March 2017

Josipa Bogić i Amela Kavazbašić: Ništa gore nego kad se normalizira nenormalna situacija

I dok političari i dalje insistiraju na podjeli Srednje strukovne škole u Jajcu, postoje profesori koji stoje uz svoje učenike. Za interview.ba govore profesorice bosanskog i hrvatskog jezika u ovoj školi, Amela Kavazbašić i Josipa Bogić, o tome kako politika nastoji razrušiti jednu od škola u BiH i kako je očito problem to što problema nema, odnosno što djeca ne pristaju na podjele.

MI NE ŽELIMO SEGREGACIJU „Ovi učenici su naučili benefite zajedništva, ali šta kad dođu ovi iz osnovne škole? Njima će podjela biti savršeno normalna i oni će isto nastaviti u srednjoj. Kad provedeš nekoga kroz cijeli sistem obrazovanja koji je segregativan, šta  možeš od njega očekivati, kako će raditi na integraciji u zajednici kad živi u paralelnim svjetovima sa svojim komšijom? Mislimo da je to najgora stvar koja se može desiti, da se ide u pravcu totalne segregacije“.   

INTERVIEW.BA: Koliku podršku ima vaša inicijativa, odnosno u kolikoj se mjeri obični građani Jajca protive ovim daljim nacionalnim podjelama?

BOGIĆ: Žao mi je što nastavnici ranije nisu dali svoje mišljenje. Tek sada se počinje nešto događati u našoj zbornici. Ove školske godine, negdje na polugodištu se ponovo počelo govoriti o podjelama pa o nekoj anketi o kojoj mi nismo ništa znali. Tad smo sazvali Nastavničko vijeće na kojem smo se mi profesori izjasnili jesmo li ili nismo za to. Tad smo dogovorili i anonimnu anketu nas, roditelja i učenika, čiji se rezultati sad zbrajaju. Anketa je imala tri pitanja – jesmo li za postojeće stanje, jesmo li za novu školu i jesmo li za jedinstven nastavni plan i program na kojem bi se moralo raditi. I koliko sam već vidjela u mome razredu, većina učenika je za ovu treću opciju. U svakom slučaju niko od nas nije za postojeću niti za podjele. Većina naših sugrađana misli da je nemoguće da se nešto riješi. Mene to ljuti jer mislim da je moguće, mislim da se može i mora i da je dobro ovo što se događa. Hoćemo li uspjeti ili nećemo ne ovisi samo o nama, ali mislim da je krajnje vrijeme da profesori stanu iza svojih učenika jer su jednostavno u pravu.  

KAVAZBAŠIĆ: Mislim da javnost nije informisana o svemu ovome i o konkretnim zahtjevima učenika. To je pet-šest zahtjeva koje su uputili ministarstvu i stvarno ne znam ko bi se mogao suprotstaviti tome ako normalno i logično razmišlja. Njihov je zahtjev da ne žele da se dijele po nekakvim nacionalnim, vjerskim i etničkim principima. Drugi zahtjev je da žele da ih se iz ministarstva uvažava kao legitimne konzumente njihovih odluka jer to su učenici, njih se najviše tiče kakav će biti sistem obrazovanja, kao i nas profesore. Treća stvar je da oni žele jedinstven plan i program jer trenutno srednje škole rade po hrvatskom planu i programu. Mi želimo sistem obrazovanja gdje se niko neće osjećati diskriminiranim po bilo kom osnovu. Znači, nebitno je da li je Bošnjak, Hrvat, Srbin, Rom… Trenutni sistem po kojem radimo institucionalno je tako ustrojen po hrvatskom planu i programu gdje je udžbenička politika orijentisana prema Hrvatskoj, tako da sadržaji nisu legitimni i nisu u kontekstu Bosne i Hercegovine. Mene isto tako nervira taj stav da oni nisu imali opcije, alternative, i da su uzeli ono što im je ponuđeno a to je treća škola. Mislim da se nisu dovoljno potrudili da nađu rješenje koje će biti svima prihvatljivo. Ja, evo, predajem bosanski jezik i sada se pitam je li to bosanski plan i program ili bošnjački plan i program.  Studirala sam bosanski jezik u Tuzli u vrijeme kada se pravio neki plan da ga svi prihvate, da to ne bude nacionalno obojeno, i sada se osjećam prevarenom jer to što sam ja tada studirala više ne postoji. Onda bi na mojoj diplomi trebalo da piše bošnjački jezik, a ne bosanski.

INTERVIEW.BA: Kako ste doživjeli ovu namjeru političara da podijele Srednju strukovnu školu po nacionalnoj osnovi?

BOGIĆ: Kao profesorica hrvatskog jezika često sam se osjećala kao onaj ko ugrožava, osobito prije nego što je došlo do mogućnosti da učenici idu i na bosanski jezik. Mislim da nije iznenađujuće, jer jedan nacionalizam rađa drugi, to je jasno. Mislim da je bošnjačka strana bila više nego strpljiva, ali nisu dovoljno energije utrošili da se nađe bolje rješenje od podjele. Nisam za to da se nešto nameće, nisam za to da na našim svjedodžbama postoje nacionalna obilježja, mislim da bi svjedodžbe na cijeloj teritoriji BiH trebale biti iste kao i nastavni sadržaj.

KAVAZBAŠIĆ: Meni je previše kad se miješaju obrazovanje i politika jer se onda fokusiram na ovakve stvari umjesto na ono što treba da radim sa učenicima. Zašto me niko ne pita o nastavnom planu i programu koji predajem, da li je adekvatan, da li je usmjeren na učenika ili samo onako postoji? Ne pitaju nas o bitnim stvarima, nego moramo da se bavimo politikom.

INTERVIEW.BA: Šta vi namjeravate odnosno možete uraditi da zaustavite namjere političara?

BOGIĆ: Bojimo se biti nekakve izdajice svoga naroda i to je ono što često zaustavlja mnoge, pa i sad meni znaju reći da je bolji izbor šutjeti. Mislim da treba tražiti rješenja, treba biti iza učenika, vršiti konstantan pritisak na sve koji odlučuju o tome i mislim da bi se moglo na taj način uspjeti. Šutnja nam neće ništa dobro donijeti i vidimo da nije. Mislim da isto tako trebam reći da nikad nisam bila stranački opredijeljena, nikakva stranka ne govori iza mene, to mogu reći svi koji me poznaju.

KAVAZBAŠIĆ: Mi trebamo da gradimo kurikulum koji će biti dobar za učenike i ono šta će oni postići kroz proces učenja. Ako neko želi dobro ovim mladim ljudima, ne znam kako ne bi htio da se formira nešto tako, bar na razini naše škole. Vidjet ćemo gdje smo, šta učenici misle, šta oni od tih opcija žele izabrati. Najbitniji su nam roditelji, koji su nažalost opterećeni i pod utjecajem politike u gradu. Ako budemo imali kritičan broj ljudi koji su za opciju jedinstvenog programa, onda ćemo ići u tom pravcu. Ako se mi kao grupa nastavnika, učenika i roditelja slažemo da tražimo neki treći put, znači da ga možemo dobiti. Onda od ministarstva možemo tražiti da to bude eksperimentalna škola i kurikulum. Možemo to mijenjati na nekoj lokalnoj razini i možda ova škola bude primjer u kom pravcu se treba djelovati. Ako se to pokaže dobro, možda to i neki drugi počnu primjenjivati.     

INTERVIEW.BA: Da li vidite ijedan razlog u praksi zbog kojeg djecu treba razdvojiti u dvije škole? 

BOGIĆ: Mislim da je smiješno reći da postoje razlozi da bi se oni dijelili. Onaj ko to tvrdi nema argumenata. Znači, konkretno što se tiče jezika, možda je rješenje da se ne zove ni bosanski ni hrvatski, nego da to bude nastava jezika i književnosti. Naravno, već postoje neka rješenja u Sarajevu za osnovne škole. Mogao bi se izraditi jedinstveni nastavni plan i program i da ga pokušamo implementirati u našoj školi.

KAVAZBAŠIĆ: Stvarno ne mogu navesti nijedan razlog zbog kojeg bi učenici morali sjediti u odvojenim klupama. Ako živimo u svijetu koji je globalan i koji treba da bude usmjeren ka toleranciji, prihvatanju različitosti, kako možemo od naših ljudi tražiti da se oni dijele na takav način? Oni će danas-sutra otići negdje, naprimjer u Njemačku, pa će morati prihvatiti 40 različitih nacija i prihvatiti da su jedna od tih. Nema ništa gore nego kad se normalizira nenormalna situacija. Onda učenici, danas-sutra, neće vidjeti ništa loše u tome. Ovi učenici su naučili benefite zajedništva, ali šta kad dođu ovi iz osnovne škole, njima će podjela biti savršeno normalna? I kad provedeš nekoga kroz cijeli sistem obrazovanja koji je segregativan, šta ti možeš od njega da očekuješ, kako će raditi na integraciji u zajednici kad živi u paralelnim svjetovima sa svojim komšijom? Mislim da je to najgora stvar koja se može desiti, da se ide u pravcu totalne segregacije.   

INTERVIEW.BA: Imaju li učenici međusobnih nesuglasica, netrpeljivosti zbog toga što su različitih nacionalnosti?

BOGIĆ: Ne. Oni imaju problema: socijalni, razvojni problemi, traženje identiteta i slično. Ali nema nacionalnih problema. Deset godina radim u ovoj školi i ne mogu se sjetiti nijednog ozbiljnog sukoba koji se dogodio kod nas. Ja sam razrednica i Bošnjacima i Hrvatima, jednom sedmično imamo čas na kojem govorimo o svim problemima i oni to fantastično rade. Druže se i izvan učionica.

KAVAZBAŠIĆ: S obzirom na kontekst u kojem odrastaju i žive, mislim da mi moramo biti zadovoljni njima. Divim se ovim mladim ljudima kako mogu u ovako nezdravom društvu imati zdrave stavove. Puno njih ima konflikt sa roditeljima u kući, ne smiju da kažu šta misle i ne mogu da budu šta jesu. Stvarno sam ponosna na njih što su se nekako suprotstavili nečemu što je apsurdno i ludo i da ih se nekako tjera da oni rade nešto što im nikako nije prihvatljivo. Oni su ustali protiv toga i rekli da to nije u redu.  

INTERVIEW.BA: Imate li problema zbog aktivnosti oko zaustavljanja podjela, postoji li pritisak na vas?

BOGIĆ: Ne. Neke kolege misle da je bolje šutjeti. Ja sam isto šutjela dugo, međutim jednostavno više ne želim. Što se tiče nacionalnih problema u gradu moglo bi biti bolje stanje, ali opet optužujem politiku za to. Oni se uporno trude podijeliti. Sve bismo nekako za sebe i to je veliki problem. U ime hrvatskih nacionalnih interesa mnogi rade neke odluke koje, po meni, su paravan za nešto drugo. Ne vidimo konkretno da je to dobronamjerno, da donosi korist. Mi ne vidimo rezultate 20 godina te politike koja nas dijeli. Mislim da smo mi najugroženiji od naših političara. Kako osvijestiti naše ljude da ne glasaju za nacionalističke stranke, to je naše najveće pitanje. U ime ugroženosti se sve radi: kome će pripasti vrtić, kome dom zdravlja…to je njihov najveći interes. Nama je dobro ako grad funkcionira, ako se ulaže u infrastrukturu i slično, a ne ako nas se dijeli. I zbog toga se ljudi najviše odlučuju otići. Ne što ih neko ugrožava, nego što nema posla.

