Alija Kamber: Žene su bolje, pametnije i otvorenije

Alija Kamber je fotograf i slikar iz Tuzle koji se već nekoliko godina predstavlja svojom putujućom galerijom “Grundilo”. Kamber svoja djela vozi u autu, sam ih postavlja u odabrane prostore i prodaje. Početkom marta je nakratko stao i izložio svoja djela u sarajevskoj galeriji BlackBOX.

HOĆU DA SLIKAM, CRTAM, PJEVAM  “Sad mi, opet, nude neki posao za Amerikance, ja neću da to uzmem, jer šta ću od toga? Odeš u devet na posao i vratiš se u pet poslijepodne kući. Slikat ćeš, otići u kafanu, piti…  đavola. Nikad nisam u nekoj firmi radio osim za strance jer oni dobro plaćaju. “

INTERVIEW.BA: Da li se može živjeti  od umjetnosti?

KAMBER: Naravno da može. Umjetnost je prvenstveno zanat a od svakog zanata se može živjeti. Problem je kad si sam svoj direktor, kao što sam ja sebi – u tom slučaju nema goreg  radnika, a boljeg direktora. Što će reći, ja često izbjegavam da radim, tj. da prodajem, a od prodaje se živi. Stvaranje me najviše čini sretnim, ali kad idem da prodajem – to već malo teže ide. Valja sve to pripremiti, uramiti, utovariti, istovariti, zvati ljude, hodati, ići u drugi grad, biti deset dana po nekim nepoznatim mjestima. Sve je to super, ja to obožavam raditi, ali u jednom trenutku dođeš svojoj kući i kažeš: „Sad neću tri mjeseca nigdje maknuti„. Ali ustvari bih kao i svaki drugi normalni čovjek trebao bar jednom mjesečno imati tu putujuću izložbu da bih lijepo poplaćao sve račune, još da ti ostane džeparca za neku „voćkicu“, razumijete. Poenta je da sam ja kao stvaralac, teški onaj „lijenčina“  – volim kod kuće biti, volim gledati filmove, slušati muziku, malo slikati, popiti, pa se malo ljubiti, pojesti, pa svašta nešto, razumijete?

INTERVIEW.BA: Ostavili ste posao u stranim organizacijama, hoćete li im se vratiti?

KAMBER: U nekoliko navrata, kao i sva druga ratna i postratna djeca, radio sam za UN, SFOR, IFOR. To su super plate i sve je lijepo, ali ti se tu uljuljkaš u smislu da cijeli dan sjediš po nekim kancelarijama, pa neka sastančenja. Jednostavno, u jednom trenutku, kao čovjek koji je 100 posto kreativac, shvatio sam da meni takvi poslovi ne gode,  postanem nesretan. Sad mi, opet, nude neki posao za Amerikance, ali neću da to uzmem, jer šta ću od toga? Odeš u devet na posao i vratiš se u pet poslijepodne kući. Slikat ćeš, otići u kafanu, piti… đavola.

INTERVIEW: Napravite nam neku paralelu između posjetilaca/kupaca Vaših djela u Banjoj Luci, Sarajevu, Zenici, Mostaru ili rodnoj Tuzli?

KAMBER: Svi ti gradovi Zenica, Tuzla, Banja Luka, Sarajevo… elem, paralela ne postoji. Kad istražujem mjesta gdje ću ići, pošto se stvarno trudim da mijenjam mjesta u koja idem, ne mislim samo na gradove, već i na cafe galerije ili galerije, uvijek tragam za drugim ljudima. U Sarajevu bih mogao napraviti 150 izložbi i da svaki put bude 150 drugačijih grupacija ljudi, što doprinosi mom biznisu jer to mi treba. Kad istražujem mjesta na koja idem uvijek nekako „nabodem“ mjesta (preko Facebooka)  kao da nisam makao iz Tuzle. Na svim tim mjestima su ljudi slični meni. Stvarno dobro i puno prodajem, dobijam dosta pohvala i to mi, na kraju krajeva, daje krila.  Da su me odbili par puta na nekim mjestima i rekli da više ne dolazim i da sam dosadan – ja više ne bih ni dolazio.

INTERVIEW.BA: Ko najviše cijeni Vašu umjetnost?

KAMBER: Ako moram da grupišem ljude, onda se moji radovi najviše sviđaju ženama. Na kraju krajeva, „ova žena koja postoji u meni stvara ova djela“ – ja to stvarno mislim. Naprimjer, oduvijek volim više žene fotografe. Žene slikarke su moji omiljeni slikari. Žene su bolje i pametnije, otvorenije. Žene su neka moja ciljna grupa. Kako privući ljude da kupuju originalna djela, da ne zvuči malo pretenciozno? Prvo, djela moraju biti dobra. Gledam da od sedam do 77. godina, muškarci  i žene  – svi vole moja djela, kao i svi nivoi obrazovanja. Također, da bi ljudi kupovali originalna djela, potrebno je i prilagoditi cijene. Na kraju krajeva, najponosniji sam na to što na ova moja „Grundila“ dolaze djeca, bukvalno od četiri-pet godina. Njihovi roditelji mi  bukvalno kažu da kad kreću na izložbu djeca im govore da ponesu 10 KM jer hoće da kupe sliku od Alije. Znači, kad ja poredam slike, djeca dohvate one iz najnižeg reda, skinu za zida i kažu: „Ja hoću ovu.“ 

INTERVIEW.BA: Boravili ste na Kubi dva puta po mjesec dana, napravili sjajne fotografije i ovu državu… možete li nam je uporediti sa BiH kroz život, politiku ili standard?

KAMBER: Kako sam odrastao počeo sam da shvatam da su Kubanci vrlo slični nama (pioniri sa petokrakom). I naravno otišao sam na Kubu i snimio film koji će uskoro biti gotov pod nazivom „Pioniri idu u nebo.“ Što se tiče usporedbe… subjektivno meni su njihove bake, crnkinje od 90 godina, iste kao one moje tetke partizanke… A u biti? Oni su karibski narod, plešu, sviraju, na svakih tri metra truba na cesti svira, za razliku od nas gdje bude poneka harmonika. Možda možemo reći da mi Bosanci imamo ta neka slična osjećanja, tu neku sirotinjsku dušu, pionirsku kao i oni…

INTERVIEW.BA: „Grundilo“ je naziv Vaše putujuće galerije koja je dobila naziv po tuzlanskom umjetniku Mustafi Grundilu, na neki način želite da se ne zaboravi ovaj umjetnik ili?

KAMBER: Mustafa Grundilo je otišao u Čile davno, nakon što se nešto posvađao sa Ismetom Mujezinovićem. Mujezinović mu je rekao: „Stranče, ovaj grad je pretijesan za nas dvojicu“ i Grundilo se odselio. Preminuo je u Čileu u dubokoj starosti i danas imamo malo njegovih djela, malo fotografija. Odakle ime Grudilo? Znate kako nastaju imena galerija, bendova: sjede jarani i zezaju se i na kraju se dođe do imena. To Mustafa Grundilo – samo vam ime bolje zvuči nego Alija Kamber (smijeh).

KAMBER ONLINE

Aliju Kambera i putujuću izložbu ‘Grundilo’ možete pratiti putem njegove web stranice  http://www.alijakamber.com/ 

Prethodna vijest

Nataša Mujkanović: Nasilje u porodici je krivično djelo

Naredna vijest

5 pitanja za Maju Milinković: Fado je kao magija, a magija se ne može objasniti