Prije sedam godina odlučili su pokrenuti vlastiti biznis. Dvojica komšija iz Potočara došla su na ideju da uzgajaju maline. Iako su od tada prošli kroz razna iskušenja, opstali su. Ove godine imali su najbolju berbu. Korist od ovog projekta nemaju samo oni i njihove porodice. Svake godine kod njih se nađe posla za još dvadeset do trideset osoba. Od vlasti sa bilo kojeg nivoa nikada nisu dobili podršku.
Piše: Sanela Karaica
Senad Jusić se 2015. godine vratio iz Holandije u Potočare. Zemlju je naslijedio od roditelja i nije mogao dopustiti da stoji zapuštena. Dugo je razmišljao i u razgovoru sa komšijama došao do ideje.
– Kao penzioner, zbog zdravlja, nisam bio u stanju da se sam aktivno bavim nekim poslom. Ideja o malinama došla je slučajno. Iz jednog razgovora. Komšija Radenko živi stotinjak metara od moje kuće. Pričali smo o svemu, došli do malina. Krenuli smo na dulum-dva, a onda svake naredne godine povećavali – prisjeća se Jusić.
Ove godine njihova plantaža prostirala se na petnaestak duluma. Nešto zemlje je njihovo, a nešto unajmljuju. I urod je bio rekordan.
No, bilo je teških dana, kada su bili na korak do odustajanja. Ostali su i opstali. Od posla s malinama koristi imaju i drugi.
– Želio sam dati svoj doprinos lokalnoj zajednici i ljudima oko sebe. Da pokušamo nešto napraviti od svog rada i truda, i zemlje koju imamo generacijama. Da ne očekujemo pomoć od nekoga, milostinju. Koštalo je mnogo novca, truda i strpljenja. Ali, uspjeli smo – kaže Jusić.
BiH u malom
Njegov poslovni partner Radenko Simić kaže da se poznaju godinama. Bili su komšije i prije rata.
– I naši roditelji su imali korektne komšijske odnose. I naše porodice sada. Zato smo i krenuli da radimo. Zato smo i opstali ovolike godine. Meni je trebao neki dodatni posao. Senadu možda manje, ali imao je želju da pomogne ljudima ovdje i omogući im da rade. Imali smo godine kada smo bili u minusu. Niko nas nije pitao tada možemo li platiti radnike, a to je osnovno. Nama šta ostane – kaže Simić.
Ovogodišnju berbu završili su krajem jula, ali tu posao nije završen. Nakon toga obavlja se sječa malina, najbolje se ostavljaju. Onda na proljeće opet priprema. Ponekad je izazov naći radnu snagu, jer, navode, mladi baš i ne vole motiku.
– Malina je inače specifična po tome što se mora sve ručno raditi. Najviše problema imamo oko tih radova do berbe. Teško je naći radnike, pogotovo za kopanje. Mlađe generacije jedva da znaju šta je motika a ne da rade sa njom. Uglavnom rade ovi iz srednje generacije. Oni vjerovatno moraju, treba porodice izdržavati. Normalno da smo imali teških trenutaka. Repromaterijal je preskup, ali izlazimo na kraj sa tim problemima – govori Simić.
Za pripremne radove treba im dvadestak radnika, a u vrijeme berbe i do 30. Najveći dio njih vraća se na ovu plantažu iz sezone u sezonu. Jusić kaže da se uvijek drže dogovora i da adekvatno nagrađuju njihov rad.
– Trudimo se da im osiguramo ugodne uslove za rad. Imamo razumijevanje za razne probleme sa kojima se ljudi suočavaju kod kuće. Fleksibilni smo i ljudi to cijene. Uglavnom zapošljavamo stanovništvo iz Potočara, Srebrenice i Bratunca. Svih nacionalnosti. Kod nas se nikada nije gledalo i ne gleda ko je pripadnik kojeg naroda, ko se kako zove. Važno je samo da su spremni uložiti vrijeme u ovaj naš projekat. Imamo Bošnjake, Srbe, Hrvate, Rome… Vjerujte ova plantaža je Bosna i Hercegovina u malom – govori Jusić.
Podrška vlasti izostala
Senad i Radenko pričaju da se u određenim dijelovima sezone moglo dobro zaraditi. Među beračima su imali mladi bračni par sa bebom, samohranu majku sa dvije djevojčice…
– Svaka od ovih porodica za manje od mjesec i po zaradila je oko dvije hiljade maraka. Za naše uslove ovdje to je fina nadopuna kućnog budžeta. Nama je čast i zadovoljstvo što imamo priliku omogućiti ljudima da stvaraju neku novu vrijednost od svog rada i truda – kažu.
Naglašavaju da su sve stvorili svojim radom i vlastitim novcem. Nemaju veze sa politikom i političkim strankama, pa samim time ni podršku vlasti. Niko nije imao sluha za njihov posao, pa više i ne pokušavaju tražiti poticaje i podršku.