KAVAZBAŠIĆ: Svaka škola treba da ima demokratsko upravljanje gdje osoba može reći ono što osjeća. Mislim da smo ovdje uspjeli da izgradimo zdrav međusobni odnos, uvažavamo se i komuniciramo normalno i zato zahvaljujem i direktoru. Govorim javno i svi znaju šta mislim.

Nikolas Rimac: Ne bojimo se odmazde, profesori su uz nas!

U vremenu i društvu u kojem odrasli šute i trpe, učenici Srednje strukovne škole u Jajcu pokrenuli su pravu malu revoluciju. Suprostavili su se novim planovima podjele ove škole kako bi spriječili dalje razdvajanje po nacionalnoj osnovi. Srpska, hrvatska i bošnjačka djeca odlučna su da ostanu zajedno i ako treba pokazat će to bojkotom nastave. U isto vrijeme, političari u Srednjebosanskim kantonu i dalje insistiraju na podjeli.

POLITIČARI NE SLUŠAJU UČENIKE „Poslali smo jedno pismo ministrici obrazovanja Srednjebosanskog kantona i nekim drugim političkim figurama, no nismo dobili nikakav direktan i konkretan odgovor od njih. Mi, kao učenici, tražimo da vidimo potpise tih roditelja koji su navodno tražili formiranje nove škole, ni na to nismo dobili odgovor. Time se samo dižu tenzije I spekulacije oko toga da li takvi potpisi uopšte postoje. “

INTERVIEW.BA: Političari su rekli svoje: žele podijeliti školu i to da bi ispoštovali zakon a ne zdrav razum. Kako mislite spriječiti podjelu učenika i škole po nacionalnoj osnovi?

RIMAC: Jedna od mogućnosti koju sada pokazujemo jeste protest gdje ćemo pokazati to grupiranje i odbranu naše škole. Ovo je nešto simbolično poput one tri zastave prošle godine: ljudi će shvatiti tu našu simboliku, tu defanzivu koju pružamo. Sa vladom ćemo pokušati diplomatski da riješimo te stvari. Pokušaćemo mlađima koji su u osnovnoj školi dokazati da sistem dvije, odnosno tri škole, pod jednim krovom apsolutno nema nikakvu korist. Probaćemo im “rasvjetliti” pamet – da nisu samo marionete, da mogu donijeti svoje odluke ….   

INTERVIEW.BA: A šta ako te “diplomatske mjere” ne uspiju?

RIMAC: Bilo kakvo nasilje izbjegavamo, ali vrijeme će reći svoje. Sljedeći korak koji bi mogli uraditi jeste bojkot nastave. Prošle godine smo ga planirali, ali nismo uspjeli da organiziramo učenike za takvu vrstu akcije. No, bojkot nastave bi mogao biti sljedeći plan u slučaju da diplomatski ne uspijemo.

INTERVIEW.BA: Da li pored Vijeća učenika iza ove borbe stoje i vaši roditelji?

RIMAC: Ima tu miješanih reakcija. Neki su uz nas, neki su dostojanstveno stali uz nas I shvatili su za šta se borimo. Nekima je dosadio više taj nacionalizam, mržnja prema drugima, pa su nam dali svoj blagoslov da uradimo ono što želimo. Ima nekih roditelja koji su protiv nas i koji žele organizirati svoje proteste da se škola dijeli. Ima i nekih roditelja koji su izjavili da se nismo “ubijali” džaba da bi ostali zajedno. Reakcije na to su naravno šokantne.  

INTERVIEW.BA: Kakva je podrška koju dobijate od običnih građana Jajca, jesu li za ili protiv onoga što vi kao učenici želite?

RIMAC: Građani Jajca su za. I Medžlis Islamske zajednice nam je nedavno dao podršku. To je divno kad vidimo da je jedna vjerska zajednica uspjela shvatiti našu poruku I da je dostojna svoje vjere jer svaka vjera uči čovjeka da prihvati druge. Planiramo organizirati još jedan sastanak sa predstavnicima civilnog društva da vidimo ko je još uz nas i da to imamo napismeno.   

INTERVIEW.BA: Jeste li imali priliku razgovarati sa političarima, možda ministricom obrazovanja? Šta vam oni kažu?

RIMAC: Poslali smo jedno pismo ministrici obrazovanja Srednjebosanskog kantona i nekim drugim političkim figurama, no nismo dobili nikakav direktan i konkretan odgovor od njih. Mi, kao učenici, tražimo da vidimo potpise tih roditelja koji su navodno tražili formiranje nove škole, ni na to nismo dobili odgovor. Time se samo dižu tenzije I spekulacije oko toga da li takvi potpisi uopšte postoje.

INTERVIEW.BA: Da li se na vas vrši pritisak da odustanete od borbe i ko je taj ko vrši najveći pritisak?

RIMAC: Naravno da pritisak postoji. Na početku nas neki nisu shvatili ozbiljno, rekli su – nek djeca rade šta žele. Poslije kada smo shvatili da je ova stvar postala ozbiljna, počeli su pritisci od nekih naših sugrađana,  prijatelja i ukućana. Ali mi se ne predajemo i svjesni smo rizika. Žao nam je što upravo ljudi koji su nas trebali podržati sad vrše pritisak na nas. Ali mi nastavljamo, ne predajemo se i došli smo toliko daleko da sada ne bi odustali.

INTERVIEW.BA: Bojite li se odmazde, utiče li borba na vaš školski uspjeh?

RIMAC: Toga se apsolutno ne bojimo. Vidimo da su svi profesori uz nas iako neki profesori ne mogu izaći u javnost s tim jer su članovi nekih stranaka. Žao nam je toga, jer te stranke njih drže pod lancem. Imamo s druge strane profesore koji izražavaju podršku nama, čak nam naš angažman doprinosi ocjenama i vladanju.  

INTERVIEW.BA: Konkretno, kakve problem prema mišljenju odraslih bošnjački i hrvatski učenici imaju u Srednjoj strukovnoj školi pa je ne mogu zajedno pohađati? 

RIMAC: Što se nas tiče, apsolutno nema nikakvog problema. Mi živimo u harmoniji. Što se tiče vjerskog i nacionalnog, nikad nismo imali incident. Žalosno je što se nas ništa nije pitalo, mi smo iznenada saznali za tu podjelu prošle godine. Oni su rekli da je to bilo pitanje roditelja.. Naravno, treba se i nas nešto pitati jer šta je škola bez učenika. I kao što vidite okolo, djeca jedu, piju, druže se, no, neki roditelji su primitivni i vide to drugačije jer im je bitnija nacija od zdravlja,  života i ambicije koje to dijete ima.

INTERVIEW.BA: Imate li kontakt sa učenicima iz drugih tzv. “dvije škole pod jednim krovom”, daju li vam podršku ili naprotiv ušutkuju?

RIMAC: Nismo imali nikakav kontakt sa predstavnicima drugih škola, ali smo dobili informacije da su učenici iz druih škola van Jajca dosta ponosni, jer smo i njima pomogli da shvate da zajedno nešto mogu učiniti. Nije to samo pitanje nacije ili vjere, nego kako mi kao mala zajednica srednjoškolaca i osnovoškolaca  možemo učiniti nešto tako izvrsno i veliko. Žalosno je da druga škola u Jajcu ‘Nikola Šop’ po svaku cijenu izbjegava bilo kakav kontakt sa nama. Mi smo inspiracija i učenicima iz osnovne škole u Jajcu koja također radi na principu ‘dvije škole pod jednim kroovom’ da se i oni opru sistemu u kojem ih navodno neko tehnički mrzi.  

INTERVIEW.BA. Da li se učenici druže inače, jeste li prijatelji, da li se rađaju ljubavi između vas, igrate li fudbal skupa?

RIMAC: Apsolutno. Nekim učenicima završetak škole ne znači put kući, nego kafani. Što je također divno. Ali drago mi je da vidim kako svi idu u iste lokale, druže se, plaćaju jedni drugima piće. Mi ovdje ne sudimo po vjeri ili naciji. Ako već sudiš, onda sudi po karakteru.

INTERVIEW.BA: Kako vam konkretno možemo pomoći, mislim na medije, nevladine organizacije i međunarodnu zajednicu? Dajte nam slobodno jasne zadatke.

RIMAC: Mediji nam već pomažu i mogu proširiti našu riječ po cijeloj državi o tome šta mi radimo, i šta bi ljudi koji nas gledaju i slušaju mogli raditi. Organizacije poput OSCE-a nam pomaže kako da unaprijedimo neke svoje strategije, organizuju dodatne časove oko tolerancije, a uključuje i druge učenike i škole u ovo sve i veže s nama. Ambasador Jonathan Moore nam je objasnio kakva je situacija u Stocu i Mostaru, a mi vidimo da ovdje ipak nešto možemo promijeniti iako smo na nišanu kantona što se tiče naših ideala. Drago nam je da ovakve organizacije pomažu i da će nam pomagati da razvijemo neka nova razmišljanja i time nam daju nam veću moć. 

Nikolas Rimac: We are not afraid of revenge, our teachers are with us!

In the society and times when adults are quiet and put up with things, pupils from the Vocational High School in Jajce started a real mini revolution. They stood up against new plans to divide their school, to prevent further divisions along the national lines. Serbian, Croat and Bosniak children are firm in their wish to stay together and boycott the classes, if needed. At the same time, politicians in Central Bosnian Canton still insist on the division.

POLITICIANS DO NOT LISTEN TO PUPILS “We sent a letter to the Minister of Education in Central Bosnia Canton, and to some other politicians, but we got no direct or specific response from them. As pupils, we would like to see signatures of those parents who allegedly requested for the new school to be established, but no one responded to that request as yet. This only gives rise to tensions and speculations as to whether such signatures actually exist”.

INTERVIEW.BA: Politicians said what they had to say: they want to divide this school to be in line with the law, not common sense. How do you intend to prevent this division of pupils and schools along the national lines?

RIMAC: One of the options we currently use is demonstrations, to show we are a group and we want to defend our school. This is a symbolic act, such as the three flags we put up last year: people will understand these symbols, and our resistance. We will try to sort things out diplomatically with the authorities. We will try to demonstrate to the younger pupils in the elementary school that this system of two, or thee schools, under one roof has no benefits. We will try to enlighten them, that they are not only puppets and that they can make their own decisions….  

INTERVIEW.BA: And what if “diplomatic measures” fail?

RIMAC:  We want to avoid violence, but time will tell. Next step we are thinking about is to boycott classes. Last year we planned to do that, but we did not manage to organise all pupils for that type of activity. But boycott could be our next step, if our diplomatic efforts fail.

