuli laganim, ali sigurnim putem uključivanja ove teme. Izradili smo i uključili ih u akcione i operativne i gender akcionog plana, a i u akcioni plan za ljudska prava. Planiramo raditi jedan poseban akcioni plan, a određenim temama napraviti mehanizam kontinuirane edukacije za službena lica u institucijama ali i za donositelje odluka.Po mom mišljenju, edukacija o pitanjima,problemima i potrebama  koji muče ovu populaciju je veoma bitna. Na neki način, uvesti priču i u insitucije i društvo uvođenjem praktičnih saznanja o tim pitanjima.

Kod nas postoji puno predrasuda i nedovoljno empatije za drugog i drugačijeg, a naročito za LGBT populaciju, prosto iz nekog neznanja. Mislim da je razvijanje empatije kompletnog društva prema pitanjima i specifičnosti ove populacije veoma bitna, rekla bih bitnija čak i od prajda, što naravno ne osporava pravo grupe ljudi ili organizacija da organizuju jedan ovakav događaj.

INTERVIEW.BA: Šta je tu glavni problem u bh. društvu, kako ga mijenjati, kao da samo nevladin sektor ukazuje na problematiku sa kojima se susreće LGBT populacija?

FILIPOVIĆ-HADŽIABDIĆ: Ne bih rekla da je samo nevladin sektor. Razgovarajući sa kolegama iz SOC-a, rekla sam da pitanja koja mijenjaju svijest ljudi su pitanja koja se ne mogu preko noći uvesti i preko noći desiti. Za pitanja rodne ravnopravnosti prije nekoliko godina tu je bilo šala i pošalica, neznanja, smijeha iz neznanja. Međutim, vremenom i upornim radom ova pitanja su jednostavno postala prepoznatljiva i u institucijama. Nama je cilj da zajedno sa SOC-om, prvo na jedan edukativan način, pristupimo  institucijama i, kao što sam rekla, da prevaziđemo to neznanje, pa će se to sigurno odraziti i na cjelokupno društvo. Otvaranje određenih tema traži određeno vrijeme i strpljenje. Na papir možete staviti liste želja prema praksama EU zemalja ali ako sistematski ne radite i ne djelujete, nećete imati neke rezultate.

INTERVIEW.BA: Osim toga, sigurne kuće u BiH uglavnom vode nevladine organizacije. Međutim, i oni stežu svoj kaiš kad su finansije u pitanju, a s druge strane, žene žrtve nasilja najčešće su ekonomski ovisne, bez posla su… i vraćaju se nasilniku. Presude u ovim slučajevima su veoma blage. Nalazimo se u jednom začaranom krugu?

FILIPOVIĆ-HADŽIABDIĆ: Nalazimo se u začaranom krugu i tom pitanju nasilja je neophodno pristupiti sistematski. Ne kao što smo dosad imali projekte i ad hoc rješenja i gašenja nekih pitanja. Upravo uz podršku USAID-a, Agencija radi na provedbi projekta jačanja mehanizama prevencije i zaštite od nasilja nad ženama i rodno zasnovanog nasilja. Dakle, šire obuhvata i nasilje u porodici. Upravo da bi se ojačale institucije koje trebaju da reaguju na pojave nasilja u društvu, da bi se napravili standardi za sigurne kuće i da bi se na sistematski način riješilo finansiranje sigurnih kuća.

Veliki naglasak stavljamo i na prevenciju, prvo iz razloga što je bh. društvo poprilično patrijahalno i tradicionalno (ne u lošem smislu), porodica je na visokom nivou i to je jedna vrijednost koja je nama jednostavno u glavama. To ne znači da treba da ostanemo u porodici gdje postoji nasilje, ali možda postoje slučajevi gdje možemo prevenirati to nasilje,  jer bh. društvo je prolazilo kroz niz izazova, od rata i od ratnih posljedica koje trpe i muškarci i žene, kroz tranziciju jer nije lako svima se prilagoditi. Također, uzimajući u obzir i tešku svjetsku krizu koja se desetrostruko više odrazila na BiH u ekonomskom smislu, zaista je potrebno raditi i sa potencijalnim nasilnicima, kao i sa nasilnicima da bi se pokušalo prevenirati, odnosno popraviti stanje stvari bez recidiva

Upravo iz ekonomskih razloga žene u BiH se vraćaju životu sa nasilnikom i potrebno je raditi sa nasilnicima/počiniocima nasilja, jer mišljenja sam da postoji određeni procenat ljudi koji su zbog ove kompletne situacije ne znajući da traže pomoć za sebe upali u  zamku da su nasilnici.

