Bekim Sejranović: Trebali bi se vratiti prirodi – čista voda, čist zrak

Pisac Bekim Sejranović, dobitnik nagrade Meša Selimović za roman „Nigdje niotkuda“, nedavno je u sarajevskom Buybooku imao promociju novog romana „Dnevnik jednog nomada.“ Sa Sejranovićem, koji je de facto bh., hrvatski i norveški pisac i praktični nomad jer živi u tri zemlje, razgovarali smo o ovom novom romanu, nomadskom životu, Norveškoj, Evropskoj uniji i mjestu gdje bi se mogao skrasiti. Nije optimista kada je budućnost u pitanju, ali kaže da se mora biti. Zbog djece.

PRAVIM UMJETNIČKI FESTIVAL KOD ORAŠJA „Prijatelj Crnac i ja smo kupili neko zemljište od 5000 kvadratnih metara u Orašju, pored nasipa. Tu je bila neka stara kuća koja je bila oštećena od poplave, ali zidana. To smo sredili. Mislim nabaviti jednu kamp-prikolicu, još jedan brodić, napraviti splav od plastičnih flaša.  Namjeravam napraviti festival „Huckleberry Finn“. Cilj mi je, ne da to bude neki široki turizam,  pa da dođe ko god hoće, već ljudi koje pozovem trebaju da ispune neke uslove. Pozvati ljude koji se inače ne bi nikad sreli, tipa argentinski pjesnik i japanski slikar.“

INTERVIEW.BA: “Dnevnik jednog nomada” je putopis, ali i dnevnik čitanja, te  zbirka zapisa o svakodnevnoj borbi sa životom. O kakvoj tačno borbi?

SEJRANOVIĆ: Prvo treba definisati o kakvoj se knjizi radi. U Hrvatskoj neće da kažu da je to roman, u Srbiji kažu da je roman, u Bosni se još nisu usaglasili, ali Damir i Goran (Buybook) kažu da ako ja želim da to bude roman, onda ćemo se dogovoriti da je roman. Definitivno to je roman. Kao što postoji episturalni roman – roman pisan u obliku pisama, roman u obliku putopisa, eseja, biografije, autobiografije – tako je ovo, kao što sam napisao,  mješavina putopisa, pa ne bih rekao književne kritike, nego više  književne preporuke.

INTERVIEW.BA: Kažu da je „Dnevnik jednog nomada“ više autobiografski u odnosu na prethodne Vaše knjige?

SEJRANOVIĆ: Kako neko može znati koliko je nešto autobiografsko? Sad ako ja kažem bio sam i Buybooku i kažem popio sam pivu. A nisam, popio sam đus. Sad jel’ to istina ili nije? Ili sad smo ovdje na istom mjestu u isto vrijeme i otići ćemo svako svojoj kući, ti moraš napisati jednu priču, ja bi imao sasvim drugu priču o tome. Ili recimo ti mi ispričaš svoj život i ja ga ubacim u roman, čija je to priča – moja ili tvoja? Tvoja je priča, ali ja sam je prepričao.

Ja ne pišem tu samo o sebi, pišem o barem  60-ak romana. U tim romanima  postoje likovi koji su izmišljeni, a možda su i stvarni. Ne znam. U suštini mislim da sve što se napiše može se smatrati autobiografskim. Uzmite npr. Ivu Andrića – „Travnička hronika“,  on je u jednoj jedinoj rečenici taj roman mogao napraviti autobiografskim da je napisao „20 godina sam živio u Francuskoj, kopao sam po arhivima, po starim pismima i tu sam našao građu za jednu interesantnu priču koju sam napisao, i priča ide ovako“. On je pisao o tome šta je on radio, on je 20 godina to proučavao.

I ono što kažu, čak i fantazija i snovi, to opet  dolazi iz tebe. Čak, i ako nešto namaštaš, potpuno izmisliš, postoji razlog zašto je nešto baš tako. Tipa, izmisliš junaka koji ima duge crne brkove i ima ženu plavušu. Ono zašto si izabrala baš nju?! Neki razlog ima. Ti ćeš reći bez veze, neko će ti iskopati i reći: „Ti si to zato što ti je …. ne znam.“  Tako meni isto nalaze u knjigama.

