Sjeća li se iko vremena kada je u Bosni i Hercegovini, započela priča kako ćemo svi na Balkanu, jednoga dana, ući u Evropsku uniju. Odmah jedni iza drugih. I sve po pravdi i objektivnim zaslugama. Dobro, i prema određenim interesima, računicama i potrebama Evrope. Ma koliko smo i tada – nakon raspada Jugoslavije i svih “postignutih” rezultata – još vjerovali da “pravo na Evropu” znači poštivanje proklamovanih, neupitno poštenih i nekorumpiranih pravila za ulazak u tu dignitetnu familiju.
Onda se pojaviše sumnje i ispotiha novi pogledi na cijelu priču. Prvo nije valjala “krvna grupa Turske, tada velike, geostrateški važne, sekularne. A niko to javno da kaže već završi ispotiha otezanjem i brutalnom logikom u politici: Nećete vi, ima ko nas čeka…Često mi ovo padne na pamet i danas, ne slučajno. Potom, iz drugih razloga a preko noći “uđoše” Bugarska, Rumunija, Mađarska, Češka i sijaset drugih, “istočnih”. Samo deceniju prije bili su zadivljeni nama nekadašnjim.
Priča o “realpolitici”, interesima, standardima, različitim gledanjima i tumačenjima istih činjenica i igrača počela je da se useljava u našu realnost. Do pobjede. Nekome brže, nekome sporije. Onako kako je i koliko ko na vazda hirovitom Balkanu bio spreman da se prilagodi novoj realnosti i interesima. Pa makar ni nalik onoma juče.
U godinama koje su prolazile i tako sve do danas, razbijane su iluzije o uslovima koji se moraju ispuniti da bi se konačno zaplesao tango sa Evropom. Uz često bolne istine šta je u tom (ne)približavanju i (ne)odabiru plesača doista bitno kao uslov, a šta nije. Nekima je odjednom postala mučna i bilo kakva identifikacija sa Balkanom, kojemu su koliko juče pripadali. Beč u srcu, Pešta u duši. A kada se sve slegne, ipak druge reference izbijaju na površinu kao primarne. Pragmatska realnost današnje Unije, po mnogo čemu ni nalik onoj staroj, golemoj, ponajmanje vodili računa o emocijama bilo koga, novih kandidata posebno.
Priča o Bosni i Hercegovini iz ove perspektive dodatno je zanimljiva. Nakon što je dovoljno razvaljena, uništena, otrgnuta od drugačije istorije iz bliže prošlosti a “dužna” velikima zbog njihovih interesa kroz Kontakt grupu i Dejton, pa sve to knjiženo na novu balkansku geostrategiju – Bosni i Hercegovini najavljen je “evropski put”. Doduše vizionarski, kjojeg tek treba trasirarti kroz nepoznate gudure, brda i doline, nelogičnim stranputicama ili zaobilaznicama. Mnogi radnici izašli su na teren a pojma nisu imali šta su mudri geometri i traseri izmjerili i ucrtali. U tom ambijentu, vanjski “stratezi” nove BiH okrenuli su se drugim, njima važnijim terenima. Ovdje, u kući, lukavi lokalci koji su kapitalizirali nastali prazni prostor, okrenuli su se sebi, svom interesu i dobrima koje je rat ostavio iza bez vlasnika, pameti, jasnih ciljeva i sistema koji će kazati kako te ciljeve ispravno i pošteno dosezati. Lagan ali uporan, za mnoge porazan a za druge dobitan, raspad je postao normalan.
U realnosti dvije paralalne igre, onoj kod kuće i onoj izvana, izrodio se u jednom momentu i zajednički interes kočničara evropeizacije: Održavati “status quo”. Lokalne ratnoprofiterske oligarhije, prema zapadnim principima “legalne i legitimne”, dobile su mogućnost za lešinarenje nad razvalinama duhovnog i materijalnog što je određivalo nekadašnje ozbiljne države. Briselska nova birokracija, snažno posvećena lamentiranjima o novim mandatima – obezbijedila je uslove za održavanje tog ugodnog i permanentnog stanja netalasanja. Krunski dokaz tog mandatnog uspjeha je: “tamo se više ne puca”. To je i preporuka za nove destinacije. Bosna ostaje da kuha.
Signali o tome da je mnogo što-šta u Bosni i Hercegovini u debelom zaostatku za ostalima jeste u kalendaru uspona drugih. Svi su krenuli sa iste tačke na putu prema EU, samo BiH još nema ni status kandidata, tako ni naznake početka pregovora. Čak i Kosovo, još uvijek nepriznato od pet članica EU, ima status potencijalnog kandidata. Pregovore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju završili su za tri godine (2013-2016). BiH je od početka pregovora do stupanja na snagu trebala deset godina (2005.-2015).
Naravno, ova priča o partnerima za tango koji se predugo mjerkaju, obećavaju jedno drugome ljubav, potom se varaju, pa opet ašikuju i nanovo obećavaju – velika je priča o jednima i drugima, ali i o nizu javnih i tajnih razloga zbog kojih sve ne ide ni u očekivanom pravcu, ni uz ispunjena uvjeravanja da će verbalna i ispisana obećanja biti ispunjena kako treba. Mnogi su tu i zakulisno odigravani interesi unutar već potpuno politički i institucionalno dekomponovane BiH. Ne manjka ni sve češće čudno “evropsko” nerazumijevanja “balkanske krčme”. No, primarno je već uznemiravajuća legalizacija politike na domaćem terenu u kojoj je cilj poraziti onog drugog i na tome produbljivati sukob. Samo naivni ne vide, ili se prave da ne vide, koliko su narasli apetiti mnogih na Balkanu spram zamišljenih raspleta proizvedenog mučenja BiH i sa samom sobom i “ideja” sa strane kako tu bh muku knjižiti kao svoj dobitak tragom “istorijsko/povjesnih ambicija”.
Mnogo je teških odluka koje još uvijek nedostaju u nastavku izgradnje iole normalnijeg stanja u Bosni i Hercegovini. I istinske volje, snage, znanja, odlučnosti da se ispisani uslovi EU za prijem BiH u njene redove ispoštuju i realizuju. Zaplesati tango bez toga, ali i bez prave muzike za pravu publiku – neće moći.
Serijal koji ovdje slijedi zbog toga će biti posvećen i mnogim već odigranim koracima ali nedovoljno jasnim ili čak uočljivo pogrešnim. Tako ne može do u beskraj. I status quo će se kad-tad dovesti u pitanje. Uostalom, pristiže i vidljivo veliki zamor od neučinjenog do sada. Tu uskoro od plesa neće biti ništa. Kao što nije bilo ni godinama uz onu slatko ponavljanu laž (ili neznanje) Brisela: “Rezultati koji se postižu u BiH na reformskom putu su – impresivni”.
Impresivnije zablude izvana, a korisnije negativcima iznutra, do danas nismo imali. U vezi sa time moramo se razjasniti. Uostalom, evo odmah i prilike nakon Palmerove izjave u nedjelju i ručka sa “političkim liderima”: “Razgovori su bili kvalitetni. Bili smo iznenađeni time…”
Zar opet ispočetka ?