Postoji jedan procenat koji je nepopravljiv, ali i tu treba pokušati učiniti i tako će se lakše moći pomoći tim ženama. Potrebno je pristupiti određenim programima koji već postoje, a to je ekonomsko osnaživanja žena jer jedino tim mjerama žrtava nasilja se ne vraća nasilniku.  

INTERVIEW.BA: Apelirate na medije da budu saveznik Agencije za ravnopravnost spolova u društvenoj borbi protiv seksizma i rodnih stereotipa. Kakve povratne informacije dobijate u međuvremenu, jesu li se javni mediji jasno odredili prema seksizmu i rodnim stereotipima?

FILIPOVIĆ-HADŽIABDIĆ: Naše preporuke medijima su ustvari bile izdane u cilju korektiva medijima vezanih za seksizam i mizoginiju. Kod nas, nažalost, u medijima često je prisutna pojava seksizma i mizoginije u medijskim objavama. Imali smo prijave vezane za određene medijske članke,konkretno smo imali slučaj jedne ambasadorice,  u kojima su žene prikazivane ne u svojoj profesionalnoj ulozi, , nego isključivo u ulozi supruge. U određenom slučaju, u medijskim člancima nismo uopšte imali priliku saznati nešto više o njenim profesionalnim kvalifikacijama, , odnosno nismo bili u prilici svjedočiti objektivnim kritikama upućenim  na račun njenog profesionalnog obavljanja posla  diplomate.

Svjedoci smo da još uvijek neki mediji imaju te uklone, da kod muškaraca nećemo naći slučaj da se karakterizira samo i isključivo kroz svoju suprugu.  Prateći svjetske i domaće medije i komentare vezano za političare, nikada nisam čula niti pročitala kako je obučen i kakva je frizura nekom muškarcu, a mogu reći da znaju biti veoma neukusno i dosadno obučeni.

Međutim, to nikada nikome nije zasmetalo. Kontinuirano imamo komentare vezane za izgled žene, možemo se mi politički slagati ili ne slagati sa nekom osobom, ali to može ostati u sferi činjenja ili ne činjenja osobe kao političarke ili javne ličnosti, a da ne ulazimo u neke rodne osobine i karakteristike. Dovoljno možemo učiniti i kritizirati rad bez da kvalifikujemo jel’ neko lijep, ružan, ovakav ili onakav, star, mlad, da ne ulazimo u te karakteristike.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

FILIPOVIĆ-HADŽIABDIĆ: Da imamo usvojen Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima usaglašen sa Zakonom o ravnopravnosti spolova gdje bi došli do procenta od  40 posto žena.Zbog kompleksnog i političkog sistema i izbornog gdje zadovoljavamo entitetsku, etničku i svaku drugu ravnopravnost, mi uvijek imamo problem sa postotkom žena.

Kada sa razgovarala sa kolegama iz Ministarstva odbrane BiH 2006. godine ili 2008., povećanje učešća žena u ovom ministarstvu je bila misaona imenica, a sada svjedočimo kampanjama o ravnopravnoj zastupljenosti i muškaraca i žena u Oružanim snagama BiH, što je najbolje vidljivo iz nedavne kampanje OS BiH „Postani oficir oružanih snaga BiH“ sa bilbordima i muškaraca i žena oficira/ki OS BiH. Dakle, stvari se pomjeraju, ne možda onom brzinom kojom bismo svi željeli. Međutim, bitno je da napreduju.  