INTERVIEW.BA: Evropska unija ljudima omogućuje da budu nomadi, barem što se slobode kretanja tiče. Kako to utiče na identitet pojedinca, govoreći iz vašeg iskustva?

SEJRANOVIĆ: Kao prvo, Evropska unija nije baš tako slobodna. Iz Ljubljane da bi došao do Brčkog moram tri granice proći. Meni je bilo lakše putovati dok je nije bilo. Znači, mogao si putovati od Vardara do Triglava bez ijedne granice, a sada u šest sati moraš proći kroz šest različitih kontrola. Da ne pričamo ako ideš dalje. Mislim da je Evropska unija podbacila. Ne znam šta će se dalje dešavati, prilično sam razočaran u taj projekat, tako da kažem, koji  je trebao da donese nekakvo bar izjednačavanje nekog nivoa, da se Istočna Evropa malo približi Zapadnoj Evropi.  

Mislim da se Evropa također polarizira. Ima doseljenike muslimane koji postaju sve više radikalni muslimani, bore se, postaju teroristi. Neki to rade legalno, neki se bore za muslimanska prava legalnim načinima, neki ne. Ali još svašta se može desiti u Evropi.

Naša generacija shvata u čemu je problem, ali ga ne možemo riješiti. Mi smo hendikepirani odrastanjem u starom sistemu, jednostavno smo okošteni. Eventualno bi naša djeca mogla smisliti neko rješenje koje ja još uvijek ne vidim, ali po meni bi to trebao biti nekakav povratak prirodi. Živjeti u skladu sa prirodom, živjeti da se možeš sam održavati u nekakvim manjim skupinama  ko’ Indijanci, recimo. Samo što bi imali kompjutere, facebook, zvučnike, slušali bi muziku… Mislim da bi se trebali vratiti prirodi, čista voda, čisti zrak. To i namjeravam pomalo.

INTERVIEW.BA: Da li ste umorni od stalne promjene boravka, te da li ste zadovoljni izborom Zagreba gdje danas stanujete? Da li je to Vaš  dom za život gdje planirate ostati ili?

SEJRANOVIĆ: Ne. Zagreb je privremeno odabran iz jednostavnog razloga jer mi mlađa kćerka živi u Ljubljani. Prije toga sam dvije godine bio u Ljubljani, zatim sam se vratio u Norvešku. Bilo je nemoguće viđati ćerku redovito finansijski, fizički i psihički. Imao sam sreću da sam dobio stipendiju od norveškog ministarstva za kulturu i na osnovu toga sam uspio doći u Zagreb. To, nažalost, ističe za dva, tri  mjeseca.

U januaru se vraćam u Oslo. Mislim, idem da prezimim, da zaradim nešto novca, pa se vraćam opet ovamo. Ali ovaj put u Brčko, ne u Zagreb. Nemam nikakav odnos prema Zagrebu, ne veže me ništa za Zagreb, osim izdavačke kuće. Rijeka je od mojih gradova meni najdraži grad. Bar tri, četiri puta sam se pokušao vratiti u Rijeku. Svake tri, četiri godine me pukne neki film, dođem u onaj stan, budem četiri, pet ili šest mjeseci, i onda skontam da više nema tih starih prijatelja, ljudi se poženili, pomrli, svako svojim putem. Sve je to super, ali ja sam tu stranac i više se osjećam kući u Oslu onda, nego u takvoj nekoj Rijeci. Ali, opet, da moram da biram Oslo ili Rijeka, Rijeku bi izabrao.

INTERVIEW.BA: Najbolje zemlje za egzistenciju i poštivanje ljudskih prava jesu te skandinavske zemlje. Studirali ste i radili u Oslu, ali kroz Vaše knjige primjećujemo da niste zadovoljni jer  kažete da je npr. Norveška jako depresivna zemlja sa velikim procentom samoubistava. Koliko ste u tome subjektivni?

