Dugogodišnja novinarka, urednica i aktivistica Kristina Ljevak već dvije godine predvodi malu ali odabranu ekipu Urban magazina. O urbanom u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, klikovima i štampi, odnosu prema ženama i ženskim pravima, te osmomartovskim karanfilima govori za interview.ba u rubrici “5 pitanja za…”.
KA’Š RAĐAT’, KAŠ’ SE UDAVAT’ “Bez obzira na profesiju, činjenica da si žena dovoljan je povod da se neko iz petog koljena familije zabrine nad tvojim reproduktivnim planovima. I sve dok se udaja i rađanje ne budu zvali tim imenima već ostvarivanjem, a to tako imenovale i osviještene žene, svaka strina Savka i amidža Meho imaju razloga da misle kako je legitimno da priupitaju: ”Ka’š rađat’, ka’š se udavat’?”
INTERVIEW.BA: Urban magazin, čija ste urednica, oživio je tradiciju dobrih magazina, danas rijetke robe u BiH. Može li jedan printani magazin danas živjeti od svoje publike, prodaje?
LJEVAK: Hvala vam što to prepoznajete. Upravo mi je bila želja da Urban ima pomalo od svega što su imali domaći magazini uz koje sam odrasla i formirala ukus. Drago mi je da smo u tome uspjeli/e, ako ništa drugo, barem nismo uzeli neki strani i prekopirali/e dizajn, pokušavajući ličiti na nekoga, a na kraju ne ličiti ni na šta. Urban magazin opstaje šest godina, od toga dvije godine ja ga uređujem. Kako, znaju vlasnice. Iako živimo u vremenu u kojem je ”klik” postao mjera svega, očigledno postoje i ljudi, kako publika tako i oglašivači, koji cijene teme van adekvatnih poza za uspješnu Instagram fotografiju.
Uz bavljenje potpuno zanemarenim temama koje najčešće prostor imaju samo na specijaliziranim portalima kao što su radnička ili reproduktivna prava, seksualna orijentacija, temama roda, djece i osoba s poteškoćama u razvoju, prava žena… sretna sam da smo veliki prostor ustupili u prvom redu domaćim umjetnicima i umjetnicama koji/e u nevremenima, posebno kad je riječ o likovnoj umjetnosti i književnosti, stvaraju čuda. Kad ovo sve bude juče i kad neko bude pravio analizu medijskog besmisla s početka 21. stoljeća, nadam se da će pronaći UM i ne samo njega i otkriti da su se za sagovornike birali i ljudi sa biografijama te da baš sve nije i ne smije biti na prodaju. Osim časopisa kao takvog, po simboličnoj cijeni u odnosu na kvalitet, svakog 15. u mjesecu na kioscima širom BiH.
INTERVIEW.BA: Nedavno ste bili na dugom američkom putovanju…da li ste plakali kad ste se vraćali u BIH?
LJEVAK: Kako ste me lijepo nasmijali ovim pitanjem. To je bilo ujedno i moje najduže izbivanje iz Bosne i Hercegovine. Uprkos tome što mi je bilo prelijepo, u prvom redu zbog prijatelja koji su bili moji domaćini, mislim da nije bilo osobe u istoriji turizma koja je sa većim osmijehom ušla u avion za Sarajevo na bečkom aerodromu. Skoro mi je četrdeset, teško doba što bi rekao Meša. Da mi je dvadeset manje, pa i da ima smisla razmišljati o odlasku. A i kad mi je bilo toliko, nije mi padalo na pamet. Jako sam vjerovala u ovu zemlju, time je moje razočarenje veće. Ovdje ipak imam privilegiju da pišem i djelujem u oblastima koje barem stvaraju privid promjene. Tamo ”jedva čekaju” u nekom magazinu jednu Kristinu iz Sarajeva da im piše o socijalnim razlikama koje su uzgojili. Uz važnost susreta sa dragim ljudima, ovo iskustvo bilo je i dragocjeno zbog spoznaje da neće svijet propasti ako me nema mjesec i po i da će Sarajevo biti isto onako, ili gore, kad se vratim.
