Amna Popovac: Jadi olinjalog Dodika

Kada ne znaš gdje je problem, onda prati pare. Tako ukratko glasi jednostavno pravilo koje mi godinama pomaže da dođem do stvarne suštine nekog problema. Zbog para pucaju prijateljstva, rodbinske veze, a ponekad i puške.

Pare u BiH nisu problem, para nema, bar za većinu. Ona manjina što je nakupila i posakrivala milione na raznim računima uglavnom izvan ove zemlje, nema namjeru da se bavi problemom većine. Uglavnom se bave zaštitom svog blaga i kupovinom vremena, da što duže i nekažnjeno uživaju u svom bogatstvu.

Bosna i Hercegovina od 2020. godine pregovara sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF), o novom finansijskom aranžamanu vrijednom 750 miliona eura. Da bi dobila novac, BiH mora ispuniti uslov, a to je uspostava registra računa fizičkih lica u Centralnoj banci BiH. Vladajući u Republici Srpskoj govore kako se radi o prenosu nadležnosti na BiH i ne pristaju na ovaj uslov.

Kada bi se uspostavio taj registar, običnim građanima i privrednicima bi bilo lakše doći do kredita, a onemogućilo bi se ili u značajnoj mjeri otežalo pranje novca. MMF traži da se omogući da novac iz ovog aranžmana zaista i dođe do građana, a ne zaustavi se u korumpiranoj političkoj hobotnici. E, u tom grmu leži zec!

Sprečavanje pranja novca bi olakšalo život građanima, ali značajno smanjilo vrijeme koje bi vladajući etno-karteli ostali na vlasti. Zašto da oni usvajaju zakon koji bi im skratio vijek trajanja?!

Lakše se zadužiti na npr. Bečkoj ili Londonskoj burzi i kao kolateral staviti preduzeća, državnu imovinu (šume, rijeke i sl.)

Naime, u junu 2018. godine, vrijednosni papiri Republike Srpske u iznosu od 200 miliona eura su prodani na Bečkoj burzi. Tada su izdate petogodišnje obveznice sa rokom dospijeća glavnice 28. juna 2023. godine.

U ugovoru iz Beča piše da, ako RS ne vrati sredstva kreditorima, nosioci obveznica imaju pravo zapljene bilo koje kompanije koja je više od 51% u vlasništvu RS. To su vrlo strogi uslovi, pa ukoliko se cijeli iznos ne vrati 2023. godine, moglo bi se desiti da neko dođe i uzme na primjer, većinski udio Elektroprivrede RS. Novci prikupljeni na ovaj način su navodno trebali poslužiti za plaćanje penzija i plaća uposlenima u javnom sektoru.

Svaki poduzetnik zna, da kada počne da se zadužuje za isplatu plaća, bliži mu se finansijski krah. Ali to ne brine vlasti u RS. Oni su svoje pare davno izvukli iz ove države.

Kao da to nije bilo dovoljno, u aprilu 2021. prodane su obveznice RS na Londonskoj burzi, u iznosu od 300 miliona eura s kamatom od 4,75 posto. Izlazak na Londonsku burzu će poreske obveznike u Republici Srpskoj koštati dodatnih 375 miliona eura u narednih pet godina.

Novac je, kako je rečeno iz Vlade RS, namijenjen za povećanje plata i penzija. Sve se događa nešto više od godinu dana prije opštih izbora u Bosni i Hercegovini. Šta je dato kao kolateral ne znamo, možemo samo nagađati. Ali ono što je ostalo da se založi od “državnog blaga” su rijeke, šume i građevinsko zemljište. I tu nastaje zaplet!

Ustavni sud je 23. septembra presudio da šume nisu vlasništvo Republike Srpske, nego države Bosne i Hercegovine i da se imaju na nju uknjižiti.

Vladajući u RS bi da to javno dobro koje pripada svima, rado (ili možda već jeste) založili za kredit, da kupe još jednu pobjedu na izborima. Šta poslije toga, očito ih nije briga. Ne mogu i ne žele razmišljati tako daleko. Važno je samo da vladaju svojim feudom, onoliko koliko žele, a vjerovatno do posljednjeg stanovnika tog entiteta.

Trebate znati da se od decembra 2020. na Wall Streetu trguje vodom, a njena cijena na burzi varira poput cijena nafte, zlata ili pšenice.

Recite mi, šta ćemo mi piti i čime ćemo zalijevati zemlju za proizvodnju hrane ako neko preko ovih obveznica zaplijeni naše rijeke?!? Hoćemo li skupljati kišnicu po gradovima? Šta ako ne bude kiše mjesecima, kao što je nije bilo prošlo ljeto?! Koliko će koštati hrana? Hoćemo li kupovati paprike i patlidžane na pola komada, jer ih već sad većina kupuje na komad?!

Puhanje u ratne trube je samo odvraćanje pažnje od ovih suštinskih problema.

Dodiku je potpuno jasno da nema vojsku i neće je imati, ali šume i rijeke… Eh, one su mu pred nosom, a oni ih sada i javno stavlja na pregovarački stol.

Oni što sjede sa njim za pregovaračkim stolom, kojim god jezikom da pričaju (stranim ili domaćim) treba ovo sve odavno biti jasno. Ko to da sada nije shvatio, teško da će ikada shvatiti.

Čuvari Rijeka u BiH su odavno shvatili da se nešto iza brda valja, ali nisu bili baš sigurni o čemu se radi. Kada masa ljudi okupljena oko tih grupa poveže konce i shvati sve ovo, nema te vlasti koja će moći ostati da vlada, narodom koji je shvatio da ništa više ne može izgubiti i spreman je ići na sve ili ništa.

Odavno znamo da ne živimo u demokratskom nego feudalnom društvu. Ono što nam se bliži je seljačka buna, koja nam možda pomogne da konačno uđemo u kapitalizam, koji je došao na valu industrijske revolucije. Živimo u vrijeme je pete tehnološke revolucije, možda je vrijeme da kod nas već jednom prestane tranzicija.

(Foto: Hayat.ba)

 

Prethodna vijest

Ako ne može drugačije, svoje pravo na čisti zrak trebamo tražiti na sudovima

Naredna vijest

Zelena ekonomija u BiH na čekanju