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

FILIPOVIĆ-HADŽIABDIĆ: Imamo mi žena modela u raznim političkim partijama. Mislim da ih trebamo imati još više. Postoje žene koje su vrlo vidljive i koje su iza sebe ostavile traga i reda u institucijama, koje bi na možda više sistematski način vodile ovu našu državu.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

FILIPOVIĆ-HADŽIABDIĆ: Ja glasam za osobu koja može donijeti boljitak društvu, državi i meni kao građanki. Profesionalno zašto se zalažem da imamo više žena na mjestima odlučivanja je taj da su muškarci i žene biološki različiti, nisu isti. Jednakost ne podrazumijeva istost. Imamo različite načine i različite uklone, i zbog dobrobiti društva, neophodno je imati predstavnike različitosti, dakle muškarci kada odlučuju postavljaju neke prioritete, žene će uvijek postaviti neke druge prioritete i upravo ta različitost vodi do kvaliteta i boljitka kompletnog društva.

To je razlog zašto se ja zalažem da se žene više uključe, jer kvantitet donosi kvalitet, da se profiliraju. Činjenica je da su žene vrlo artikulisane samo im treba dati mjesta. Kad analizirate muško-ženski odnos u braku, muž daje jedan uklon, žena drugi, a onda idu zajedničkim snagama da riješe na najbolji način pitanje koje je bitno za njihovu porodicu. E tako je i u državi.

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

Profesor Ustavnog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli Zlatan Begić za interview.ba analizira teško stanje u svim oblastima života u BiH koje je posljedica konformizma, bahatosti i nerada nosioca javnih funkcija vlasti, visokog stepena korupcije, nefunkcionisanja pravne države te nepostojanja ozbiljne politike i strategije razvoja u ključnim oblastima. Prof. Begić kaže da se u svim normalnim i naprednim zemljama politika kreće unutar granica pravne države. Kod nas su te granice davno prekoračene.

PRAVNA DRŽAVA SAMO ZA GRAĐANE “Zakon postoji samo za obične građane i tu je država vrlo efikasna. Dijelom su odgovorni i građani koji dvadeset godina biraju osobe bez demokratske kulture, čak i bez kućnog vaspitanja, bez ikakvih kompetencija, pa čak i sa dokazanim kriminalnim sklonostima. Vrijeme je da se kao građani ove zemlje zapitamo da li se zbog građanske neodgovornosti, koju većina pokazuje, kockamo sa budućnošću vlastite djece?”

INTERVIEW.BA: Posebnu pozornost nedavno je privukla informacija da je ove godine ostalo upražnjeno skoro 1.000 upisnih mjesta na Univerzitetu u Tuzli. Zbog čega se ovo desilo? 

BEGIĆ: Postoji više razloga koji su uzrokovali takvo stanje. Od pada nataliteta, masovnog napuštanja zemlje, sve do otvaranja novih, privatnih fakulteta. Nažalost, u Bosni i Hercegovini pa tako i na području TK, na institucionalnom nivou ne postoji relevantna strategija, zasnovana na adekvatnoj analizi, u oblasti razvoja visokog obrazovanja, kojom bi se, između ostalog, projicirale potrebe za visokoobrazovanim kadrovima i upisna politika u dužem vremenskom periodu. U stvari, u Bosni i Hercegovini ne postoji ozbiljna vlast i ozbiljni kadrovi unutar te vlasti. Tako je i u drugim oblastima, stoga nas nerijetko “iznenadi” snijeg u januaru, smanjenje broja upisanih studenata i sl.

INTERVIEW.BA: Šta mislite, hoće li se nastaviti ovaj trend ne samo na tuzlanskom nego i na drugim univerzitetima i šta to znači za BiH?

BEGIĆ: Imajući u vidu nepostojanje ozbiljne strategije u oblasti razvoja visokog obrazovanja i nauke, ali i u drugim ključnim oblastima od životnog značaja, te uzimajući u obzir da se sve radi na ad hoc osnovi, da se odluke donose na bazi dnevnopolitičkih potreba uz zanemarivanje struke i stručnog pristupa, za očekivati je da će se ovaj trend, nažalost, i dalje nastaviti.Teško stanje u svim oblastima, kao što je poznato, posljedica je konformizma, bahatosti i nerada nosioca javnih funkcija vlasti, vaninstitucionalnog djelovanja, visokog stepena korupcije, nefunkcionisanja pravne države te nepostojanja ozbiljne politike i strategije razvoja u ključnim oblastima.