INTERVIEW.BA: In addition to Pupils’ Council, do you have support of your parents?

RIMAC: There are mixed reactions. Some support us, some really stood to support us in dignity, and they understand our cause. Some are fed up of the nationalism, hate for the others, and they gave us their blessing to do what we want to do. There are also parents who are against us, and want to organise their demonstrations, to support division of the school. There are parents who said we did not “kill” each other only to say together now. That is of course a shocking reaction.  

INTERVIEW.BA: What kind of support did you get from ordinary citizens in Jajce, are they for or against what you as pupils want?

RIMAC: Citizens of Jajce support us. The regional organisation of the Islamic Community recently gave us their support. This is wonderful, to see that one religious community understood our message and in dignity of their religion, because all religions support teach that we need to accept others. We plan to organise another meeting with representatives of civil society, to se who supports us and to try to get that in writing.  

INTERVIEW.BA: Did you have a chance to talk to politicians, Education Minister perhaps? What did they say?

RIMAC: We sent a letter to the Minister of Education in Central Bosnian Canton, and to some other politicians, but we got no direct or specific response from them. As pupils, we would like to see signatures of those parents who allegedly requested the new school, but no one responded to that request as yet. This only gives room for tensions and speculations as to whether such signatures actually exist.

INTERVIEW.BA: Are you under pressure to give up your fight and who exerts the biggest pressure?

RIMAC: Of course there are pressures. At the beginning some did not take us seriously, they said let children do what they want. Later on, when we realised this was a serious issue, pressures started from our fellow citizens, friends and family. But we will not give up easily and we are well aware of the risks. We are sorry that people who should have supported us are actually now pressuring us. But we will go on, we will not give up, we got too far to give up now.

INTERVIEW.BA: Are you afraid of retaliation, does fighting for this cause affect your grades?

RIMAC: We are absolutely not afraid of that. We see that all our teachers are with us, although some cannot go public because they are members of some political parties. We are sorry because of that, because these political parties have them under their control. On the other hand, we have teachers who have expressed support for us, even consider that our actions reflect positively on our grades and discipline. 

INTERVIEW.BA: According to adults, what kind of problems do Bosniak and Croat pupils have in the Vocational High School so they cannot attend the same school? 

RIMAC: As far as we are concerned, there are absolutely no problems. We live in harmony. In terms of the religious and national aspects, we never had a single incident. Unfortunately, they did not ask us anything, we suddenly found out about the division last year. They said it was an issue for the parents… of course, we should be consulted because you cannot have a school without pupils, can you. And as you can see around, children eat, drink, hangout, but some parents are primitive and see it differently, because for them nationality is more important than health, life and ambitions of the children.

INTERVIEW.BA: Are you in touch with pupils from other schools that apply this so-called “two schools under one roof”, do they support you or want you to go quiet?

RIMAC: We are not in touch with representatives of other schools, but we were informed that pupils from other schools outside Jajce are quite proud, because we help them also understand that together they can make a difference. This is not just an issue of nation or religion, but how we as a small community of pupils from elementary and secondary school can do something so extraordinary and big. It is unfortunate that from the other school in Jajce, ‘Nikola Šop’, they are avoiding contact with us, at all costs. We inspired pupils from elementary school in Jajce, where they also have this principle ‘two schools under one roof’ to start fighting the system in which someone allegedly technically hates them. 

INTERVIEW.BA. Do pupils socialise outside schools, are you friends, do you fall in love, do you play football together?

RIMAC: Absolutely yes. For some pupils, end of school means they go to coffee shops, not home. Which is also wonderful. I am glad to see that all pupils go to the same coffee shops, hang out, treat each other with drinks. We do not judge a person by their religion or national background. If you have to judge someone, then look at their character.

INTERVIEW.BA: How can we help you – media, civil society organisations and international community? Just give us clear tasks.

RIMAC: Media are already helping us and they can spread our message throughout the country, about what we do, and what other people could do as well. Organisations such as OSCE help us to improve some of our strategies, and organise additional classes for us to learn about tolerance, and they include pupils form other schools as well, to connect us together. Ambassador Jonathan Moore explained to us situation in Stolac and Mostar, and we see that we can still change things here although cantonal authorities took an aim at us with regards to our ideals. We are glad to have such organisations helping us, and that they will continue to help us to get to some new thinking, and that gives us more power.  

Jasmin Ligata: Vrhunski sportisti su naši najveći ambasadori

Jasmin Ligata je sportski novinar i urednik sportske redakcije dnevnog lista „Oslobođenje“. Sportski novinari ga znaju i kao PR-a Edina Džeke, Mirze Teletovića, Damira Džumhura i Muhameda Bešića. Za interview.ba govori o velikim imenima bh. sporta, stanju u sportskom novinarstvu kod nas i tome zašto dovoljno ne cijenimo vrhunske ljude koje imamo.

LOPATOM PO LEĐIMA SPORTISTE: “Kada Mandžukić, Modrić ili neko od hrvatskih reprezentativaca odigra loše, pa ga uzmu na zub talijanski ili španski novinari, onda se cijela mašinerija upregne da se pokaže kako je Modrić najbolji na svijetu, kako ima najviše pasova. Kad neko napiše nešto loše o našim sportistima, mi kao da se takmičimo kako ćemo još više naše ljude gurnuti, ono „uzeti lopatu i po leđima ih udarati.”

INTERVIEW.BA: Kada i kako je došlo do saradnje sa Mirzom Teletovićem i Edinom Džekom?

LIGATA: Sa Edinom sam počeo raditi prije četiri i po godine. Edina jako dugo znam. Pošto 17 godina radim u Oslobođenju, prve tekstove koji su izašli o Edinu sam upravo ja napisao dok je on još bio u Željinim kadetima, kasnije u juniorima, pa u prvom timu i kad je otišao u Češku. Kolega Mirza Trbonja i ja predložili smo mu da napravimo njegovu web stranicu i da vidimo kako će to ići. Kad je Facebook stranica došla do dva miliona posjetilaca, web stranica je postala nepotrebna a svakako prisniji je odnos kada se komunicira preko Facebooka. Sve Edinove društvene mreže održavamo lično on i ja. Onda se pojavio Mirza, a poslije Mirze je uslijedio Damir.  

INTERVIEW.BA: Da li je bilo nesporazuma u poslovnom smislu, npr. da pustite u javnost nešto što niste trebali?

LIGATA: Znalo se desiti nekada da pitaju zašto to na takav način… Sa sportistima sa kojima sarađujem imamo jasno podijeljene stvari: naravno, o svemu se konsultujemo, ali oni su majstori na svom terenu – Edin na fudbalskom terenu, Mirza na košarkaškom, a ja držim da sam majstor u svom poslu. 

Ja nikad njima ne govorim: „Znaš Mirza, trebao si šutirati trojku sa malo više izbačenim kukom ili rukom“ ili Edinu: „Trebao si u onoj šansi ovako šutirati.“ 

Držim do svoje profesije na način da znam šta radim i kada to uradim bude smišljeno i što kažu „proprano“ u milion nekakvih voda. Ništa nije slučajno, sve se provjeri, izvaga i tek onda ide u javnost. Naravno, povjerenje je bitno u svemu tome. Praktično sam naučio razmišljati onako kako oni razmišljaju te reagovati na način kako bi oni sami to izreagovali.

INTERVIEW.BA: Kako komentarišete tzv. hejtere koji kao da jedva čekaju da Džeko loše igra, posebno je to bilo primjetno dok je sjedio na klupi Manchester Cityja?

LIGATA: Kada Mandžukić, Modrić ili neko od hrvatskih reprezentativaca odigra loše, pa ga uzmu na zub talijanski ili španski novinari, onda se cijela mašinerija novinara upregne da se pokaže kako je Modrić najbolji na svijetu, kako ima najviše pasova. 

Kad neko napiše nešto loše o našim sportistima, mi kao da se takmičimo kako ćemo još više naše ljude gurnuti, ono „uzeti lopatu i po leđima ih udarati.“ Mi nemamo puno vrhunskih sportista, imamo ih tek nekoliko. Držim da su oni naši najveći ambasadori, jer svi znamo kakvo nam je stanje u državi. Edin, Mirza, Damir i svi ostali se stvarno trude da pronose dobar glas o BiH. Meni se dešavalo kad odem u region prije 15 godina kad kažeš da si iz Sarajeva, onda te pitaju jel’ se još puca kod vas?  Sad kad bilo gdje odeš u svijet i kažeš da si iz BiH, sigurno je prva asocijacija neki sportista. Neću reći Edin ili Mirza, ili neki drugi, ali smo po sportistima postali prepoznatljivi. 

INTERVIEW.BA: Kakva je situacija u sportskom novinarstvu – kako spustiti loptu i reći da je važnije plasirati provjerenu informaciju nego biti najbrži?

LIGATA: Baš volim što si me to pitala. Kad je u pitanju sportsko novinarstvo mišljenja sam da je to katastrofa. Pojavom sistema bez sistema, mladih novinara koji dođu, nabave tastaturu i kompjuter i odmah pišu o reprezentaciji, o vrhunskim sportistima. Naše sportsko novinarstvo je devalvirano na razne načine. Brzina ne znači uvijek i tačnost. Obično onaj ko prvi donese informaciju i pogriješio je. Osnovni postulat novinarstva je da priča mora imati dvije strane. Kada su u pitanju web portali, tu novinarstvo ne postoji, iako su jako spretni u pronalaženju informacija. Međutim, izgubila se prava vrijednost novinarstva, ljudi na osnovu pogrešnih informacija stvore površnu ili negativnu sliku, a ta informacija u 90 posto slučajeva nije tačna. 

INTERVIEW.BA: Ko se danas bavi sportskim novinarstvom? Danas smo svi komentatori, osuđujemo, hvalimo, ali i vrijeđamo sportiste, reprezentaciju, selektore – kako se izboriti sa tim?

LIGATA: Svi koji imaju Facebook, tastaturu i pametne telefone danas su sportski novinari i svi znaju kako je Edin trebao šutirati ili kako sam ja trebao napisati tekst. Svi moraju znati gdje je njihovo mjesto i čvrsto stajati na zemlji i biti realni, prvo prema sebi, pa prema svima ostalima. Niko od nas nije savršen, ali kada Edin promaši šansu, kada Mirza promaši trojku, pa zar niko ne bi bio sretniji od njih da oni to pogode umjesto što promaše? Opet, s druge strane, ti isti ljudi kada treba nekome pomoći takmiče se u tome ko će im prvi pomoći. Kod nas izgleda nema sredine, ili si najbolji ili si najgori. Naš problem je što ni u čemu nismo realni. Kad pobijedimo dvije utakmice odmah smo svjetski prvaci, kad izgubimo ništa ne valja, treba sve mijenjati. U sportu se dešavaju i loši dani i trenuci.