SEJRANOVIĆ: Nije stvar u hladnoći, stvar je u mraku. Mrak i svjetlost. Vi zimi ne vidite sunca po četiri mjeseca, nekad i pet. Noć traje po 18 ili 19 sati. To jednostavno ne može a da ne utiče na čovjekovu psihu. Ljeti je ‘pak obratno. Sunce zađe u ponoć, izađe u dva, moraš imati roletnu da bi uopšte mogao zaspati. To je neka stvar na koju se niko nije naviknuo, čak ni Norvežani. Oni ako ikako mogu, zimi pobjegnu negdje bar 15 dana samo da im sunce razbije tu depresiju. Mislim da bi meni život u Norveškoj bio puno jednostavniji da sam izabrao neki „normalniji“ posao osim pisanja. Preživljavam od toga što radim kao sudski tumač što je prilično uzbudljiv posao, težak, dobro plaćen i stresan. Ali možeš sam da biraš kad hoćeš da radiš. Mislim, ako nemaš para moraš raditi svaki dan.

Moja taktika je da čim imam dovoljno novaca nazovem tu agenciju i kažem neće me biti sljedećih mjesec, dva. Oni znaju da se ja bavim pisanjem i jednostavno me puste. Ja to radim već 20 godina. Oni znaju da sam jedan od kvalitetnijih prevoditelja. Ljudi ne žele da žive kad imaju tako nesiguran posao, to ljudi rade dok su studenti i onda, ako ikako mogu, uzmu stalni posao. Tamo se sve uzima na kredit. Moraš imati stalni posao da bi mogao kupiti stan, kuću, auto… A kad izgubiš stalni posao, gubiš sve.

Mi njima izgledamo kao nekakvi presenzibilni, primitivni, kukamo zbog svega, plačemo,  pa se malo svađamo i kad pričamo isto kao da se svađamo. Onda im moraš objašnjavati: „Nije, mi samo tako pričamo.“ Oni su nekako svi utišani, zakočeni, zapravo, do petka, subote. Što je taj društveni pritisak veći jača je eksplozija kad popuste lanci. To je kao kad kera zavežete, pa ga pustite i on poludi od sreće.

Jedan Norvežanin je dobro rekao: „Mi jednostavno ne znamo da se nosimo sa osjećajem sreće i slobode.“ Jer moraju imati za sve pravila. Inače, ne znaju šta da rade. Mislim da je to na duge staze jako loše za ljude, ne razmišljaš svojim mozgom. Super je poštovati zakone, samo zakoni mogu biti glupi.

INTERVIEW.BA: S druge strane, rekli ste da maštate o kućici u prirodi. Da li je ona u BiH, negdje u blizini Save i rodnog Brčkog? Da li rado dođete u ovaj grad na Savi i šta Vas veže za Brčko, osim brodice „Savska buba“?

SEJRANOVIĆ: Zapravo ništa. Majka i djed su umrli, mama živi u Belgiji. Ja sam naslijedio taj stančić. Mama je bila prosvjetni radnik, profesorica matematike u srednjoj školi. Po onom jugoslovenskom sistemu dobila je stan koji je otkupila.  Nikad nisam živio u tom stanu, nego sam živio kod djeda i bake u kući. To je jako blizu, zračne linije nekih 300, 400 metara.

Prijatelj Crnac i ja smo kupili neko zemljište od 5000 kvadratnih metara u Orašju, pored nasipa. Tu je bila neka stara kuća koja je bila oštećena od poplave, ali zidana. To smo sredili. Mislim nabaviti jednu kamp-prikolicu, još jedan brodić, napraviti splav od plastičnih flaša. Namjeravam napraviti festival „Huckleberry Finn“. Cilj mi je, ne da to bude neki široki turizam,  pa da dođe ko god hoće, već ljudi koje pozovem trebaju da ispune neke uslove. Pozvati ljude koji se inače ne bi nikad sreli, tipa argentinski pjesnik i japanski slikar. Sve nove ideje uvijek nastaju miješanjem. Ne može nešto nastati iz ničega. Moraju biti dvije stvari da bi nastala treća. A, Crnac stvarno postoji, nadimak mu je Crnac. Svi ga tako zovu, čak i sin.