Sve to doprinosi urušavanju sistema u cjelini, uključujući i obrazovanje, te masovnom napuštanju zemlje što, između ostalih razloga, direktno utiče i na studentsku populaciju, odnosno na broj studenata na bh. univerzitetima u negativnom smislu. Dio odgovornosti sigurno je i na građanima koji već dvije decenije biraju nosioce javne vlasti koji objektivno niti u jednoj prosječno razvijenoj zemlji, osim u banana državicama, ne bi mogli vršiti bilo kakvu javnu funkciju s obzirom na njihove kompetencije i druge osobine.

INTERVIEW.BA: Univerzitet u Tuzli nekoliko puta su potresali skandali u kojima se politika direktno umiješala u rad univerziteta. Je li danas ovaj univerzitet u potpunosti pod političkom kontrolom?

BEGIĆ: Politika se, nažalost, umiješala i uvukla na potpuno negativan način u sve pore društva i društvenih odnosa, pa tako i na univerzitete u Bosni i Hercegovini. Umjesto da bude generator pozitivnih procesa i garant razvoja nauke i obrazovanja, politika često puta sama generira – kako vi kažete skandale u ovoj oblasti. Ja bih to nazvao pravnim i političkim nasiljem nad akademskom zajednicom i društvom kao cjelinom. Garant razvoja jednog društva je slobodna naučna misao te slobodna akademska zajednica koja treba da bude pozitivni regulator društvenih procesa. Nažalost, to danas nije tako. I tu nijedan univerzitet u Bosni i Hercegovini nije izuzetak.

INTERVIEW.BA: Jesu li akademski radnici pristali na ovo zbog straha da ne izgube pozicije i jednostavno odlučili da budu tihi?

BEGIĆ: Ja ne mogu govoriti u ime ostalih kolega, ali smatram da je u pitanju – sa jedne strane nedopustiv pritisak politike na pojedince u akademskoj zajednici koji odbijaju staviti se pod bilo čiju kontrolu, te sa druge strane izraženi konformizam unutar onoga što nazivamo “akademskom zajednicom” na univerzitetima u Bosni i Hercegovini. Mnogo je lakše ne ukazivati na probleme u društvu. Na ovim prostorima uvijek je bilo teško biti i ponašati se onako kako treba intelektualac da se ponaša, a danas je to naročito teško.

Intelektualac – to je stanje duha, to mnogo manje zavisi od titula koje imate, a mnogo više od ponašanja u društvu, stava prema društvenim devijacijama i, što je najvažnije, konkretne akcije prema negativnim pojavama unutar društva.

Činjenica je da unutar akademske zajednice u Bosni i Hercegovini vlada gromoglasna tišina i to je ono što treba da zabrine cjelokupno društvo. Javna vlast i društvo koje ne poštuje svoje učitelje, nema izgleda za napredak. S druge strane, poštovanje treba i zaslužiti. U tom smislu je i pitanje koliko univerzitetski profesori u Bosni i Hercegovini poštuju sami sebe?

INTERVIEW.BA: U BiH su nekada bila četiri akreditirana univerziteta, dok ih je danas više od 27. Šta nam to govori? Veći je interes za obrazovanje, veći kvalitet ili nešto treće?

BEGIĆ: Kvantitet ne znači kvalitet.To upravo govori o nepostojanju ozbiljne strategije u oblasti razvoja visokog obrazovanja i nauke, ali i o neodgovornosti nosilaca javnih funkcija koji o tome odlučuju. Teške posljedice ćemo snositi zbog izražene neodgovornosti koju javna vlast pokazuje kada je cjelokupno obrazovanje u pitanju – od predškolskog do visokog obrazovanja. To su posljedice sa odgođenim dejstvom, koje se neće pojaviti odmah. Međutim, jednom kada nastupe, bojim se da ćemo ih trpiti decenijama. Društvo znanja nema alternativu. Nažalost, to nije ono čime se možemo pohvaliti u ovom momentu.

INTERVIEW.BA: Prema Vašoj ocjeni, šta to danas BiH proizvodi na svojim univerzitetima, a za što možemo reći da je kvalitet, uzimajući porazne podatke o tome koliko se uopšte ulaže u naučni rad?