INTERVIEW.BA: Ne sumnjamo da je bilo situacija da su obožavatelji/ke preko Vas pokušali doći do Mirze, Edina, Damira ili Muhameda, da li komunicirate sa tim dječacima i djevojčicama, šta im kažete?

LIGATA: Volim da pomognem dječacima i djevojčicama da upoznaju svoje idole. Ima izuzetno navalentnih i napadnih ljudi, ali i onih kojima je životni san da se upoznaju sa njima. Bio sam nekoliko puta svjedok kada ljudi dođu da se upoznaju s nekim od njih, tresu im se ruke i ne mogu da se uslikaju s njima. Onda im malo razbijemo tu tremu. Možda mi nismo svjesni toga, ali nekome je ispunjenje životnog sna da upozna naše sportiste. Oni sanjaju da se uslikaju sa njima, da im se Mirza ili bilo koji drugi sportista potpiše na dres, majicu. 

Nebrojeno puta smo pomogli djeci, jer djeca su najiskreniji navijači, oni iskreno vole. Djeca ne znaju slagati zašto vole Edina, oni će reći iskreno kakva god ta istina bila. Zadnji put u Zenici, Informativni centar za gluhe, 22 djece je tu i jedna djevojčica pošalje znakovnu poruku Edinu. Kaže mu: „Ti ćeš Edine dati dva gola.“ I stvarno se tako desilo.

INTERVIEW.BA: Na koja pitanja naši sportisti ne žele odgovoriti?

LIGATA: Na pitanja o porodici, intimi. To konstantno govorim i kolegama i kolegicama, ljudima sa kojima radim, čak i porodici. Mene ne interesuje njihov privatni život. Ja sam prijatelj sa njima. Znam njihov privatni život. Međutim, mene interesuje ono što se dešava na terenu, to je dio moga posla i tu smo jasno podvukli crtu.

INTERVIEW.BA: Gdje u regiji, osim u BiH, postoji najveći interes za Mirzu, Edina, Damira ili Muhameda?

LIGATA: Naša dijaspora je nevjerovatna. Oni kroz naše sportiste žive Bosnu i Hercegovinu. Možda nekad i pretjeruju u toj svojoj ljubavi, jer je znaju pokazati na pogrešan način. Naša dijaspora u Švedskoj, Norveškoj i bilo gdje u svijetu, ljudi obožavaju naše sportiste. Kad se Edin ili Mirza negdje pojave, ne postoji čovjek koji ih ne grli i ne ljubi. Nekako se identifikuje sa njima na način: „Hej i ja sam iz Bosne. Ti si moj. Ti si naš!“ Naših ljudi ima svugdje po svijetu. Gdje god su oni došli, a gostovali su na nekih milion stadiona i dvorana, bio je neko naš.

REAGOVANJE NA PRAVI NAČIN

Veliki je pritisak da sve izvagaš na način da se niko ne nađe uvrijeđen. Znamo u kakvoj državi živimo, znamo da se svaka kriva riječ može protumačiti pogrešno. U ovih nekoliko godina koliko radimo nikad nismo došli u situaciju da se moramo pravdati za ono što je Edin rekao, uradio ili pomislio. A bilo je turbulentnih situacija i sa Mirzom, i sa Edinom i sa Damirom, ali se uspjelo reagovati na pravi način. Zato što su oni razumni i što znaju kada pogriješe, i za razliku od ljudi generalno, oni su jako samokritični. Kad se ohlade glave znaju gdje su pogriješili i gledaju da to isprave na najbolji mogući način.

 

Besim Ajanović: Izetbegoviću sam slao dokaze o Amiru Zukiću (2)

Besim Ajanović jedan je od članova SDA u Bosni i Hercegovini sa najviše članskog staža. Danas se ovaj Travničanin bori upravo protiv stranke čiji je član i koja mu je uručila otkaz sa pozicije sekretara. Zahvaljujući dvjema sudskim presudama vraćen je na posao. Danas je na čelu tima koji razotkriva korupciju i druge protuzakonite radnje u Srednjobosanskom kantonu (SBK) a koji svoje priče objavljuje na web stranici uzbunjivaci.info. Pročitajte drugi dio intervjua.

DOKAZI O KRIMINALU “Nažalost, ja sam očekivao da će nas neko kontaktirati nakon svih objava, ali ni do dan-danas niko nije. Štaviše, sav taj materijal slali smo i bivšem predsjedniku SDA Sulejmanu Tihiću, sadašnjem Bakiru Izetbegoviću, niko nikada iz tih struktura nije me kontaktirao. Tražili smo nekoliko puta prijem na razgovor”.

INTERVIEW.BA: Koja je cijena borbe za Vas i ljude s kojima radite?

AJANOVIĆ: Ja sam do sada dobio ukupno osam prijetećih pisama u kojima se navodi da znaju gdje su mi djeca, da će mi auto biti dignuto u zrak. To sam predao policiji, policija je slučaj predala tužiocu Ljubi Topiću i taj predmet i dalje stoji kod njega tamo. Meni kao podnosiocu prijave nije poznato dokle se stiglo sa tim predmetom. Tako se dešava i sa ostalim slučajevima. Imamo klasičnu opstrukciju od strane onih koji bi trebali da nas zaštite. Imao sam telefonske pozive, presretanja autom, ali to se u zadnje vrijeme smanjilo, jer su ti koji su slali određene ljude na nas vidjeli da to ne proizvodi efekte i da mi i dalje idemo dostojanstveno i hrabro prema onom cilju koji smo zacrtali. Ono što nam daje snagu jeste da nas ljudi zaustavljaju i da nam čestitaju na našoj borbi. Svakodnevno dobijamo putem mejla podršku i nove dokaze o kriminalu. Odustali smo od slanja materijala pravosudnim institucijama jer vidimo da nema efekta. Mi to, uz provjere, objavljujemo jer jedino čega se ti neradnici u institucijama boje jeste sud javnosti i mediji.  

INTERVIEW.BA: Pretpostavljam da za sve što objavite imate i konkretne dokaze, dokumente, činjenice?

AJANOVIĆ: Mi  smo na početku svoga rada donijeli odluku da nećemo objavljivati ono što ne možemo dokazati, a ono što objavimo, to ćemo dokazati. Pozvali smo aktere tih priča da nas tuže i dokažu da nešto nije istina od onoga što smo objavili. Ja sam nakon jednog članka u Slobodnoj Bosni dobio poruku da će me određeni tužioci tužiti, a ja sam im odgovorio da tuže i da ću dokazati njihov kriminal. I spreman sam odazvati se na svaku tužbu i dokazati da nije istinita i da nema osnova da nas tuže. Sama činjenica da je prilog rađen u emisiji ‘Mreža’ u kojem se govori o kriminalu i hidrocentrali Salke Selmana u mjestu Dolac na rijeci Bila dobio nagradu za izvještavanje o korupciji, to potvrđuje. Imamo saradnju sa nekoliko advokata koji pregledaju sve objave tako da u njima ne bi bilo određenih elemenata klevete ili nečega sličnog.

INTERVIEW.BA: Vi, zapravo, kažete kroz sve navedeno da je pravosudni sistem u SBK korumpiran?

AJANOVIĆ: Svakako. Od advokata i nekih sudija sam dobio informaciju da se praktično trguje predmetima koji se nađu u proceduri. Reforma pravosuđa ne samo da nije polučila rezultate, nego je pokvarila onaj sistem kakav je bio prije reforme. Po meni, najveća greška je bila izmjena Krivičnog zakona u kojima su istražne radnje date tužiocima. One su otete od policije i tužilaštvo je poklopilo sav taj krivični dio. Iz tih razloga ogroman je broj predmeta koje oni odbacuju a da uopće ne narede istragu. Subjektivno ocijene da nema osnova.  Način žalbe je toliko komplikovan da je teret dokazivanja na osobi koja je oštećena, koja je nezadovoljna radom sudija i tužilaca, i ona mora uložiti ogroman napor. Nemate apsolutno institutcije koja bi kontrolisala njihov rad, VSTV to apsolutno ne radi. Nemate u ovoj državi provjere po službenoj dužnosti, samo po prijavama. Sve to stvara njima ogroman prostor.

To pokazuje pojava inspektora koji rade s drogom, hapšenja u pravosudnim institucijama, hapšenje istražitelja Muje Smajlovića , koji radi sa tužiocem Čamparom, a kojem sam ja predao prijavu protiv cijele vlade Salke Selmana u dva mandata, pokazuje da u tim institucijama ima ljudi kojima su samo njihovi interesi cilj.  

INTERVIEW.BA: Kada govorimo o kriminalnim radnjama, postoji li neki trend, neke omiljene kriminalne aktivnosti koje ste primijetili na području SBK?

AJANOVIĆ: Mi smo se u svom radu usmjerili uglavnom na kriminal u okviru državnih institucija. On nam je prioritet. Sve veći je broj dokumenata u kojima se pokazuje da je taj kriminal u ekspanziji, u jednom narastajućem nivou, neprocesuiranje određenih ljudi za koje se jednostavno zna da su kriminalci, dovodi do tolike slobode kod tih državnih službenika, da oni taj kriminal shvataju kao normalnu pojavu. Osim toga, SDA i HDZ kao vladajuće stranke napravile su takav sistem funkcioniranja, da ukoliko želite neku atraktivnu poziciju, morate ili debelo platiti za nju ili da je dobijete, a onda vremenom vraćate uslugu koju vam je stranka dala.   

INTERVIEW.BA: Imate li vi dokaze za to da sa moraju dati pare za radno mjesto?

AJANOVIĆ: Imaju procesuirani slučajevi, navedeni i u mojoj prijavi, gdje su spomenuta i imena ljudi koji su spomenuli koliko su novaca dali za određena radna mjesta. Nažalost, jedan od aktera koji je radio na tome u MUP-u je nedavno umro i on je bio jedan od ljudi koji su za ministra policije Sedžada Milanovića uzimali određena sredstva. To je sve dokumentovano. Imate i sada slučaj Amira Zukića sa označenim novčanicama i njegov slučaj nije izuzetak nego pravilo. To je pravilo koje vlada u okviru vladajućih stranaka.

Imate, na primjer, slučaj Adilovića koji je predsjednik Asocijacije mladih SDA. On je prije godinu dana došao u policiju i dogurao je do čina mlađeg inspektora za jedan vrlo kratak period jer je predsjednik asocijacije i došao je linijom SDA. Imate primjer da je jedan policajac lajkao jedan moj status na Facebooku i da je protiv njega vođen disciplinski postupak i nije mogao napredovati. Radi se klasična odmazda. Umjesto da takvi ljudi koji žele da rade u interesu države napreduju, ne da im se, bačeni su u stranu. Ima nekoliko inspektora koji su se nama žalili na takav tretman.

INTERVIEW.BA: Koji slučaj, predmet, do sada najbolje ilustruju situaciju?