INTERVIEW.BA: Danas u Sarajevu gdje premijeri pozivaju medije da obilježe otvaranje kontejnera, šta bismo mogli zvati urbanim uopšte?
LJEVAK: Nedavno, postavljajući izložbu arhitekte Amira Vuka Zeca u galeriji Zvono gdje sam programska koordinatorica (što me jako ispunjava i što je najbolji lični ventil i prostor mentalne detoksikacije od svega što spada u registar otvaranja kontejnera), jedan mladi arhitekta je rekao: ”Nadam se da će se opet pojaviti sarajevski duh na otvaranju Amirove izložbe. Posljednji put sam ga vidio na izložbi Strašnog i na koncertu Siktera.’ I bio je u pravu. Pojavio se. Mada je ne volim kategorije kao što su urbano, sarajevski duh i sl., ali nam je tako najlakše imenovati atmosferu, utisak, pojave…I to urbano ili nama lično važno može se pronaći ili još bolje kreirati u nekim teško osvojenim prostorima slobode, najčešće vezanim za umjetnost, tamo gdje zahtjevi tržišta ili donatora nisu odredili programsku politiku, gdje se još uvijek djeluje po mjeri srca i poštuju umjetnički, a ne neki drugi kriteriji.
INTERVIEW.BA: Autorica ste i odličnog bloga ‘Sitan vez’. U jednom postu ste opisali naš standardan kriterij vrijednosti za ženu: da se uda čim prije, u tom braku ostane do smrti te izrodi djece. Kako vas vrednuju posebno u novinarskim krugovima – broje li vam muževe, ljubavnike, djecu, bore, haljine ili ?
LJEVAK: Hvala na komplimentima za blog. Malo me grize savjest zbog nedovoljne skrbi o njemu. Sad je već desetogodišnjak, pametni ljudi su od blogova napravili biznis, ja nisam disciplinovana ni na nivou hobija. Što se tiče haljina i bora, to se može izbrojati i sa predškolskim znanjem matematike. Ovo drugo, ako broje, broje ”u sebi”. Bez obzira na profesiju, činjenica da si žena dovoljan je povod da se neko iz petog koljena familije zabrine nad tvojim reproduktivnim planovima. I sve dok se udaja i rađanje ne budu zvali tim imenima već ostvarivanjem, a to tako imenovale i osviještene žene, svaka strina Savka i amidža Meho imaju razloga da misle kako je legitimno da priupitaju: ”Ka’š rađat’, ka’š se udavat’?”
INTERVIEW.BA: Aktivistica ste, šta biste poručili našim ženama za 8 mart?
LJEVAK: A šta god ja da poručim, 8-og će karanfili preplaviti društvene mreže. I fotografije romantičnih večera u dvoje. Naći će se i one ”progresivne” koje će reći da im je svaki dan 8. mart, da ih muž/partner poštuje, da imaju dobar posao i dobru platu, zaboravljajući da i to što imaju pravo glasa i tu mogućnost ”kačenja” statusa na Facebook duguju ženama koje su se nekada davno za to izborile. Poručujem da se, ako ne svakog dana, barem osmog u martu sjetimo drugarica Klare i Roze, svih znanih i onih nikad imenovanih heroina NOB-a, svih borkinja koje su u minulom ratu rizikovale vlastitu sigurnost i progovorile o zločinima koji su počinjeni u ”njihovo ime”. Svih žena koje danas, 25 godina od prestanka mira, žive sa iskustvom traume seksualnog nasilja u ratu, bez podrške, nerijetko odbačene od familije i bližeg okruženja. Da ne zaborave i one kojima je patrijarhat kao jedinu mogućnost izbavljanja iz ”toplog porodičnog okruženja” omogućio sigurnu kuću, a i tih sigurnih kuća koje jedva opstaju. I svakako ono što uvijek, bez obzira na datum poručujem- žene su sestre i drugarice, a ne mrska konkurencija.