BEGIĆ: Na univerzitetima u Bosni i Hercegovini postoje kvalitetni kadrovi koji mogu odgovoriti svakom zadatku u okviru naučno-nastavnog procesa. Međutim, u naučni rad se ne ulaže skoro ništa. Ono što je  još pogubnije jeste da u materijalnom i institucionalnom smislu ne postoje uslovi da bi se ljudi unutar univerziteta uopšte mogli baviti naučnim radom. Upravo suprotno, kreirane su brojne administrativne prepreke koje dovode u vrlo nepovoljan položaj one koji pokušavaju da se bave naučnim radom. Dakle, ulaganja u naučno-istraživački rad skoro da i nema, sve se zasniva na akciji pojedinca, na njegovom entuzijazmu i spremnosti da se, prije svega, uhvati u koštac ne samo sa pitanjima realizacije projektnih zadataka nego i sa brojnim admistrativnim preprekama.

Nažalost, javna vlast i, često puta, rukovodstva univerziteta u Bosni i Hercegovini koja su proizvod te vlasti ne stvaraju potrebne uslove za rast i razvoj naučno-istraživačkog rada, čime bi se iskoristili kapaciteti ljudi koji rade na univerzitetima u našoj zemlji. Time se jednostavno inhibiraju ljudski resursi na univerzitetima te se stvara atmosfera projektovane beznadežnosti pri kojoj se, onda, pokušava formirati javno mišljenje o akademskom osoblju kao teretu društva, a kako bi se relativizirala pozicija akademske zajednice u društvu kao cjelini. Tako ćete često puta čuti da nosioci vlasti profesore univerziteta, ali i učitelje i nastavnike u osnovnim i srednjim školama nazivaju “budžetskim korisnicima”. Sve to nije slučajno, jer sve kreće od terminologije koja se koristi. Po logici stvari, “budžetske korisnike” ili još bolje rečeno “štetu za budžet” može da predstavlja značajna većina onih koji čine svu tu bulumentu ministara, premijera, njihovih savjetnika za ovo, ono, besposlicu, dokolicu itd.

Učitelji i profesori proizvode znanje. Obrazovanje se ni u jednoj ozbiljnoj državi ne smatra potrošnjom nego investicijom. Investicijom u znanje! Nauka znači znanje, znanje znači prosvjetljenje, a prosvjetljenje je ono što najmanje treba aktuelnom sistemu vlasti.

Otuda i takav odnos prema nauci, naučnom radu i ljudima koji se bave naukom. Otuda strah od znanja na strani vladajućih političkih elita i uspostava svojevrsnog kulta diletantizma, nekompetencije i – kako se obično kaže “snalažljivosti” – šta god to značilo.

INTERVIEW.BA: Ovdašnje vlasti olako dopuštaju egzodus najvitalnijeg dijela stanovništva, onih obrazovanih i u punoj radnoj snazi. Možemo li i pretpostaviti efekte koje će naša zemlja osjetiti u narednih, recimo, pet godina?

BEGIĆ: Pa možemo samo da pretpostavimo te efekte. Trenutno nam se dešava da ono što je najbolje u državi ne napušta – nego bježi iz ove zemlje. Bez ljudskih resursa, ova zemlja ne može naprijed. Nažalost, to niti razumiju niti to mnogo interesuje one koji su najodgovorniji za takvo stanje. Mislim da ćemo vrlo brzo biti svjedoci veoma loših trendova koji će proizaći iz nedostatka ljudskih resursa. Naravno, onaj ko ostane ovdje. 

INTERVIEW.BA: BiH želi u EU, barem deklarativno, a jedan od temelja toga jeste pravna država, koju mi nemamo. Ko je, po Vama, odgovoran za nepostojanje pravne države?

BEGIĆ: Politika vladajućih struktura je urušila pravnu državu. U stvari, politika je uzvišena djelatnost, njena osnovna svrha u svakom režimu je uspostavljanje pravne države, tako da mi u stvari nemamo ni politiku, ni političare. Uski krugovi lica unutar političkih partija koji vladaju ovom zemljom na način kojem svi svjedočimo ne mogu se nazvati političarima, niti se to što rade može nazvati politikom. U svim normalnim i naprednim zemljama politika se kreće unutar granica pravne države. Kod nas su te granice davno prekršene, više se i ne zna gdje su te granice.