AJANOVIĆ: Ova krivična prijava na kojoj smo radili posebno me se dojmila jer jedini iz tih struktura koji je stao uz nas bio je Bare Pršlja, načelnik Policijske uprave Jajce. Mislimo da on i dalje principijelno nastupa u tom dijelu. Tada nam se prvi put desilo da nam neko pomaže iz struktura sistema i da neko podnosi prijavu na bazi vlastitih saznanja, čime je podebljao naš rad. Na tom smo slučaju gajili ogroman optimizam i nadu da u državnom tužilaštvu bar postoje ljudi koji žele da procesuiraju ovakve slučajeve. Taj slučaj je i bio naše najveće razočarenje jer od 1. aprila 2011. na tom predmetu ništa nije rađeno.

Ali čudan splet okolnosti se desio nakon te prijave. Salko Selman je u to vrijeme bio predsjednik Kadrovske komisije SDA. Aljoša Čampara, koji do tada nije bio niko, čak ni personifikacija SDA, odjednom je počeo napredovati. Prvo je imenovan za dogradonačelnika Sarajeva, a onda i ministra MUP-a. Jednostavno je njegova karijera buknula. I ta naša prijava je bila razlog da prekinemo saradnju sa pravosudnim institucijama.  Od njih nismo dobili nikakvu podršku do sada. Jer apsurd je da mi od vlastitih sredstava radimo njihov posao za koji su oni debelo plaćeni. 

INTERVIEW.BA:  Da li je nakon ovih vaših napisa došlo do ikakvih procesa, istraga, bilo čega, i u jednom predmetu?

AJANOVIĆ: Nažalost, nije. I to je moje drugo razočarenje. Nažalost, ja sam očekivao da će nas neko kontaktirati nakon svih objava, ali ni do dan-danas niko nije. Štaviše, sav taj materijal slali smo i bivšem predsjedniku SDA Sulejmanu Tihiću, sadašnjem Bakiru Izetbegoviću, niko nikada iz tih struktura nije kontaktirao. Tražili smo nekoliko puta prijem na razgovor. Tražili smo od medija na području SBK da platimo jednu emisiju gdje bi bili pozvani čelnici državnih institucija, sigurnosnih struktura, da otvoreno javno govorimo o kriminalu i da se suprotstavimo jedni drugima. Niko od medija nije čak ni odgovorio na taj zahtjev jer su svi pod kontrolom i na budžetu. I to govori puno. To govori da nemate institucije, nemate pojedinca kojem se možete obratiti. Ja sam sve ovo pisao na ličnim profilima Bakira Izetbegovića, Amira Zukića, Šemsudina Mehmedovića, Asima Sarajlića. I znate šta se desilo na kraju? Svi su me blokirali i izbrisali te objave.

Poslao sam Bakiru Izetbegoviću dokaze da je Amir Zukić iz drvne industrije ‘Janj’ izvukao preko 120.000 KM vrijednosti materijala, drvne građe i stolarije, da je avansno platio samo 14.000 a da razliku nikada nije platio. Dostavio sam krivičnu prijavu radnika još prije pet godina, a da niko nikad nije reagovao.

Imate sad hapšenje Amira Zukića i izjavu Izetbegovića da ne zna šta je ovaj radio. Nemoguće je da predsjednik ne zna šta mu sekretar radi. Ja vjerujem da je on sve to radio uz odobrenje predsjednika i odobrenje organa SDA. Ja to odgovorno tvrdim i spreman sam to dokazati, gdje god bude trebalo.

INTERVIEW.BA: Je li Vas i vašu ekipu bilo i je li vas sada strah da radite ovo što radite?

AJANOVIĆ: Mene nije. Možda će zvučati malo neskromno. Ja sam čovjek vjernik. Bio sam i u onom Titovom sistemu učenik generacije, nudili su mi da budem član Saveza komunista. Ja sam ih pitao da li mogu ići u džamiju, oni su rekli da ne mogu jer statut ne dozvoljava i ja sam se tada zahvalio i odbio da budem. Znači i u tom sistemu sam bio vjernik. I ta mi je vjera dala snagu u pravnoj borbi koju sam vodio ali i u ovoj koju vodim protiv kriminalaca u institucijama sistema. Ja znam da nemam oraha u džepu, znam kako sam radio i bio sam ubijeđen od prvog dana da ću dobiti tužbu. Taj aksiom vjere mi je dao snagu da se već osmu godinu borim protiv institucija sistema. To je moj izvor snage.

Neki članovi ekipe se boje, što razumijem, izvori naših infromacija u 95% slučajeva traže diskreciju, što isto razumijem, jer ja sam na svojoj koži tokom sedam godina sjetio šta znači odmazda onih u vlasti koje vi prozovete za kriminal i nerad.   

INTERVIEW.BA: Ali ljudi protiv kojih se vi borite predstavljaju se kao zaštitnici identiteta naroda i vjere?

AJANOVIĆ: To je nemoguće. Ili su nevjernici i licemjeri ili jednostavno su vjernici s ciljem i da im ta vjera obezbjeđuje još veće položaje u odnosu na one koje trenutno imaju. Mislim da je iz tih razloga SDA poklopila Islamsku zajednicu. Ja znam, u vrijeme predsjednika Tihića, da su dolazile instrukcije da se što veći broj kadrova infiltrira u organe Islamske zajednice jer je jedno vrijeme reis Cerić počeo politički šarati i govoriti protiv SDA, tako da su se neke stvari morale odraditi. Imamo danas situaciju da je preko 65% članova Islamske zajednice iz SDA, da su po zadatku tamo. I onda imamo stanje u IZ takvo kakvo je. Sve vjerske zajednice u ovakvom vremenu su morale biti bastion odbrane pojedinaca i zajednice od takvih pošasti. Onda se postavlja pitanje kakve su to zajednice, jesu li samo klerikalne zajednice koje su svrha same sebi?

Zloupotrebljava se Zakon o vjerskim zajednicama jer tamo gdje vjerske zajednice prelaze ovlasti i nanose štetu trećim licima, tu stupa država. To im se toleriše i političke stranke im daju komoditet, a ove uzvraćaju tokom predizbornih kampanja. Primjer je da samo na iftare SDA dolaze vjerski službenici. Na iftare drugih stranaka ne dolaze. Čak se iftari SDA planiraju u dogovoru sa vjerskim službenicima.  Do te mjere ide sprega. I žalosno je da je ovoliko nepravde oko nas, a vjerske zajednice šute.

INTERVIEW.BA: Šta očekujete, generalno gledajući, da ćete postići svim ovim svojim radom na web stranici i koliko mislite da ste uspjeli do sada da dosegnete do ljudi?

AJANOVIĆ: Pa ima to odjeka, pogotovo kad se pojavite u institucijama u kojima dobro znaju za našu principijelnu borbu protiv kriminala i kriminalaca. Ono što nas izdiže jeste činjenica da se mi samo bavimo institucionalnim kriminalom, nemamo ni finansijske mogućnosti ni ljudske resurse da se možemo proširiti na druge oblasti. I ovo jedva uspijevamo svojim entuzijazmom i voljom. Nemamo ničiju finansijsku podršku jer sve radi nas deset od vlastitih sredstava. I sa takvim mogućnostima, mi postižemo izavnredne rezultate, od ničega smo postali brend u javnosti, ime koje se spominje sa strahom u mnogim institucijama kojima sa bavimo. To potvrđuju i čestitke koje dobijamo od građana svakodnevno. To nam daje snagu i nećemo odustati sve dok naše objave ne počnu davati rezultate. A, neće ni ovo stanje opstati, ovakav stepen kriminala, ovakvo pravosuđe ne može ići u Evropu i mi smo toga svjesni. I vjerujemo da će naše objave polučiti rezultate.

INTERVIEW.BA: S obzirom da ste rekli da vas institucije ignorišu u vašoj borbi, imate li ikakve infomacije o tome kako vas doživljavaju? Kao nekog otpadnika, nekog ko kleveće okolo?

AJANOVIĆ: Ja sam prošao uživo onu izjavu slavnog Šopenhaurea koji je, po meni, rekao jednu od najboljih definicija istine odnosno putu istine kojim ljudi moraju ići.  On je rekao da svaka istina prolazi tri faze – u prvoj fazi vas ismijavaju, u drugoj fazi vas žestoko napadaju, a u trećoj fazi sve što dolazi od vas prihvataju kao istinu. Ja se sada nalazim u trećoj fazi gdje sve što kažem jednostavno se tako prihvata, i od strane SDA i čak nekih ljudi koji su bili protiv unutar policije i tužilaštva. Međutim, strah kod tih ljudi je toliki da oni ne smiju ništa reći javno. Promijenila se i politička klima, došli su i neki novi ljudi. Ali ima još prijetnji. Jedan prijatelj iz pravosudnih struktura mi je nedavno rekao da me ‘tužioci čekaju na ziceru’. Dakle, tužioci čiji ja posao radim čekaju mene na ziceru. Pa ima li većeg apsurda? 

Prvi dio intervjua sa Besimom Ajanovićem možete pročitati na sljedećem linku

Moćnici u SDA u narcisi, ne dozvoljavaju demokratsko mišljenje 

Besim Ajanović: Moćnici u SDA su narcisi, ne dozvoljavaju demokratsko mišljenje

Besim Ajanović jedan je od članova SDA u Bosni i Hercegovini sa najviše članskog staža. Danas se ovaj Travničanin bori upravo protiv stranke čiji je član i koja mu je uručila otkaz sa pozicije sekretara. Zahvaljujući dvjema sudskim presudama vraćen je na posao. Danas je na čelu tima koji razotkriva korupciju i druge protuzakonite radnje u Srednjobosanskom kantonu (SBK) a koji svoje priče objavljuje na web stranici uzbunjivaci.info.

STRANAČKE PRAVOSUDNE INSTITUCIJE “Ljudi iz struktura su uglavnom kadrovi SDA i HDZ-a koji su došli na te pozicije najmanje zahvaljujući kvalitetu. Od tih kadrova i dan-danas doživljavamo razne opstrukcije, provokacije i prijetnje, i to zbog toga što radimo njihov posao besplatno, a oni ga ne rade iako su za to dobro plaćeni. Naše razočarenje je tim veće jer smo vidjeli da su te strukture, koje trebaju da budu bastion odbrane prava i države, njena najslabija karika. To je bio razlog zbog kojeg smo se mi odlučili za posljednju varijantu, a to su medijski istupi”.

INTERVIEW.BA: Vi ste sedam godina vodili sudski spor sa SDA u Srednjobosanskom kantonu zbog otkaza koji su Vam uručili. Zašto ste dobili otkaz?

AJANOVIĆ: Vrlo često sam znao iznositi stavove koji su bili suprotni stavovima Kluba SDA. U SDA se odluke donose u klubovima stranke i onda se te odluke moraju podržati na sjednicama općinskih vijeća, sjednicama kantonalnog, federalnog i državnog parlamenta. Nemate aposlutno nikakavu slobodu kada je u pitanju iznošenje vaših stavova, iako mandat pripada vama kao pojedincu. To je apsolutni totalitarizam na sceni. Ja to nisam radio, naprotiv vrlo često sam iznosio svoje stavove i zato sam došao na tapet. Nakon 20 godina neprestanog članstva u Donjem Vakufu, gdje sam bio općinski vijećnik od 1990. do 2008., jednostavno su me prebrisali… Onda su me izbrisali iz kantonalne skupštine, nisu mi dali da se kandidujem, a negdje od 2006. godine je krenula prava odmazda.  Otkaz sam dobio zato što sam uvijek bio legalista i što sam zakone ove države stavljao ispred drugih interesa, kako ličnih tako i interesa stranke. To se nije dopadalo kreatoru svih dešavanja na području SBK Salki Selmanu, koji je 15 godina bio predsjednik Kantonalnog odbora SDA, ali koji je obavljao niz funkcija kao što su dopredsjednik stranke, član predsjedništva, predsjednik kadrovske komisije, član raznih savjeta, zastupnik u kantonalnoj, federalnoj skupštini, Domu naroda… faktički sve funkcije je obavljao.

INTERVIEW.BA: Samo zbog Vaših stavova? Jeste li napravili nešto nezakonito?

AJANOVIĆ: Apsolutno ne. Pazite, same sudske presude koje sam dobio, prvo 2011. a onda i 2016. godine, jednostavno su bile brutalne po SDA. One su poništile sve i jedan akt SDA koji je za tih sedam godina donosila , dok  je sve moje akte, stavove i podneske sud prihvatio i dao im pravnu snagu. To je moja pravna i moralna pobjeda koja je pokazala da sam ja nezakonito udaljen iz  SDA, ne zbog svojih propusta, nego stavova koji se nisu često slagali sa stavovima moćnika u SDA.

INTERVIEW.BA: Šta je bilo zvanično obrazloženje za otkaz?

AJANOVIĆ: Oni su 2009. išli na varijantu da je meni istekao mandat sekretara SDA, kao da sam ja na mandantnoj poziciji. Međutim, to nije tačno. Ja sam nastariji profesionalac u SDA sa najviše staža, koji je 6. marta 1991. godine od Alije Izetbegovića i Omera Behmena dobio saglasnost i rješenje za prijem u profesionalni odnos u SDA. I danas, od svih zaposlenika stranke, ja imam najviše staža. Također, jedan sam od osnivača u Donjem Vakufu, a posao koji obavljam zaradio sam izbornim rezultatom 1990. a nisam ga dobio kao nagradu.

INTERVIEW.BA: Kad ste dobili otkaz, odlučili ste se na sudski proces odnosno tužbu?

AJANOVIĆ: Da, tužio sam SDA zbog nezakonitog otkaza jer sam smatrao da se radi o klasičnoj odmazdi zbog mojih stavova. Umjesto da se ti stavovi cijene, ja sam dobio revanšizam i odmazdu. Moćnici SDA su toliki narcisi da ne dozvoljavaju da u SDA može postojati demokratsko mišljenje i da mogu postojati stavovi koji se kose sa njihovim. Godine 2011. je presuđeno da je taj otkaz nezakonit, vraćen sam na posao. Nastavio sam borbu za čiščćenje SDA – moj cilj nije rušenje SDA, nego čišćenje SDA od karijerista, poltrona i udbaša koji su se namnožili u stranci.

INTERVIEW.BA: Koliko je ukupno trajao sudski proces?

AJANOVIĆ: Punih sedam godina, od 2009. do 2016. Oni su meni, nakon presude iz 2011., ponovo dali otkaz 2013. jer nisam želio da popustim u svojim stavovima. Presudom iz 2016. ponovo sam dokazao da je u pitanju odmazda i tom presudom sam u maju 2016. vraćen na posao sekretara koji sam obnašao i prije.

INTERVIEW.BA: Šta ste radili tokom tih sedam godina i kako je sve to utjecalo na Vas i Vaš ugled?

AJANOVIĆ: U vrijeme kada sam dobio otkaz, plaćao sam smještaj u internatu za jedno dijete i jedan stambeni kredit. Oni su znali za to. Njihov cilj je bio da me slome ekonomski i finansijski i da me natjeraju da dođem moliti. Odmah nakon otkaza vrlo žestoko sam medijski uzvratio kroz nastupe na televiziji i članke u novinama, i kroz krivičnu prijavu koju sam pripremao prije otkaza, a koju sam predao državnom tužiocu Dubravku Čampari 1. aprila 2011. godine. Prijava je predata uz brojnu dokumentaciju, vrlo temeljito i argumentovano. 

INTERVIEW.BA: U tome periodu, tih sedam godina, odlučili ste da pokrenete i web stranicu uzbunjivaci.info, kao svojevrstan način borbe protiv korupcije i kriminala općenito?

AJANOVIĆ: Kada sam pokrenuo projekat uzbunjivaci.info zajedno sa mojim kolegama, (trenutno nas je devet na području SBK), bio sam ubijeđen da sistem funkcionira, da ćemo uspjeti da suzbijemo narastajući kriminal koji se dešava kod nas. Nažalost, nisam trebao dugo čekati da se razuvjerim, jer smo najveći otpor našli među onima koji su dobro plaćeni da rade taj posao – a to su policija, tužioci, sudije, odnosno sigurnosne strukture. Ljudi iz struktura su uglavnom kadrovi SDA i HDZ-a koji su najmanje po kvalitetu došli na te pozicije, od tih kadrova i dan-danas doživljavamo razne opstrukcije, provokacije i prijetnje, i to zbog toga što radimo njihov posao besplatno, a oni ga ne rade iako su za to dobro plaćeni. Naše razočarenje je tim veće jer smo vidjeli da su te strukture, koje trebaju da budu bastion odbrane prava i države, njena najslabija karika. To je bio razlog zbog kojeg smo se mi odlučili za posljednju varijantu, a to su medijski istupi. Kroz te institucije nismo dobili nikakvu podršku. Šta god pokušavamo dobiti od tih institucija: dokumente, provjere, informacije, nailazimo na opstrukcije, izbjegavanja. Niko od šefova tih institucija ne želi apsolutno da sarađuje s nama i da nam pomaže u pripremi određenih prijava. Ne žele nam čak obezbijediti ni termine za razgovore.

INTERVIEW.BA: Zbog čega tako reaguju? 

AJANOVIĆ: Moje subjektivno mišljenje je da to oni rade zato što su poluga ovog kriminaliziranog sistema i što moraju slušati one koji su ih doveli na te pozicije. Ja sam u jednom intervjuu nabrojao zbog čega određeni tužioci ne smiju da uhapse Salku Selmana i Sedžada Milanovića, ministra policije, i sve one druge članove vlade koje smo naveli u krivičnoj prijavi. Postoji čitav niz razloga i slučajeva zbog kojih smo mi kao grupa uzbunjivača odlučili da napravimo svoj web site koji nam je nekoliko puta hakovan, obaran, imamo i danas strahovite hakerske napade, što znači da ti ljudi iz institucija rade za ove o čijem kriminalu mi pišemo.  

5 pitanja za Maju Milinković: Fado je kao magija, a magija se ne može objasniti

Sarajevska kantautorica Maja Milinković prije devet godina prvi put je čula portugalski fado. Sada je ona jedna od fado zvijezda u Portugalu i živi u Lisabonu. Kako se to desilo? Samo je slijedila svoje srce i instinkt. Sve ostalo došlo je samo od sebe, kaže ona za interview.ba

ZAŠTO FADO? “Osjetila sam to tako jako da mi nije trebalo objašnjenje. Kasnije su mi se kazale neke stvari, kao npr. da se u fadu mogu ispoljiti i kao interpretator i kao osoba, mogu umrijeti i roditi se, mogu voljeti i biti ostavljena i to sve protkano nekom divnom melankolijom i divnim melodijama i poemama”.

INTERVIEW.BA: Jedna Bosanska izvodi fado i to u srcu Portugala, zvuči pomalo nevjerovatno. Otkud vi uopšte u Portugalu i zašto fado?

MILINKOVIĆ: Prije tačno 9 godina prvi put sam čula Fado na internetu u izvođenju Amalije Rodrigues i od tada se moj životni put promijenio. U tom momentu sam radila na svom drugom pop-rock albumu «Očekivanja»  koji je i nedugo zatim izdat. No, fascinacija fadom nije me napuštala, te sam tako počela sve više da istražujem, da prevodim i da pjevam za sebe. Jedna stvar je vodila drugoj i tako sam ja počela i da se javno eksponiram sa fadom u obliku koncerata u Sarajevu, sa grupom «Fado verdadeiro» u sastavu Mirza Redžepagić, Berislav Beus, Bojan Dizdarević, koju sam i osnovala tim povodom. Nakon toga odlučila sam da posjetim Portugal i da istražim još više taj muzički žanr i eto, sudbina je htjela da tu i ostanem i da nastavim da pjevam Fado. 

Zašto Fado? Nemam precizan niti racionanalan odgovor na to pitanje, samo sam slijedila svoje srce i svoj instinkt. Osjetila sam to tako jako da mi nije trebalo objašnjenje. Kasnije su mi se kazale neke stvari, kao npr., da se u fadu mogu ispoljiti i kao interpretator i kao osoba, mogu umrijeti i roditi se, mogu voljeti i biti ostavljena i to sve protkano nekom divnom melankolijom i divnim melodijama i poemama. Fado je kao magija, a magija se ne može objasniti. 

INTERVIEW.BA: Šta nam možete reći o životu u Portugalu, koliko je drugačiji od bosanskog – da li su Portugalci opterećeni politikom kao i mi?
MILINKOVIĆ: Život u Portugalu je drugačiji, ljudi su opušteniji, topliji, tu pomaže mnogo i blaga klima. Rekla bih da se u globalu više interesiraju za fudbal. Znate, nije zahvalno upoređivati, moja zemlja je mlada i prepatila je mnogo. Portugal je stara država i to se primjeti na svakidašnjem načinu življenja i razmišljanja. 

INTERVIEW.BA: U BiH ne možeš biti direktor neke kulturne ustanove ako nisi u stranci niti možeš naplatiti ogromne sume za koncert ako nisi blizak vlastima…u kakvoj su situaciji portugalski umjetnici, mogu li živjeti od svog rada ili i oni moraju biti nečiji sinovi ili članovi partije da prežive?

MILINKOVIĆ: Ne volim generalizirati, pa tako neću ni ovdje. Kakve god da su prirode, lobiji postoje svugdje i na svakom mjestu u svijetu. Ja vjerujem u rad, posvećenost i kvalitet. 

INTERVIEW.BA: Vi ste se relativno brzo integrisali u tamošnju muzičku scenu. Naučili jezik, pjesme, upoznali mega zvijezdu Marizu. Da li ste imali poteškoća na umjetničkoj sceni jer ste strankinja?

MILINKOVIĆ: Ne mogu reći da sam imala problema, važno je samo probiti led. Ljudi prepoznaju dušu i talenat ako ga imate. Nisam se nikada osjetila diskriminiranom, zaista. Portugal je veoma dobar domaćin i poznat je po tome, imaju otvorene poglede na svijet i to sam osjetila na svojoj koži. 

INTERVIEW.BA: Jednom ste rekli da je knjiga koja je promijenila vaše svjetonazore “1984” od Georga Orwella. New York Times je početkom ove godine objavio da je ova knjiga ponovo bestseller. Šta mislite zašto? Živimo li u Orwellowoj 1984 možda ili ju je nasa današnjica prevazišla?

MILINKOVIĆ: Da, to je jedna od onih knjiga koje morate pročitati. Ja sam tada bila djevojka, ta knjiga mi je otvorila vidike. Mislim da ta knjiga nikada neće biti prevaziđena. Daleko smo mi od prevazilaženja 1984, pa pogledajte samo Ameriku i Trampa, ali nadati se, jednog dana…Mislim da je super što je opet bestseller, to je znak da se se ljudi interesuju za nešto više od reality show-a. 

Alija Kamber: Žene su bolje, pametnije i otvorenije

Alija Kamber je fotograf i slikar iz Tuzle koji se već nekoliko godina predstavlja svojom putujućom galerijom “Grundilo”. Kamber svoja djela vozi u autu, sam ih postavlja u odabrane prostore i prodaje. Početkom marta je nakratko stao i izložio svoja djela u sarajevskoj galeriji BlackBOX.

HOĆU DA SLIKAM, CRTAM, PJEVAM  “Sad mi, opet, nude neki posao za Amerikance, ja neću da to uzmem, jer šta ću od toga? Odeš u devet na posao i vratiš se u pet poslijepodne kući. Slikat ćeš, otići u kafanu, piti…  đavola. Nikad nisam u nekoj firmi radio osim za strance jer oni dobro plaćaju. “

INTERVIEW.BA: Da li se može živjeti  od umjetnosti?

KAMBER: Naravno da može. Umjetnost je prvenstveno zanat a od svakog zanata se može živjeti. Problem je kad si sam svoj direktor, kao što sam ja sebi – u tom slučaju nema goreg  radnika, a boljeg direktora. Što će reći, ja često izbjegavam da radim, tj. da prodajem, a od prodaje se živi. Stvaranje me najviše čini sretnim, ali kad idem da prodajem – to već malo teže ide. Valja sve to pripremiti, uramiti, utovariti, istovariti, zvati ljude, hodati, ići u drugi grad, biti deset dana po nekim nepoznatim mjestima. Sve je to super, ja to obožavam raditi, ali u jednom trenutku dođeš svojoj kući i kažeš: „Sad neću tri mjeseca nigdje maknuti„. Ali ustvari bih kao i svaki drugi normalni čovjek trebao bar jednom mjesečno imati tu putujuću izložbu da bih lijepo poplaćao sve račune, još da ti ostane džeparca za neku „voćkicu“, razumijete. Poenta je da sam ja kao stvaralac, teški onaj „lijenčina“  – volim kod kuće biti, volim gledati filmove, slušati muziku, malo slikati, popiti, pa se malo ljubiti, pojesti, pa svašta nešto, razumijete?

INTERVIEW.BA: Ostavili ste posao u stranim organizacijama, hoćete li im se vratiti?

KAMBER: U nekoliko navrata, kao i sva druga ratna i postratna djeca, radio sam za UN, SFOR, IFOR. To su super plate i sve je lijepo, ali ti se tu uljuljkaš u smislu da cijeli dan sjediš po nekim kancelarijama, pa neka sastančenja. Jednostavno, u jednom trenutku, kao čovjek koji je 100 posto kreativac, shvatio sam da meni takvi poslovi ne gode,  postanem nesretan. Sad mi, opet, nude neki posao za Amerikance, ali neću da to uzmem, jer šta ću od toga? Odeš u devet na posao i vratiš se u pet poslijepodne kući. Slikat ćeš, otići u kafanu, piti… đavola.

INTERVIEW: Napravite nam neku paralelu između posjetilaca/kupaca Vaših djela u Banjoj Luci, Sarajevu, Zenici, Mostaru ili rodnoj Tuzli?

KAMBER: Svi ti gradovi Zenica, Tuzla, Banja Luka, Sarajevo… elem, paralela ne postoji. Kad istražujem mjesta gdje ću ići, pošto se stvarno trudim da mijenjam mjesta u koja idem, ne mislim samo na gradove, već i na cafe galerije ili galerije, uvijek tragam za drugim ljudima. U Sarajevu bih mogao napraviti 150 izložbi i da svaki put bude 150 drugačijih grupacija ljudi, što doprinosi mom biznisu jer to mi treba. Kad istražujem mjesta na koja idem uvijek nekako „nabodem“ mjesta (preko Facebooka)  kao da nisam makao iz Tuzle. Na svim tim mjestima su ljudi slični meni. Stvarno dobro i puno prodajem, dobijam dosta pohvala i to mi, na kraju krajeva, daje krila.  Da su me odbili par puta na nekim mjestima i rekli da više ne dolazim i da sam dosadan – ja više ne bih ni dolazio.

INTERVIEW.BA: Ko najviše cijeni Vašu umjetnost?

KAMBER: Ako moram da grupišem ljude, onda se moji radovi najviše sviđaju ženama. Na kraju krajeva, „ova žena koja postoji u meni stvara ova djela“ – ja to stvarno mislim. Naprimjer, oduvijek volim više žene fotografe. Žene slikarke su moji omiljeni slikari. Žene su bolje i pametnije, otvorenije. Žene su neka moja ciljna grupa. Kako privući ljude da kupuju originalna djela, da ne zvuči malo pretenciozno? Prvo, djela moraju biti dobra. Gledam da od sedam do 77. godina, muškarci  i žene  – svi vole moja djela, kao i svi nivoi obrazovanja. Također, da bi ljudi kupovali originalna djela, potrebno je i prilagoditi cijene. Na kraju krajeva, najponosniji sam na to što na ova moja „Grundila“ dolaze djeca, bukvalno od četiri-pet godina. Njihovi roditelji mi  bukvalno kažu da kad kreću na izložbu djeca im govore da ponesu 10 KM jer hoće da kupe sliku od Alije. Znači, kad ja poredam slike, djeca dohvate one iz najnižeg reda, skinu za zida i kažu: „Ja hoću ovu.“ 

INTERVIEW.BA: Boravili ste na Kubi dva puta po mjesec dana, napravili sjajne fotografije i ovu državu… možete li nam je uporediti sa BiH kroz život, politiku ili standard?

KAMBER: Kako sam odrastao počeo sam da shvatam da su Kubanci vrlo slični nama (pioniri sa petokrakom). I naravno otišao sam na Kubu i snimio film koji će uskoro biti gotov pod nazivom „Pioniri idu u nebo.“ Što se tiče usporedbe… subjektivno meni su njihove bake, crnkinje od 90 godina, iste kao one moje tetke partizanke… A u biti? Oni su karibski narod, plešu, sviraju, na svakih tri metra truba na cesti svira, za razliku od nas gdje bude poneka harmonika. Možda možemo reći da mi Bosanci imamo ta neka slična osjećanja, tu neku sirotinjsku dušu, pionirsku kao i oni…

INTERVIEW.BA: „Grundilo“ je naziv Vaše putujuće galerije koja je dobila naziv po tuzlanskom umjetniku Mustafi Grundilu, na neki način želite da se ne zaboravi ovaj umjetnik ili?

KAMBER: Mustafa Grundilo je otišao u Čile davno, nakon što se nešto posvađao sa Ismetom Mujezinovićem. Mujezinović mu je rekao: „Stranče, ovaj grad je pretijesan za nas dvojicu“ i Grundilo se odselio. Preminuo je u Čileu u dubokoj starosti i danas imamo malo njegovih djela, malo fotografija. Odakle ime Grudilo? Znate kako nastaju imena galerija, bendova: sjede jarani i zezaju se i na kraju se dođe do imena. To Mustafa Grundilo – samo vam ime bolje zvuči nego Alija Kamber (smijeh).

KAMBER ONLINE

Aliju Kambera i putujuću izložbu ‘Grundilo’ možete pratiti putem njegove web stranice  http://www.alijakamber.com/ 

Nataša Mujkanović: Nasilje u porodici je krivično djelo

Prema statistikama, svaka četvrta (4.) žena u BiH izložena je nekom vidu nasilja. Bh. društvo nije spremno posvetiti se ozbiljnom dijalogu o uzroku porodičnog nasilja niti pojačati represivne mjere. Fondacija lokalne demokratije, koja vodi Sigurnu kuću za žrtve nasilja u Sarajevu, jedna je od rijetkih organizacija posvećena upravo zaštiti žena i djece od porodičnog nasilja. Kakve sve vidove zaštite pružaju, pitali smo voditeljicu Sigurne kuće Natašu Mujkanović.

ŽENE SU EKONOMSKI OVISNE: „Mnoge od njih bi se razvele od nasilnika, ali se boje da time ne izgube svoju djecu, posebno ako one pokreću postupak. I nažalost, one koje nisu zaposlene uvijek imaju bojazan da će im djeca biti oduzeta. U većini slučajeva žene su ekonomski ovisne i traumatizirane.“

INTERVIEW.BA: Da li su danas žene hrabrije i odvažnije, prijavljuju li nasilje u porodici?

MUJKANOVIĆ: Nivo svijesti kod žena je veći i mislim da u tome ima udjela i rad naše organizacije „Fondacija lokalne demokratije“ na stalnoj promociji servisa pomoći i SOS telefona. Kada smo osnovali Sigurnu kuću, cilj nam je bio da se povežemo sa relevantnim institucijama kao što je kantonalni Centar za socijalni rad i MUP KS, i to smo i uspjeli. Jako je bitno i da se građani uključe, također, u prijavljivanje nasilja kojem svjedoče, kako bi što efikasnije radili na suzbijanju nasilja.

INTERVIEW.BA: Na koji način savjetujete žene da prijave nasilje u porodici?

MUJKANOVIĆ: Pokušavamo i kroz medije i na razne druge načine ohrabriti žene da prijave nasilje. Iako dosta žena, posebno mlađih, imaju pristup internetu, pa čitaju određene članke ili pogledaju neke emisije sa informacijama o načinima prijave, problem predstavljaju ruralne sredine u kojima je manja dostupnost informacija. Naša Fondacija potencira širenje informacija pomoću kojih se žene mogu upoznati sa vrstom pomoći koju pružamo, kako da se smjeste u Sigurnu kuću ili da dobiju savjet iz našeg pravnog savjetovališta…

INTERVIEW.BA: Kakve savjete mogu dobiti žene žrtve nasilja u vašoj Fondaciji?

MUJKANOVIĆ: Žene moraju znati da imaju određena prava i da je nasilje u porodici krivično djelo. One mogu dobiti besplatan pravni savjet, zastupanje na sudu, pisanje tužbi… Mnoge od njih bi se razvele od nasilnika, ali se boje da time ne izgube svoju djecu, posebno ako one pokreću postupak. I nažalost, one koje nisu zaposlene uvijek imaju bojazan da će im djeca biti oduzeta. U većini slučajeva žene su ekonomski ovisne i traumatizirane. Dolaskom u Sigurnu kuću mi ih povezujemo i s našim Centrom za žene kako bi im lakše pronašli posao. Sa njima pišemo molbe za posao, biografije i sl… dakle, pravimo neki indvidualni plan za svaku ženu koja dođe u Sigurnu kuću.