INTERVIEW.BA: Dosta ljudi iz regije sreću, egzistenciju, novi identitet traži negdje na Zapadu. Hoće li naći sve ovo odnosno šta gube odlaskom iz vlastite domovine?

SEJRANOVIĆ: Svako gleda ono što njemu fali. Niko to ne vidi u cijelom paketu. Ti dobijaš jedan cijeli paket kad negdje odeš. Da, dobijaš veću platu, dobijaš veći stan ako ćeš dobiti bolji posao, neke druge stvari gubiš koje sad uopšte ni ne vidiš. Ima puno stvari za koje ti ne znaš da ne znaš. Ima stvari koje znaš da ne znaš, ali ćeš naučiti. Ima stvari za koje ne znaš da uopšte postoje. I meni je u Norveškoj bilo najbolje prvih pet, šest godina, kad sam tek počeo učiti jezik. Tada nisam ništa shvatao manje-više. Tek poslije kad počneš da razlikuješ sve te detalje, nijanse,  ironiju, sarkazam kod Norvežana shvataš da nikad nećeš postati dio.

Ima taj neki plafon do kojeg te puste. Možeš raditi kao zubar, liječnik, inžinjer, ali ako dođeš kao stranac, pogotovo s  Balkana i da im soliš pamet o ekonomiji, kulturi, političkoj korektnosti – prilično ponižavajuće te otresu. Ne znači da ako je neko s Balkana da je glup. Ili, ako dođem kući u tri ujutro i pojačam muziku do daske, to nije zato što sam s Balkana, nego zato što sam „budala.“ Ne moraju sad svi Bosanci ispaštati zbog mene jer sam ja pustio muziku. Njima je isto i Makedonac i Bosanac. Njih to apsolutno ne zanima. Onda su najbolji naši ljudi koji njima počnu objašnjavati razliku između Srba, Hrvata… A oni ih gledaju, vidite da to njih apsolutno niti zanima niti kontaju.

INTERVIEW.BA: Također prevodite knjige sa norveškog na naš jezik. Postoji li interes Norvežana za književnost iz naše regije ?

SEJRANOVIĆ: Jako malo. Problem je taj ko će platiti prijevod. Što se tiče prevođenja uvijek imaju dvije stvari, prvo ko plaća prevod. Prevod sa norveškog plaća agencija NORLA (Norveška književnost u inostranstvu/ Norwegian Literature Abroad). Svaka knjiga koja je prvobitno izdana u Norveškoj da bi je neko preveo na bilo koji drugi jezik dobiva automatski potporu te agencije. Ta potpora nije velika za norveške prilike, ali možeš otići u Bosnu i to raditi, tada se to isplati jer su troškovi života jeftiniji. 

Za jednu knjigu od 300 stranica ti treba četiri do pet mjeseci, možeš zaraditi  kako kad, od dvije do četiri hiljade eura. Sad zavisi kakva je knjiga, da li ti se sviđa. U jednom trenutku sam odlučio neću da prevodim knjige koje mi se ne sviđaju, jer nema ništa gore kada čitaš tekst koji ne valja i ti šta god da napraviš i dalje ne valja. Jednostavno dođeš u iskušenje da počneš da brišeš i da pišeš.

INTERVIEW.BA:  Jednom ste rekli da su vaši čitatelji uglavnom žene, dakle, čitateljice. Zbog čega privlačite žene?

SEJRANOVIĆ: Žene čitaju knjige. Nema to veze sa mnom. 70 posto kupaca knjiga su žene i to je činjenica. To je nešto što su otkrili već Beatlesi. Prvo su osvojili žene, a  gdje su žene tu će doći i muškarci,  prije ili kasnije. 

Prethodna vijest

Nihad Kreševljaković: Sjećanje nema smisla ako nas ne čini boljim ljudima

Naredna vijest

Dragan Bursać: Da rezimiram – kriv je narod