Imamo na desetine odluka Ustavnih sudova koje nikada nisu provedene, imamo situaciju da se odluke redovnih sudova ne provode i niko zbog toga nije pozvan na odgovornost. Zakon postoji samo za obične građane i tu je država vrlo efikasna. Dijelom su odgovorni i građani koji dvadeset godina biraju osobe bez demokratske kulture, čak i bez kućnog vaspitanja, bez ikakvih kompetencija, pa čak i sa dokazanim kriminalnim sklonostima. Vrijeme je da se kao građani ove zemlje zapitamo da li se zbog građanske neodgovornosti, koju većina pokazuje, kockamo sa budućnošću vlastite djece?

INTERVIEW.BA: Koje biste hitne efekte pravne države željeli vidjeti kako bi građani povratili vjeru u sistem?

BEGIĆ: Pod broj jedan, morali bi preispitati porijeklo imovine svih građana Bosne i Hercegovine. Da se vidi ko šta ima i odakle mu to. Pod broj dva, moraju da počnu da odgovaraju, pred institucijama pravne države, oni koji svakodnevno krše Ustav, donoseći neustavne zakone, oni koji krše i Ustav i zakone, donoseći neustavne i nezakonite podzakonske akte i druge odluke, kao i oni koji krše i Ustav i zakon i podzakonske akte u oblastima u kojima vrše određene funkcije. Dakle, ja ovdje govorim na prvom mjestu o nosiocima javnih funkcija, oni su najodgovorniji u ovoj zemlji za sve što se dešava. Tek tada se može kazati da smo počeli sa uspostavom pravne države. Sve dok se to ne desi, bojim se da vrlo teško možemo govoriti o bilo kakvoj pravnoj državi.

INTERVIEW.BA: Jednom prilikom ste izjavili da je pljačka države počela 1994. godine, za vrijeme ratnih dešavanja, donošenjem Zakona o pretvorbi društvene imovine u državnu. Danas je i državne malo. Hoće li ikada iko odgovarati za ovo i pod kojim okolnostima?

BEGIĆ: Mi smo imali jedan proces koji treba posmatrati u kontinuitetu, prvo razvlašćivanja društva nad imovinom u koju su ulazila sredstva za proizvodnju i to još za vrijeme rata, pa je onda išla privatizacija, pa poslije privatizacije i epidemija stečajnih postupaka, za koje se pokazalo da su vršeni na neustavan način, odnosno, na osnovu zakona koji je proglašen neustavnim pred Ustavnim sudom Federacije BiH. Taj proces traje već 20 godina.

Mislim da je jedan od primarnih uzroka ovoga što se nama trenutno dešava, sve ove tenzije koje se podižu na etničkoj osnovi, da one zapravo nisu ništa drugo do skretanje pažnje sa ovih ključnih pitanja.

Takvo ponašanje vladajućih političkih elita velikim dijelom je inspirisano, po mom mišljenju, namjerom da se te stvari zaborave i da preko njih padne prašina. Cilj je kontrolisati institucije kako sistem ne bi proradio i kako se odgovornosti ne bi privela lica uključena u navedene procese, a koja bez snažne političke podrške ne bi mogla učiniti sve to što su učinila i čemu smo svi svjedoci. Treba ispitati odgovornost onih koji su uništili egzistencijalnu osnovu bh. društva. Bosna i Hercegovina je danas groblje nekada uspješnih privrednih subjekata, i to se nije desilo samo od sebe, neko je za to odgovoran.

INTERVIEW.BA: U BiH skoro 25 godina kontinuirano se proizvodi bijeda u širem društvenom kontekstu. Zbog čega ona do sada nije proizvela neku vrstu narodnog bunta, zašto ljudi šute?  

BEGIĆ: Proizvela je narodni bunt, on se desio 2014. godine. Onda su aktuelne političke elite, od lijevog do desnog spektra, uspjele to razvodniti i ugušiti koristeći sredstva represije, ali i perfidiju. Čini mi se da su ljudi, pogotovo nakon izbora 2014. godine, odustali od ove države. Značajan dio se, nažalost, opredijelio za lakšu varijantu, a to je napuštanje zemlje. Ljudi odavde odlaze kako zbog teškog ekonomskog stanja i bijede, tako i zbog nepravde, zbog nepostojanja pravne države, zbog pravne nesigurnosti, zbog toga što su nam uspjeli ubiti čak i nadu. Prvo moramo povratiti nadu, a onda postepeno pravnu državu, da bismo došli do pravde u njenom objektivnom značenju.