INTERVIEW.BA:  Da li ima dana kada je Sigurna kuća u Sarajevu prazna?

MUJKANOVIĆ: Od 2000. godine kada je osnovana Sigurna kuća nikad nije bila prazna. Broj uvijek varira ali naš kapacitet je do 35 osoba. Sigurna kuća je jako bitan servis koji je postao prepoznat kao poseban na nivou Kantona. Trenutno imamo 20 žena na skrbi, možda će već sutra taj broj biti veći. Jedne odlaze, druge dolaze, ali Sigurna kuća je dostupna 24 sata.

INTERVIEW.BA: Nerijetko  žena žrtva porodičnog nasilja se vrati porodici i okruženju od kojeg je potražila spas u Sigurnoj kući?

MUJKANOVIĆ: Jedan od naših primarnih ciljeva jeste pokušati očuvati porodicu, ako postoje elementi. Također, jako je bitno raditi na uzroku:  šta je to što je dovelo do nasilja u porodici. U saradnji sa centrima za socijalni rad organizuje se i rad sa nasilnikom, jer ponekad i on počne razmišljati i pitati se da li je problem u njemu, tako da ima primjera i kad se nasilnik prijavi u npr. zavode za liječenje alkoholizma, kako bi  pokušao održati porodicu. Nažalost, uvijek ima recidiva. Mi smo imali žene koje su i po pet/šest puta bile u Sigurnoj kući, jer postojala je ta volja da se očuva porodica.

INTERVIEW.BA: Da li su muškarci izloženi nasilju, da li je bilo slučajeva da vam se neko obratio za pomoć ili savjet?

MUJKANOVIĆ: Mi ne radimo sa muškarcima u smislu da im dajemo smještaj, ali bilo je poziva na SOS telefon od strane muškaraca koji su bili izloženi nekom psihičkom nasilju od strane svojih žena. Upućivali smo ih na određene institucije, na centar za mentalno zdravlje, porodično savjetovalište. Ono što je specifično kada govorimo o muškarcima jeste to da su se javljali roditelji, očevi koji su bili izloženi nasilju od strane svoje djece. Porast tih slučajeva, dakle slučajeva djece koja vrše naslije nad svojim roditeljima, bilježimo u posljednjem periodu.

ŽENE I SAMOODBRANA

INTERVIEW.BA: Imajući u vidu statistike koje kažu da je svaka četvrta žena u BiH bila izložena nasilju, treba li svaka žena proći kurs samoodbrane?

MUJKANOVIĆ: Mi smo nudili kurs samoodbrane kad je ministar MUP-a bio Ismir Jusko. On lično dolazio je u Sigurnu kuću i držao, upravo, kurs samoodbrane za žene i djevojke, kao i za nas uposlene. Smatrao je da ako vas neko napadne, trebate se znati i na adekvatan način odbraniti, te da žene koje to umiju u tom momentu mogu spasiti i svoje dijete.

Kristina Ljevak: Žene su sestre i drugarice, a ne mrska konkurencija

Dugogodišnja novinarka, urednica i aktivistica Kristina Ljevak već dvije godine predvodi malu ali odabranu ekipu Urban magazina. O urbanom u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, klikovima i štampi, odnosu prema ženama i ženskim pravima, te osmomartovskim karanfilima govori za interview.ba u rubrici “5 pitanja za…”.

KA’Š RAĐAT’, KAŠ’ SE UDAVAT’  “Bez obzira na profesiju, činjenica da si žena dovoljan je povod da se neko iz petog koljena familije zabrine nad tvojim reproduktivnim planovima. I sve dok se udaja i rađanje ne budu zvali tim imenima već ostvarivanjem, a to tako imenovale i osviještene žene, svaka strina Savka i amidža Meho imaju razloga da misle kako je legitimno da priupitaju: ”Ka’š rađat’, ka’š se udavat’?”

INTERVIEW.BA: Urban magazin, čija ste urednica, oživio je tradiciju dobrih magazina, danas rijetke robe u BiH. Može li jedan printani magazin danas živjeti od svoje publike, prodaje?

LJEVAK: Hvala vam što to prepoznajete. Upravo mi je bila želja da Urban ima pomalo od svega što su imali domaći magazini uz koje sam odrasla i formirala ukus.  Drago mi je da smo u tome uspjeli/e, ako ništa drugo, barem nismo uzeli neki strani i prekopirali/e dizajn, pokušavajući ličiti na nekoga, a na kraju ne ličiti ni na šta. Urban magazin opstaje šest godina, od toga dvije godine ja ga uređujem. Kako, znaju vlasnice. Iako živimo u vremenu u kojem je ”klik” postao mjera svega, očigledno postoje i ljudi, kako publika tako i oglašivači, koji cijene teme van adekvatnih poza za uspješnu Instagram fotografiju.

Uz bavljenje potpuno zanemarenim temama koje najčešće prostor imaju samo na specijaliziranim portalima kao što su radnička ili reproduktivna prava, seksualna orijentacija, temama roda, djece i osoba s poteškoćama u razvoju, prava žena… sretna sam da smo veliki prostor ustupili u prvom redu domaćim umjetnicima i umjetnicama koji/e u nevremenima, posebno kad je riječ o likovnoj umjetnosti i književnosti, stvaraju čuda. Kad ovo sve bude juče i kad neko bude pravio analizu medijskog besmisla s početka 21. stoljeća, nadam se da će pronaći UM i ne samo njega i otkriti da su se za sagovornike birali i ljudi sa biografijama te da baš sve nije i ne smije biti na prodaju. Osim časopisa kao takvog, po simboličnoj cijeni u odnosu na kvalitet, svakog 15. u mjesecu na kioscima širom BiH.

INTERVIEW.BA: Nedavno ste bili na dugom američkom putovanju…da li ste plakali kad ste se vraćali u BIH?

LJEVAK: Kako ste me lijepo nasmijali ovim pitanjem. To je bilo ujedno i moje najduže izbivanje iz Bosne i Hercegovine. Uprkos tome što mi je bilo prelijepo, u prvom redu zbog prijatelja koji su bili moji domaćini, mislim da nije bilo osobe u istoriji turizma koja je sa većim osmijehom ušla u avion za Sarajevo na bečkom aerodromu. Skoro mi je četrdeset, teško doba što bi rekao Meša. Da mi je dvadeset manje, pa i da ima smisla razmišljati o odlasku. A i kad mi je bilo toliko, nije mi padalo na pamet. Jako sam vjerovala u ovu zemlju, time je moje razočarenje veće. Ovdje ipak imam privilegiju da pišem i djelujem u oblastima koje barem stvaraju privid promjene. Tamo ”jedva čekaju” u nekom magazinu jednu Kristinu iz Sarajeva da im piše o socijalnim razlikama koje su uzgojili. Uz važnost susreta sa dragim ljudima, ovo iskustvo bilo je i dragocjeno zbog spoznaje da neće svijet propasti ako me nema mjesec i po i da će Sarajevo biti isto onako, ili gore, kad se vratim.

INTERVIEW.BA: Danas u Sarajevu gdje premijeri pozivaju medije da obilježe otvaranje kontejnera, šta bismo mogli zvati urbanim uopšte?

LJEVAK: Nedavno, postavljajući izložbu arhitekte Amira Vuka Zeca u galeriji Zvono gdje sam programska koordinatorica (što me jako ispunjava i što je najbolji lični ventil i prostor mentalne detoksikacije od svega što spada u registar otvaranja kontejnera), jedan mladi arhitekta je rekao: ”Nadam se da će se opet pojaviti sarajevski duh na otvaranju Amirove izložbe. Posljednji put sam ga vidio na izložbi Strašnog i na koncertu Siktera.’ I bio je u pravu. Pojavio se. Mada je ne volim kategorije kao što su urbano, sarajevski duh i sl., ali nam je tako najlakše imenovati atmosferu, utisak, pojave…I to urbano ili nama lično važno može se pronaći ili još bolje kreirati u nekim teško osvojenim prostorima slobode, najčešće vezanim za umjetnost, tamo gdje zahtjevi tržišta ili donatora nisu odredili programsku politiku, gdje se još uvijek djeluje po mjeri srca i poštuju umjetnički, a ne neki drugi kriteriji.

INTERVIEW.BA:  Autorica ste i odličnog bloga ‘Sitan vez’. U jednom postu ste opisali naš standardan kriterij vrijednosti za ženu: da se uda čim prije, u tom braku ostane do smrti te izrodi djece. Kako vas vrednuju posebno u novinarskim krugovima – broje li vam muževe, ljubavnike, djecu, bore, haljine ili ?

LJEVAK: Hvala na komplimentima za blog. Malo me grize savjest zbog nedovoljne skrbi o njemu. Sad je već desetogodišnjak, pametni ljudi su od blogova napravili biznis, ja nisam disciplinovana ni na nivou hobija. Što se tiče haljina i bora, to se može izbrojati i sa predškolskim znanjem matematike. Ovo drugo, ako broje, broje ”u sebi”. Bez obzira na profesiju, činjenica da si žena dovoljan je povod da se neko iz petog koljena familije zabrine nad tvojim reproduktivnim planovima. I sve dok se udaja i rađanje ne budu zvali tim imenima već ostvarivanjem, a to tako imenovale i osviještene žene, svaka strina Savka i amidža Meho imaju razloga da misle kako je legitimno da priupitaju: ”Ka’š rađat’, ka’š se udavat’?”

INTERVIEW.BA: Aktivistica ste, šta biste poručili našim ženama za 8 mart?

LJEVAK: A šta god ja da poručim, 8-og će karanfili preplaviti društvene mreže. I fotografije romantičnih večera u dvoje. Naći će se i one ”progresivne” koje će reći da im je svaki dan 8. mart, da ih muž/partner poštuje, da imaju dobar posao i dobru platu, zaboravljajući da i to što imaju pravo glasa i tu mogućnost ”kačenja” statusa na Facebook duguju ženama koje su se nekada davno za to izborile. Poručujem da se, ako ne svakog dana, barem osmog u martu sjetimo drugarica Klare i Roze, svih znanih i onih nikad imenovanih heroina NOB-a, svih borkinja koje su u minulom ratu rizikovale vlastitu sigurnost i progovorile o zločinima koji su počinjeni u ”njihovo ime”. Svih žena koje danas, 25 godina od prestanka mira, žive sa iskustvom traume seksualnog nasilja u ratu, bez podrške, nerijetko odbačene od familije i bližeg okruženja. Da ne zaborave i one kojima je patrijarhat kao jedinu mogućnost izbavljanja iz ”toplog porodičnog okruženja” omogućio sigurnu kuću, a i tih sigurnih kuća koje jedva opstaju. I svakako ono što uvijek, bez obzira na datum poručujem- žene su sestre i drugarice, a ne mrska konkurencija.