INTERVIEW.BA: Ljevica u BiH najavila je ujedinjenje na narednim izborima. Da li je ovo ujedinjenje samo sebi svrha, tj. da li je jedini cilj ljevice osvajanje vlasti i lov na funkcije? Postoji li neki zajednički program, ideja, vrijednost?

BEGIĆ: Ujedinjenje ljevice ne smije biti tek formalno ujedinjenje nekoliko političkih partija sa “lijevim” predznakom. To mora biti ujedinjenje svih “lijevih” snaga u društvu. Intelektualaca ili poštene inteligencije, radnika, seljaka, građanskih aktivista, sindikata koji nisu politizirani i tek na kraju političkih stranaka “lijeve orijentacije”, koje onda treba da posluže tek kao sredstvo političke borbe svima onima koji žive “lijevu” ideju da se na demokratski način izbore i preuzmu svoju državu u svoje ruke.

INTERVIEW.BA: Nedavno ste postali član Demokratske fronte. Zašto ulazite u politiku?

BEGIĆ: Mi koji se godinama sa ulice i iz nevladinog sektora borimo za prava, slobode i demokratske principe dobro znamo da je to teži put stvaranja boljeg društva i taj put smo sami birali. Međutim, aktuelna vlast ne uvažava više ništa i nikoga, osim interesa privilegovanih grupacija unutar vladajućih političkih partija. Vladajuće političke opcije uspjele su ovladati jednim dijelom nevladinog sektora. Pored toga, zakonima sumnjive ustavnosti, prijetnjama i represijom aktuelna vlast onemogućuva oblike građanskog aktivizma koji su primjereni demokratskom društvu i time ometa i sprečava slobodu djelovanja nezavisnih građanskih aktivista iz preostalog dijela civilnog društva.

Tako se u posljednje vrijeme koriste i institucije sistema za različite oblike zastrašivanja i provođenja represije nad građanskim aktivistima i nezavisnim sindikalcima, sve do privođenja i nezakonitog lišavanja slobode. Dakle, aktuelna vlast je u značajnoj mjeri ograničila djelovanje putem sfere civilnog društva nezavisnim građanskim aktivistima, intelektualcima, predstavnicima radnika itd.

Upravo bahatost, neodgovornost i nedemokratsko ponašanje aktuelne vlasti najviše je doprinijelo mome ulasku u političku stranku, odnosno u Demokratsku frontu,  jer po mom mišljenju, više nije preostao niti jedan efikasan mehanizam opravdanog i prijeko potrebnog demokratskog djelovanja i demokratske borbe koji aktuelna vlast uvažava i razumije, te koji bi mogao dati značajniji rezultat u teškim uslovima koji vladaju u Bosni i Hercegovini. Volio bih da se toga sjete i da to imaju na umu u momentu kada ih pobijedimo na njihovom terenu i eliminišemo iz institucija u koje nikada nisu ni smjeli doći. Jednostavno, moramo ih pobijediti na njihovom terenu!

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

BEGIĆ: Nažalost, 10-15%.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

BEGIĆ: ….

INTERVIEW.BA:  Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

BEGIĆ: Zašto ne glasati? Prvo, ja žene posmatram kao ravnopravne sudionike svih društvenih procesa, a pogotovo kada je riječ o politici. Mislim da donose neku vrstu senzibiliteta, neke pomirljivosti i u komunikaciji… Riječ je o majkama, riječ je o dijelu populacije koji ima neku vrstu senzibiliteta koju muškarci po prirodi stvari nemaju. Mislim da je to dovoljan razlog, uz naravno sve ostale reference. Žene su itekao ravnopravne sa muškarcima kad treba raditi i napraviti rezultat, a uz sve to moraju biti i majke i supruge. Po prirodi stvari, ovdje na Balkanu, mi znamo šta to znači, koje sve to obaveze povlači. Zašto ne glasati, treba glasati za žene!

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL